Tema je današnjeg predavanja svijet mitologije, odnosno, sva ona živopisna, slikovita bića naše mašte koja još nitko nije vidio uživo, ali koja svi dobro poznajemo iz klasičnih djela svjetske književnosti, a danas ih znamo i kao junake holivudskih filmova. To su stanovnici mitoloških svjetova čija povijest počinje starom, antičkom Grčkom i Rimom pjesnika Homera i Ovidija.
Slijedi mitologija slavenskih, germanskih, nordijskih i drugih evropskih naroda. Sličnu potrebu za mitološkim svjetovima otkrivam ovih dana u američkim superherojima Marvelovih filmova, koji povezuju antičko, nordijsko i moderno. Kao primjer tih bića nadljudskih moći, danas spominjem Meduzu, Sirenu, Sfingu i svima poznatog Vampira. Kako spomenuta bića još nitko nije osobno upoznao, osim možda u trenucima teške psihološke krize, moram vjerovati kako su ona ipak samo proizvod moje mašte, aktivnost mog nesvjesnog. Ali zašto moje nesvjesno ima potrebu stvarati ta stvorenja, koja se na kraju uvijek okrenu protiv mene? Pitam se, zar život ne bi bio jednostavniji kad bi se živjelo isključivo u realnosti, bez praznovjerja i predrasuda?
Objekt ssebstva – selfobjejt
Da bolje razumijemo tu opće ljudsku potrebu za imaginarnim, mitološkim svijetom, bilo bi dobro znati kako Nova psihoanaliza i njen osnivač Heinz Kohut tumače ljudsku prirodu i različite psihološke mehanizme.
Kao što već znamo, Nova psihoanaliza vjeruje kako osobnost ne postoji sama za sebe, odvojena od svijeta. Po Kohutu, iskustvo osobnosti posljedica je susreta sa svijetom i drugim ljudima. Jedino kroz odnos sa drugim čovjekom gradi se to što nazivamo – psihološkom strukturom. Drugim riječima, drugi je čovjek ljepilo koje održava moju osobnost stabilnom u vremenu i prostoru.
Po riječima Heinza Kohuta, ljudsko biće svoje iskustvo cjelovitosti gradi kroz odnos sa tzv. – objektom sebstva ili selfobjektom. Bez tog objekta sebstva iskustvo ljudskosti nestaje istog trena. To je tzv. anhilacijska tjeskoba, užas koji je gori od smrti. Tako i samoubojstvo možemo objasniti kao bijeg u smrt da izbjegnem gubitak ljudskosti. Spomenuti objekt sebstva ili selfobjekt prati me od trenutka rođenja pa sve do kraja egzistencije. Iskra u majčinom oku prvo je takvo iskustvo objekta sebstva koji me vidi, brine o meni , odnosno, posjeduje dovoljno empatije da me razumije i zrcali. To je moj prvi self objekt.
Razočaranje
Što kada se iskra empatije ugasi? Kada se razočaram u osobnost svoje majke, ili kada ostanem bez prijatelja? Što ako ostanem sam bez nade da će me itko vidjeti i razumjeti? Tajna ljudske psihe jest da u svijetu bez stvarnih odnosa čovjek živi i od same – ideje odnosa.
Zato Kohut razlikuje stvarni, ljudski objekt osobnosti, kojeg on zove “zreli self objekt”, od imaginarnog, izmaštanog objekta kojeg on naziva “arhaični self objekt”. Po tome, smisao je arhaičnog objekta osobnosti da nadomjesti gubitak stvarnog, ljudskog self objekta.
Zvuči čudno, ali sva spomenuta bića moje mašte, monstrumi i demoni, čuvaju moju osobnost od raspada. Dakle, sve su to moji arhaični self objekti. Iz toga slijedi da znamo i većeg užasa od susreta sa demonom, a to je život bez susreta uopće.
“Dobra” i “loša” majka
Kao što znamo, psihoanalitičari Donald Winnicott i Melanie Klein razlikuju tzv. “dobru” i “lošu” majku. Dobra je majka ona koja mi se smiješi i tako prepoznaje i prihvaća moje postojanje, a loša je ona koja se mršti, ili još gore, ona koja me ne vidi uopće, i time lomi moju psihološku strukturu. Tako i mitološka bića mogu biti dobra i loša. Dobra nas bića čuvaju i štite od onih loših. U njihovoj blizini, nema mjesta za ona loša. To što im je zajedničko jest svemoć koju posjeduju. Naime, svatko od njih posjeduje svoj način kako će savladati granice vremena i prostora, odnosno, kako će se uzdići iznad ljudskog.
Smisao je njihove svemoći u tome što kroz njihovu svemoć ja postajem dijelom njihovog bića, i time i sam postajem cjelovit. Tako Kohut smisao svake religije vidi u iskustvu – Ti si savršen, a ja sam dio tebe!
Na žalost, ta psihološka obrana ima svoju cijenu. Naime, kako bih postao dijelom nečeg savršenog, većeg od mene samog, ja se uvijek moram prilagoditi i tako ostati bez dijela vlastite osobnosti.
Zato se pitam, može li neki arhaični selfobjekt ikada biti dobar? Kao što znamo, sama ideja vjere u arhaični selfobjekt, posljedica je teškog i trajnog razočaranja u roditelja. Odnosno, samo roditelj koji je doživljen kao loš i neempatičan može pokrenuti potrebu za savršenim, izmaštanim bićem. Iz toga slijedi da je svijet mašte uvijek protiv mene.
To možemo razumijeti kada znamo da je cijeli taj mitološki panteon zapravo posljedica lica majke koja se mršti. U svijetu majke koja se smiješi, odnosno, dobre ili tzv. “dovoljno dobre majke”, mitologija nije potrebna. No takav svijet još nismo upoznali.
A sada slijedi moje tumačenje nekih mitoloških bića.
Meduza
Meduza je mitološko biće koje najbolje opisuje duh Nove psihoanalize. Da se podsjetimo, Meduza je jedna od tri sestre Gorgone, sa kosom od otrovnih zmija i posebnom moći da svojim pogledom ljudsko biće pretvori u kamen.
Mit o Meduzi govori o antičkom junaku Perzeju, koji je upotrijebio svoj brončani štit kao ogledalo. Time se Meduzina razorna moć okrenula protiv nje same, nakon čega joj je Perzej jednostavno odsjekao glavu.
Četrdesetih godina prošlog stoljeća Sigmund Freud iskoristio je mit o Meduzi da bolje ilustrira svoju teoriju o kastraciji i kastracijskoj tjeskobi. Strah od kastracije osnova je tzv. Edipalnih sukoba, temelj klasične psihoanalize. Međutim, za Novu psihoanalizu glavni motiv koji pokreće ljudsko biće nije strah od kastracije već nešto posve drugo.
To je strah od prestanka zrcaljenja, odnosno, od manjka empatije. Kao što svi znamo iz vlastitog iskustva, majka koja se mršti zaista posjeduje moć smrviti osobnost svog djeteta i pretvoriti ga u neživu tvar, u kamen.
Neki puta nije ni potrebno da se mršti, dovoljno je da bude neutralna i ne doživljava svoje dijete. To najbolje ilustrira tzv. “Still face eksperiment” o kojem sam pričao u jednom od prošlih predavanja.
Kao što znamo, iskustvo zrcaljenja jezgra je naše osobnosti o kojoj govore Heinz Kohut i Jacques Lacan. Taj fenomen njemački filozof Martin Heidegger naziva – bivanje sa drugima, na njemačkom, Mitsein. Ukratko, život je neprestano zrcaljenje, njegovim prestankom iskustvo života istog se trena gasi i ja se pretvaram u kamen.
Cjelokupni fenomen modernizma u kojem trenutno živimo, ja vidim kao pokušaj da se odvojim i izoliram od hladnog pogleda svijeta koji me može uništiti. Moderni čovjek, svjestan izlaganju otrovnom pogledu značajnog drugog, postigao je to da više ne postoji značajni drugi čijem bi se pogledu mogao izložiti.
Ukratko – Operacija je uspjela, pacijent je umro.
Sirena
Sirene su mitološka bića koja otkrivamo prvi puta u Homerovoj Odiseji ,a kasnije i u djelima pjesnika starog Rima. Sirene posjeduju snagu da svojom pjesmom skrenu mornare sa svoga puta kako bi se nasukali na oštre hridi. Mnogi autori tvrde kako sirene ne proždiru mornare već oni umiru od gladi i žeđi jer sirene ne posjeduju potrebnu hranu i vodu. Nova psihoanaliza u fenomenu sirene još jednom vidi manjak empatije koji vodi prema afektivnoj gladi i smrti od emotivne hladnoće. Naime, iako sirene obećavaju ispunjenje svih žudnji i fantazija, one su ipak hladnokrvna bića bez srca. To su pola žene, a pola su hladne ribe, i ta emotivna hladnoća ubija sve koji u sirenu povjeruju.
Sirena svojom pjesmom i izgledom pokreće to što psihoanaliza naziva – prijenos ili transfer, odnosno, gura osobu u stanje posvemašnje regresije. Osoba je sada u stanju djeteta, odnosno, ona je sada postala dijelom svoje idealne, savršene majke, o kojoj ovisi u potpunosti. Osoba odustaje od svojih psiholoških obrana, odnosno, od svojih ambicija i namjera. Volja majke postaje njena volja. Na žalost, sirena je hladnokrvno biće, bez afekata i bez empatije, i kao takva ne može zadovoljiti emotivne potrebe zavedenog mornara.
Traumatski razočarani mornar umire od posvemašnjeg manjka razumijevanja, podrške i ljubavi.
Nije li to najveći strah modernog čovjeka?
Strah da će biti zaveden, da će odustati od svih psiholoških obrana, da na kraju otkrije kako objekt idealizacije, njegov idealizirani arhaični selfobjekt, nema srca ni duše, kako uopće nije ljudsko biće?
Sfinga
Sfinga je stvorenje egipatske i grčke mitologije. Meni je zanimljiva ona Grčka sfinga koju poznajemo iz tragedije o Kralju Edipu, grčkog dramatičara Sofokla iz petog stoljeća prije naše ere.
Grčka Sfinga je ženskog spola, također ne posve ljudska, a posjeduje moć da uništi onoga tko krivo odgovori na njenu zagonetku. Kao što možda znamo, zagonetka koju Sfinga postavlja kralju Edipu glasi – Koje to biće u svom djetinjstvu hoda na četiri noge, u zreloj dobi na dvije, a u starosti na tri noge? Odgovor glasi – to je čovjek, koji kao dijete puže na sve četiri, u odrasloj dobi hoda na dvije, a u starosti se pomaže štapom.
Po Freudu, Sfinga je za Edipa enigma ženskog bića, koju treba riješiti ako se želi ući u svijet odraslih. Sin treba prepoznati i prihvatiti spoznaju majčine seksualnosti kako bi se od djeteta preobrazio u muškarca.
Kao što znamo, Freud svoju teoriju osobnosti temelji na – anatomskim razlikama, po čemu se duševno zdravlje svodi na spoznaju seksualnosti. Bez spoznaje seksualnosti, odnosno, razlike između muškarca i žene nije moguće ostvariti emotivnu zrelost niti duševno zdravlje, kaže Freud.
Međutim, po Kohutu, seksualnost i anatomske razlike ne igraju nikakvu ulogu u razvoju osobnosti. Psihološka struktura, kaže Kohut, posljedica je iskustva vlastite ograničenosti koju se dijeli sa svijetom. Dijete je na putu odrastanja kada otkrije da ono i njegov roditelj nisu jedno i nisu isti, te kada tu spoznaju može emotivno odreagirati. Opet ću ponoviti kako ta spoznaja ograničenosti uvijek pokreće negativne afekte tuge i ljutnje, no kada se ti afekti podjele sa empatičnim roditeljem, oni prestaju biti negativno obojeni. Tako se gradi psihološka struktura.
Spol roditelja tako ne znači ništa, baš kao ni spolna orijentacija djeteta ili roditelja. Heteroseksualnost ili homoseksualnost jednako su vrijedni.
Zagonetka
O čemu zapravo govori zagonetka Sfinge?
Kako ja to vidim, to je temeljno pitanje – Što je čovjek?
Odgovor glasi – čovjek je ograničeno, smrtno biće, a njegova je ograničenost određena njegovim starenjem koje završava smrću. Zadatak svakog djeteta je spoznati roditeljsku konačnost kako bi se od svog roditelja odvojio i stekao vlastitu perspektivu i inicijativu. Dijete koje ne može uvidjeti roditeljsku ograničenost i smrtnost, ne može dekonstruirati svog roditelja, ne može uvidjeti njegovu ljudskost, i stoga ne može odrasti. Tada dijete ostaje zatočeno u imaginarnom svijetu svojih fantazija. To je tzv. psihoza.
Zaista, u liku Sfinge i njene zagonetke, ja vidim vrhunac iskustva ljudskosti. Svi psihološki problemi koje poznajem, posljedica su poricanja ili potiskivanja vlastite i tuđe ograničenosti i smrtnosti.
Vampir
Spomenuo bih još jedno besmrtno biće, koje često obitava i u našim krajevima. To je tzv. Vampir. Otkrivamo ga u djelima pjesnika stare Grčke, Indije, čak i u zemljama Južne Amerike pod nazivom Chupacabra. Ipak, najviše ga vezujemo uz zemlje istočne Evrope, Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku. Najpoznatiji vampir svih vremena je – Drakula, glavni lik iz istoimenog romana Brama Stokera iz 1887 godine. To je djelo inspiracija brojnih filmova od kojih je prvi – Nosferatu, simfonija užasa, njemačkog redatelja Friedricha Murnaua.
Glavna nadljudska osobina vampira njegova je besmrtnost, on ne može umrijeti niti može ostarjeti.
No meni je ovdje zanimljiv po tome što vampir nema svog odraza u ogledalu, on se ne zrcali. Time opet dolazim do teme zrcaljenja za koju vjerujem kako povezuje sve fenomene Nove psihoanalize.
U liku Vampira ja vidim dijete koje se ne zrcali u očima svoje majke. Od sigurne propasti, uslijed manjka empatije, štite ga tzv. narcističke psihološke obrane, odnosno, velebne fantazije. Temeljne su velebne fantazije, fantazija besmrtnosti i vječne mladosti, kao i fantazija letenja koju često otkrivamo u vlastitim snovima. Drugim riječima – Vampir je otjelovljeni narcizam.
On se hrani svojom publikom, odnosno, divljenjem svoje publike. Obožavanje promatrača ga iscjeljuje i zato vampir ne smije ostarjeti.
Simbioza
Kao što znamo, postoji određena povezanost između vampira i njegove žrtve koja ne poznaje granice vremena ni prostora. Vampir i žrtva su jedno. Rječnikom “Nove psihoanalize” rekao bih kako zavedena žrtva dolazi u stanje regresije i vampir time postaje njenim arhaičnim self objektom. Žrtva postaje dijete u rukama svemoćnog roditelja, idealiziranog self objekta.
Drugim riječima, vampir je roditelj koji nije uljuđen, nije dekonstruiran. Njegova konačnost nije odreagirana, nije odžalovana. Kao što znamo, bez žalovanja nije moguće zaista sahraniti roditelja. Takav roditelj ne umire već nastavlja svoju egzistenciju u nekom drugom prostoru ili vremenu. Tek žalovanje konačno prekida pupčanu vrpcu djeteta i roditelja i roditelj smije umrijeti. Zato mitologija starih naroda spominje desetke rituala koji ipak mogu prekinuti život vampira. Ali to je teži način.
Na kraju, ponovio bih kako je smisao života, kako ga ja vidim, ostvarenje ljudskosti. Za mene to znači preobrazbu arhaičnih objekata osobnosti u one zrele, ljudske. Na žalost, to znači priznati vlastitu i tuđu ograničenost i smrtnost, protiv čega se svi uporno borimo cijelim svojim bićem.
Završio bih riječima francuskog filozofa Jacquesa Derride koji kaže:
“Živi konačno, da konačno počneš živjeti!”
