Psihološka trauma

Psihološka trauma


Trauma je pukotina u vremenu i prostoru. Za traumatiziranu osobu vrijeme je stalo.

Kao inspiracija za ovo predavanje poslužila mi je knjiga – “Psihološka trauma i ljudska egzistencija“, iz 2008. godine, američkog psihoanalitičara Roberta Stolorowa. Stolorow se nadovezuje na filozofiju Martina Heideggera po kome je ljudski život određen spoznajom vlastite konačnosti u prostoru i vremenu. Sve psihološke obrane koje poznajemo nastoje osobu sačuvati od te spoznaje.

Uz Stolorowa spominjem i američkog književnika Saula Bellowa, i njegovu knjigu “Herzog” iz 1964. godine. U knjizi, glavni junak filozof i povjesničar Herzog, nastoji spasiti ostatke svoje osobnosti nakon iznenadnog, traumatskog gubitka svoje supruge i prijatelja. Autor, Saul Bellow, na uvjerljiv način opisuje osobnost svog junaka prije i poslije traume, kao i razne psihološke obrane kojima se Herzog nastoji sabrati, organizirati, iscijeliti svoje smrvljeno biće.

Tako Bellow piše – “U kasno proljeće, Herzoga je preplavila potreba da objasni, da se izrazi, da stavi u perspektivu, da se zbliži. Skriven u dalekoj zabiti, pisao je fanatično, neprekidno, ljudima iz javnog života, novinama, prijateljima i rođacima, na kraju i mrtvima, svojim mrtvim prijateljima, naposljetku i slavnim mrtvima…”

Bellow nam ovdje otkriva temeljnu potrebu svake osobe na pragu raspada. To je potreba da se izrazim, da se objasnim, da se stavim u perspektivu, u kontekst,. Da govorim i pišem s nadom da će me netko čuti. Pa bio to i netko već odavno mrtav.

Ako me netko vidi i čuje, uvijek postoji nada da povežem i saberem fragmente svog bića, da vratim iskustvo cjeline. Ali što to povezuje dijelove moje osobnosti u cjelinu?

Briga

U srcu svemira, baš kao i u srcu svakog čovjeka jest – briga! Briga povezuje svemir, baš kao što briga povezuje čovjeka i daje mu smisao. Tako Martin Heidegger kaže kako je ljudski bitak “ono nešto što brine o svom bitku”. Međutim, čovjek je društveno biće, on živi od brige svijeta. Točnije, ja bih rekao da čovjek obitava u tuđoj svijesti, u tuđoj brizi. Kada brige nema, čovjek gubi svoj dom, svoje uporište.

Engleski psihoanalitičari Donald Winnicott i Wilfred Bion koriste pojmove “holding i containing” , što možemo prevesti kao “podrška i sadržavanje”. Njih dvojicu povezuje ideja kako dijete doživljava svijet i majku kao prostor u kojem su svi njegovi dijelovi prepoznati i prihvaćeni. Slično tome, Heinz Kohut koristi pojam empatije kako bi opisao majku koja ne samo da prepoznaje i prihvaća sve dijelove svog djeteta, već ona svoje dijete doživljava kao jedinstvenu cjelinu što je uvijek više od zbroja dijelova. Po tome, dijete nije samo skup misli i osjećaja, već je, iz majčine perspektive, i središte inicijative. Dijete mora znati kako majka brine hoće li se svi fragmenti djeteta povezati u cjelinu. Bez te spoznaje, bez iskustva majčine brige, dijelovi gube svoju povezanost, iskustvo se cjeline raspada.

Heidegger, Winnicott, Bion i Kohut žele nam reći kako dijete obitava u mislima svoje majke. Iskustvo bivanja u prostorima majčine svijesti jedino je utočište ne samo djeteta, već i svakog od nas.Međutim, ta spoznaja nije nešto novo. Već sam prije spomenuo kako židovski Talmud govori o svemiru kojeg na okupu drži 36 pravednika. U svakom trenutku smisao svijeta održava 36 dobrih ljudi, tzv. Tzaddika, koji svojim humanim namjerama čuvaju svijet od propasti. Njih tridesetšestorica svojom brigom čuvaju ljudskost od zaborava. Jednom, kada svijet ostane bez zadnjeg pravednika, bez njegove brige, ljudskost će biti zauvijek izgubljena. Po tome, biti čovjekom znači imati svog pravednika, svog Tzaddika, koji uvijek misli na mene. Svojom brigom on me iscjeljuje, daje mi značaj.

Trauma

Iznenada spoznati kako nitko ne brine, odnosno, odustati od vjere u empatiju svijeta – to je trauma. To je nagla spoznaja kako nitko ne mari, kako nikome nisam važan. Ljudi su sada stranci, a svijet više nije moj dom. Ideja kako se čovjek može uzdići iznad svoje potrebe za brigom Drugoga samo je fantazija. Patnja usamljenosti ne gradi osobnost.

Zato Herzog u knjizi kaže sljedeće – “Patnja oplemenjuje? Ne, patnja lomi ljude, mrvi ih, mrači um. Vidiš li kako su jezivo ljudska bića smrvljena bolom, kako prvo gube svoju ljudskost, tako da je njihova smrt posvemašnji poraz.”

Strah

Svi živimo na rubu kaosa. Od pada u bezdan čuva nas empatija ljudi koji o nama brinu. Od užasa ludila štiti me misao kako u svijetu postoji barem jedna osoba koja mi želi dobro. Kojoj je stalo da cjelovitost moje osobnosti potraje zauvijek. Tek kada je u svijetu netko tko brine, svijet postaje moj dom.

Dijalog sa svijetom počinje rođenjem i ne smije se nikada prekinuti. Na žalost, postoje trenuci kada se briga svijeta iznenada prekida, kada svijet pokaže svoje hladno, bešćutno lice. Prometna nesreća, bolest, smrt, rastanak, odraz su tog hladnog, bešćutnog lica svijeta. Razočaranje je neizbježno.

Tako i Herzog kaže – “U naše doba ludila, očekivati kako me ludilo neće dotaknuti, oblik je ludila.’

Nebriga

Kako nas to dotiče bešćutnost svijeta? Nekoliko primjera:

Tanja, 24 g., doživjela je psihološku traumu kada je tramvaj u kojem se vozila ispao iz tračnica i prevrnuo se. Tanja je bila u šoku, nije mogla jesti ni spavati pola godine. To je bio njen prvi susret s bešćutnim licem svijeta koji ne brine. Po njenim riječima – “Ne bole me toliko moje povrede, koliko boli osjećaj nesigurnosti koji me posvuda prati. Ne usudim se više izaći iz stana, čak ni zaspati. izgubila sam povjerenje u svijet. Svijet je postao hladno, bešćutno mjesto, to više nije moj dom!”.

Igor, 32 g., doznao je kako boluje od tumora. Bio je u stanju intenzivnog straha, panike i tjeskobe. Po njegovim riječima – “Nisam mislio da se to meni može dogoditi. Sve mi je uvijek išlo od ruke, nisam nikada razmišljao o smrti i bolesti. Sada vidim kako ne postoji ništa stalno i stabilno za što bih se mogao uhvatiti. Život više nema smisla, a nije ga nikada ni imao. Čovjek je igračka u rukama viših sila! “.

Marija, 28 g., bila je žrtva silovanja nakon kojega je pala u duboku depresiju bez želje da se digne iz kreveta, čak i bez želje da jede. Po njenim riječima – “Sada znam da su ljudi čudovišta bez imalo ljudskosti. Povjerenje u ljudsku dobrotu znak je naivnosti i nezrelosti. Svijet je opako mjesto, u takvom svijetu ne želim živjeti!”.

U sva tri primjera svijet je odjednom, preko noći, pokazao svoje hladno lice, lice Meduze koja pogledom pretvara u kamen. Tanja, Igor i Marija izgubili su svoju ljudskost, oni se više ne osjećaju živima. Njihov je svijet izgubio i posljednjeg pravednika. Takav svijet nije dom, u njemu nema mjesta za mene.Tanji, Igoru i Mariji ostvarilo se ono čega se svi najviše bojimo. Što je to?

Lice Meduze

To je strah kako ću umjesto brižnog lica svijeta, prijatelja ili majke, odjednom ugledati bešćutno lice čudovišta, lice Meduze koja će me zauvijek pretvoriti u hladni kamen. Možda ću ostati bez posla i svog položaja u društvu, možda bez drage osobe ili prijatelja koji brine. Možda ću se razboljeti i biti bačen u bolnicu na milost i nemilost stranim ljudima kojima nije stalo.

Tko će me tada čuvati od mraka i zaborava, tko će misliti o meni? Hoću li tako, zaboravljen od svih, i umrijeti u samoći? Psihološka trauma ima lice čudovišta iz filma strave. Ono se ne smješka, a umjesto očiju su crne rupe koje ništa ne vide i koje sve proždiru sve. Trauma je smrt empatije.

Psihološke obrane

Od smrtnog straha da će jednom spoznati bešćutnost svijeta i njegovu nebrigu, svatko se čuva psihološkom obranom koju Robert Stolorow zove – “apsolutizam svakodnevnog života”. To je apsolutna sigurnost kako moj odnos sa svijetom nikada neće završiti.

Tako Herzog kaže – “Izgubiti roditelja neki je puta kao prolazak kroz stakleni zid. Nisi ni znao da je tamo dok ga nisi razbio, a tada u godinama koje dolaze skupljaš staklene krhotine – sve do posljednjeg prozirnog komadića.”

Drugim riječima, toliko sam siguran u svoje mjesto u svijetu, da ne želim vidjeti ni shvatiti one koji su to mjesto izgubili. O tome Stolorow piše – “Kada osoba kaže prijatelju: ‘Vidimo se kasnije’, ili roditelj kaže djetetu prije spavanja: ‘Vidimo se ujutro’, to su izjave čija valjanost nije otvorena za raspravu. U to se mora vjerovati. Međutim, u osnovi emocionalne traume jest spoznaja kako se NE može vjerovati tim izjavama. Po tome je psihološka trauma katastrofalni gubitak nevinosti koji trajno mijenja nečiji osjećaj bivanja-u-svijetu. Traumatizirana osoba stječe sposobnost uvida u drugačije aspekte postojanja, stječe spoznaju kako je svaka sigurnost samo predrasuda. No taj je uvid daleko izvan uobičajenih horizonata “normalne osobe”. Svjetovi traumatiziranih osoba posve su različiti od normalnih svjetova. Između njih je duboki ponor u kojem leži tjeskobni osjećaj otuđenosti i samoće.”

Stolorow nam govori kako svi živimo izvan spoznaje tragedije i katastrofe. Ta nam spoznaja nije dostupna. One malobrojne, koji su doživjeli tragediju, sada više nitko ne može razumjeti.

Lijek

Ako je psihološka trauma spoznaja kako svijetu nije stalo, može li se trauma liječiti? Robert Stolorow kaže kako to nije moguće. Stvarno, ako umirem od gladi, kakva terapija i koji lijek može izliječiti glad? Ovdje može pomoći jedino hrana.

Ako me nitko ne vidi, ako nikome nije stalo, ako ne postojim ni za koga, kakva terapija i koji lijek može ispuniti prazninu? Pomaže jedino doživljaj da netko zaista brine i kako postojim u njegovim mislima.Jedino što osoba nakon tragedije može učiniti da se spasi, jest pronaći svog pravednika, svog Tzaddika, u čijim će mislima i svijesti otkriti svoje novo obitavalište, svoj novi dom.

Slično govori i Saul Bellow pri kraju svoje knjige – “Herzog je počeo svoju vlastitu, jednostavnu terapiju, kako bi svoje nesreće i patnje doživio kao plan, projekt, u kojem će smrviti svoju taštinu i svoj osobni, odvojeni život, kako bi se mogao raspasti i konačno patiti, mrziti, osjećati, kao i mnogi drugi, ali ne patiti povlašteno, razapet gore na križu, već dolje, u gužvi post-humanizma, odmah vrata do Praznine.”

Briga

U razgovoru s Tanjom, Igorom i Marijom otkrilo se nešto drugo. Nitko od njih troje nije nikada doživio stvarnu brigu svojih roditelja. Roditelji, u svojim vlastitim problemima i strahovima, nisu htjeli i nisu mogli zaista razumjeti svoje dijete. Nedostajala je empatija na onoj dubljoj, intimnoj razini, razini na kojoj su roditelj i dijete prijatelji, a ne stranci. Roditelji su djecu poznavali površno, a tajne koje su djeca krila nikada nisu pokušali doznati. Stoga je osobnost Tanje, Igora i Marije bila krhka, bez onog unutarnjeg ljepila kojeg može stvoriti samo intimni doživljaj druge osobe. To je ona vrsta brige koja ne staje samo na površini već prodire duboko.

Na pitanje živimo li u svijetu bez 36 pravednika Martin Heidegger kaže sljedeće:
“U modernom dobu svi lutamo svijetom, a naš je svijet kuća bez prijatelja.”

Zato, kada govorim o psihoterapiji, rekao bih kako u našem dobu psihoterapija mora pokazati i dokazati klijentu kako on zaista postoji kao važna i jedinstvena cjelina u mislima svog sugovornika. Odnosno, kako je za svog analitičara stvaran i značajan. Tek je tada psihoterapija prostor u kojem klijent otkriva svoje pravo obitavalište, svoj novi dom.