Narcizam je u svakodnevni govor ušao knjigom “Nacistička kultura” američkog povjesničara Christophera Lescha, 1979. godine. U knjizi autor opisuje stanje američkog društva koje tone u svijet obuzetosti sobom. Po Leschu, prosječni Amerikanac više nije sposoban uživjeti se u svijet drugog čovjeka. Nije u stanju održavati bliske i smislene odnose s drugim ljudima. Po njegovim riječima, tzv. “bavljenje sobom” i “rad na sebi” istisnulo je druge oblike socijalnog života.
Posljedica je tog fenomena stanje posvemašnje izolacije od svijeta, što je temeljni uzrok depresije, socijalne fobije, strahova i drugih psiholoških problema. Na početku, nekoliko riječi o tome što narcizam nije.
Često se kaže kako je narcizam poremećaj, bolest, nešto veoma loše. U medijima nalazimo stotine i tisuće članaka o tom problemu S druge strane, psihoanalitička literatura u posljednjih četvrt stoljeća taj pojam ne upotrebljava. Riječ narcizam rijetko se može naći u tekstovima suvremenih analitičara.
Kako to?
Narcizam
Evo odgovora – narcizam nije ni poremećaj ni bolest, to je samo jedna od mnogih reakcija organizma na život u svijetu bez razumijevanja, bez empatije. Zato liječiti narcizam i nema smisla.
Primjer – Kada čovjek slomi nogu daju mu štaku ili gips. Živjeti s gipsom na nozi veoma je neugodno, to je izvor velikih problema. No reći kako je štaka izvor problema, kako gips treba što prije odbaciti, nikako nije mudro. Kao što gips čuva cjelovitost kosti noge, tako je Narcizam psihološka obrana kojom se štiti cjelovitost osobnosti. Do kada? Sve dok okolina nje spremna prepoznati i prihvatiti jedno novo biće. Ukloniti obranu prije vremena veoma je opasno.
O narcizmu kao vrsti psihološkog problema prvi se puta govori u osamnaestom stoljeću, u djelu “Narcis ili ljubitelj sebe”, filozofa i književnika Jean-Jacques Rousseaua. Krajem devetnaestog stoljeća poznati engleski psiholog i seksolog Havelock Ellis koristi pojam – “narcisoidan” za osobu koja pretjeruje s masturbacijom, čime postaje sama sebi seksualnim objektom.
Psihoanaliza
Psihoanalitičar Otto Rank 1911. godine objavljuje prvi psihoanalitički članak koji se bavi problemom narcizma, odnosno, obuzetosti sobom. Sigmund Freud 1914. godine objavljuje članak pod naslovom “Uvod u problematiku narcizma”. Filozof Martin Buber 1923. godine piše poznati članak “Ja i Ti” u kojem tumači narcizam kao glavni uzrok što čovjek “onog Drugog” vidi kao objekt umjesto kao subjekt.
Ipak, vjerujem kako najbolji opis tzv. narcisoidnog ponašanja nije dao filozof ni psiholog, već književnik. Mislim na roman “Moby Dick” američkog pisca Hermana Melvillea, napisanog davne 1851. godine. U knjizi mornar Ishmael pripovijeda o strašnoj sudbini kapetana Ahaba koji sagorijeva u mržnji i zavisti prema bijelom kitu Moby Dicku. Kapetan Ahab ne može prihvatiti gubitak noge, tu simboličnu kastraciju, već u žaru narcističkog bijesa žrtvuje sebe i posadu broda. Sve Kako bi dokazao da je bolji od kita.
To je temelj narcizma – ne prihvatiti vlastitu ograničenost, konačnost i smrtnost, već nastojati održati idealnu sliku sebe pod svaku cijenu.
Narcistički bijes, posljedica narcističke povrede, upravlja Ahabovom osvetom. Sve do potpune katastrofe, smrti kapetana i posade.
Narcis
Kao što znamo, mit o Narcisu prvi spominje starogrčki pjesnik Ovidije, u svojoj priči “Echo i Narcis”. Po njemu, Narcis je lijepi šesnaestogodišnji mladić, sin riječnog boga i nimfe. Pun sebe , on odbija ljubavne ponude planinske nimfe Echo. Nemesis, boginja osvete, kažnjava ga tako što ga vodi do jezera u kojem Narcis vidi svoj odraz. On se zaljubi u svoj odraz ne znajući da je to samo slika. Provodeći dane obuzet sobom Narcis se na kraju pretvori u istoimeni cvijet. Nimfa Echo uslijed neuzvraćene ljubavi pomalo blijedi, iščezava i na kraju se pretvori u jeku.
Što o narcizmu kaže Freud? U spomenutom članku, “Uvod u problem narcizma “, Freud narcizam vidi kao patološko stanje psihe kada se libido vraća samom sebi, umjesto da se usmjeri, investira u drugi objekt. To stanje Freud naziva i auto erotizam za kojeg tvrdi kako je prisutniji nego što se obično misli.
Freud razlikuje primarni i sekundarni narcizam. Primarni narcizam temelji se na urođenoj potrebi samoočuvanja. Sekundarni se narcizam, po Freudu, temelji na povlačenju libida s vanjskog svijeta, tako da osoba ne živi više po načelu realnosti. Povlačenje iz svijeta ljudi stvara schizophreniju, stanje megalomanije koje Freud naziva još i “magično mišljenje”. Takvo magično mišljenje kadi oblik narcizma, Freud spominje u svom djelu “Totem i tabu”. On ga vidi kod tzv. “primitivnih naroda”, koji vjeruju kako njihove misli imaju sposobnost oblikovati stvarnost.
Libido
Po Freudu, duševno se zdravlje temelji na ravnoteži i harmoniji seksualnog, objektnog libida, koji je usmjeren prema van, i ego libida koji je usmjeren prema unutra. Tako je “biti zaljubljen”, stanje u kojem prevladava objektni, seksualni libido, dok je paranoja stanje u kojem prevladava ego libido. Po Eugenu Bleuleru, oblik radikalnog narcizma just i – autizam . Po njegovim riječima – Autizam je to što Freud naziva auto-erotizam, posvemašnje okretanje sebi. No suvremena psihoanaliza i filozofija drugačije određuju narcizam.
Po Heinzu Kohutu osobnost je dijalog dviju perspektiva.
Prva je – Ti si savršen, a ja sam dio tebe.
Druga je – Ja sam savršen, a ti si dio mene.
Obje perspektive grade se odmah po rođenju, i dijelom su osobnosti svakog čovjeka. Iako one čine jezgru naše osobnosti, rijetko tko ih je posve svjestan. Iskustvo savršenstva već se od ranog djetinjstva potiskuje i poriče. Tzv. “normalno” ili “prilagođeno” dijete, ubrzo će naučiti kako da od svojih želja i fantazija odustane.
Velebne fantazije
Roditelj bi trebao pomoći djetetu da svoje iskustvo prepozna i prihvati, i tako ga poveže s ostatkom osobnosti. Ako to ne učini, velebna fantazija koju bih izrazio riječima – Ti si moj!, ostaje zauvijek skrivena od pogleda. No iako skrivena od pogleda, zakopana negdje u dubinama nesvjesnog, velebna fantazija ipak upravlja ponašanjem osobe. Tako osoba koja za sebe tvrdi kako je obična, prosječna, kako nije “ništa posebno”, često u svojoj dubini krije velebnu, grandioznu fantaziju posvemašnje svemoći, snage, mudrosti, ljepote ili morala. Po tome, narcizam bih odredio kao potisnutu ili poreknutu fantaziju – Sve je moje!
Kada je suočimo s njenim velebnim fantazijama koje otkrivamo u njenim snovima, možda tzv. Freudovim omaškama, ili pod hipnozom, osoba se osjeća posramljeno, ona se svojih fantazija stidi. Po njoj, velebne su fantazije “loše” jer nisu realne. Djetinjaste su, ne mogu se ostvariti. No koliko je iskustvo – Sve je moje!, zaista “djetinjasto”, infantilno ili nerealno? Ne, ja ne vjerujem da u tom doživljaju postoji išta nerealno.
Iskustvo kojeg sam nazvao – Cijeli je svijet moj!, ne može mi nitko oduzeti ili zabraniti. To je moja perspektiva prema svijetu koja je posve subjektivna i zato uvijek realna. Jasno, to pravilo vrijedi za bilo koje drugo iskustvo ili doživljaj.
Fenomenologija
U tome vidim snagu fenomenologije – moje iskustvo i doživljaj uvijek je na prvom mjestu. Ne trebam ih i ne smijem skrivati. Da ponovim , narcizam ne čini fantazija – Sve je moje!,
već upravo suprotno, – Narcizam je stanje poricanja te fantazije.
Svako se dijete rađa s urođenom idejom kako je cijeli svijet njegov, stvari i ljudi. A posebno roditelji.
Zato roditelj treba prepoznati i prihvatiti dječje velebne fantazije. Nipošto ih ne smije ismijati i obezvrijediti, a dijete posramiti. Ipak, uslijed brojnih razočaranja i trauma, dijete pomalo uči kako svoju fantaziju skrivati od svijeta. Kroz potiskivanje i poricanje. Svako razočaranje, svaki manjak empatije stvara veći ili manji zid prema svijetu. Svijet je tada manje “moj”, a svoje mjesto u svijetu otkrivam sve teže. S druge strane, narcizam je veći.
Na žalost, Potisnuta fantazija savršenstva stvara mnoge probleme. Kada govorim o narcizmu kao poremećaju ličnosti, mislim na osobu koja druge ljude vidi kao produžetke vlastite osobnosti.
Ako je drugi “moj produžetak” tada on ne smije imati vlastitu osobnost, vlastiti karakter.
Tada Drugi nema svoj unutarnji život, on je samo ogledalo kojom potvrđujem svoju cjelovitost, kroz divljenje i odobravanje. Teži je oblik narcizma tzv. sociopat ili psihopat koji uopće ne vidi drugu osobu već je ona u potpunosti dio njega. Od druge se osobe tada ne traži divljenje i odobravanje, već posvemašnje jedinstvo, stapanje duha i tijela. Kako to nije moguće postići, sociopat ili psihopat tada postaju destruktivni kako bi uništili svaku pa i najmanju razliku. Cilj je posvemašnja istost i stapanje.
Bolest iili poremećaj?
Pitam se, Je li narcizam bolest i može li se liječiti? Da ponovim, – narcizam nije bolest, to je obrana kojom osoba postiže cjelovitost u svijetu bez empatije. No to je “lažna ” cjelovitost. Kao što znamo, prava, autentična cjelovitost postiže se dijalogom s drugim čovjekom , gdje mi “vidimo da nas on vidi” i mi “osjećamo da nas on osjeća”.
No tamo gdje nema pravog odnosa, dobra je i tzv. “ideja odnosa”. Narcizam je takva ideja odnosa.
Ukratko, Ako narcizam vidimo kao obranu, kao način opstanka u svijetu bez empatije, tada se narcizam ne može liječiti. Reći čovjeku da ne bude “narcisoidan” jednako je kao i reći čovjeku slomljene noge da odbaci svoje štake. Tek kada osoba otkrije kako u svijetu postoji briga, empatija i sućut, od narcističke se obrane može odustati.
Narcizam je razina odnosa s drugim ljudima kada ih doživljavam kao ogledalo ili kao publiku. Za osobu s problemom narcizma Drugi postoji, ali ne potpuno, ne do kraja .
U strahu da ne sruši idealnu, velebnu sliku sebe, on drugog svodi na nešto manje od ljudskog, na nešto manje od cjelovitog. Tada Drugi više nije – netko, već je – nešto. Nije – Ti, već je – To.
Psihoterapija
To je smisao svakog nacionalizma, šovinizma, rasizma, vjerskog fundamentalizma i svega drugog što “nas” stavlja iznad onih “drugih”. Ta je situacija paradoksalna, jer kad obezvrijedimo sve druge, u svijetu ostajemo sami. Nitko nas ne vidi. A to je jedini uzrok depresije, straha, socijalne fobije, ovisnosti i drugih simptoma usamljenosti. Narcizam kao obrana može djelovati neko vrijeme, ali posljedice su strašne.
Psihoterapija narcizma temelji se na pokretanju potisnute, idealne, velebne slike sebe koju je klijent skrivao, možda i čitav život. Ta se slika u psihoanalitičkoj terapiji pokrene već nakon kratkog vremena. Već nakon nekoliko razgovora analitičar može vidjeti ono što je klijent dugo vremena skrivao od svijeta i od sebe. No ako terapeut nije kritičan i ne osuđuje, postoji mogućnost da se potisnuta fantazija poveže s ostatkom osobnosti. Sada klijent umjesto potisnute fantazije kako je poseban i cjelovit, ima realno iskustvo da je poseban i cjelovit.
Ako analitičar dozvoli klijentu da se na njega proširi, za klijenta je to novo iskustvo, novi doživljaj. – Imati nekog svog. Tek tada velebna Fantazija više nije potrebna. Česta je reakcija na prihvaćanje vlastite grandioznosti i – humor. Klijent sada s humorom i smijehom gleda na arhaičnu, velebnu sliku sebe, koje se više ne srami, nego mu je sada smiješna.
Tako je jedan klijent na kraju terapije rekao svom analitičaru: “Moram priznati da i vi nešto znate. A to je velika stvar kad vam to kažem ja, najpametniji čovjek na svijetu.”
