Danas govorim o svijetu izvan vremena i prostora, svijetu iznad “realnog”. Taj nadrealni svijet neki nazivaju – “imaginarno”, a možemo ga zvati i “podsvijest” ili “nesvjesno”. Mnogi su umjetnici pokušali prodrijeti u taj prostor između života i smrti, i opisati što tamo vide. Jedan od njih je i španjolski slikar nadrealizma – Salvador Dali.
Koliko je različitih psiholoških teorija koje tumače osobnost, toliko je i tumačenja fenomena kojeg zovemo – “podsvijest“. Međutim, vjerujem kako se mnoštvo psiholoških teorija ipak može podijeliti u dvije grupe. Tako razlikujem tzv. “intrapsihičke teorije” osobnosti, kao i tzv. “intersubjektivne teorije“.
Intrapsihičke teorije tumače osobnost kao – dinamiku konflikta psiholoških struktura unutar pojedinca.Te je strukture još Sigmund Freud označio kao – Id, Ego i Superego. S druge strane, intersubjektivne teorije vide osobnost kao dinamiku odnosa između pojedinca i svijeta. Točnije, osobnost je ovdje dijalog između pojedinca i društva, odnosno između “Ja” i “Ti“. Podsjetio bih kako tzv. “psihologija osobnosti” psihoanalitičara Heinza Kohuta, kojom se bavimo na ovim stranicama, pripada grupi intersubjektivnih teorija.
Intrapsihičke teorije
Ona prva, intrapsihička perspektiva, vidi nesvjesno kao skladište svih nagona, odnosno, “erosa i thanatosa” ili “libida i destruda“, kako je već Freud označio instinkte života i smrti. Naši su nagoni potisnuti ili poreknuti, odnosno, zatočeni u “skladištu” nesvjesnog, i upravo taj psihološki mehanizam čuva naš “krhki” ego od posvemašnjeg raspada. Kad bi osoba odjednom “osvijestila” nesvjesno, odnosno, “otvorila” vrata skladišta nagona, silina “erosa i thanatosa”, “libida i destruda”, razorila bi lako lomljivi ego. Stoga, kaže Freud, svi već u ranom djetinjstvu učimo kako potisnuti i poreknuti svoje želje i žudnje prema roditeljima, majci i ocu, a kasnije i prema cijelom svijetu. Tako nas psihološke obrane potiskivanja i poricanja čuvaju od posvemašnjeg “psihološkog sloma” osobnosti.
Intersubjektivne teorije
Intersubjektivno tumačenje osobnosti ima posve drugačiju viziju nesvjesnog. Smisao nesvjesnog u psihologiji osobnosti i intersubjektivizmu, jest – očuvati “fantaziju jedinstva i cjeline” po svaku cijenu. Pri tome moram naglasiti kako se osjećaj cjelovitosti ostvaruje isključivo kroz “iskustvo povezanosti” sa svijetom, društvom i drugim čovjekom. Na žalost, okolina nam često uskraćuje to iskustvo povezanosti, odnosno, uskraćuje nam razumijevanje i empatiju.
Zato dijete već od prvih dana svog života, uči kako svoje fantazije jedinstva i povezanosti s roditeljem, zaštiti i sačuvati od bezbrojnih razočaranja i trauma. Nesvjesno tako postaje skladištem imaginarnih, nerealnih fantazija, u kojima je dijete još uvijek “jedno s roditeljem“. Iako je roditelj, fizički ili psihički, možda i posve odsutan. Ukratko, u prostoru nesvjesnog nema razočaranja, nema gubitaka i rastanaka.
Granice vremena i prostora
Zato naše nesvjesno ne poznaje vrijeme, ne zna za prostor. Ne postoji ništa što bi narušilo iskustvo povezanosti sa svijetom, a time i iskustvo cjelovitosti. Drugim riječima, u trenucima krize, kada nam je najteže, uvijek možemo sanjati. To je smisao snova – barem smo jednom dnevno posve cjeloviti i povezani, odnosno, živi. Makar i u snu. Zato osoba koja ne sanja ne može preživjeti. San je najbolji lijek za očuvanje cjelovitosti našeg bića, kaže Freud, po kome su snovi – otvorena “vrata u podsvijest“. Naime, samo kad sam povezan sa svijetom ja sam cjelovit, a samo kad sam cjelovit, ja sam stvarno živ.
Kao što znamo, temeljna ideja teorije intersubjektivnosti jest da svoju cjelovitost mogu ostvariti jedino svojim “odrazom” u “oku promatrača“, u “oku svijeta“. Pitam se, gdje odlazi moja cjelovitost kada u blizini nema nikoga, kada me oko promatrača ne vidi? Otkrivam je u snovima, u fantazijama, u svemu onome što zovemo – nesvjesno. I kada je cijeli svijet protiv mene i ne želi me vidjeti, ja preživljavam. Podsvijest čuva moju cjelovitost za sva vremena. Zapravo, tamo vrijeme i ne postoji.
Salvador Dali
Salvador Dali slikar je nesvjesnog, slikar snova i fantazija. U njegovim slikama prostor i vrijeme nisu “linearni” kao u realnom životu, perspektiva je obrnuta, a vrijeme teče u oba smjera. Satovi, mjerači vremena, na njegovim slikama gube svoju funkciju, oni se tope i vrijeme ne protječe. To je prava metafora nesvjesnog. Kako nema vremena nema ni gubitka, kako nema prostora, nema ni rastanka. Razočaranje ovdje ne postoji. No, pitam se, koja je cijena te iluzije?
Iz Dalijeve slike nema izlaza, zauvijek smo u njoj zatočeni. Ne postoji razvoj ni promjena. Ljudsko je tijelo ovdje prazno, bez sadržaja, nedostaju afekti. Kako su osjećaju isključivo posljedica razočaranja, ovdje ih nećemo naći.
Ipak, iskustvo cjelovitosti se nastavlja. Zadržati cjelovitost bića važnije je nego imati osjećaje, tijelo ili razum. Nesvjesno ne poznaje ograničenja tijela, razuma ili osjećaja, samo – potrebu da preživi, da istraje u prostoru i vremenu.
Neki su umjetnici inspirirani svojim osjećajima. Oni vide ograničenost svijeta, manjak empatije, rastanak i gubitak. Na razočaranje oni reagiraju osjećajima koje nastoje podijeliti sa svijetom. Neki drugi umjetnici, poput Dalija na primjer, inspiraciju nalaze izvan ovog svijeta, izvan vremena i prostora. Ne zanima ih svijet osjećaja i tijela, oni su uronjeni u vlastite snove, u vlastito nesvjesno.
Nadrealizam
To su umjetnici nadrealizma, umjetničkog pravca nastalog u Europi nakon prvog svjetskog rata. Vjerujem kako su užasi rata uništili povjerenje u ljudsku dobrotu, a time i u ljudske osjećaje. Razočaranje u ljudsku empatiju bilo je neizrecivo, traumatsko. Smisao se života tih godina izgubio, trebalo ga je tražiti na drugom mjestu. Umjetnici nadrealizma našli su ga u svijetu nesvjesnih fantazija, svijetu zaštićenom od svakog razočaranja, pa i od užasa rata.
Bio je to neistraženi novi svijet umjetnosti, kojeg je tek nedavno otkrio otac psihoanalize Sigmund Freud. Taj svijet privlači pisce – Andre Bretona, Louisa Aragona, Paula Eluarda, Antonina Artauda, fotografe i redatelje – Man Raya i Luisa Buñuela, slikare – Maxa Ernsta, Marcela Duchampa, Giorgia de Chirica, Rene Magrittea, Juan Miróa i Salvadora Dalia. Dali je možda najpoznatiji od svih, za sebe je tvrdio – “Nadrealizam, to sam ja!”.
Salvador Dali dobio je ime po mlađem bratu koji je umro prije njegovog rođenja. Roditelji su mu rekli kako je on “reinkarnacija” svojeg mrtvog brata. Često su ga vodili na njegov grob gdje je Dali stavljao cvijeće na – spomenik sa svojim imenom. Čitavog života Dali se smatrao duhom svog mrtvog brata, pri čemu svoju pravu osobnost nikada nije doživio.
Vincent van Gogh
Bez prave, tjelesne osobnosti, Dali je bio osuđen obitavati u prostoru bez vremena i izvan prostora, u prostoru sna i fantazije – u nesvjesnom. Mogu vjerovati kako Dalijevi roditelji nisu mogli ili nisu htjeli doživjeti svog sina kao posebno i jedinstveno ljudsko biće. Stoga je doživljaj cjelovitosti ostao – zarobljen u nesvjesnom, odakle ga je Dali po želji izvlačio na svjetlo dana. Slična je sudbina i slikara Vincenta van Gogha. I on je imao brata istog imena koji je umro prije Vincentovog rođenja. Tako je morao svakodnevno prolaziti kraj groba sa svojim imenom.
Pitam se, ako me ne vide, ako me zamijene s nekim drugim, mogu li živjeti u realnom svijetu, sa iskustvom vlastitog tijela? Ili ću prije odlutati u svijet fantazija?
Pored svega toga, Dalijev otac, profesionalni zavodnik, vjerovao je kako je zarazio sifilisom Dalijevog mlađeg brata, od čega je ovaj i umro, u dobi od dvije godine. Možda je zato Dali počeo izbjegavati vlastitu seksualnost, živio je gotovo u celibatu. Vjerujem kako Dali i nije živio u vlastitom tijelu, već se čitavog života nastojao uzdići iznad tjelesnog. Njegove su slike često prostori izvan vremena i prostora, odnosno, izvan tijela. Život u nesvjesnom, zamjena je za život u tijelu.
Velebne fantazije
Svijet često nije spreman za novo, drugačije biće. Rijetko kada može prepoznati dijete kao novu, posve jedinstvenu cjelinu.
Svijet od djeteta traži da se prilagodi, da se promijeni, da bude netko drugi. Ono što često izostaje, jest – divljenje prema djetetu kao prema jedinstvenoj, neponovljivoj cjelini. Tako se doživljaj djeteta kao savršene, potpune cjeline potiskuje i poriče. Ne postaje dijelom tzv. “intersubjektivnog polja“. Doživljaj cjelovitosti potiskuje se, ulazi u podsvijest i tamo boravi do kraja života.
Iako osoba djeluje obično, “normalno”, u svojoj dubini onda je ipak jedinstvena, posebna, “iznad drugih”. Podsvijest čuva iskustvo cjelovitosti, posebnosti i velebnosti. Je li to možda ludo?
Ne, velebne fantazije često nisu daleko od istine. Svako je dijete posebno, jedinstveno, a što se taj doživljaj potiskuje i skriva u nesvjesnom, pogreška je odgajatelja. Trebao je to prepoznati.
Stoga bih rekao i kako je podsvijest prostor u kojem – ja čuvam svoju istinu od zaborava!
Konačnost
Salvador Dali je patio od mnogih strahova i fobija. No najveća je bila vlastito starenje i smrtnost. Posljednjih godina života skrivao se od svijeta, nije želio da ga vide starog i slabog, bez uobičajenog sjaja i blještavila, kako se inače znao pokazivati. Skrivao se čak i od bliskih prijatelja.
Kao što znamo, čovjek koji obitava u vlastitom tijelu može emotivno reagirati na vlastita ograničenja. Svoju smrtnost može prežaliti, odtugovati. Čovjek “bez tijela” mora živjeti u savršenom, bezvremenom svijetu, u kojem nema ni vremena ni starenja. Takav čovjek ne podnosi ni najmanje razočaranje, ni najmanju frustraciju.
Tako je Salvador Dali cijelog života boravio u svijetu velebnih fantazija. Za vrijeme velike nadrealističke izložbe u Londonu 1936. godine, Dali je obukao ronilačko odijelo kako bi pokazao koliko je “duboko uronio” u svoje nesvjesno. Međutim, zaboravio je kako u tom odijelu nema zraka za disanje. U posljednji su čas ljudi oko njega primijetili kako se davi i skinuli ronilačko odijelo s njega. Ekshibicionizam koji često prati fantaziju velebnosti tog je puta Dalija gotovo došao glave.
Narcizam
Za život u svijetu velebnih fantazija vlastite nadmoći često se koristi pojam – “narcizam“. Narcizam, kako ja to vidim, nije poremećaj, to je samo način da osoba sačuva doživljaj vlastite osobnosti kao jedinstvene cjeline u svijetu u kojem to nitko ne može i ne želi vidjeti. To je način da čovjek sačuva svoju vlastitu istinu koja glasi – “Ja sam poseban, ja sam cjelovit, ja sam živ!”. Ta velika istina ostaje sačuvana u nesvjesnom sve dok je okolina ne bude spremna prepoznati. Sjeme čeka dok ne nađe plodno tlo u kojem konačno može proklijati.
Kada je njegova supruga Gala umrla u svojoj 87. godini, Dali nije mogao prihvatiti njenu smrt. Na pogrebu je “sjedila” na stražnjem sjedalu njegovog Cadillaca kao da je još živa. Nekoliko dana poslije, Dalija su našli kako se trese od užasa i panike, kako ispušta životinjske glasove. Tih je dana imao brojne halucinacije u kojima je sebe doživljavao kao da je puž.
To su posljedice poricanja i potiskivanja, odnosno, bivanja u svijetu imaginarnog. Tamo se gubitak i rastanak ne mogu žalovati i tako dijeliti sa svijetom. Preostaje samo tjeskoba i očaj. Stoga je podsvijest ipak dobro osvijestiti.
Empatija
Kako se osvještava nesvjesno? Književnici nadrealizma koristili su tzv. “automatsko pisanje“. To je postupak kojim se nastoji zaobići unutrašnji cenzor i kontrola razuma, pri čemu sadržaj nesvjesnog slobodno “teče” na papir. Andre Breton, francuski pjesnik nadrealizma, prvi je koristio tu tehniku u svom poznatom – “Nadrealističkom manifestu“.
Salvador Dali je smislio vlastitu metodu kojom je oslobađao nesvjesne fantazije. Tu je metodu zvao – “paranoidna kritička metoda”. Dovodeći sebe u stanje potpune pasivnosti, Dali je mogao u prirodi oko sebe, u svijetu nežive tvari, zapaziti ljudska lica, poglede, žive ljude s određenim namjerama, dobrim ili lošim. Paranoja i nije ništa drugo nego projekcija naše prave osobnosti, one koju drugi ne žele vidjeti, na vanjski svijet. No to nije put kojim intersubjektivna psihologija osvještava podsvijest.
Na kraju, rekao bih kako se nesvjesno može osvijestiti, odnosno, kako se fantazije velebnosti mogu prepoznati i prihvatiti. No tek kada nas netko vidi i prihvati kao jedinstveno i cjelovito ljudsko biće. Velebne se fantazije tada preobražavaju u osjećaje u afekte. Po Kohutu, humor je znak kako smo prepoznali velebne fantazije te kako pomalo od njih odustajemo. Tek tada podsvijest gubi svoju svrhu – da drži na okupu fragmente naše osobnosti.
Ono što nas mora držati na okupu i davati nam snagu i vitalnost, drugo je ljudsko biće i njegova briga i empatija.
