Nedavno sam čitao zanimljiv tekst poznatog američkog psihoanalitičara Georga Atwooda pod nazivom – “Tamno sunce depresije”. U svom tekstu Atwood tvrdi kako za problem depresije nema lijeka.
Po Atwoodu, depresija nije bolest ni psihološki poremećaj, već je to jedina moguća i posve prirodna reakcija na svijet u kojem, kako on kaže, “za mene nema mjesta“.
To znači da depresija nije poremećaj u radu centralnog živčanog sustava niti je to poremećaj u kemijskoj i hormonalnoj ravnoteži mozga. Iz toga slijedi da ni tzv. lijekovi za depresiju, kojih se dnevno u svijetu kupuje na tone, nemaju nikakvog utjecaja niti mogu liječiti. Slično tome, različite popularne terapije, tečajevi i edukacije, koje obećavaju liječenje depresije i izlazak iz traume, po Aatwoodu također nemaju nikakav učinak. Kako je to moguće? George Atwood je poznat po svojim radikalnim stavovima, je li ovoga puta ipak pretjerao?
Kao što možda znamo, Atwood fenomen depresije tumači kao posljedicu manjih ili većih pukotina u odnosu sa svijetom. Po njemu depresija nije bolest već je prirodna reakcija na bivanje u “depresivnom svijetu”. Tako depresija nastaje uslijed tragičnih, odnosno, traumatskih situacija u kojima osoba doživljava neizdrživo iskustvo gubitka, rastanka, neuspjeha ili nekog drugog bolnog razočaranja.
Ukratko, depresija je posljedica depresivne situacije i ne treba ju svoditi na nešto manje od toga.
Što je osobnost?
Možda je najbolje krenuti od pitanja – Što određuje osobnost? ili, što je to što obično zovemo – Pravi self?
Od svojih početaka, psihoanaliza fenomen osobnosti tumači kao iskustvo namjere, intencije prema svijetu. To značenje Freudovog pojma – libido. Ukratko, moje iskustvo namjere, volje ili ambicije prema svijetu, gradi moju psihološku strukturu i daje mi osjećaj cjelovitosti i vitalnosti.
Međutim, moja namjera mora biti prepoznata i prihvaćena od svijeta, ako je želim osjetiti kao svoju.
Ako svijet nije u stanju prepoznati i prihvatiti moju namjeru, tada moja želja ili moja volja više nije moja. Mene tada zapravo i nema. Iako sam živ, nedostaje mi temeljno iskustvo života i vitalnosti. Neki takav oblik egzistencije nazivaju i – Lažni self. To je depresija. Moje namjere, želje i ambicije nisu i ne smiju biti moje. Tako ni moje tijelo nije u potpunosti moje. Ja ga vidim, ali ga ne osjećam u potpunosti.
Bez ambicija
Kao što sam već rekao, osoba stječe iskustvo ambicije tek kada je njegova volja odražena u ogledalu svijeta. Odmah po rođenju dijete traži sebe u oku svoje majke. Iskra u majčinom oku znači – dokaz kako je dijete ljudsko biće sa svojom vlastitom voljom i namjerama. Drugim riječima, ta iskra daje djetetu dozvolu da smije biti živio. Bez iskre u majčinom oku dijete se ne osjeća živim, ono je letargično, melankolično, odnosno, depresivno.
Slično tome, i svaka situacija koja prekida temeljno zrcaljenje svijeta također vodi u depresiju. To može biti, na primjer, gubitak meni značajne osobe, odnosno, osobe koja poznaje i razumije moje namjere, moje ambicije i želje.
Svaki rastanak, gubitak ili nesporazum znači pukotinu u zrcaljenju. To je trauma koja, bez iznimke, znači i gubitak mojih namjera, želja i ambicija. To je depresija. Tako je i prometna nesreća situacija u kojoj mi svijet daje do znanja kako moje želje uopće nemaju nikakvog utjecaja, odnosno, koliko sam beznačajan. Slično iskustvo imaju i žrtve silovanja, zlostavljanja, poniženja. Svijet mi tada govori – tebe nema, tvoja volja ne znači ništa. Posebno je težak problem kada me ne vide ljudi iz moje najbliže okoline, oni o kojima ovisim u potpunosti, na primjer, moji roditelji.
Ima li lijeka?
Ako je cijeli svijet protiv mene, ako mi svi govore da sam nevidljiv, da me nema, tada je to moja realnost, za koju zaista nema lijeka. Popularna psihologija tvrdi kako treba vjerovati u samog sebe, kako je to lijek. Međutim, to ipak nije moguće. Moje oko ne može vidjeti samo sebe, njemu treba zrcalo u obliku drugog oka. Odnosno, treba mu sve ono što zovem – empatija.
To je smisao članka – Tamno sunce depresije, Georga Atwooda. U članku Atwood razgovara sa svojim zamišljenim prijateljem kojeg zove – dr. E. Nema sumnje kako je dr. E. zapravo Atwoodov alterego. Tako Atwood, na veoma duhovit način, može bolje izraziti svoje izrazito radikalne stavove.
Slijedi tekst – “Tamno sunce melankolije”:
“Tamno sunce melankolije”
Nedavno sam pročitao dugačko pismo poznatog psihijatra u kojem je detaljno opisao terapiju veoma depresivne umjetnice, s problemom kronične depresije. Bila je vrlo uspješna u svom umjetničkom mediju, u mediju fotografije, posebno fotografije tragičnih trenutaka života. No depresija je bila veliki problem.
Psihijatar joj je rekao da pokuša s antidepresivima, jer, po njemu – “Depresija je bolest koja se može liječiti i nema smisla patiti bez potrebe”.
Klijentica se bojala kako će terapija lijekovima negativno utjecati na njezinu umjetnost. Psihijatar ju je uvjeravao da će imati još više energije za fotografiranje i da ne postoji nikakva opasnost. Klijentica je pristala na terapiju i počela uzimati lijekove da ublaži svoja turobna raspoloženja.
Nakon nekoliko tjedana, intenzitet depresije od koje je patila stvarno se počeo povlačiti.
No klijentica je istovremeno primijetila da je izgubila interes za fotografiranje tragedije, te da umjesto toga želi slikati ljude u sretnim trenucima . Nastao je problem jer su nove fotografije bile tehnički vrhunske kvalitete, ali publika se nije zanimala za gledanje ili kupovanje slika sreće.
Lijekovi
Tako se njezina karijera umjetnice pomalo raspala. Klijentica se veoma uznemirila, misleći da su lijekovi uništili jezgru njezine umjetnosti. Stoga je prestala uzimati lijekove i, nakon nekog razdoblja, njezina se depresija opet pokrenula. Sada je mogla nastaviti svoju karijeru fotografa tragedije, ali uz neizbježnu patnju. Što da radi? Na kraju, nakon mnogo kolebanja , nastavila je uzimati antidepresive, uz neugodnu spoznaju kako njezina strast za fotografijom nepovratno slabi. Psihijatar se u svom pismu pita – treba li ovo liječenje nazvati uspješnim? Klijentica ne pati kao prije, ali se njezina karijera fotografa mračnih trenutaka ljudskog postojanja posve ugasila.
Psihijatar nije spomenuo što je njegova pacijentica našla kao alternativu fotografiji , ali vjerujem kako je pronašla neki drugi način da se uzdržava. Na kraju, psihijatar je primijetio kako se njegova klijentica ipak manje mrštila nego prije. Ja sam odlučio nazvati svog starog prijatelja, psihijatra dr. E, samo da provjerim ima li on kakvih zanimljivih ideja vezanih uz ovu temu.. Pokazao sam mu pismo psihijatra koji je fotografkinju liječio antidepresivima.
Naš je razgovor izgledao otprilike ovako:
Razgovor
Georg Atwood: Hej stari prijatelju, htio sam s tobom malo razgovarati o temi depresije i priči o fotografkinji koja je potražila pomoć. Daj mi reci koje su tvoje reakcije na pismo tog psihijatra?
Dr. E.: Ja mislim da je takva terapija jednostavno glupa i nesavjesna. Umjetnica je ušutkana, možda uništena. Jedina je dobra stvar u toj tzv. terapiji što psihijatar barem dovodi u pitanje svoje postupke. Ali sve je drugo posve pogrešno. Umjetnica je imala toliko toga za reći, toliko toga otkriti, toliko toga podijeliti sa svijetom.
Ona se sada možda više smiješi, manje se mršti, ali ja se pitam – Pa što? Tko je rekao da se treba više smiješiti, a manje mrštiti? Tko je odredio da je manje patnje korisnije nego više patnje? Što ako postoji dobar razlog za tu patnju? Što ako postoje situacije u njenom svijetu koje su stvarni izvor osjećaja za tragično. Koje pokreću njenu rezonanciju s ljudskim očajem? Što ako te slike mračnih trenutaka života nose temeljne istine njezine turobne povijesti i obiteljskog porijekla? Nikada nećemo saznati, jer njezin je liječnik u svojoj beskrajnoj mudrosti “izliječio” njezinu depresiju. Ne bih to nazvao uspjehom. Ne bih to nazvao terapijom. Nazvao bih to ozljedom neodređene snage i opsega.
GA: Pričaj mi više o depresiji!Padaš li ti ponekad u stanje depresije?
Dr. E.: Često padam u depresiju. Kako ja to vidim, u ovom svijetu depresija je jedino raspoloženje koje ima smisla. Jesam li ti rekao svoju konačnu teoriju depresije? Depresija je posljedica depresivnih stvari koje nam se događaju! Mene jako deprimira činjenica da su psihijatri i psiholozi taj fenomen depresije pretvorili u bolest, i što nam farmaceutske kompanije govore da je depresija “izlječiva”.
Depresija se nikada neće moći izliječiti, jer je ona ugrađena u samu osobnost svakog čovjeka. Ideja da se može ili da treba “liječiti” depresiju je potpuno luda; ali što je tu novo? Ponekad imam depresivnu pomisao da svijetom vlada ludilo.
Depresija
GA: Vjerujem da mogu razumjeti tvoju ideju, ali pitam se, što je s ljudima koji su toliko depresivni da ne mogu funkcionirati. Što je s onima koji se pokušavaju ubiti, ili ne mogu ustati iz kreveta.
Hoćeš reći da za njih nema liječenja?
Dr. E.: Za depresiju ne postoji medicinska terapija – u to sam siguran! Ali ja ne kažem da nema pomoći osobi koja pati od depresije. Postoji pomoć – Naime to je pomoć kroz podršku i razumijevanje. Ako osoba ima sreće da nađe nekoga kome je stalo.
GA: Kako se onda može pomoći osobi kojoj se desilo nešto stvarno depresivno?
Dr. E.: Tema pomoći ljudima u depresiji neizmjerno je složena. Ovdje nije riječ o medicinskom liječenju, već uvijek o traženju humanog odgovora koji bi mogao pomoći. Neke situacije koje izazivaju depresiju toliko su strašne da je teško zamisliti bilo kakav odgovor koji pomaže. Na primjer, samoubojstvo nečijeg djeteta, događaj najveće razorne snage. Ideja o “liječenju” tako nastale depresije uvreda je za moju inteligenciju. Ako tvoj sin ili kći počine samoubojstvo, moraš biti depresivan, užasno, užasno depresivan.
GA: Što se onda događa takvoj osobi?
Dr. E.: Nedavno sam čitao o slučaju žene čiji se sin ubio, i koja je postala toliko depresivna da je potražila psihijatrijsku pomoć. Liječnik joj je dao antidepresive. Kao posljedica uzimanja lijeka, bolovi su se smanjili. U tom je trenutku svoje osjećaje osjećala manje intenzivno. Zato mislim kako takozvane antidepresive treba preimenovati: to su lijekovi protiv intenzivnih osjećaja.
Ali davati antidepresive osobi čiji se sin ubio je potpuno ludo. Za takvu osobu nema liječenja.
Samoubojstvo
GA: Ali da tebi dođe netko čije je dijete počinilo samoubojstvo, ne vjerujem da bi rekao kako mu pomoći nema. Učinio bi sve što je u tvojoj moći da pomogneš toj osobi.
Dr. E. Da, sve što je u mojoj moći. Problem je što u tom slučaju ništa nije u mojoj moći. Jedina stvar koja bi pomogla osobi da se osjeća bolje bilo bi negiranje samoubojstva djeteta, preokret same stvarnosti. Budući da nisam Bog, takvoj osobi bih mogao ponuditi malo ili ništa.
GA: Kako možeš biti siguran da ne možeš ništa ponuditi?
Dr.E. Prije nego nekome kažem da nema pomoći, ja bih se raspitao o okolnostima smrti. Da je dječak okončao život jer mu je tek dijagnosticiran neizlječivi rak, tada bi moglo biti drugačije. Ali, posve je drugačiji slučaj s kojim sam se nedavno susreo.
Dogodilo se da je sin, tada 35-godišnjak, bio kronično ovisan o raznim drogama i alkoholu. Nikada nije napravio karijeru, a preživio je jer mu je majka davala novac za hranu i stanarinu. Pokušao je razne rehabilitacijske programe, Anonimne alkoholičare, pa čak i psihoterapiju, ali sasvim bezuspješno. Stalno se vraćao u obrazac ovisnosti i oslanjao se na majčin novac. Ona je bila bogata, bila je udana za dječakovog očuha, milijunaša. Nakon niza godina njegove ovisnosti, i majčine financijske potpore, očuh je zaključio kako on i njegova supruga, dječakova majka, zapravo hrane tu ovisnost i samouništenje mladića.
Stoga je nagovorio svoju ženu da prihvati politiku “žestoke ljubavi ”, “tough love” . Mladiću je rečeno da će određenog datuma, dva mjeseca kasnije, nepovratno završiti novčana pomoć njegove majke.
Depresivne stvari
Mladić se zahvalio majci za svu pomoć koju mu je mogla pružiti tijekom godina, a nakon toga se objesio.
Smrt je bila izravna reakcija na prekid podrške. Majka i suprug pokušavali su jedno drugom reći da su učinili sve što su mogli, da je dječak odlučio uništiti sebe, prvo drogom, a onda omčom. Tako je bilo najbolje, mislili su, i sada su barem mogli znati da im sin više ne pati.
Ali kako su tjedni i mjeseci prolazili , osjećaj praznine i očaja počeo se uvlačiti u majku. Konačno je postao toliko bolan da je potražila konzultacije s psihijatrom.
Liječnik joj je odmah dao lijekove za ublažavanje patnje, i njezina se bol ubrzo smanjila . Ali ona je sada bila u manje-više obamrlom stanju. Zato se pitam – treba li kemijsko otupljivanje agonije te majke smatrati smislenim liječenjem njezine depresije?
To je užasno. Kao što sam rekao, depresija se ne može liječiti, zato što je to reakcija na depresivne stvari koje se događaju.
GA: Pa što bi ti učinio za tu ženu? Kad bi tebi došla tražiti pomoć, ne vjerujem da bi je odbio.
Dr. E. Ne bih je odbio. Saslušao bih njezinu priču i pitao bih je kako je doživjela sinovu smrt? Pitao bih je o izvorima njegove ovisnosti. Ovisnosti ne nastaju ni iz čega; pojavljuju se kada netko postane ovisan o tvari ili aktivnosti koja je protuotrov za bolna stanja ove ili one vrste.
Pitao bih tu majku koja su to stanja i što ih je uzrokovalo? Pitao bih je zašto je poslušala supruga i time se odvojila od svog sina? Želio bih znati što osjeća prema suprugu sada kada se pokazalo da su njegovi grubi savjeti imali kobne posljedice?
Pitao bih je da li se ona osjeća odgovornom za smrt svog sina?
Ne bih joj obećao da će se osjećati bolje, ali stavio bih se na raspolaganje ako bi odlučila dati novi smisao tragediji koja se dogodila. Ja sam svjestan da svaki takav pokušaj može pojačati njezinu bol, umjesto da je ublaži.
Depresija nije bolest
GA: Što se konačno dogodilo ovoj ženi?
Dr. E. Ne znam. Moje iskustvo je da roditelji u takvoj situaciji obično prolaze jako loše. Zato što se desila katastrofa nesagledivih razmjera. Možda je oboljela od raka i umrla. Ili je možda samo iscrpljena.
Možda je pokušala osnovati udrugu protiv ovisnosti o drogama. Ta tzv. ‘Krivnja preživjele’ koju roditelj doživljava u ovoj situaciji je neopisiva, a njezine posljedice nikad nisu lijepe.
GA: Tvoja me rasprava sama po sebi deprimira. Teško mi je povjerovati da misliš kako ljudima u depresiji nema pomoći.
Dr. E.: Ja Nisam rekao da nema pomoći. Rekao sam da nema liječenja. Pomoć je sasvim druga stvar. Ako je osoba depresivna, može skočiti s mosta. Ako stanem ispod ograde i uhvatim tu osobu, pomogao sam joj da preživi, barem nakratko. Ali to nije lijek za depresiju.
Ne postoji lijek za depresiju, jer depresija nije bolest.
GA: Ali što je s ljudima koji postanu užasno depresivni – letargija, poremećaj sna, gubitak apetita, pad samopoštovanja, suicidalnost, i drugi – ali kojima se nije dogodilo ništa što bi bilo depresivno?
Nekada su to nazivali ‘endogena depresija’.
Kontekst
Dr. E.: Endogena depresija je mit, psihijatrijska fantazija – nije stvarnost. Svaka je depresija uzrokovana nečim depresivnim što se dogodilo, bez iznimke. Ali veoma često ljudi ne znaju što je uzrok, ili ne žele znati što je uzrok.
Naivni promatrač ispituje nečiji život i ne želi vidjeti niti jedan razlog za pojavu depresije, što su obično gubitak, razočaranje, neuspjeh, i tada izvuče zaključak da je depresija nastala “iznutra”, endogeno.
Pod time se obično misli na kemijsku ili hornonalnu neravnotežu mozga. Zanimljivo, ali pacijent voli čuti takvo tumačenje svog stanja, jer depresija dolazi niotkuda, nitko za nju nije odgovoran, ni pacijent niti njegovi roditelji. Sve se nastavlja po starom. Zato treba otkriti pozadinu svake depresije. Tamo se uvijek krije bolna priča, možda nikad prije ispričana, i tu priču treba iznijeti na svjetlo dana.
Kemijski umrtviti nečija bolna stanja znači ne dozvoliti toj priči da izroni.
