Kolonijalna psihoza
Nova psihoanaliza, kao što već znamo, uzroke psiholoških problema i simptoma vidi kao veću ili manju krizu identiteta. Osobnost koja je u krizi nije stabilna ni kohezivna; ona je ispunjena pukotinama, na pragu je fragmentacije. A ponekad je gotovo i nema.
Ovdje vrijedi pravilo: Ako se iskustvo osobnosti održava kroz različite psihološke obrane, tada govorimo o neurozi. No, kada osobnost potpuno izostaje, kada je nema, tada ulazimo u područje psihoze.
Nas svakako zanima uzrok neuroze i psihoze, želimo znati kako nastaju različiti psihološki problemi i simptomi. Danas ih ovdje tumačim kroz pojam: “kolonizacija“. Iz te perspektive, psihoza je posljedica potpune kolonizacije uma i tijela, dok neuroza predstavlja psihološku obranu od kolonizacije.
U tom svjetlu, želim spomenuti Frantza Fanona, psihoanalitičara, filozofa i političkog aktivista, koji je pionirski istraživao pojam: “kolonijalna psihoza“.
Po Fanonu, kolonijalna psihoza posljedica je trajne psihološke i emocionalne represije koju kolonizirani narodi doživljavaju pod kolonijalnim režimom. Kolonijalna psihoza nije samo posljedica fizičkog nasilja, već je duboko ukorijenjena u psihološkim mehanizmima unutarnje dominacije i pounutrenja kolonijalnih normi i vrijednosti. Fanon ističe da kolonizirani ljudi redovito razvijaju osjećaj manje vrijednosti i unutarnje podjeljenosti, jer njihova kultura, identitet i društveni status postaju podređeni kolonizatorima.
Kolonijalna psihoza, prema Fanonu, uključuje i proces “dehumanizacije“, u kojem kolonizirani narodi gube osjećaj vlastite ljudskosti. Taj psihološki efekt može stvoriti duboke krize identiteta, depresiju, anksioznost i druge psihološke simptome koji nastaju kao odgovor na trajnu potčinjenost i destrukciju osobne autonomije. Fanon također tvrdi kako kolonizirani ljudi često usvajaju pogled na svijet koji odražava vrijednosti svojih kolonizatora. Ukratko, čitav taj skup različitih psiholoških problema i simptoma, koji su posljedica dugotrajnog poniženja i dehumanizacije, stvara fenomen kojeg zovemo “kolonijalna psihoza”.
Međutim, pitam se: nije li svaka psihoza zapravo kolonijalna psihoza? Nije li psihoza oblik kolonizacije, u kojem kolonizator nastoji potpuno ukinuti unutarnje, osobno iskustvo osobe, te ga zamijeniti vlastitim, nametnutim pogledom na svijet? Iz te perspektive, fenomeni poput “Štokholmskog sindroma” ili “identifikacije s agresorom” također se mogu shvatiti kao specifični oblici kolonizacije psihe, gdje osoba usvaja vrijednosti svog opresora, gubeći kontakt s vlastitim identitetom.
Može li nam, dakle, teorija Frantza Fanona dati odgovor na pitanje: kako dekolonizirati osobnost od vanjskih utjecaja i ponovo uspostaviti iskustvo autentičnosti i ljudskosti?
Frantz Fanon
Frantz Fanon, psihoanalitičar i politički aktivist, jedan je od najvažnijih teoretičara postkolonijalizma. Rođen na Martiniku 1925. godine, Fanon je bio duboko angažiran u borbi protiv kolonijalizma i rasizma. Njegovo glavno djelo: “Crna koža, bijela maska” (1952), istražuje psihološke posljedice kolonizacije na identitet koloniziranih naroda. Kroz svoje psihološke i filozofske analize, Fanon ukazuje kako kolonijalna dominacija ne samo da fizički potčinjava, već i duboko oblikuje unutarnji svijet koloniziranih ljudi, stvarajući psihološke traume i distorzije osobnosti. Kolonizirani ljudi postaju podložni usvajanju vrijednosti svojih kolonizatora, što stvara osjećaj manje vrijednosti i gubitak identiteta. Psihološko oslobođenje i povratak izvornog identiteta mogući su samo kroz dekolonizaciju.
Fanon vjeruje kako dekolonizacija nije samo politički, već i psihološki proces, koji uključuje oslobođenje od internaliziranih kolonijalnih normi i vrijednosti. Njegovo najpoznatije djelo, “Prezreni na svijetu” (1961), bavi se psihološkim posljedicama kolonijalne represije, ali i nužnošću revolucije kao sredstva oslobođenja.
U svjetlu revolucije, Frantz Fanon se posebno zanimao i za fenomen ljutnje. Osjećaj ljutnje, tvrdi Fanon, redovito se javlja kao posljedica trajne, sustavne opresije, nasilja i teških poniženja. Međutim, kolonizirani ljudi, suočeni s kolonijalnim režimima koji dehumaniziraju i ponižavaju, nisu u mogućnosti izravno izraziti svoju ljutnju prema kolonizatorima. Svaki otpor vodi još većoj represiji. Umjesto toga, ljutnja se potiskuje, često se i okreće prema sebi, oblikujući duboke psihološke traume i unutarnje konflikte.
Fanon ističe kako potisnuta ljutnja može imati ozbiljne psihološke posljedice, poput depresije, anksioznosti i osjećaja bespomoćnosti. Zato Fanon vjeruje kako je osvještavanje potisnute ljutnje ključno za političko, ali i psihološko oslobođenje. Ljutnja, kada se prepozna i konstruktivno usmjeri, može postati snaga koja pokreće revoluciju. Taj afekt dopušta koloniziranim ljudima da prepoznaju nepravdu i krenu prema dekolonizaciji – ne samo političkoj, već i unutarnjoj, psihološkoj.
Psihološke obrane
Razgovarajući s osobom u stanju psihoze, jasno možemo prepoznati da njezino iskustvo gubitka identiteta odražava iste psihološke probleme i patnje kao i gubitak identiteta cijeloga naroda. Bez obzira radi li se o kolonizaciji čitave rase, o čemu piše Frantz Fanon, ili o kolonizaciji društvene klase, kako to tumači Karl Marx, ili pak o kolonizaciji spola, koju istražuju Simone de Beauvoir i Judith Butler, posljedice su iste: to je trajni gubitak identiteta, kao i gubitak temeljnih osnova postojanja.
Nova psihoanaliza, kojom se ovdje bavimo, posebnu pažnju posvećuje sličnom problemu. To je: kolonizacija djece. O tome govore psihoanalitičari poput Ronalda Lainga, Donalda Winnicotta i Heinza Kohuta. Po njima, kolonizator može biti i roditelj. U tom slučaju obitelj može zamijeniti autentično iskustvo i doživljaj djeteta sa svojim vlastitim. Tzv. “intruzivna majka” nastoji prodrijeti u unutarnji svijet djeteta i zamijeniti ga svojim. Ako se taj proces kolonizacije dovrši do kraja, tada govorimo o psihozi.
Međutim, dijete se opire kolonizaciji putem različitih psiholoških obrana. Ono svim silama nastoji zadržati vlastiti doživljaj i pogled na svijet. Neke od poznatih psiholoških obrana kojima se čuva unutarnji svijet od prodora jesu:
– Opsesivno-kompulzivni poremećaj, kada osoba nastoji steći kontrolu i nadzor nad vanjskim svijetom. Time se brani od prodora svijeta koji ruši sve pred sobom. To može biti pokušaj obnavljanja osjećaja samosvijesti i autonomije u društvu koje nameće vanjske norme i ograničenja. To je zaštita od nesigurnosti koja proizlazi iz gubitka vlastitog identiteta.
– Fobija, koja može biti posljedica neprestanog suočavanja s prijetnjama identitetu koje dolaze iz vanjskih izvora. Na primjer, osoba koja je podvrgnuta kulturnoj ili društvenoj kolonizaciji može razviti strah prema tome što predstavlja “drugi svijet”.
– Shizoidni poremećaj ličnosti, može se razumjeti kao psihološka obrana od kolonizacije, u kojoj se osoba povlači u svoj “unutarnji svijet” i distancira se od vanjskih utjecaja. Shizoidnost uključuje duboku emocionalnu povučenost, nesklonost intimnim odnosima i tendenciju da se izbjegavaju socijalne interakcije. Na taj način, osoba povlači svoj identitet u “sigurno utočište”, izbjegavajući bol i tjeskobu koje izaziva suočavanje s vanjskim nasiljem ili kulturnom potčinjenošću.
– Narcizam, u tom kontekstu, može biti obrana od kolonizacije jer dopušta osobi da se udalji od vanjskih prijetnji i osjećaja inferiornosti kroz izgradnju idealiziranog, samodostatnog identiteta. U kontekstu kolonizacije, bilo kulturne, društvene ili čak psihološke, narcizam postaje mehanizam samozaštite koji stvara iluziju unutarnje snage i kontrole, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti ili potlačenosti. Kroz narcizam, pojedinac stvara idealnu sliku o sebi, bez potrebe za vanjskim odobravanjem. Taj idealizirani identitet postaje način da se pobjegne od unutarnjih osjećaja nesigurnosti i ugroženosti, često nastalih kao odgovor na vanjske sile kolonizacije.
Spomenute psihološke obrane, kao i mnoge druge, nastaju kao reakcija na prodor neublažene, “radikalne Drugosti” koja bi mogla dovesti do fragmentacije identiteta i psihološke destabilizacije.
Međutim, iako spomenute obrane imaju funkciju zaštite, one također stvaraju dugotrajne posljedice koje mogu ograničiti emocionalnu zrelost i sposobnost za stvaranje stvarnih, autentičnih odnosa. Važno je razumjeti kako se autentična osobnost gradi kroz susret s Drugim, kroz izlaganje različitim perspektivama, iskustvima i izazovima koji omogućuju rast, promjenu i dublje razumijevanje sebe. Povlačenje od Drugosti, iako korisno u trenucima krize, može dugoročno spriječiti osobu da se suoči s vlastitim unutarnjim konfliktima i da u potpunosti prepozna i integrira dio sebe koji je potisnut ili neprepoznat.
Dakle, sada možemo razumjeti pojam “optimalna frustracija” o kojem govori Kohut. Optimalna frustracija je susret s Drugim kada ga nema niti previše, niti premalo. Nema ga previše da slomi i kolonizira našu osobnost, a opet ga ima dovoljno da s njime uđemo u odnos i izgradimo to što neki nazivaju “intersubjektivno polje” ili “relacijski dom“, što je drugo ime za autentičnu osobnost.
Međutim, ne treba zaboraviti da svaki susret s Drugim stvara određeno iskustvo frustracije koja se mora emotivno odreagirati. Tako opet dolazimo do afekta ljutnje o kojem govori Frantz Fanon.
Dekolonizacija
Frantz Fanon prepoznaje ljutnju kao reakciju na nepravdu, nasilje i poniženje, te kao izraz duboko ukorijenjenog osjećaja nemoći i obespravljenosti. On tvrdi da kolonizirani ljudi obično potiskuju svoju ljutnju zbog straha od represije i društvenih normi koje traže poslušnost. Međutim, ta je potisnuta ljutnja ključno sredstvo za proces dekolonizacije i za obnavljanje unutarnje autonomije. Kroz osvještavanje ljutnje, pojedinci mogu prepoznati vlastitu vrijednost, osloboditi se unutarnjih i vanjskih okova kolonijalne potčinjenosti i ponovno uspostaviti osjećaj identiteta i dostojanstva.
Frantz Fanon koristi nekoliko metoda za osvještavanje ljutnje. Bez obzira radi li se o kolonizaciji cijelog naroda od strane kolonizatora, ili o kolonizaciji jedne osobe od strane intruzivnog roditelja, metoda dekolonizacije ostaje ista. Dekolonizacija traži prepoznavanje i osvještavanje nametnutih odnosa moći, ponovno prisvajanje vlastitog iskustva i identiteta te aktivno odbacivanje tuđih projekcija koje guše autentičnost. Kako je prvi afekt od kojeg će osoba odustati uvijek ljutnja, povratak tom osjećaju znači i povratak u realnost.
Neke od ključnih metoda koje Fanon koristi u svom radu uključuju:
– Proaktivni otpor. Fanon tvrdi da kolonizirani ljudi moraju fizički i emotivno reagirati na svoju potčinjenost kako bi oslobodili svoju unutarnju snagu. Ta afektivna reakcija, koja po Fanonu čak uključuje i nasilje protiv kolonizatora, smatra se nužnom za emotivno oslobođenje, jer kolonizirani subjekt mora izraziti svoje potisnute osjećaje i obnoviti svoj identitet.
– Kolektivno buđenje svijesti. Fanon također naglašava važnost kolektivne svijesti u procesu osvještavanja ljutnje. On smatra da samo kroz zajednički, kolektivni otpor kolonizaciji i nepravednom društvenom poretku, ljudi mogu osvježiti svoje osjećaje ljutnje i upotrijebiti ih kao pokretače političke promjene. Kolektivni identitet i zajedničko djelovanje pomažu pojedincima razumjeti kako njihova ljutnja nije samo njihova osobna, već dio šire društvene nepravde. To je smisao feminističkog pokreta, kao i pokreta za ljudska prava, radničkog pokreta, borbe protiv rasizma, ekološkog pokreta, kao i borbe za prava LGBT+ zajednice. To su primjeri kako kolektivna svijest i zajednička akcija mogu preobraziti individualnu ljutnju u snažan alat društvenih promjena.
– Reinterpretacija povijesti i identiteta. Fanon poziva na reinterpretaciju povijesti i identiteta koloniziranih naroda, kako bi se ljutnja usmjerila prema obnovi kulture, samosvijesti i osobne autonomije. Kroz prepoznavanje povijesnih nepravdi i kroz proces dekolonizacije identiteta, pojedinci i zajednice mogu doći do novih izvora moći, u kojima se ljutnja koristi za ponovnu izgradnju i jačanje.
– Kreativno izražavanje. U nekim slučajevima, Fanon sugerira da ljudi koriste kreativne načine izražavanja svojih osjećaja, kroz umjetnost, pisanje i druge oblike izražavanja. Time osoba kanalizira svoju ljutnju u stvaralački proces, što ne samo da pomaže u emotivnom iscjeljenju, već također stvara društvenu promjenu.
Kroz spomenute i druge metode, Fanon traži način da se ljutnja ne potisne, već da se prepozna i usmjeri prema oslobađanju i preobrazbi, odnosno prema dekolonizaciji.
Na kraju, treba naglasiti kako se psihoanalitički proces u svojoj osnovi ne razlikuje značajno od procesa dekolonizacije, kakvog ga opisuje Fanon. Klijent mora prepoznati, prihvatiti i ponovo doživjeti sve potisnute afekte, često zaboravljene i negirane kroz vrijeme. Fanonovo poimanje dekolonizacije kao psihoanalitičkog procesa ne samo da poziva na nužne društvene promjene, već i na duboko unutarnje oslobođenje. Na taj način, psihoanaliza postaje ključna u procesu iscjeljenja i obnavljanja identiteta, ne samo pojedinca, već i šire zajednice, stvarajući temelje za stvarnu preobrazbu na osobnoj i društvenoj razini.
Završio bih citatom Frantza Fanona: “Oslobođeni čovjek nije više onaj isti, stari čovjek, već posve novo biće oblikovano kroz borbu.“
Vladimir Nemet