Filozofiju mnogi vide kao misaonu, apstraktnu aktivnost, udaljenu od svakodnevnog života i živih ljudi. Mnogi vjeruju kako filozofija nema praktičnu primjenu, kako nema sposobnost mijenjati ljudski život.
Takva je, na primjer, tzv. analitička filozofija ili filozofija uma koja se bavi svijetom ideja i posve je udaljena od svijeta iskustva i doživljaja.
No s druge strane poznajemo i filozofiju koja se bavi svakodnevnim životom, i koja u prvi plan stavlja osjećaj i raspoloženje običnog čovjeka. To je tzv. kontinentalna filozofija, pri čemu mislim na – fenomenologiju i egzistencijalizam.
Pitam se, kakav je odnos fenomenologije njemačkog filozofa Martina Heideggera, i suvremene, odnosno, intersubjektivne psihoanalize?
Kao što već znamo, temeljni je projekt Heideggerove filozofije – dekonstrukcija mita o odvojenosti subjekta i objekta, odnosno, otkriće “neizbježne povezanosti promatranog i promatrača” . Drugi je naziv tog projekta i – dekonstrukcija metafizike, ili dekonstrukcija binarnih opozicija i binarnih hijerarhija koje su posljedica metafizike.
U svijetu psihoanalize i psihoterapije, ta se binarnost očituje u odnosu klijent – analitičar, u kojoj se analitičara često vidi kao osobu koja “vodi”, odnosno koja “zna”, dok je klijent “vođen” ili “ne zna”. Upravo taj oblik binarne hijerarhije nastoji se dekonstruirati suvremenom, odnosno, postmodernom psihoanalizom.
To je ujedno i razlika između psihoterapije temeljene na filozofiji epistemologije, odnosno, vještine znaja, i psihoterapije temeljene na ontologiji, odnosno, vještini bivanja.
O razlici između epistemologije i ontologije govori njemačka psihoanalitičarka Frieda Fromm Reichmann. Ona kaže – “Klijent ne treba nova znanja i nove spoznaje, on traži novo iskustvo i doživljaj.”
Egzistencijalizam ii fenomenologija
Koja to načela egzistencijalizma i fenomenologije otkrivamo u suvremenoj psihoanalizi?
Ovdje spominjem tri temeljna načela:
Prvo – Intersubjektivnost prethodi subjektivnosti. Dijete prvo biva u odnosu sa majkom i svijetom, a tek poslije spoznaje svoje mjesto u tom odnosu i vlastitu subjektivnost.
Drugo – Autentičnost nasuprot lažne osobnosti. Heideggerovom dekonstrukcijom metafizike osvještavaju se – uloge u odnosu. Na mjesto uloge dolazi autentični odnos.
I treće – Na mjesto tzv. patološke prilagodbe drugima, ili kako to Heidegger zove – Pad u prosječnost, dolaze autentični osjećaji, afekti i raspoloženja. Čovjek stječe slobodu.
Meni je najvažniji Heideggerov pojam zajedništva, odnosno, bivanja s drugim ljudima, tzv. “Mitsein”, odnosno, bivanje u kontekstu. Zato ja Heideggerov pojam “Mitsein” izjednačavam sa pojmom – “Twinship” psihoanalitičara Heinza Kohuta, po kome biti živ znači – biti čovjek među drugim ljudima.
Možda se pitamo, koliko je zaista značajna spoznaja kako je ljudska svijest ovisna o promatraču? Nije li to još jedno akademsko pitanje koje nema primjenu u stvarnom životu? Drugim riječima, postoji li razlika između analitičara koji vjeruje kako je umom i duhom odvojen od svog klijenta, i analitičara koji vjeruje kako je sa svojim klijentom na određenoj razini ipak povezan?
Primjer
Klijent s problemom depresije dolazi po savjet analitičaru koji vjeruje kako treba sačuvati objektivnost u terapiji. Odnosno, koji vjeruje da analitičareva subjektivnost nema nikakav značaj, već je samo smetnja. Po tome, analitičar treba razumjeti i pravilno tumačiti problem. Važna je vještina znanja, odnosno, epistemologija.
Klijent je tog dana posebno bezvoljan, apatičan, depresivan, ali ne zna što je tome uzrok. On se prisjeća kako je njegov šef izjavio da neki zaposlenici ostaju predugo na pauzi. Klijent nije bio siguran odnosi li se ta kritika na njega ili ne, ali je to ipak shvatio kao poniženje. Klijent nije bio u stanju zauzeti se za sebe, naljutiti se, odgovoriti šefu..
Analitičar odmah zna uzrok problema. Klijent je ljut na svog oca, i tu ljutnju prenosi na sve druge autoritete. Međutim, svoju ljutnju on ne može izraziti zbog tzv. Edipalnog sukoba, pa je često depresivan i pasivan. Na analitičarevu inicijativu klijent se zaista i prisjeća kako se u djetinjstvu često znao ljutiti na svog oca. Međutim, tu ljutnju nije nikada pokazao niti izrekao. Umjesto toga, povukao se u svijet depresije i pasivnosti. Pred ocem nikada nije bio posve svoj.
Analitičar nastoji objasniti klijentu kako je njegova ljutnja posve opravdana i kako je treba prihvatiti.
Klijent se u svemu slaže sa analitičarem. Oduševljen je što konačno razumije prirodu svoje depresije. Tako njih dvojica analiziraju korijene potiskivanja ljutnje više od dvije godine. Međutim, promjene nema, klijent je jednako letargičan, bezvoljan i depresivan kao i prije. Još uvijek nije opušten u društvu svog šefa i ne može se zauzeti za sebe. Terapeut i klijent se čude – kako je moguće da obojica znaju uzroke depresije, da intenzivno rade na ljutnji, a depresija je još uvijek prisutna?
Na kraju, klijent prekida terapiju, prilično razočaran.
Nastavak
Sljedeće godine, isti klijent s problemom depresije dolazi po savjet novom analitičaru. Ovaj, za razliku od onog prošlog, vjeruje kako je za promjenu potrebno “nešto više od tumačenja” . Drugim riječima, on vjeruje kako su klijent i analitičar povezani već od samog početka. To je filozofija ontologije, odnosno, filozofija bivanja sa drugim.
Klijent je opet letargičan i depresivan kao ranije. Još se uvijek boji i izbjegava svog šefa i slične situacije koje ga podsjećaju na odnos s ocem. U društvu novog analitičara također je depresivan i pasivan. Čini se kako će i ova analiza završiti neuspjehom.
Međutim, ovoga puta analitičar problem depresije ne traži u klijentovom djetinjstvu, u osobnosti njegova oca, ili negdje izvan terapeutske situacije. Analitičar vjeruje kako je izvor problema prisutan ovdje i sada, samo ga treba otkriti. On se pita – možda sam ja, analitičar, izvor problema?
Klijent se u početku opire ideji kako njegovo raspoloženje ovisi o analitičaru. Po njemu, svatko je odgovoran za svoje ponašanje i analitičar nije ništa kriv.
No ipak, klijent odjednom otkriva kako mu smeta što analitičar zapisuje njihov razgovor, umjesto da njih dvojica “razgovoraju kao ljudi”. Klijent priznaje kako ga je to ljutilo i kod prvog terapeuta, ali se bojao išta reći. On se prilagodio kako bi analitičar bio zadovoljan.
Na tu kritiku, analitičar prestaje zapisivati i počinje razgovarati s klijentom. Pomalo se otkrivaju i druga ograničenja analitičara. Klijent priznaje kako osjeća da ga analitičar ne razumije, kako se osjeća neshvaćeno, gotovo nestvarno. Analitičar, s druge strane, priznaje kako se neki puta zaista teško može uživjeti u klijentov problem. Naime, i on je većinu svog života bivao u sjeni oca i nije mu se suprotstavio. Sjećanja na taj odnos analitičar bi najradije zaboravio i potisnuo.
Analitičar
Analitičar se tako prisjeća nekih mračnih trenutaka iz svoje prošlosti koje pokušava podijeliti s klijentom. Na primjer, analitičarev je otac često znao obezvrijediti i poniziti analitičara, do te mjere kako se on često pitao ima li život uopće smisla. Analitičar priznaje kako ga ta tema još uvijek muči i kako se zbog toga često nastoji emotivno udaljiti od klijenta. Možda kroz psihološke teorije, možda kroz psihološko tumačenje. Klijent je pomalo razočaran ograničenjima analitičara. On je očekivao da je analitičar odavno riješio sve svoje probleme.
Međutim, posve neočekivano, sada kada je otkrio temeljnu sličnost između njih dvojice, klijent prvi puta osjeća kako ga analitičar zaista može razumjeti. Analitičar, koji je prije bio samo apstraktna funkcija, pomalo se uljuđuje, stječe ljudsku dimenziju, postaje stvarnim. Kao posljedica toga i klijent se osjeća stvarnije i vitalnije. Pomalo otkriva kako oko njega pustoje stvarni, živi ljudi, koji iako ograničeni i nesavršeni, mogu biti podrška.
Temeljni klijentov problem – posvemašnja usamljenost, odnosno, egzistencijalna samoća, pomalo nestaje, a time nestaje i depresija.
Kako ja to vidim, onaj se prvi analitičar nastoji zaštiti, ne dopustiti da klijent u njemu pokrene dublju emotivnu reakciju. Zato će odabrati znanstvenu, epistemološku perspektivu, po kojoj klijenta treba analizirati, tumačiti, a svoj osobni doživljaj zanemariti. Međutim, to nije dovoljno. Klijent ne treba analizu, on se želi osjetiti stvarnim u društvu stvarne osobe.
Drugi analitičar nastoji doživjeti svog klijenta. On se neće emotivno udaljiti, odvojiti od problema. On zna kako je njegova autentična reakcija na klijentovu osobnost to što klijentu najviše treba. Stvarno, klijent nikada nije bio zaista prepoznat i doživljen, uvijek samo analiziran i tumačen. On treba nešto više od tumačenja.
Dotaknuti svijet
Kao što već znamo, Heidegger za te dvije oprečne perspektive koristi pojmove – “pri ruci” i “u ruci”. Doživjeti svijet znači uzeti ga u ruku, dotaknuti ga, bivati s njim. Analizirati svijet s udaljenosti, kada je svijet “pri ruci”, nije dovoljno. Svijet tada nije stvaran, on mi izmiče iz ruke. To pravilo vrijedi i za svijet ljudskih odnosa, posebno za svijet psihoanalize.
Možda se pitamo – Zašto je mnogim analitičarina tako teško prepoznati i prihvatiti svoj vlastiti, subjektivni doživljaj klijenta, već se nastoje odvojiti, odlutati u svijet “objektivnog znanja”?
Po Robertu Stolorowu , analitičar se svjesno ili nesvjesno boji gubitka kontrole i nadzora nad terapeutskom situacijom. On se u strahu pita – Što ako terapija preraste u nekontrolirani kaos u kojem se ne zna tko je klijent, a tko analitičar? Što ako se otkrije da analitičar ima većih problema od klijenta?
Međutim, Stolorow tvrdi kako taj strah nije opravdan. Veća je opasnost da terapeut odbija prihvatiti svoj vlastiti doživljaj i iskustvo. Tada nedostaje i njegova autentična reakcija na klijenta, odnosno, sve to što zovemo – zrcaljenje ili mirroring.
Das Man
Kao što već znamo, dijete je prije rođenja u fizičkoj simbiozi s majkom, stopljeno s njom. Odmah po rođenju, dijete to stanje simbioze i stopljenosti nastoji produžiti fantazijom identifikacije, poistovjećenja s majkom. Poistovjećenje obično traje nekoliko godina, a kod nekih ljudi i čitav život. Za Heideggera je to tzv. – Pad u prosječnost, ili poistovjećenje sa drugim, na njemačkom – Das Man.
Ostvariti vlastitu autentičnost znači prekinuti poistovjećenje s roditeljem, društvom ili tradicijom. Drugim riječima, biti autentičan znači napustiti svijet svijet zadanih uloga, odnosno, svijet metafizike.
Izlazak iz uloge uvijek pokreće afekte, emocije, stvara određeno raspoloženje. Drugim riječima, bez određenog afektivnog stanja ili raspoloženja, ja ne mogu odustati od uloge i zaista doživjeti sebe i drugu osobu. Tek prepoznavanjem i prihvaćanjem vlastitog afektivnog stanja, vlastitog raspoloženja, ja pravim mjesto za tzv. značajnog Drugog. Moje raspoloženje, tuga ili ljutnja, tako postaju kontekst za moj susret s Drugim.
Martin Heidegger
Heidegger je prvi filozof koji svoju filozofiju temelji na osjećajima, afektima, odnosno, na raspoloženju, na njemačkom – Stimmung. Po tome je raspoloženje ili afektivno stanje moj glavni instrument kojim se usklađujem sa svijetom. Raspoloženje ili afektivno stanje prirodna je posljedica pomaka od poistovjećenja prema susretu i autentičnosti.
Već znamo što o tome kaže Heinz Kohut – Postići mudrost znači emotivno doživjeti spoznaju o vlastitoj ograničenosti i konačnosti u vremenu i prostoru.
Po Heideggeru, jedini je lijek protiv bolnih afekata anksioznosti i tjeskobe – prihvatiti vlastitu konačnost, vlastitu smrtnost. Tako je i psihoanaliza prostor gdje klijent otkriva i prihvaća svoju konačnost. Kako? Otkrićem da u svom strahu od smrti i kraja nije usamljen, već kako slične osjećaje, jednako snažne i duboke, ima i njegov analitičar.
Na kraju, podsjetio bih da Heidegger tvrdi kako je najbolji način da se izrazi autentičnost i zajedništvo – umjetnost i poezija. Djeca koja odrastaju u svijetu bez umjetnosti i poezije bit će siromašna za riječi koje izražavaju osjećaje i život. Pitam se – Kako će ih tada podijeliti sa svijetom?
Kako kaže Martin Heidegger u svojoj pjesmi:
“Rođeni smo prekasno za bogove,
a prerano za autentični bitak.
Poezija autentičnog bitka, tek započeta,
jest čovjek!”
