Danas govorim o glazbi i glazbenoj umjetnosti. Nastojim odgovoriti na pitanje – Može li glazba stvoriti promjenu u psihološkoj strukturi osobe, odnosno, može li pomoći kod nekih psiholoških problema?
Ukratko,.može lli glazba poslužiti kao – glazbena terapija?
Na početku, koji su to psihološki problemi prisutni u zapadnom društvu danas? Kako ja to vidim, temeljni je problem – tzv. “kriza osobnosti”, odnosno, krhak i lako lomljiv doživljaj vlastite osobnosti. Veoma često iskustvo vlastite osobnosti potpuno nedostaje i nastoji se zamijeniti različitim psihološkim obranama. Kao što znamo, fenomen krize osobnosti, letargija, depresija, manjak vitalnosti, označavaju epohu modernizma od njenih početaka do danas. Zašto je to tako?
Modernizam
Iskustvo osobnosti oduvijek se organiziralo kroz poistovjećenje, identifikaciju sa slikom autoriteta. To je često bila figura boga, kralja, oca ili patrijarha.
Lik idealnog roditelja, tzv. “idealni parental imago”, tradicijom se prenosio iz generacije u generaciju. Početkom modernog doba tradicija gubi svoju snagu, a time i idealizirani roditelj gubi svoju funkciju. Modernizam označava kraj tradicije.
Kada uopće počinje “moderno doba”? Neki početke modernizma vide u otkriću tzv. “linearne perspektive” u slikarstvu početkom drugog tisućljeća nove ere, i kasnije, u umjetnosti renesanse. Neki korijene modernizma otkrivaju u filozofiji Renea Descartesa i Francisa Bacona. To su počeci prirodnih znanosti šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.
Veoma je često i određenje modernizma kao vrhunca industrijske revolucije. To je razvoj sredstava masovne proizvodnje s kraja devetnaestog stoljeća.
Praznina
Uglavnom, posljedica je modernizma – dekonstrukcija tradicije i gubitak svemoćne, apsolutne roditeljske figure, kao i njene funkcije.
Kao što znamo, roditeljska je figura središte oko kojeg dijete organizira svoja iskustva i svoju osobnost. Bez te “jezgre kristalizacije” oko koje dijete pomalo gradi i organizira svoj identitet, osobnost je fragmentirana, nedostaje doživljaj cjelovitosti osobe koja istrajava u prostoru i vremenu.
Takva “fragmentirana” osobnost ne posjeduje sustav vrijednosti koji bi njene aktivnosti usmjerio u određenom pravcu i dao im smisao. Ako bih pokušao svesti problem modernog doba u dvije riječi, to bi bio – “gubitak smisla”. Drugim riječima, mi smo živi, ali čemu?
Drugo je pitanje – trebamo li se vratiti u vrijeme prije modernizma, u vrijeme tradicije, snažnog autoriteta, boga, kralja, oca? Ne, ja ne vjerujem da je povratak tradicije dobar put. Ukratko – Da su autoriteti bili stvarni, autentični, ne bi ih dekonstruirali.
Kako ja to vidim, problem nije u dekonstrukciji simbola moći i dekonstrukciji tradicije. Problem je što nakon dekonstrukcije, na mjesto autoriteta nije došao čovjek, tzv. “značajni drugi”, već je tamo – praznina.
Smisao dekonstrukcije jest preobrazba nadljudskog u ljudsko, a ne nadljudskog u prazninu. Na mjesto boga, kralja, oca, kao nepogrešivih simbola moći, trebao je doći – običan čovjek.
Međutim, njega tamo nema.
Odrastanje
Kao što znamo, to je i smisao odrastanja – dijete prvih godina života u roditelju vidi svemoćni autoritet s kojim se treba i mora poistovjetiti. Kasnije, uslijed bezbrojnih razočaranja, taj se svemoćni autoritet pomalo “uljuđuje”, stječe ljudski oblik. Kako dijete odrasta, roditelj gubi “auru svemoći” i nepogrešivosti, roditelj postaje čovjek, točnije – prijatelj.
Kada se svemoć roditelja dekonstruira, bez da se on preobrazi u prijatelja, problemi su neizbježni. Tada govorimo o gubitku vrijednosti, obezvređivanju ideala, i općenito, o gubitku smisla života.
Odrastanje ja tako dijelim u tri faze.
- Faza ekstaze – kada je dijete stopljeno sa svemoćnim roditeljem. To je stanje koje odgovara mističnoj ekstazi religioznog osjećaja.
- Agonija ili razočaranje – određena je spoznajom nesavršenosti roditelja i svih autoriteta. Dijete pomalo otkriva kako je od roditelja odvojeno i kako nema povratka u stanje stopljenosti.
Nema povratka u raj. - Katarza – kada dijete otkriva kako autoritet nema snagu “iscjeljivanja”. No na mjestu autoriteta sada je prijatelj s kojim se dijele problemi i osjećaji. Dijete je sada odrastao čovjek.
Pitam se – može li glazba poslužiti kao medij za pokretanje ekstaze, agonije i katarze?
Elementi glazbene umjetnosti
Koji to elementi glazbene umjetnosti pokreću fenomene ekstaze, agonije i katarze, odnosno, što stvara preobrazbu?
Evo nekih:
- Ritam, tempo, mjera
- Harmonija
- Melodija
- Tonalitet
- Boja zvuka – tzv. timbar
Spomenuti glazbeni elementi, svaki na svoj način, vode slušaoca od glazbene ekstaze, kroz agoniju, prema katarzi.
Ritam
Ritam je određen doživljajem vremenske udaljenosti tonova ili zvukova. Iskustvo ritma dijete stječe i prije svog rođenja. Ritam srca njegove majke temeljni je organizator dječjih doživljaja u cjelovitu osobnost. Prisutnost ritma majčinog srca tako ima snagu istog trena utješiti i umiriti dijete. Pokazalo se kako je dovoljan i pogled, da se ritam srca majke i djeteta počne usklađivati jedan s drugim.
Tako u glazbi ritam ima funkciju usklađivanja slušaoca sa svijetom. Kada smo posve usklađeni s ritmom to stanje jedinstva i cjelovitosti doživljavamo kao ekstazu. Mnoga plemena i tradicijske kulture u svojim ritualima koriste jednoličan i jednostavan ritam kako bi postigli usklađenost cijelog plemena i njenih članova. Zanimljivo je spomenuti kako su početkom kolonizacije Australije engleski kolonizatori koristili bubnjeve kao “alat kolonizacije”. Naime, svaki puta kad bi pleme australskih domorodaca, Aborigina, krenulo u napad, Englezi bi počeli glasno udarati bubanj. Aborigini se nisu mogli odvojiti od ritma bubnja, odbacili bi svoja koplja i počeli plesati. Možemo reći kako za njih ritam znači mističnu povezanost sa svemirom, jedinstvo djeteta i Majke, koje je važnije od života.
Moderni čovjek traži slobodu od vezanosti. Od jednostavnog i pravilnog ritma kojim se postiže ekstaza u ritualu, ritam je suvremene ozbiljne i zabavne glazbe veoma složen. Smisao je tako kompleksnog ritma – dekonstrukcija jedinstva.
Glazbena harmonija
U glazbenoj umjetnosti harmonija je određena doživljajem prostorne udaljenosti tonova, tonovi su doživljeni jedan “iznad” drugoga. Mi znamo kako tonovi “više” frekvencije rezoniraju u gornjem dijelu tijela, a tonovi “niže” frekvencije rezoniraju u donjem dijelu. Zato je subjektivni, “tjelesni” doživljaj glazbe zaista i opravdan.
Harmonija je, slično ritmu, također mjera za usklađenost, odnosno, za “udaljenost” majke i djeteta.
Monofonija je najskladniji oblik harmonije kada glazbenici izvode isti ton, unisono. Tonovi mogu biti udaljeni za oktavu, što je potpuni višekratnik osnovnog tona koji potvrđuje osnovni tom. Time se postiže posvemašnji sklad, harmonija i jedinstvo. Homofonija je oblik višeglasja s jednom melodijskom linijom, dok su druge podređene i služe kao pratnja. Polifonija je istovremeno postojanje dviju ili više zasebnih melodijskih linija koje su udaljene jedna od druge. One kao da posjeduju zaseban život.
Duhovna srednjovjekovna glazba, tzv. “Gregorijanski napjevi”, često koristi monofoniju koja naglašava sklad, dok moderna glazba koristi polifoniju koja – dekonstruira sklad. Zanimljivo je kako polifonija u europskoj liturgijskoj glazbi doživljava svoj uspon oko 1370. godine, za vrijeme tzv. “Zapadne šizme”, pokušaja da crkvu istovremeno vode dva Pape, rimski i avignonski.
Razvoj harmonije od monofonije do homofonije i polifonije ocrtava potragu ljudskog roda za slobodom u različitosti. Monofonija je tako stanje ekstatične stopljenosti, jedinstva i simbioze majke i djeteta. Polifonija je određena spoznajom kako majka posjeduje vlastitu perspektivu i subjektivnost. S njom se više ne mora bivati u istom vremenu i prostoru, s njom se ne mora poistovjetiti. Razvoj glazbe ja tako vidim kao spoznavanje i prihvaćanje Drugosti.
Melodija
Melodija je određena doživljajem prostorne i vremenske udaljenosti tonova.
Tonovi u melodiji se tako doživljavaju kao da se približavaju ili udaljavaju jedan od drugoga. Zato suvremena psihoanaliza u kretanju melodije vidi “ples” Majke i djeteta.
Taj “ples” kreće prije rođenja, ekstazom jedinstva Majke i djeteta. Nastavlja se rođenjem, točnije odvajanjem djeteta i Majke, što je uvijek agonija. Svoj vrhunac dostiže povratkom majci koja je sada samo običan čovjek.
Dijete i majka su se “uljudili”, nisu više svemoćna “duhovna bića”. Oni su se – “otjelovili”.
Drugim riječima, nakon stanja jedinstva ili simbioze, dijete simbolički napušta dom, odvaja se, i nakon mnogih se avantura vraća kući, ovaj puta kao odrastao čovjek.
Melodija obično počinje tzv. “tonikom”, tonom koji zadaje okvire zajedništva od kojeg sve počinje. Drugi ton koji ponavlja i potvrđuje toniku je oktava, savršeni višekratnik, kojim je “jedinstvo svijeta” još uvijek sačuvano. Prvi “nesavršeni” ton koji označava gubitak posvemašnjeg sklada i jedinstva jest tzv. “dominanta”. Zatim slijede ostali tonovi dijatonske ljestvice koji nisu višekratnici početnog tona, te su doživljeni manje ili više udaljeni od tonike.
Tako melodija počinje – jedinstvom svijeta. Zatim se od tog jedinstva udaljava, kreće u avanturu i nove pustolovine. Na kraju se melodija vraća na početak, u svoj dom, no preobražena novim iskustvima.
Duhovna glazba
Duhovna glazba srednjeg vijeka izbjegava tonove i ritmove koji ne podržavaju iskustvo simbioze i jedinstva, dok moderna ozbiljna glazba, u svojoj namjeri dekonstrukcije jedinstva, koristi upravo tonove koji nisu višekratnici osnovnog tona pa nam zvuče neskladno, krivo i “falš”.
Staro doba naglasak stavlja na stanje jedinstva s bogom, odnosno, majkom. Stavlja naglasak na stanje ekstaze. S druge stane, moderno doba, u potrazi za slobodom od boga, odnosno, od majke, naglasak stavlja na dekonstrukciju jedinstva – na agoniju. Moderna glazba tako dekonstruira melodiju koristeći tzv. “atonalnost”, “dodekafoniju”, “aleatoriku”, “minimalizam”, “konkretnu glazbu” i drugo. Smisao je moderne glazbe doživjeti agoniju kako bi se postigla katarza.
Međutim, često se zaboravlja da dekonstrukcija nije moguća bez prethodne ekstaze koja je u modernoj glazbi, baš kao i u modernom društvu prava rijetkost.
Boja zvuka
Boja zvuka nekog instrumenta određena je osnovnom frekvencijom i odnosom njegovih “harmonika”. Stari Kinezi već su oko 900. godine primijetili da žičani instrument nema isti zvuk ako žicu diramo prstima, trzalicom ili gudalom.
Neki instrumenti imaju samo osnovnu frekvenciju, a neki posjeduju i znatan broj harmonika. Tako nam jednostavna elektronska glazba djeluje hladno i beživotno jer posjeduje samo osnovnu frekvenciju, dok violina, npr. Antonia Stradivarija, posjeduje desetke i stotine harmonika, te zvuči gotovo ljudski, ona “plače”.
Tonalitet
Tonalitet organizira odnose tonova unutar ljestvice. Tonalitet je određen brojem tonova i doživljajem njihove “okomite” udaljenosti.
Od početaka stvaranja glazbe, broj se tonova unutar ljestvice s vremenom povećao. Od starih pentatonskih ljestvica i grčkih modusa, preko dijatonskih ljestvica došlo se do tzv. “mikrointervala” i “mikrotonalne glazbe” koja dekonstruira sklad.
Zanimljivo je spomenuti, kako je nacistički režim prve polovice dvadesetog stoljeća, proglasio modernu glazbu kao i svu modernu umjetnost, abnormalnom i degeneriranom.
Nacizam, kao i svaki drugi totalitarni režim nastoji ostvariti posvemašnje jedinstvo i “istost” svih svojih građana. Sve što dekonstruira iluziju jedinstva i simbioze treba uništiti. Zato su vojni marševi na vojnim paradama skladani u jednostavnoj dvodobnoj mjeri, nepromjenjivog tempa i ritma, bez promjene tonaliteta – bez tzv. “modulacije”.
U prvom je planu jedinstvo i istost, a nastoji se izbjeći svaka Drugost.
Svaki je tonalitet “obitelj” tonova koji smisao i mjesto imaju samo u kontekstu tonaliteta. Zato je promjena tonaliteta – modulacija, dekonstrukcija “starog doma” i konstrukcija “novog”. Pri tome se sve veze koje spajaju tonove privremeno prekidaju. Boravak u tonalitetu je ekstaza bivanja u domu i obitelji. Promjena tonaliteta je iznenadni prekid svih obiteljskih i ljudskih povezanosti, to je agonija. No strukturiranje novog tonaliteta označava povratak u svijet ljudi, s novim iskustvom i osjećajima.
Glazbena terapija
Sada znamo kako glazba može pokrenuti ekstazu, a može stvoriti i agoniju koju prate svi osjećaji koje poznajemo. Pitam se – Može li glazba poslužiti kao terapija?
Vjerujem da može. Glazba je jezik kojim svoje osjećaje dijelimo sa svijetom. Isto tako, glazba je jezik kojim svijet svoje osjećaje dijeli s nama. U oba slučaja između nas i svijeta pokreće se dijalog. Pomalo otkrivamo kako i drugi ljudi dijele slične doživljaje, iskustva i osjećaje kako i mi.
Glazbena terapija nam tako otkriva kako u svijetu oko nas postoji još barem jedna osoba, jedna duša, koja nas može razumjeti. Međutim, za taj je “glazbeni razgovor” potrebno znati “jezik glazbe”. Taj se jezik uči godinama.
Glazbeni jezik
Ja ne vjerujem u tzv. “glazbenu ekspresivnu terapiju”, gdje se pred osobu stavljaju različiti glazbeni instrumenti koji bi trebali pomoći u izražavanju, ekspresiji osjećaja.
Vjerujem kako su potrebne godine i godine školovanja i učenja određenog glazbenog instrumenta kako bi osoba naučila svoja iskustva i doživljaje staviti u glazbeni jezik. Tek se tada oni mogu dijeliti sa svijetom. U suprotnom, bez poznavanja pravila glazbe, govorimo o tzv. “iživljavanju” – “acting out”, što ne stvara psihološku preobrazbu.
Slično vrijedi i za druge umjetničke medije. Osoba mora naučiti pravila i načela umjetničkog medija ako taj medij želi upotrijebiti kao sredstvo dijaloga sa svijetom.
Na kraju, rekao bih da glazba, iako u nama pokreće ekstazu, agoniju i katarzu, nije dovoljna. Potrebna je i druga osoba, promatrač, s kojim se pokrenuti osjećaji dijele.
