Danas govorim o jednom od temeljnih načela klasične, Freudove psihoanalize, a to je tzv. “analitička neutralnost”. Neutralnost i objektivnost ovdje se očituju u nastojanju analitičara da svoj unutarnji život, svoju osobnost i subjektivnost, sakrije od svog klijenta.
Po tome je tzv. kontratransfer, odnosno, utjecaj klijenta na analitičarevu subjektivnost, najveća zapreka uspješnoj analizi i treba ga što prije zaustaviti. Međutim, suvremena psihoanaliza tvrdi kako je ideja posvemašnje neutralnosti zapravo običan mit. Točnije, to je tzv. “mit o neutralnom terapeutu“.
Možda se pitamo, zašto je Sigmund Freud, prije više od stotinu godina, odlučio da načelo “posvemašnje objektivnosti i neutralnosti” ugradi u svoju psihoanalizu. Razlog je jednostavan. Od svojih je početaka psihoterapija utemeljena u prirodnim znanostima. Kao što znamo, temeljno je načelo prirodnih znanosti – “objektivnost i neutralnost promatrača”. Promatrač ne smije svojom osobnosti utjecati na rezultate mjerenja. Po tome se prirodne znanosti i razlikuju od onih društvenih.
Osim toga, prirodne znanosti kao svoj “alat istraživanja” koriste tzv. kvantitativnu analizu, odnosno, statistiku, dok društvene koriste tzv. kvalitativnu analizu, odnosno, uživljavanje i subjektivni doživljaj istraživača. Drugim riječima – koriste empatiju. Po tome, znanost psihologije pripada grupi prirodnih znanosti, baš kao i Freudova psihoanaliza. Ovdje nema mjesta osobnom doživljaju. No ja se pitam – može li terapeut svoju subjektivnost ikako sakriti, može li svoj doživljaj potisnuti? A još se više pitam – treba li to učiniti?
Naime, glavni alat suvremene psihoterapije, odnosno, tzv. intersubjektivne ili relacionističke psihoterapije Stolorowa, Atwooda, Ogdena i Jessice Benjamin, jest upravo osobnost analitičara, odnosno, njegova subjektivnost.
Promatrač i promatrani
Kao što znamo, čak su i prirodne znanosti pomalo odustale od ideje kako su promatrač i promatrani – odvojeni objekti. Danas znamo kako promatrač svojom perspektivom ipak utječe na rezultate mjerenja, barem u prostorima kvantne fizike. Promatrač više nije odvojen od promatrača. Suvremena se fizika tako pita – Kada se u šumi sruši stablo, a to nitko ne vidi, je li se stablo zaista srušilo? Time moderna fizika postaje – postmoderna, odnosno, ovisna o promatraču, o kontekstu, o pozadini u kojoj se neki proces odvija. Objektivna i neutralna spoznaja, taj ideal modernizma, pomalo odlazi u drugi plan. Na mjesto objektivnog znanja o drugome, dolazi subjektivni doživljaj drugoga. Postmoderna filozofija tako postavlja pitanje – Ako me nitko ne vidi, ako nikoga nema, jesam li tada zaista živ?
U duhu postmodernizma, psihoanalitičari Robert Stolorow, George Atwood i Donna Orange, nastoje dekonstruirati brojne mitove vezane uz modernu psihoterapiju. To su: “Mit o terapeutskoj neutralnosti”, “Mit o interpretaciji bez sugestije”, “Mit o psihološkoj objektivnosti” i “Mit o izoliranom umu”.
Mit o terapeutskoj neutralnosti
Interpretacija ili tumačenje nikada nije objektivno, uvijek je obojano, kontaminirano perspektivom analitičara, odnosno, njegovim kontratransferom. Priroda terapeutskog odnosa od svog je početka do kraja duboko intersubjektivna, što znači kako je osobnost terapeuta organizirana spoznajom klijentove prisutnosti.
Opet ću spomenuti engleskog pedijatra i psihoanalitičara Donalda Winnicotta koji kaže – “Nema takve stvari kao što je ‘Majka’, jer ‘Majka’ postoji samo u odnosu prema svom ‘Djetetu’!”.
Zato ne postoji ni takva stvar kao što je “analitičar”, jer i on svoje postojanje stječe tek ulaskom u odnos s klijentom. Podsjetio bih kako ideja da stvari postoje same za sebe, odnosno, da neki “entiteti” bivaju izvan odnosa, pripada području metafizike. Kao što znamo, metafizika je pokušaj čovjeka modernog doba da raskine s mistikom starog doba i bude slobodan od vanjskih utjecaja.
Na žalost, to je sloboda posvemašnje usamljenosti u kojoj ne postoje uvjeti za ljudski život.
Metafizika i mistika
U čemu se razlikuju metafizika i mistika? Mistika je prostor tzv. “Božjeg oka” koje sve vidi i sve određuje, dok njega ne određuje nitko. Božje je oko “označitelj svih označitelja” dok njega ne označava nitko. Bog označava samog sebe, odnosno, biva izvan odnosa, izvan konteksta. Nije ga moguće dekonstruirati, preobraziti u nešto drugo, odnosno, nije ga moguće uljuditi.
I metafizika posjeduje svoje božje oko. Ovdje je to tzv. “objektivni i neutralni promatrač” , psiholog ili psihijatar, koji “objektivno” mjeri i dijagnosticira svog pacijenta. On je to “Božje oko”, koje je uvijek izvan odnosa. Drugim riječima, ovdje odnos također ne utječe na rezultate mjerenja. Stoga ni takvog “objektivnog promatrača” nije moguće dekonstruirati, odnosno, uljuditi.
Atwood i Stolorow tvrde kako je mit o “neutralnom terapeutu” snažna psihološka obrana koja štiti analitičara od vlastitih potisnutih ili poreknutih neugodnih osjećaja. Iluzija neutralnosti tako štiti terapeuta od pokretanja bolnih afekata ljutnje ili tuge koje još uvijek ne može prihvatiti i sadržavati. Klijentu je, s druge strane, potreban mit o “bezgrešnom terapeutu”, kako bi mogao nastaviti svoju “arhaičnu idealizaciju” roditelja. Vjerujem kako se idealizacijom “bezgrešnog analitičara” nastavlja mit o “bezgrešnom začeću” starog doba.
Robert Stolorow i George Atwood vide četiri razine odnosa na kojima se očituje iluzija neutralnosti, odnosno, objektivnosti.
1. Neutralnost kao uskraćivanje ili apstinencija
Temeljno načelo klasične psihoanalize kaže da terapija treba biti prostor apstinencije. Po Freudu, neuroza je posljedica potisnutih ili poreknutih nagona koji nisu našli svoj put prema svjesnoj razini osobnosti. Gratifikacija ili realizacija žudnje znači neutralizaciju nagona bez njihovog osvještavanja, odnosno, sublimacije. Zato terapeut treba biti neutralan kako ne bi utjecao na “afektivnu ekonomiju” svog klijenta.
Međutim, zašto mislimo da je apstinencija neutralna? Iz perspektive klijenta apstinencija može biti i namjerno uskraćivanje njegovih želja i potreba. Na primjer, time što terapeut ne odgovara na klijentova pitanja ili na njih odgovara protupitanjem, on nije neutralan već je, za klijenta, zlonamjeran. To će u klijentu pokrenuti dodatne afekte ljutnje i bijesa. Iste one koji se pokreću u analitičaru kada njega netko ignorira. Međutim, klijentovi se afekti interpretiraju njegovim “otporima” ili “ljutnjom prema ocu“, što u ovom slučaju nije točno.
Ne očekujemo da terapeut odgovara na pitanja svog klijenta ako to ne želi, ali tada treba biti svjestan kako je za “negativne” afekte klijenta odgovoran baš on, a ne klijentovi “otpori” i “roditelj”.
Kako ja to vidim, apstinencija nije moguća, a nije ni potrebna!
2. Neutralnost kao anonimnost
Anonimnost je načelo po kojem – analitičar treba biti “neproziran” za svog klijenta, treba zrcaliti klijentovo ponašanje, ali u analitičara se ne može i ne smije prodrijeti. Po tome je terapeut “neprozirno zrcalo” koje odražava klijenta bez ikakvog utjecaja terapeutove subjektivnosti. Vjerujem kako je to načelo posve suprotno prirodi ljudskih odnosa. Sve što analitičar vidi i čuje uključuje i njegovu prošlost, njegovo djetinjstvo, kao i njegovu budućnost, odnosno, njegov način organizacije iskustva. Terapeut vidi i čuje to što želi i može.
Prema tome, u svojim tumačenjima on nikada nije anoniman. Njegovo “anonimno zrcaljenje” govori više o njemu, analitičaru, nego o klijentu. Iluzija da svoju osobnost može ostaviti “pred vratima” analize, još je jedna obrana kojom se terapeut štiti od bolnih afekata. Rješenje je problema da terapeut prihvati činjenicu kako u terapiju unosi svoju osobnost, svoju subjektivnost umjesto da živi u iluziji kako je “nedodirljiv”. Ionako ga sve odaje!
Po tome, anonimnost nije moguća, a nije ni potrebna!
3. Neutralnost kao ravnodušnost
Ravnodušnost se u ovom kontekstu odnosi na tvrdnju psihoanalitičarke Anne Freud kako se terapeut treba udaljiti od svog – ida, ega i superega, odnosno od svojih – želja, ambicija i žudnji. Time se, tvrdi Anna, postiže najveća objektivnost i sloboda od predrasuda. Slično tvrdi i britanski psihoanalitičar Wilfred Bion koji kaže kako – “Terapeut treba biti bez ikakvih želja, žudnji pa čak i sjećanja. Treba bivati u vječnom Ovdje i Sada, bez prošlosti i budućnosti!”.
Je li to moguće?
Kako je pokazao njemački filozof Martin Heidegger, čovjek je biće usmjereno prema budućnosti, s korijenima u prošlosti. Njegova je ljudskost određena vremenom, što vidimo iz naslova njegove knjige, “Bitak i vrijeme”. Biće koje obitava u vječnom Ovdje i Sada nije posve ljudsko. Osim vremenom, kaže Heidegger, ljudskost je određena i brigom za drugog čovjeka, što je suprotno svakoj ravnodušnosti. Time što pokušava biti ravnodušan, terapeut se stavlja u neljudsku poziciju koja nipošto nije neutralna, već pokreće čitav niz reakcija u klijentu.
Zato ravnodušnost nije moguća, a nije ni potrebna!
4. Neutralnost kao empatija
Već je njemački filozof Friedrich Nietzsche primijetio kako čak i empatija može biti oblik okupacije, kolonizacije ili totalizacije druge osobe. Nije li empatija samo iluzija da sam ušao u svijet druge osobe i da je sada “znam”? S time u vezi, razlikujem tri razine razumijevanja svijeta oko nas. To su – pažnja, empatija i briga.
Pažnja se odnosi na neživi svijet, na biljke i minerale, kada ostajem na “površini” objekta. Prirodne znanosti ne zanima “unutrašnji život” kamena ili lista.
Empatija je pokušaj spoznaje unutarnjeg života druge osobe. No posjedujem li ja doista alate kojima bih mogao poput “rendgenskog vida” dosegnuti tuđe misli i osjećaje? To je već telepatija. Nije li to samo pokušaj moje okupacije ili kolonizacije druge osobe, moja iluzija da sam – nepoznato učinio poznatim, kako bih nepoznato stavio pod kontrolu? Sve što o drugome mogu doznati jest moja namjera prema njemu, to što želim s njim. O tome govore njemački filozofi Franz Brentano i Edmund Husserl.
Takozvana empatija se može promatrati i kao psihološka obrana analitičara kojim se on štiti od nepoznatog, ali koja ima svoje posljedice.
Briga
Međutim, tek s mojom brigom za drugu osobu počinje moj autentični odnos s njom. Tako filozof Emmanuel Levinas tvrdi da je etika, odnosno moja briga za drugu osobu, ona “prva filozofija” koja dolazi prije svega drugog. Po Levinasu drugu osobu ja ne otkrivam ni kroz moju pažnju, čak ni putem empatije, već jedino kroz moju brigu o njoj. Tako i filozof Martin Buber kaže kako – “Svijet nije moguće spoznati, ali ga se može zagrliti!”. Po tome, drugu osobu mogu spoznati tek kada sam aktivno uključen u odnos s njom, tek kada sam osobno angažiran. Ako je promatram s udaljenosti, ako sam neutralan i objektivan, duh druge osobe neprestano mi izmiče.
Na kraju, podsjetio bih na Levinasa koji kaže kako u blizini tuđe patnje nije moguće biti neutralan.
Po njegovim riječima – “Tuđa patnja čini me taocem Drugoga!“
