Danas ću pokušati usporediti psihoanalizu i relativno novi umjetnički medij kojeg poznajemo kao – fotografiju. Zašto fotografija? Razlog je što se posljednje dvije godine aktivno bavim fotografiranjem i tako svakodnevno čitam i učim što je moguće više o tom mediju.
Kao što znamo, svaka je ljudska aktivnost odraz dubljih, temeljnih psiholoških motiva. Sve što radimo ima svoju dublju svrhu i cilj. Nova psihoanaliza, kojom se ovdje bavim, vidi smisao ljudskih aktivnosti u tome da se iskustva i doživljaji organiziraju u smislenu cjelinu koja istrajava u vremenu i prostoru. To iskustvo cjelovitosti obično poznajemo kao – osobnost. Neuspjeh u organizaciji cjeline vodi prema raspadu i fragmentaciji osobnosti, odnosno, prema onome što obično nazivamo – trauma. Po tome je trauma pukotina u vremenu i prostoru, odnosno, gubitak usklađenosti sa svijetom.
Zato sve psihološke probleme koje poznajemo, one manje kao i one veće, Nova psihoanaliza tumači kao manji ili veći gubitak usklađenosti sa svijetom. Između osobe i svijeta postavio se zid koji ne dopušta razmjenu osjećaja i misli sa svijetom. Kod neuroze taj je zid tanji pa osoba potiskuje samo neke svoje namjere i fantazije. Međutim sa svijetom ona ipak dijeli veći dio svoje osobnosti, pa zato kažem kako je autentičnost i cjelovitost njene osobnosti ipak sačuvana.
Relacijski dom
Kod tzv. psihoze ili graničnog poremećaja zid je između osobe i svijeta u potpunosti nepropustan tako da osoba sa svijetom ne dijeli baš ništa. Sve su njene namjere i fantazije od svijeta skrivene, odnosno, na svijetu nema nikoga s kime bi se podijelile. Zato kažem kako je ta osoba odvojena od svijeta, kako ne posjeduje svoje – utočište, svoj tzv. “relacijski dom”, kako ga naziva Robert Stolorow.
Tako i otac Psihologije osobnosti, odnosno Nove psihoanalize, Heinz Kohut, razlikuje dvije perspektive prema svijetu. Onu prvu, po kojoj sam sa svijetom usklađen i povezan, on naziva – “Experience near” perspektiva, odnosno to je perspektiva koja je bliska mom doživljaju. Tu drugu, po kojoj sam od svijeta odvojen, Kohut naziva – “Experience distant” perspektiva, odnosno, to je perspektiva koja je udaljena od mog doživljaja. Na primjer, vozač bicikla mora biti usklađen sa svojim biciklom. On se s biciklom mora povezati na razini doživljaja i percepcije svog tijela.
S druge strane, znanstvenik koji projektira bicikl uopće se ne mora povezati s biciklom. On bicikl poznaje na kognitivnoj, razumskoj razini. Drugim riječima, za razliku od biciklista on ne mora posjedovati iskustvo bliskosti sa biciklom.
Heidegger
Kao što već znamo, njemački filozof Martin Heidegger koristi slične pojmove. On bi rekao da je za znanstvenika bicikl uvijek negdje “pri ruci”, dok je za biciklista bicikl “u ruci”. Tako I Nova psihoanaliza tumači problem psihoze i graničnog poremećaja kao iskustvo svijeta koji izmiče, ne može ga se dotaknuti ni uhvatiti. Svijet je uvijek negdje s druge strane, na udaljenosti.
Vjerujem kako nije potrebno naglasiti da kada kažem svijet, ja zapravo mislim na čovjeka, na drugu osobu. Osoba u stanju psihoze i graničnog poremećaja vidi i čuje drugu osobu, ali je ne može osjetiti ni doživjeti. Kako ja to kažem, ne može je – uhvatiti. Ta osoba ne poznaje “prostor susreta” u kojem se razmjenjuju namjere, misli i osjećaji, odnosno, ne posjeduje iskustvo intimnosti i bliskosti sa svijetom. Kao što već znamo, taj prostor u kojem se odvija razmjena namjera i afekata Martin Heidegger naziva – utočište ili obitavalište, na engleskom – dwelling.
Za isti fenomen američki psihoanalitičar Robert Stolorow koristi naziv – intersubjektivno polje. Ukratko, utočište ili intersubjektivno polje je prostor gdje se uzajamno dijele namjere i fantazije. Slično tome, umjetnost fotografije ja vidim kao prostor u kojem sa svijetom dijelim namjeru i fantaziju, ovaj puta kroz vizualni medij. Zato ću pokušati objasniti što je to prostor susreta u fotografiji, gdje se namjere i fantazije mogu dijeliti.
Fotografija
Vjerujem kako prava fotografija, baš kao i svaka prava umjetnost, nastoji ostvariti iskustvo prisutnosti. Po tome, umjetničko djelo ne treba predstavljati, “reprezentirati”, vanjski svijet, umjetničko djelo jest taj drugi svijet. Bez obzira o formi i sadržaju, pravo umjetničko djelo jest ovdje i sada, i kao takvo je autentično, odnosno, istinito. A kao što znamo, susret sa autentičnim subjektom ima snagu i mene učiniti autentičnim.
U svijetu fotografije taj prostor susreta određen je vidnim poljem. Vidno polje tako postaje intersubjektivno polje. Ono može biti veće od ljudskog, kada fotografiram zvijezde ili krajolik. Može biti i manje od ljudskog, kada fotografiram sitne kukce i male biljke.
No vidno polje može biti i – ljudsko, kada fotografiram lica ljudi.
Ovdje bih podsjetio na filozofa Emmanuela Levinasa koji kaže da drugi čovjek do nas dolazi, odnosno, da nam se drugi čovjek otkriva, kroz svoje lice.
Prostor prisutnosti
Tako sam i ja svoje bavljenje fotografijom započeo snimanjem krajolika, gradova, zvjezdanog neba i drugih većih objekata koji nisu na dohvat ruke. Poslije toga, svoje sam zanimanje usmjerio prema svijetu koji je manji od ljudskog, odnosno prema svijetu tzv. makro fotografije. To je svijet insekata, sićušnih biljaka, zrnca prašine. Taj se svijet također ne može uzeti u ruku. Ono što nedostaje u ta dva svijeta, u ta dva svemira, jest – čovjek. Njegovo je lice svedeno na malu točku, kada govorim o svijetu teleskopa i velikih površina, ili je lice svedeno na neki njegov dio, fragment, kada govorim o sićušnom svijetu makro fotografije. Tako vjerujem da mikro ili makro svemir nije svijet ljudi.
No, kao što znamo, postoji i treći fotografski svijet. To je takozvana “close up” fotografija. Kako ja to vidim, to je prostor prisutnosti, odnosno, to je udaljenost na kojoj se lice drugoga može dotaknuti. Kao što sam već spomenuo u prošlim predavanjima, Martin Heidegger spominje tri svijeta – Svijet stvari i predmeta, svijet bogova, i svijet običnih smrtnika. Smisao je Heideggerove filozofije i njegove psihoterapije, tzv. “Dasein analize”, napustiti svijet stvari i svijet bogova i otkriti sebe u svijetu smrtnika. Drugim riječima, to znači prihvatiti vlastito ograničenje u prostoru i vremenu i tako ući u svijet ljudskog.
Što je to svijet ljudskog? Kako ja to vidim, To je prostor dodira.
S time u vezi spomenuo bih kako i fotografija poznaje tri svijeta, što se tehnički može izraziti kroz tri vrste objektiva koje fotografi koriste. To su tzv. zoom ili tele objektivi za udaljenosti od nekoliko desetaka ili stotina metara. Znamo i za tzv. makro objektive koji se upotrebljavaju za udaljenosti od nekoliko milimetara pa do nekoliko centimetara.
Ulična fotografija
Međutim, moj je dojam da se doživljaj prisutnosti može najbolje “uhvatiti” objektivom koji se izoštrava na otprilike oko metar udaljenosti. To je ujedno i udaljenost na kojoj se drugog može dotaknuti rukom. To je svijet ljudi i ljudske prisutnosti. Neki taj oblik fotografije nazivaju i “ulična ili Street fotografija”, gdje se nastoji približiti drugoj osobi, bez pomoći teleobjektiva. Meni upotreba teleobjektiva uvijek narušava doživljaj prisutnosti i autentičnosti druge osobe. Kao i Heidegger, i ja želim vidjeti čovjeka na dohvat ruke.
Fotografiranje druge osobe ne ostavlja me ravnodušnim. Pitam se – Što je moj motiv, zašto ja to radim?
Osoba koju fotografiram možda misli kako je želim uhvatiti, zarobiti, objektivizirati.
No što ako je zaista tako, je li to u redu? Što je zaista moja namjera?
Velebne fantazije
Ja vjerujem kako umjetnika motivira upravo ta spomenuta fantazija da je on gospodar svijeta ili barem jednog njegovog dijela. Zato vjerujem kako je umjetnost fotografije, baš kao i svaka druga umjetnost, jedan od načina kako se velebne, grandiozne fantazije svemoći, mogu prepoznati i podijeliti sa svijetom. Kod nekih je ljudskih aktivnosti, poput znanosti ili sporta, to odmah vidljivo. Znanstvenik ili sportaš žele posvemašnju kontrolu i nadzor nad “svojim dijelom svijeta”, i to svi prihvaćaju.
To je posve u redu. No umjetnik je osoba koja često potiskuje ili poriče svoju velebnu fantaziju kontrole i nadzora. Tako umjetnost postaje jedini prostor u kojem se umjetnik osjeća živo i vitalno. Pravi umjetnik ne traži nagradu za svoj rad, on često i gladuje samo da može stvarati.
No ipak, i on traži razumijevanje i prepoznavanje svog rada kao vrijednog i autentičnog.
Posjedovanje
Kada govorim o tri razine fotografije, o makro svijetu, mikro svijetu, i svijetu koji je na dohvat ruke, pitam se, u kojem svijetu obitava moja namjera? Ja vjerujem da je moja namjera usmjerena prema drugoj osobi, drugom čovjeku. Snimanje makro ili mikro svemira također je namjera, ali neusporedivo manja. Zarobiti kukca ili cvijet, baš kao i zarobiti zvijezdu ili galaksiju, ne postavlja nikakvo moralno ili etičko pitanje.
Koje je to pitanje?
Kako ja to vidim, temeljno pitanje, koje stvara sve moguće psihološke probleme glasi – Smijem li ja posjedovati svoje namjere prema drugom ljudskom biću? Kao što znamo, većina svjetskih religija te namjere označava kao grešne i stoga zabranjene. Religija također daje savjete kako se od tih namjera pročistiti. No, s druge strane, psihoterapija ima posve suprotnu perspektivu. Povijest psihoanalize započinje upravo problemom – namjere. Kao što znamo, otac psihoanalize, Sigmund Freud tu namjeru naziva – libido i na tom pojmu gradi svoju znanost. Heinz Kohut namjeru ili žudnju ne ograničava samo na područje seksualnosti, pa je naziva – narcistički libido.
Namjera
Slično tome, i suvremena filozofija počinje otkrićem namjere. To je tzv. “filozofija intencionalnosti” Franza Brentana, koji je, kao što već znamo, bio učitelj filozofije Sigmunda Freuda i Edmunda Husserla, na Bečkom sveučilištu krajem devetnaestog stoljeća. Razlog potiskivanju ili poricanju namjere, ja vidim u tome da svijet moju namjeru ne želi ili ne može prepoznati. Zato se namjera kod problema neuroze potiskuje, dok se kod psihoze u potpunosti poriče. Tada na mjesto moje volje dolazi tuđa volja. Možda volja mojih roditelja ili moje kulture, možda božja volja.
Kod fotografije portreta ili lica druge osobe, u meni se uvijek pokreće namjera. To je lice sada moje, ja sam ga zarobio, kolonizirao. Mogu li svoju fantaziju prihvatiti, ili se toga možda sramim? Pitam se, Hoće li netko tko se srami svoje namjere prema drugome, odabrati svijet makro ili mikro fotografije? Cvijet ili kukac ne mogu me posramiti. Na žalost, za usklađenost sa svijetom namjera nije dovoljna. Moja namjera mora biti prepoznata i prihvaćena. Tako dolazim do temeljnog pojma Nove psihoanalize koji je svakako – empatija.
U svijetu fotografije to znači da nije dovoljno uhvatiti savršeni trenutak i mjesto, već je potrebno da netko moju fotografiju prepozna kao posebnu, neponovljivu, autentičnu. Drugim riječima, tek kada netko prepozna i prihvati moju namjeru, ona postaje baš moja. Ja se tek tada osjećam živo i vitalno. Pitam se, Imaju li i drugi ljudi potrebu biti prepoznati i prihvaćeni?
Društvene mreže
Vjerujem kako ogromna popularnost Instagrama, Youtubea i Facebooka, govori da svi žele biti viđeni i da svi imaju potrebu dijeliti svoja iskustva sa svijetom. Sve su spomenute društvene mreže zapravo – izložbe, a svaki se čovjek ima potrebu izložiti. Svatko se želi pokazati, unatoč samrtnom strahu od pokazivanja. Tako i ja svoje fotografije šaljem na različite društvene mreže i uvijek se osjećam dobro kada netko na njih reagira, kada ih netko vidi. No i tu postoji razlika. Reakcije na moje fotografije cvijeća i prirode ne znače mi toliko kao reakcije na moje slike živih ljudi.
Na kraju, pitam se, što povezuje fotografiju i suvremenu psihoanalizu?
Obje aktivnosti smisao života vide u odnosu sa svijetom, gdje svijet prepoznaje moju namjeru prema njemu, a vrijedi i obratno. Time se svijet i ja povezujemo, usklađujemo, dijelimo isti prostor prisutnosti.
Završio bih riječima poznatog francuskog umjetnika ulične fotografije, Henri Cartier-Bressona koji kaže:
“Ja vjerujem kako kroz čin življenja mi otkrivamo sami sebe, no istovremeno mi otkrivamo i svijet izvan nas. Svijet nas oblikuje, no istovremeno i mi utječemo na svijet. Smisao je ostvariti ravnotežu ta dva svijeta, onoga unutar nas, i onoga izvan.”
