Kolonijalna psihoza i dekolonizacija – Frantz Fanon

Psihoanaliza

Kolonijalna psihoza

Nova psihoanaliza, kao što već znamo, uzroke psiholoških problema i simptoma vidi kao veću ili manju krizu identiteta. Osobnost koja je u krizi nije stabilna ni kohezivna; ona je ispunjena pukotinama, na pragu je fragmentacije. A ponekad je gotovo i nema.

Ovdje vrijedi pravilo: Ako se iskustvo osobnosti održava kroz različite psihološke obrane, tada govorimo o neurozi. No, kada osobnost potpuno izostaje, kada je nema, tada ulazimo u područje psihoze.

Nas svakako zanima uzrok neuroze i psihoze, želimo znati kako nastaju različiti psihološki problemi i simptomi. Danas ih ovdje tumačim kroz pojam: “kolonizacija“. Iz te perspektive, psihoza je posljedica potpune kolonizacije uma i tijela, dok neuroza predstavlja psihološku obranu od kolonizacije.

U tom svjetlu, želim spomenuti Frantza Fanona, psihoanalitičara, filozofa i političkog aktivista, koji je pionirski istraživao pojam: “kolonijalna psihoza“.

Po Fanonu, kolonijalna psihoza posljedica je trajne psihološke i emocionalne represije koju kolonizirani narodi doživljavaju pod kolonijalnim režimom. Kolonijalna psihoza nije samo posljedica fizičkog nasilja, već je duboko ukorijenjena u psihološkim mehanizmima unutarnje dominacije i pounutrenja kolonijalnih normi i vrijednosti. Fanon ističe da kolonizirani ljudi redovito razvijaju osjećaj manje vrijednosti i unutarnje podjeljenosti, jer njihova kultura, identitet i društveni status postaju podređeni kolonizatorima.

Kolonijalna psihoza, prema Fanonu, uključuje i proces “dehumanizacije“, u kojem kolonizirani narodi gube osjećaj vlastite ljudskosti. Taj psihološki efekt može stvoriti duboke krize identiteta, depresiju, anksioznost i druge psihološke simptome koji nastaju kao odgovor na trajnu potčinjenost i destrukciju osobne autonomije. Fanon također tvrdi kako kolonizirani ljudi često usvajaju pogled na svijet koji odražava vrijednosti svojih kolonizatora. Ukratko, čitav taj skup različitih psiholoških problema i simptoma, koji su posljedica dugotrajnog poniženja i dehumanizacije, stvara fenomen kojeg zovemo “kolonijalna psihoza”.

Međutim, pitam se: nije li svaka psihoza zapravo kolonijalna psihoza? Nije li psihoza oblik kolonizacije, u kojem kolonizator nastoji potpuno ukinuti unutarnje, osobno iskustvo osobe, te ga zamijeniti vlastitim, nametnutim pogledom na svijet? Iz te perspektive, fenomeni poput “Štokholmskog sindroma” ili “identifikacije s agresorom” također se mogu shvatiti kao specifični oblici kolonizacije psihe, gdje osoba usvaja vrijednosti svog opresora, gubeći kontakt s vlastitim identitetom.

Može li nam, dakle, teorija Frantza Fanona dati odgovor na pitanje: kako dekolonizirati osobnost od vanjskih utjecaja i ponovo uspostaviti iskustvo autentičnosti i ljudskosti?

Frantz Fanon

Frantz Fanon, psihoanalitičar i politički aktivist, jedan je od najvažnijih teoretičara postkolonijalizma. Rođen na Martiniku 1925. godine, Fanon je bio duboko angažiran u borbi protiv kolonijalizma i rasizma. Njegovo glavno djelo: “Crna koža, bijela maska” (1952), istražuje psihološke posljedice kolonizacije na identitet koloniziranih naroda. Kroz svoje psihološke i filozofske analize, Fanon ukazuje kako kolonijalna dominacija ne samo da fizički potčinjava, već i duboko oblikuje unutarnji svijet koloniziranih ljudi, stvarajući psihološke traume i distorzije osobnosti. Kolonizirani ljudi postaju podložni usvajanju vrijednosti svojih kolonizatora, što stvara osjećaj manje vrijednosti i gubitak identiteta. Psihološko oslobođenje i povratak izvornog identiteta mogući su samo kroz dekolonizaciju.

Fanon vjeruje kako dekolonizacija nije samo politički, već i psihološki proces, koji uključuje oslobođenje od internaliziranih kolonijalnih normi i vrijednosti. Njegovo najpoznatije djelo, “Prezreni na svijetu” (1961), bavi se psihološkim posljedicama kolonijalne represije, ali i nužnošću revolucije kao sredstva oslobođenja.

U svjetlu revolucije, Frantz Fanon se posebno zanimao i za fenomen ljutnje. Osjećaj ljutnje, tvrdi Fanon, redovito se javlja kao posljedica trajne, sustavne opresije, nasilja i teških poniženja. Međutim, kolonizirani ljudi, suočeni s kolonijalnim režimima koji dehumaniziraju i ponižavaju, nisu u mogućnosti izravno izraziti svoju ljutnju prema kolonizatorima. Svaki otpor vodi još većoj represiji. Umjesto toga, ljutnja se potiskuje, često se i okreće prema sebi, oblikujući duboke psihološke traume i unutarnje konflikte.

Fanon ističe kako potisnuta ljutnja može imati ozbiljne psihološke posljedice, poput depresije, anksioznosti i osjećaja bespomoćnosti. Zato Fanon vjeruje kako je osvještavanje potisnute ljutnje ključno za političko, ali i psihološko oslobođenje. Ljutnja, kada se prepozna i konstruktivno usmjeri, može postati snaga koja pokreće revoluciju. Taj afekt dopušta koloniziranim ljudima da prepoznaju nepravdu i krenu prema dekolonizaciji – ne samo političkoj, već i unutarnjoj, psihološkoj.

Psihološke obrane

Razgovarajući s osobom u stanju psihoze, jasno možemo prepoznati da njezino iskustvo gubitka identiteta odražava iste psihološke probleme i patnje kao i gubitak identiteta cijeloga naroda. Bez obzira radi li se o kolonizaciji čitave rase, o čemu piše Frantz Fanon, ili o kolonizaciji društvene klase, kako to tumači Karl Marx, ili pak o kolonizaciji spola, koju istražuju Simone de Beauvoir i Judith Butler, posljedice su iste: to je trajni gubitak identiteta, kao i gubitak temeljnih osnova postojanja.

Nova psihoanaliza, kojom se ovdje bavimo, posebnu pažnju posvećuje sličnom problemu. To je: kolonizacija djece. O tome govore psihoanalitičari poput Ronalda Lainga, Donalda Winnicotta i Heinza Kohuta. Po njima, kolonizator može biti i roditelj. U tom slučaju obitelj može zamijeniti autentično iskustvo i doživljaj djeteta sa svojim vlastitim. Tzv. “intruzivna majka” nastoji prodrijeti u unutarnji svijet djeteta i zamijeniti ga svojim. Ako se taj proces kolonizacije dovrši do kraja, tada govorimo o psihozi.

Međutim, dijete se opire kolonizaciji putem različitih psiholoških obrana. Ono svim silama nastoji zadržati vlastiti doživljaj i pogled na svijet. Neke od poznatih psiholoških obrana kojima se čuva unutarnji svijet od prodora jesu:

Opsesivno-kompulzivni poremećaj, kada osoba nastoji steći kontrolu i nadzor nad vanjskim svijetom. Time se brani od prodora svijeta koji ruši sve pred sobom. To može biti pokušaj obnavljanja osjećaja samosvijesti i autonomije u društvu koje nameće vanjske norme i ograničenja. To je zaštita od nesigurnosti koja proizlazi iz gubitka vlastitog identiteta.

Fobija, koja može biti posljedica neprestanog suočavanja s prijetnjama identitetu koje dolaze iz vanjskih izvora. Na primjer, osoba koja je podvrgnuta kulturnoj ili društvenoj kolonizaciji može razviti strah prema tome što predstavlja “drugi svijet”.

Shizoidni poremećaj ličnosti, može se razumjeti kao psihološka obrana od kolonizacije, u kojoj se osoba povlači u svoj “unutarnji svijet” i distancira se od vanjskih utjecaja. Shizoidnost uključuje duboku emocionalnu povučenost, nesklonost intimnim odnosima i tendenciju da se izbjegavaju socijalne interakcije. Na taj način, osoba povlači svoj identitet u “sigurno utočište”, izbjegavajući bol i tjeskobu koje izaziva suočavanje s vanjskim nasiljem ili kulturnom potčinjenošću.

Narcizam, u tom kontekstu, može biti obrana od kolonizacije jer dopušta osobi da se udalji od vanjskih prijetnji i osjećaja inferiornosti kroz izgradnju idealiziranog, samodostatnog identiteta. U kontekstu kolonizacije, bilo kulturne, društvene ili čak psihološke, narcizam postaje mehanizam samozaštite koji stvara iluziju unutarnje snage i kontrole, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti ili potlačenosti. Kroz narcizam, pojedinac stvara idealnu sliku o sebi, bez potrebe za vanjskim odobravanjem. Taj idealizirani identitet postaje način da se pobjegne od unutarnjih osjećaja nesigurnosti i ugroženosti, često nastalih kao odgovor na vanjske sile kolonizacije.

Spomenute psihološke obrane, kao i mnoge druge, nastaju kao reakcija na prodor neublažene, “radikalne Drugosti” koja bi mogla dovesti do fragmentacije identiteta i psihološke destabilizacije.

Međutim, iako spomenute obrane imaju funkciju zaštite, one također stvaraju dugotrajne posljedice koje mogu ograničiti emocionalnu zrelost i sposobnost za stvaranje stvarnih, autentičnih odnosa. Važno je razumjeti kako se autentična osobnost gradi kroz susret s Drugim, kroz izlaganje različitim perspektivama, iskustvima i izazovima koji omogućuju rast, promjenu i dublje razumijevanje sebe. Povlačenje od Drugosti, iako korisno u trenucima krize, može dugoročno spriječiti osobu da se suoči s vlastitim unutarnjim konfliktima i da u potpunosti prepozna i integrira dio sebe koji je potisnut ili neprepoznat.

Dakle, sada možemo razumjeti pojam “optimalna frustracija” o kojem govori Kohut. Optimalna frustracija je susret s Drugim kada ga nema niti previše, niti premalo. Nema ga previše da slomi i kolonizira našu osobnost, a opet ga ima dovoljno da s njime uđemo u odnos i izgradimo to što neki nazivaju “intersubjektivno polje” ili “relacijski dom“, što je drugo ime za autentičnu osobnost.

Međutim, ne treba zaboraviti da svaki susret s Drugim stvara određeno iskustvo frustracije koja se mora emotivno odreagirati. Tako opet dolazimo do afekta ljutnje o kojem govori Frantz Fanon.

Dekolonizacija

Frantz Fanon prepoznaje ljutnju kao reakciju na nepravdu, nasilje i poniženje, te kao izraz duboko ukorijenjenog osjećaja nemoći i obespravljenosti. On tvrdi da kolonizirani ljudi obično potiskuju svoju ljutnju zbog straha od represije i društvenih normi koje traže poslušnost. Međutim, ta je potisnuta ljutnja ključno sredstvo za proces dekolonizacije i za obnavljanje unutarnje autonomije. Kroz osvještavanje ljutnje, pojedinci mogu prepoznati vlastitu vrijednost, osloboditi se unutarnjih i vanjskih okova kolonijalne potčinjenosti i ponovno uspostaviti osjećaj identiteta i dostojanstva.

Frantz Fanon koristi nekoliko metoda za osvještavanje ljutnje. Bez obzira radi li se o kolonizaciji cijelog naroda od strane kolonizatora, ili o kolonizaciji jedne osobe od strane intruzivnog roditelja, metoda dekolonizacije ostaje ista. Dekolonizacija traži prepoznavanje i osvještavanje nametnutih odnosa moći, ponovno prisvajanje vlastitog iskustva i identiteta te aktivno odbacivanje tuđih projekcija koje guše autentičnost. Kako je prvi afekt od kojeg će osoba odustati uvijek ljutnja, povratak tom osjećaju znači i povratak u realnost.

Neke od ključnih metoda koje Fanon koristi u svom radu uključuju:

Proaktivni otpor. Fanon tvrdi da kolonizirani ljudi moraju fizički i emotivno reagirati na svoju potčinjenost kako bi oslobodili svoju unutarnju snagu. Ta afektivna reakcija, koja po Fanonu čak uključuje i nasilje protiv kolonizatora, smatra se nužnom za emotivno oslobođenje, jer kolonizirani subjekt mora izraziti svoje potisnute osjećaje i obnoviti svoj identitet.

Kolektivno buđenje svijesti. Fanon također naglašava važnost kolektivne svijesti u procesu osvještavanja ljutnje. On smatra da samo kroz zajednički, kolektivni otpor kolonizaciji i nepravednom društvenom poretku, ljudi mogu osvježiti svoje osjećaje ljutnje i upotrijebiti ih kao pokretače političke promjene. Kolektivni identitet i zajedničko djelovanje pomažu pojedincima razumjeti kako njihova ljutnja nije samo njihova osobna, već dio šire društvene nepravde. To je smisao feminističkog pokreta, kao i pokreta za ljudska prava, radničkog pokreta, borbe protiv rasizma, ekološkog pokreta, kao i borbe za prava LGBT+ zajednice. To su primjeri kako kolektivna svijest i zajednička akcija mogu preobraziti individualnu ljutnju u snažan alat društvenih promjena.

Reinterpretacija povijesti i identiteta. Fanon poziva na reinterpretaciju povijesti i identiteta koloniziranih naroda, kako bi se ljutnja usmjerila prema obnovi kulture, samosvijesti i osobne autonomije. Kroz prepoznavanje povijesnih nepravdi i kroz proces dekolonizacije identiteta, pojedinci i zajednice mogu doći do novih izvora moći, u kojima se ljutnja koristi za ponovnu izgradnju i jačanje.

Kreativno izražavanje. U nekim slučajevima, Fanon sugerira da ljudi koriste kreativne načine izražavanja svojih osjećaja, kroz umjetnost, pisanje i druge oblike izražavanja. Time osoba kanalizira svoju ljutnju u stvaralački proces, što ne samo da pomaže u emotivnom iscjeljenju, već također stvara društvenu promjenu.

Kroz spomenute i druge metode, Fanon traži način da se ljutnja ne potisne, već da se prepozna i usmjeri prema oslobađanju i preobrazbi, odnosno prema dekolonizaciji.

Na kraju, treba naglasiti kako se psihoanalitički proces u svojoj osnovi ne razlikuje značajno od procesa dekolonizacije, kakvog ga opisuje Fanon. Klijent mora prepoznati, prihvatiti i ponovo doživjeti sve potisnute afekte, često zaboravljene i negirane kroz vrijeme. Fanonovo poimanje dekolonizacije kao psihoanalitičkog procesa ne samo da poziva na nužne društvene promjene, već i na duboko unutarnje oslobođenje. Na taj način, psihoanaliza postaje ključna u procesu iscjeljenja i obnavljanja identiteta, ne samo pojedinca, već i šire zajednice, stvarajući temelje za stvarnu preobrazbu na osobnoj i društvenoj razini.

Završio bih citatom Frantza Fanona: “Oslobođeni čovjek nije više onaj isti, stari čovjek, već posve novo biće oblikovano kroz borbu.

Vladimir Nemet