Njemačkog filozofa Fridricha Nietzschea, pored ostalog, znamo i po pojmu – “vječno vraćanje”, kojim tumači iskustvo vječnog povratka na staro, osjećaj zaleđenosti u vremenu i prostoru.
Slično iskustvo, kako nema pomaka, kako se ne napreduje, imaju i žrtve psihičkih ili fizičkih katastrofa, razočaranja, i svega drugoga što često nazivamo – trauma. No o čemu se zapravo radi?
Psihološka trauma je pukotina u tkivu vremena i prostora, iznenadni prekid u doživljaju svijeta kao cjeline i vremena kao kontinuiteta. Za žrtvu traume obično kažemo kako je “zaleđena” u vremenu i prostoru. Vrijeme prolazi, svijet se mijenja, ali žrtva traume ostaje ista, okamenjena. Ona se uvijek vraća u trenutak katastrofe, odnosno, trenutak katastrofe nikada ne prolazi, u njemu se živi, ničega drugog i nema. Što to zapravo znači?
Sebstvo ili osobnost ja tumačim kao dijalog mene i svijeta. Time hoću reći kako je potrebno da s “druge strane mene” postoji netko tko me može čuti i vidjeti, prepoznati i prihvatiti. Stoga moram vjerovati kako svijet ima dovoljno empatije da me shvati. Bez empatije mene nema, jer je ona ljepilo koje povezuje fragmente, dijelove mog sebstva. Tih je fragmenata pet, to su mojih pet osjetila, organa percepcije koji se pod ljekovitim djelovanjem empatije, povezuju u smislenu cjelinu. Moje sebstvo.
Cjelovitost
Ako želim zadržati svoju cjelovitost u prostoru i vremenu, potrebno je da svijet, iz trenutka u trenutak, reagira na moje biće. Da me vidi. Svijet, u većini slučajeva, zaista i reagira na moje postojanje, na svijet ja utječem, moja pojava i ponašanje stvaraju reakcije. Zato već posjedujem iskustvo kako u svijetu, tamo vani, ima netko tko me vidi i čuje. Na to sam navikao, na to više i ne obraćam pažnju.
Ali što je trauma? Trauma je nagla i neugodna spoznaja kako u svijetu, tamo vani, nema nikoga! Nitko me ne vidi, svijetu ne značim ništa! Bez obzira radilo se o prometnoj nesreći, ratu, smrti člana obitelji, bolesti ili nekoj drugoj tragediji, zajednički je nazivnik tih nesretnih događaja bolno iskustvo da me svijet ne vidi, da u njega ne mogu imati povjerenja, da sam u svemiru posve sam. Moj se dijalog sa svijetom tog trena prekida, ja ostajem okamenjen u stanju u kojem sam se zatekao, zauvijek zaleđen. Drugim riječima, trauma je iznenadni gubitak empatije.
Duhovni razvoj ljudskog bića mnogi vide kao neprestano osvještavanje nesvjesnog, odnosno, prepoznavanje i prihvaćanje vlastitih namjera, ambicija i osjećaja. Drugim riječima, duhovni je razvoj širenje horizonta svjesnog prema prostorima nesvjesnog. Nakon traume širenje horizonata je završeno, integracija se svjesnih i nesvjesnih psihičkih struktura zaustavlja. Osoba ostaje zaleđena u prostoru i vremenu, sa zauvijek određenom strukturom ega i superega, svjesnog i nesvjesnog, ma koliko nezrela, arhaična, ona bila. Duhovni je razvoj tada završen.
Nakon traume osoba boravi u posljednjem stabilnom stanju organizacije svoje psihe, pa bila to i razina organizacije iskustva kakvu je imala sa dvije ili tri godine. Njeno se unutarnje dijete nikada neće povezati s ostatkom osobnosti, osobnost će zauvijek ostati osiromašena za dječju inicijativu i perspektivu prema svijetu.
Lijek za psihološku traumu
Može li se trauma izliječiti? Ako na traumu gledamo kao na pukotinu u tkivu vremena i prostora, kao na smrt jednog svijeta i svemira, ona se ne može izliječiti. Trauma “proći s vremenom”, jer u traumi vrijeme ne teče. Osobu možemo tješiti, tjerati je da misli “pozitivno”, davati joj savjete ili joj mijenjati ponašanje, no bez rezultata. Jedan je svemir uništen, ne možemo ga vratiti ma koliko to željeli.
Ipak, nešto se može učiniti. Ako traumatiziranu osobu dovedemo u stanje u kojem je bila prije traume, odnosno, u odnos sa svijetom kakav je bio prije katastrofe, možemo s njom nastaviti njen duševni razvoj tamo gdje je on nasilno prekinut. Ako uspijemo uspostaviti odnos na prvobitnoj, arhaičnoj razini organizacije, onakvoj kakvu je imala sa dvije ili tri godine, i tada zajedno proživimo traumu dijeleći neugodne osjećaje, postoji mogućnost da se iz traume jednom izađe.
Neugodni osjećaji koji se u traumi pokreću su tugovanje i ljutnja, afekti koje osoba nikada prije nije mogla pokazati ni podijeliti. Kao što znamo, tek se dijeljenjem tih bolnih osjećaja nastavlja dijalog sa svijetom.
Drugim riječima, lijek je za traumu tugovanje i žalovanje u empatičnoj atmosferi, u kojoj se boravi dugo vremena, godinama. Rekao bih i kako traume nema tamo gdje se može žalovati i ljutiti u društvu, čak i kod većih tragedija. I kod najtežih nesreća i životnih katastrofa, osoba se neće okameniti i zalediti, ako svoje osjećaje s nekim dijeli.
Nietzsche
Friedrich Nietzsche nije bio te sreće. Iznenadnu smrt svog oca nije žalovao ni tugovao, tako da otac, za Nietzschea, zapravo i nije umro. Nietzsche ga nikad nije stvarno sahranio, prežalio. Čitav su ga život progonili mračni snovi, noćne more, u kojima njegov otac dolazi po sina da ga povede k sebi, natrag u grob. Nietzsche je jednom prilikom rekao kako voli planine, jedino se u brdima osjeća slobodnim. Možda zato jer ga otac tamo ne može dohvatiti. Ne čudim se stoga što se upravo filozof Nietzsche sjetio ideje vječnog vraćanja.
Biti zarobljen u noćnoj mori njegova je životna priča.
Kolektivna trauma
Vjerujem kako je povijest ljudskog roda zapravo slijed teških trauma i neuspjelih pokušaja da se traume prevladaju. Ovdje, na našim prostorima, traume su toliko česte da ih više i ne primjećujemo, toliko smo na njih navikli. Posljedica je kolektivna sumnja, nevjerica da se nešto može učiniti, nešto što bi stvorilo trajnu promjenu na bolje. Već znamo da će sve biti kao i prije, kako ćemo se uvijek vratiti na staro. To je kolektivna trauma, cijeli jedan narod okamenjen u vremenu.
Međutim, ne mora biti tako.
Evo što o tome kaže psihoanalitičar Robert Stolorow:
“Svi smo ograničena, prolazna, ranjiva bića. Zato spoznaja smrti i gubitka, a time i emocionalne traume, uvijek lebdi nad nama, uvijek je prisutna. No baš kako nas naša konačnost i ranjivost određuje kao ljudska bića, tako je i smisao našeg postojanja da srećemo jedni druge kao – “braću i sestre u istoj tami”. Dakle, iako je trauma uvijek moguća, tako je moguća i povezanost na temelju saveza dubokog emotivnog razumijevanja. Tada se razorna bol može sadržavati i zbrinuti, postati podnošljiva. Naše je srodstvo-u-istoj-tmini uvjet za opstanak ljekovite snage ljudske empatije. “