Što je zapravo psihoanaliza i koji je temeljni zadatak svakog psihoanalitičara? Po Freudu, psihoanaliza je “širenje nesvjesnog u prostore svijesti”, a zadatak analitičara je da klijentu u tom procesu pomaže kao “neutralni i objektivni” promatrač.
Suprotna je tome perspektiva psihoanalitičara Heinza Kohuta po kome analitičar nije i ne može biti neutralan i objektivan. Po Kohutu, uspjeh analize ovisi o tome koliko analitičar može dozvoliti da se na njega utječe, odnosno, koliko si može dopustiti da ga njegov klijent “uvuče” u svoj svijet. Tek kada su “zajedno” u tom zajedničkom svijetu “regresije”, terapija zaista može početi.U tom je smjeru još dalje otišao Kohutov sljedbenik američki psihoanalitičar George Atwood. Po Atwoodu, uzrok svih psiholoških problema je tzv. “psihološka smrt”. To je iskustvo kako ne utječem ni na koga, kako sam “nevidljiv” za svijet. Zato je psihoanaliza prostor gdje se sve namjere, želje i ljutnja mogu ponovo pokrenuti. No one se sada pokreću s nadom da će ovaj puta biti prepoznate i prihvaćene.
Ljutnja
Kako su sve namjere, želje i ambicije uvijek destruktivne prirode, zadatak analitičara je da prihvati tu “borbu” na život i smrt. Jasno, s ciljem da iz te borbe oboje izvuku “živu glavu” . To je nastavak Kohutove ideje o psihoanalizi kao tzv. “optimalnoj frustraciji”. Po Kohutu, klijent se u terapiji neizbježno osjeća razočarano i frustrirano. Točnije, u njemu se uvijek pokreće manje ili veće iskustvo ljutnje usmjerene prema analitičaru. Međutim, to je razočarenje ili frustracija ovaj puta u granicama prihvatljivog. Drugim riječima, o potrebi klijenta da uništi svog analitičara sada se može razgovarati. Često i sa velikom dozom humora, što je znak da je ljutnja konačno prepoznata i integrirana u osobnost na društveno prihvatljiv način.
Zato danas spominjem članak – “Ovdje mora biti krvi“, Georga Atwooda, u kojem on psihoanalizu vidi kao prostor borbe na život i smrt. Ali prije toga rekao bih nekoliko riječi o važnosti iskustva namjere, želje ili ambicije u izgradnji psihološke strukture. Naime, mnogi suvremeni filozofi dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, psihološku strukturu vide kao iskustvo namjere, žudnje ili ambicije koja je prepoznata od okoline. Time se oni nastavljaju na filozofiju fenomenologije Maurice Merleau Pontya po kome je osobnost zapravo “otjelovljena” namjera – “živo tijelo”.
No ljudsko tijelo može biti subjekt i objekt. Tijelo je subjekt kada se može i smije doživjeti sve njegove namjere i žudnje. Tijelo je objekt kada se njegove namjere poriču i potiskuju, odnosno, kada nisu prepoznate od svijeta. Kada govorim o problemu tzv. psihoze i shizofrenije, tada mislim na stanje kada osoba svoje tijelo vidi kao objekt, posve ispražnjen od svake želje, namjere ili ambicije. Postoji i naziv za dijete koje ne smije posjedovati vlastito tijelo. To je tzv. – “kartezijansko dijete”, koje živi isključivo kroz svoje misli, odnosno, koje živi u svojoj glavi, posve odvojeno od tijela. Ljutnja ovdje nije “u tijelu”.
Disocijacija i ljutnja
Evo kako je jedan klijent s dijagnozom shizofrenije opisao to stanje disocijacije:
“Od kada znam za sebe, nisam u dobrom odnosu sa svojim tijelom. Kao da su moj um i moje tijelo veoma udaljeni jedno od drugoga. Kao da je moj um” maleni lutkar”, gospodar lutaka, koji sjedi u mojoj glavi i s udaljenosti kontrolira moje tijelo. Ukratko, imam osjećaj da nisam povezan sa svojim tijelom. Kao da je ono moj produžetak koji ‘visi’ negdje ispod. Bilo bi bolje da ga uopće i nemam.”
Ipak, kako kaže Georg Atwood, čak i takvo stanje otuđenja može se izliječiti ako klijent jednom pokrene svoje namjere. I to je pravi zadatak analitičara. U analizi stvoriti prostor u kojem će klijent pokrenuti i usmjeriti svoje destruktivne namjere kako bi one na kraju bile prepoznate i povezane s ostatkom osobnosti. Ali ovoga puta ne prema ocu ili majci ili nekom trećem izvoru frustracije koji trenutno nije prisutan.
Ljutnja treba biti autentična. Odnosno, namjeru treba pokrenuti “ovdje i sada” i usmjeriti je prema osobi koja je prisutna, a to je – analitičar. Tada počinje prava borba – “mano a mano”, “čovjek protiv čovjeka”. Jedino će taj oblik dubinske terapije, kako kaže George Atwood, stvoriti trajnu promjenu.
Slijedi spomenuti članak.
“Ovdje mora biti krvi” – George Atwood
Prije nekoliko godina sjedio sam u publici na velikoj psihoanalitičkoj konferenciji gdje je poznati psihoanalitičar opisivao terapiju čovjeka koji je patio od tzv. opsesivno-kompulzivne neuroze. Patio je od dva kompulzivna simptoma koja su bila prisutna mnogo godina prije nego što je pacijent ušao u analizu. Kao prvo, svakog je jutra, a često i u drugim razdobljima tijekom dana, pacijent osjećao da mora otvoriti svaki ormarić i izvući svaku ladicu u svom domu. Zatim bi zatvorio ormare i gurnuo ladice natrag.
I kao drugo, svaki se dan morao nakloniti prema sjeveru, jugu, zapadu i istoku. Uvijek u tom točno određenom slijedu.
Poznati analitičar govorio je o razvoju psihoterapeutskog odnosa koji se odvijao tri puta tjedno u razdoblju od sedam godina.
Gdje je nestala ljutnja?
Središnje mjesto u analizi zauzele su – teme natjecanja s braćom i sestrama, problemi s navikavanjem na zahod u ranim godinama, i borba s perfekcionizmom roditelja. Protumačeni su i snovi koji su se pokretali u analizi. Zabilježeno je da je pacijent uvijek dolazio na vrijeme, da je redovito plaćao svom analitičaru i da je bio besprijekorno odjeven u svakoj fazi terapije. Činilo se da je analiza u cjelini bila pristojan razgovor između klijenta i analitičara, a simptomi s kojima je pacijent došao na liječenje – ormarići, ladice i naklon u svim smjerovima svijeta, s vremenom su se povukli i nestali. Analitičar je stoga zaključio kako je svog pacijenta “izliječio” od neuroze.
Još se sjećam osjećaja da me nešto boli u želucu dok sam slušao tu elegantnu prezentaciju.
“Ovdje nešto nije u redu”, rekao sam. “To je jednostavno previše savršeno!”
Zato sam odlučio postaviti pitanje, što sam odmah i učinio – “A gdje je tu krv?”
Nastavio sam tumačiti da ja nikada ne bih rekao da sam ikoga “izliječio” od bilo čega. Osim toga, situacije u kojima sam nekome pružio pomoć uvijek su me ostavljale “krvavog”. Ta je krv nastala iz povratka u prošlost na traumu, iz tvrdoglavih otpora, iz neslaganja mojih iskustava i iskustava pacijenata, iz uskrsnuća i ponovnog proživljavanja davnih ozljeda, iz svježih rana u sadašnjosti stvorenih mojom neosjetljivošću i glupošću, iz potrebe pacijenta da nađe nekoga protiv koga će se boriti.
Pokornost autoritetu
Zatim sam poznatom analitičaru ponudio alternativno tumačenje studije tog slučaja. Rekao sam kako je izostanak krvi možda znak da se ništa temeljno nije promijenilo u životu pacijenta, kojim je inače dominirala “pokornost autoritetu”.
Svakodnevni se život tog pacijenta organizirao oko teme pokornosti, oko održanja postojećeg reda. “Je li moguće”, nastavio sam, “da su na mjesto izvornih simptoma opsesivno kompulzivnog poremećaja – ormarića, ladica i klanjanja, jednostavno došli novi simptomi – redovita posjeta psihoanalitičkih seansi i savjesno plaćanje honorara?”. Čak sam se usudio reći kako se pacijent možda klanja svom analitičaru umjesto sjeveru i jugu. Ali, je li to zaista napredak ili je sve po starom?
Nekoliko starijih analitičara, koji su sjedili u publici, odmah su ustali kao jedan, nakon što su moje primjedbe i pitanja proglasili budalaštinom. Čak su pitali publiku, ima li smisla vrednovati analizu prema tome je li analitičar “natopljen krvlju” ili nije.
Osjetio sam kako nemam prijatelja u dvorani.
Međutim, postoji i kratak nastavak te priče. Sjeo sam s poznatim analitičarem na nekoliko minuta, nakon njegovog izlaganja, pa sam ga pitao o trenutnoj situaciji njegovog pacijenta. Rekao je da je pacijent vrlo uzbuđen što se o njegovom slučaju sada razgovara na sastancima širom zemlje. Naime, analitičar je od pacijenta dobio pismeno dopuštenje za javnu objavu bilježaka s terapije.
Tada sam analitičaru postavio sljedeće pitanje – “Bi li se pacijent usudio odbiti analitičara za objavu bilježaka, da je u nekom slučaju mislio i želio drugačije? Pošto znamo kako je pacijent imao potrebe udovoljiti svakom autoritetu?”.
Analitičar je na trenutak razmislio, a zatim odgovorio – “Pa možda i ne bi!”.
Zato mislim da mora biti krvi.
Bernard Brandchaft i ljutnja
Jednog dana, dok sam sjedio s poznatim psihoanalitičarom Bernardom Brandchaftom u stražnjem dvorištu njegove kuće na Bel Airu, on mi je rekao sljedeće – “Znaš George, u bilo kojoj dubinskoj psihoterapiji uvijek je odnos – ‘mano a mano’, to je borba – licem u lice!”. Znao sam da je definitivno u pravu. Prava psihoterapija uvijek je borba prsa u prsa i uvijek se prolije krv.
U toj borbi koja se odvija za vrijeme terapije protivnik nije pacijent. Protivnik je svijet iz kojeg pacijent dolazi, a taj svijet uglavnom je “zaleđen” u traumi, i tim svijetom dominiraju rješenja koja su davno prije pronađena ili konstruirana. To je svijet prošlosti koja nije samo prošlost, nego traje i danas. To je povijest koja se živi i proživljava u vječnoj sadašnjosti. Budućnost u tom svijetu nije carstvo mogućnosti čiji se sadržaj može odrediti. Umjesto toga budućnost je fiksirana i zauvijek osuđena na ponavljanje prošlih tema u beskrajnom ponavljanju.
Zato postoji vječna borba između svijeta prošlosti i novog svijeta. Novi svijet očituje se, u početku, kao područje potencijala, i potrebni su izuzetni, pa čak i herojski napori da bi taj novi svijet konačno jednom bio uspostavljen. Terapeut je predstavnik tog drugog, novog svijeta. On je poslan iz budućnosti da se bori sa “silama tame” koje pacijenta drže u zatvoru. U toj borbi od posebne je važnosti prisutnost terapeuta kao ljudskog bića. To je pravi “rat svjetova”, to je borba do zadnje kapi krvi. I one klijentove, kao i one analitičareve. Znam i mnogo primjera iz prakse koji mogu dobro ilustrirati tu veliku borbu.
Zlostavljanje i ljutnja
Jednom sam imao prilike raditi sa ženom koja je tijekom djetinjstva bila žrtva dugogodišnjeg i veoma okrutnog seksualnog zlostavljanja od strane svog oca i starijeg brata. Klijentica je trpila zlostavljanje od svoje četvrte do desete godine. Međutim, sva sjećanja na te događaje posve su nestala, posebno tijekom tinejdžerskih godina,
No sjećanja su se pomalo počela vraćati u ranim fazama njezine analize. Pisala mi je pisma, pisana vlastitom krvlju, koja su govorila o njezinoj mržnji prema sebi, kao i o neizrecivoj potrebi da završi svoj život.
Jedino što sam mogao učiniti da spriječim njezino samoubojstvo, bilo je da razgovaram s njom svaki dan tijekom nekoliko godina. Na početku svog teškog putovanja moja je pacijentica bila u neprekidnoj tami ponovnog proživljavanja izvorne traume. Izgledalo je tada kako je jedina stvar koja ju drži na životu to što sam joj svakodnevno bio na raspolaganju. Sjećam se kako me nekoliko kolega savjetovalo da joj ne dajem toliko vremena, jer postoji opasnost da će ona pokrenuti “ovisnost” koja je, kako kažu – “nezdrava”. Nisam mogao prihvatiti taj savjet i zato sam se udaljio od tih kolega. Međutim, pitao sam se, jesu li oni ipak u pravu? To je bila prava agonija sumnje u samog sebe.
Naime, mnogi kliničari danas misle kako postoji prečac u psihoterapiji traume. Postoji mišljenje kako se mogu primijeniti posebni postupci, tehnike i metode koji zaobilaze mukotrpne borbe s povratkom na staro, borbe sa zastrašujućim noćnim morama, dugim suicidalnim depresijama, opasnim ponavljanjima izvorne traume. Ja ne vjerujem u takve brze i naizgled efikasne metode. Mislim da je puno bolje kada se ne žuri, ako postoji bilo kakva šansa za trajni oporavak i izlječenje. Ali, demoralizirajuće je slušati sva ta brbljanja o najnovijim brzim metodama i rješenjima. Tada si pokušavam reći kako ozbiljni ljudi takve priče ne shvaćaju ozbiljno.
Kraj analize
Možda se pitate što se dogodilo u terapiji te pacijentice, žrtve sadističkih seksualnih napada? Reći ću vam – Mount Everest je srušen, komadić po komadić. Rekao bih kako terapija tako dugotrajnog i traumatskog zlostavljanja izgleda kao rušenje planine od 8000 metara jednom malom žličicom. Bilo je potrebno četvrt stoljeća da se terapija privede kraju. Da završi taj “rat svjetova” između “tame” i “svjetla”, između prošlosti i budućnosti.
Tijekom tog dugog putovanja bilo je opasnih pokušaja samoubojstva, fizičkih napada kada me pacijentica zamijenila sa zlostavljačima, mnogih pokušaja seksualnog zavođenja, te prisjećanja i proživljavanja svakog pojedinog traumatskog događaja. Na trenutke se činilo kako terapija nikada neće završiti. U takvim slučajevima, iskustvo pacijenta je iskustvo trpljenja nečega što je nemoguće preživjeti. Pacijent će reći da je bol i potisnuta ljutnja beskonačna i vječna. Ali ipak nije. Problem je što su emocionalne ozljede ozbiljne i što je potrebno dugo vremena da se iscijele.
To je sve.
Na kraju, primijetio bih kako nisu svi naši psihoanalitički napori tako teški kao ovaj primjer. Ali rad s osobom u čijem je životu nešto pošlo po zlu uvijek će, kao što je Bernard Brandchaft rekao, uključiti borbu koja je – “mano a mano”, čovjek protiv čovjeka, licem u lice, i ta borba mora biti krvava.
George Atwood
