Danas govorim o fenomenu intersubjektivnosti i intersubjektivne psihoterapije. Kako ja to vidim, svi psihološki problemi posljedica su manje ili veće pukotine u tzv. “intersubjektivnom polju”, odnosno, posljedica su manje ili veće pukotine u usklađenosti osobe i svijeta oko nje.
Intersubjektivnu psihoanalizu često još zovu i postmoderna ili “postkartezijanska psihoanaliza”. Ja ovdje obično koristim naziv – “Nova psihoanaliza“. Ako želimo razumjeti razliku između klasične, moderne psihoanalize, i nove, odnosno, postmoderne psihoanalize, dovoljno je razumjeti razliku između modernizma i postmodernizma. Kao što već znamo, modernizam se temelji na iskustvu odvojenosti subjekta i objekta, dok se u filozofiji postmodernizma ta odvojenost od svijeta, odnosno, taj dualizam vidi kao oblik metafizike i nastoji se dekonstruirati. Kako ja to vidim, postmodernizam je sinonim za intersubjektivnost
U području psihoterapije, modernost psihoanalize očituje se u iskustvu odvojenosti klijenta i analitičara, dok su u postmodernoj psihoanalizi subjekt i objekt, odnosno klijent i analitičar, povezani iskustvom bivanja u zajedničkom polju iskustva, odnosno, u Intersubjektivnom polju.
Danas spominjem poznatog škotskog dječjeg psihologa Colwyna Trevarthena , po kome svako dijete ima urođenu potrebu za iskustvom emotivne usklađenosti sa roditeljima i svijetom. Ta se potreba očituje odmah po rođenju i ne prestaje nikada. Trevarthen razlikuje tri razine intersubjektivnosti, što je i tema ovog predavanja.
Nekoliko riječi o filozofiji intersubjektivnosti.
Intersubjektivnost, kao filozofski pojam, prvi se puta spominje u radu njemačkog filozofa Edmunda Husserla. Taj je svjetonazor Husserl prenio na svoje sljedbenike, filozofe Martina Heideggera, Maurice Merleau Pontya, Emmanuela Levinasa i mnoge druge. U svijetu psihoanalize, kako ja to vidim, Intersubjektivnost prvi puta otkrivamo u radu engleskog pedijatra i psihoanalitičara Donalda Winnicotta.
No ideja kako osoba postaje cjelovitom tek kada je doživljena od druge cjelovite osobe, u svijet psihologije ulazi kroz djelo američkog psihoanalitičara Heinza Kohuta. Kao što već znamo, Kohut za drugu, nama značajnu osobu, koja nas drži na okupu i koja nas iscjeljuje, koristi naziv – objekt sebstva, ili selfobjekt.
U ideji selfobjekta prvi se puta susreću suvremena filozofija i suvremena psihoanaliza. Tako danas više ne možemo odvojiti filozofiju od psihoanalize, a vrijedi i obratno. Svaki je suvremeni psihoanalitičar dobro upoznat s radovima Heideggera, Levinasa i Merleau Pontya, baš kao što i suvremeni filozof, fenomenolog, poznaje radove iz područja psihoanalize. Od poznatih psihoanalitičara koji se služe spoznajama filozofije intersubjektivnosti ovdje često spominjem američke psihoanalitičare Roberta Stolorowa, Georga Atwooda i Donnu Orange. Od poznatijih filozofa koji povezuju intersubjektivnost i psihoanalizu spominjem danskog filozofa Dan Zahavija, voditelja Centra za istraživanje subjektivnosti iz Kopenhagena. U svojim tekstovima on tumači različite psihološke probleme iz perspektive fenomenologije, egzistencijalizma i intersubjektivnosti.
Kada počinje dijalog između mene i svijeta?
Po Colwynu Trevarthenu taj dijalog počinje odmah po rođenju. Već u prvom satu svog života dijete je sposobno za dvije važne aktivnosti koje su neophodne za početak svakog dijaloga. To su imitacija i zrcaljenje. Imitacija i zrcaljenje osnova su svake razmjene afekata između djeteta i roditelja.
Prema Trevarthenu svako se dijete rađa s urođenom intersubjektivnosti, odnosno, s potrebom da prepoznaje i bude prepoznato. Potreba za dijalogom utisnuta je u biologiju djeteta i jednako je snažna kao i potreba za hranom i vodom. Odmah po rođenju, kaže Trevarthen, glavna je i jedna motivacija djeteta ostvariti vezu sa svijetom, doživjeti drugo ljudsko biće i pokazati mu sebe.
Sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća razvojna je psihologija vjerovala kako mala djeca nisu sposobna za razgovor, za komunikaciju. Bilo je to doba kognitivne i bihevioralne psihologije koja dijete promatra odvojenim od svijeta, kao da dječji mozak može rasti i razvijati se u izolaciji. Pod utjecajem filozofije fenomenologije, egzistencijalizma i etike danas znamo da ljudski mozak ne može egzistirati odvojen od svijeta.
Psihologija intersubjektivnosti kaže kako ljudsko biće, njegov um i tijelo, postoje isključivo u humanom kontekstu koji nas gleda sa simpatijom. Po tome je ljudsko biće uvijek – dijalog.
Kako kaže francuski filozof Maurice Merleau Ponty – Čovjek je ogledalo za drugog čovjeka.
To nije uvijek verbalni dijalog, dijete i majka razgovaraju pokretom, zvukom i gestom. Po Trevarthenu, svako je dijete rođeno da pjeva i pleše, a verbalni jezik samo je jedan od mnogih oblika pjesme i plesa.
Colwyn Trevarthen razlikuje tri razine intersubjektivnosti: fazu primarne intersubjektivnosti, fazu zajedničke pažnje i fazu uzajamnog prepoznavanja ili empatijske rezonancije.
1. Primarna intersubjektivnost
Primarna intersubjektivnost je tzv. “protokomunikacija”, preverbalni razgovor licem-u-lice. Temelji se na urođenoj sposobnosti djeteta za imitaciju i zrcaljenje. Imitacija i zrcaljenje dva su osnovna mehanizma koja vode prema zreloj intersubjektivnosti i doživljaju vlastite i tuđe osobnosti. Ti se fenomeni opažaju već u prvom satu po rođenju, ali pravi preverbalni razgovor, razmjena pokreta, grimasa, zvukova, počinje u drugom mjesecu života.
Imitacija, odnosno identifikacija, kada se dijete pretvara u roditelja i zrcaljenje, kada se roditelj pretvara u dijete, sami po sebi još nisu osobnost. Hoće li imitacija i zrcaljenje voditi prema stvaranju zrelih razina osobnosti ovisi o osobnosti roditelja. Roditelj mora zrcaliti, odražavati sva tjelesna stanja djeteta. Ja bih rekao da roditelj posjeduje “urođeno zrcalo” koje mu ne dopušta da na dječje poruke ostane ravnodušan. Ravnodušnost bi u ovoj fazi imala teške, traumatske, posljedice.
Fragmentacija
Dijete do sedmog mjeseca života na roditeljsku ravnodušnost reagira fragmentacijom, raspadom tjelesnih funkcija, i na kraju, povlačenjem od ravnodušnog roditelja. Dijete starije od sedam mjeseci značajno je aktivnije u svojoj borbi za reakcijom okoline. Ono se buni, galami, zuri u lice roditelja u pokušaju da izazove reakciju. Kao što već znamo, ne postoji način da dijete prihvati ravnodušnost roditelja bez posljedica. To pravilo vrijedi i za odrasle ljude. Od djetinjstva do smrti svi živimo od reakcija drugih.
Preverbalni razgovor između roditelja i djeteta čini razmjena zrcaljenja i imitacije. Dijete imitira roditelja, a roditelj odražava dječju imitaciju i tako u beskonačnost – Ja vidim da ti vidiš da te vidim…
To je faza afektivne usklađenosti, protokonverzacijske razmjene. Kao što znamo, smisao je te faze, putem razmjene i usklađivanja (na engleskom – attunement), održati jedinstvo uma, duha i tijela. Ne treba zaboraviti, time se održava cjelovitost ne samo djeteta već i roditelja. Po riječima britanskog pedijatra i psihoanalitičara Donalda Winnicotta – nema djeteta bez majke, ni majke bez djeteta.
Na toj je razini intersubjektivnosti razmjena informacija gotovo automatska. To je povratna veza, zatvoreni krug. Filozof Douglas Hofstadter u svojoj knjizi “Ja sam čudna petlja”, tu povratnu vezu, taj zatvoreni krug vidi kao osnovu iz koje kasnije izranja ljudska svijest. To je tzv. samoreferencijalni sustav, koji kroz bezbroj ponavljanja, odnosno, tzv. iteracija, gradi ljudsku svijest. Slična je tome budistička metafora o svijetu kao trodimenzionalnoj matrici dijamanata u kojoj se svaki dijamant odražava u drugom, no istovremeno se odražavaju i odrazi odraza, u beskonačnost.
2. Razina zajedničke, dijeljene pažnje.
U devetom mjesecu života protorazgovor djeteta i roditelja pomalo uključuje i objekte sa strane. To je faza sekundarne intersubjektivnosti, odnosno, faza zajedničke pažnje. Dijete nije više isključivo angažirano u preverbalni dijalog licem u lice s roditeljem, već njegova pažnja uključuje i okolinu u kojoj ono biva. Time se svijet djeteta temelji na trijadi dijete-roditelj-okolina, a ne više samo na dijadi dijete-roditelj.
U svojoj igri dijete koristi igračku kako bi skrenulo i nadziralo roditeljsku pažnju. Ono sada istovremeno promatra igračku i roditelja da provjeri koliko je roditelj angažiran i zainteresiran. U slučaju roditeljske neutralnosti, dijete će aktivno tjerati roditelja da se angažira.
Simboli
Pokretanjem fenomena dijeljene pažnje, dijete ulazi u svijet simbola. Njegove geste sada služe kao znak, označitelj za nešto drugo. Na primjer, gesta sa ispruženom rukom sada služi kako bi se roditeljska pažnja usmjerila na objekt u okolini. U fazi primarne intersubjektivnosti ta bi gesta imala za cilj privući pažnju roditelja na dijete, na njegovu ispruženu ruku.
Time komunikacija postaje intencionalna, usmjerena. Ona sada nadilazi proces emotivne ko-regulacije, afektivnog usklađivanja ili protokonverzacijske razmjene. No aktivnost djeteta još je uvijek posvećena nadzoru roditeljske pažnje. Dijete promatra kako i u kojoj mjeri roditelj dijeli zajedničko iskustvo.
Ipak, zbog potrebe da podjeli svoja iskustva s roditeljem te zbog nove razine komunikacije koja nije više isključivo dijalog licem-u-lice, dijete pomalo stječe uvid u postojanje zajedničkih, dijeljenih značenja. Pored toga, u određenoj mjeri, dijete stječe uvid u postojanje zajedničkih, dijeljenih iskustava, doživljaja i afekata. Na primjer, kako bi odredilo svoje iskustvo kao dobro ili loše, dijete se mora voditi izrazom lica roditelja. Svijet je dobar ili loš, već prema tome kako roditelj na njega reagira.
Ono što nedostaje jest prepoznavanje zajedničkih iskustava.
3. Razina uzajamnog prepoznavanja.
Sredinom druge godine života aktivnost djeteta nadilazi obično dijeljenje pažnje. Zajednička iskustva dijete sada procjenjuje, o njima pregovara s roditeljem. Ono se sjeća iskustava iz prošlosti i projicira ih na budućnost.
Oko druge godine života dijete već pokazuje znakove srama. Na primjer, kada ga drugi vide bez odjeće. I obratno, dijete će pokazati sve znakove ponosa kada drugi vide njegov uspjeh. Hoće li kasnije u životu ono živjeti s dominantnim osjećajem srama ili ponosa, ovisi o okolini koja na njega reagira s više kritike ili više divljenja.
U toj razvojnoj fazi, dijete pomalo stječe uvid u to kako ga drugi vide i nastoji tu sliku zadržati. Na primjer, ako dijete u ogledalu vidi mrlju na svom licu, ono će je odmah očistiti s lica. Slično tome, dijete počinje skrivati neke svoje osjećaje, kao i glumiti osjećaje koje nema. Drugim riječima, dijete stječe svijest o sebi i aktivno manipulira dojmom kojeg drugi imaju o njemu.
Svijest
Po Douglasu Hofstadteru, treća je razina intersubjektivnosti zapravo – svijest o mojem odrazu u svijesti drugih ljudi. No ovdje vrijedi pravilo – Ako se želim odraziti u svijesti drugoga, ja mu prije toga moram dodijeliti svijest, odnosno, moram otkriti njegov unutarnji život kao prostor u kojeg ću smjestiti svoj odraz.
Drugim riječima, tek kada u drugom čovjeku otkrijem njegovu subjektivnost, odnosno, njegovu vlastitu perspektivu, ja u nju mogu smjestiti svoj odraz i vlastitu subjektivnost.
Stoga je temeljni zadatak svakog djeteta – doživjeti postojanje tuđe subjektivnosti. Sve prije spomenute faze imitacije i zrcaljenja vode isključivo tom cilju. Ukratko, sada je dijete svjesno kako ga drugi vide, ono je svjesno postojanja svoje slike u subjektivnom polju drugog. To je tzv. “javna slika”, koju se nastoji održati po svaku cijenu. Po prvi puta u svom životu dijete zna da je to baš “njegova vlastita” slika!
Posjedovanje
Oko dvadesetog mjeseca života, dijete počinje koristiti riječi koje označavaju posjedovanje. Ono sada traži pravo vlasništva nad stvarima i ljudima iz okoline. Ono govori – “To je moje! Ti si moja!”
Osim svijesti o vlasništvu nad predmetima, dijete istovremeno stječe i doživljaj vlasništva nad vlastitim idejama i osjećajima. U tome vidim temeljni smisao fenomena intersubjektivnosti. Bez iskustva da me druga osoba vidi, da vidi baš moje tijelo, misli i osjećaje, ja ne mogu posjedovati vlastito tijelo, misli i osjećaje.
Na kraju, rekao bih kako je put od osnovne, urođene intersubjektivnosti, prema zrelim oblicima dijaloga, zapravo put prema punijem i cjelovitijem doživljaju drugog ljudskog bića. To je put od refleksne imitacije i zrcaljenja, do složenih i dubokih uvida o postojanju “još barem jednog bića u svemiru”.
Na kraju puta, dijete posjeduje čvrst dokaz da ono nije samo na svijetu, već da osim njega postoje i druga ljudska bića, koja imaju jednako raznolik i zanimljiv unutarnji život kao i ono samo.
Opet bih ponovio kako nova, intersubjektivna psihoanaliza, tvrdi kako su svi psihološki problemi, oni manji kao i oni veći, posljedica nedostatka čvrstog dokaza kako osim mene na svijetu postoji još barem jedna duša.
