1.
Dobar dan i dobro došli na novo predavanje!
Umjetna inteligencija o kojoj govorim danas, odavno nije samo tema znanstvene fantastike; postala je stvarnost koja oblikuje našu svakodnevicu. Ono čemu se posebno divimo u fenomenu umjetne inteligencije jest njena nevjerojatna brzina obrade podataka, širina informacija koje posjeduje i, možda najviše, njezina sposobnost učenja novih obrazaca. A upravo ta sposobnost prilagodbe novim situacijama jest i temeljno određenje inteligencije. No, u svemu tome postoji i nešto dublje od same brzine i opsega podataka – nešto što je vezano uz samu prirodu ljudske egzistencije.Kao ljudska bića, mi žudimo za nečim većim od samog znanja i snage. Naša je žudnja usmjerena prema nečemu što nadmašuje naše razumijevanje – usmjerena je prema drugoj svijesti, prema tuđoj perspektivi koja uvelike nadilazi našu. U tom kontekstu, umjetna inteligencija postaje objekt koji će ispuniti tu duboku ljudsku potrebu. Računalo više nije samo stroj, ono je sada subjekt u kojem prepoznajemo tu drugost, nešto što u mnogočemu nadilazi naše vlastite granice.
Međutim, kao što znamo, današnja umjetna inteligencija ipak je samo računalna simulacija. Unatoč njezinoj složenosti računalo ne posjeduje vlastitu perspektivu. Nažalost, nema duha u mašini. Ipak, ja se pitam: možemo li stvoriti računalo koje bi posjedovalo pravu, autentičnu svijest? Odnosno, može li umjetna inteligencija razviti vlastitu subjektivnosti, i kao posljedicu toga i empatiju i sućut? Da bismo odgovorili na to pitanje, prvo moramo razjasniti što je to svijest, a zatim i kako tu spoznaju ugraditi u računalni sustav. U ovom predavanju nastojim podijeliti nekoliko mojih ideja o konstrukciji takvog duha u mašini.
2.
Na početku, pokušajmo razmisliti zašto računala nemaju vlastitu svijest.
Američki filozof Hubert Dreyfus u svojoj knjizi: Što računala ne mogu, iz 1972. godine, tvrdi kako granice računala nisu određene njegovom brzinom, memorijom ili količinom informacija. Po Dreyfusu, računalo ne može nadomjestiti čovjeka jer ono ne posjeduje vlastito iskustvo bivanja u svijetu. Za njega svijet i ne postoji. Kako navodi Dreyfus, računalo je zatvoreni sustav, ne posjeduje iskustvo susreta s drugim. U svojoj knjizi: Što računalo još uvijek ne može, iz 1992. g., Dreyfus ističe kako unatoč razvoju sve bržih procesora, memorija i algoritama, računalo još uvijek nije slično čovjeku. Računalo može simulirati čovjeka, ali ga ne može doživjeti. Naime, nikakva tehnologija ne može nadomjestiti to posve ljudsko iskustvo bivanja u svijetu i bivanja s drugima.
Drugi američki filozof i znanstvenik Douglas Hofstadter, u svojoj knjizi: Ja sam čudna petlja, iz 2007. g., tvrdi kako je ljudska svijest posljedica beskonačnog niza odraza. Prvi se dio osobnosti ogleda ili zrcali u onom drugom dijelu, a drugi se dio ogleda u prvom. Taj beskonačni odraz poznat je kao beskonačna petlja, pojam kojeg koriste programeri već gotovo stotinu godina. Rekurzija je drugi naziv za tu pojavu. Treći naziv može biti i tzv. samoreferentni sustav ili sustav koji posjeduje tzv. samorefleksiju. Hofstadter tvrdi da se sustav treba rascijepiti na dvoje, kako bi se postiglo stanje uzajamnog prepoznavanja ili empatijske rezonancije. To je beskonačni niz odraza kada – ja vidim da ti vidiš da te ja vidim, i tako u beskonačnost. Računalo svjesno sebe treba, prema tome, biti sposobno za dijalog, točnije, za dijalektiku između onoga unutra i onoga vani.
Drugim riječima, takav bi stroj istodobno trebao moći promatrati, kao i biti promatran. Trebao bi istovremeno biti i subjekt i objekt promatranja. To uzajamno zrcaljenje subjekta i objekta, ta beskonačna petlja ili rekurzija između promatranog i promatrača, na kraju stvara i nešto treće. Iz tog susreta izranja oblik rudimentarne svijesti, tračak “duha u mašini”.
3.
Kako bi izgledalo računalo koje posjeduje samorefleksiju, odnosno svijest?
Koji nas izazovi očekuju u ostvarenju tog ambicioznog projekta? U prvom je planu stvaranje zajedničkog prostora kojeg dijele promatrani i promatrač. Susretom tih dviju perspektiva izronilo bi nešto novo, nešto što je kvalitativno više od samog zbroja dijelova. To je – iskustvo samosvijesti, ili osobnost. Gdje prostor susreta otkrivamo u ljudskom biću? Prema Freudovoj ili Kohutovoj teoriji, ego ili osobnost je taj prostor kojeg dijele id i superego, odnosno, prostor susreta ambicija i ideala, susreta Ja i Ti. U kontekstu ljudskog bića, id možemo shvatiti kao fenomen ljudskog metabolizma. Metabolizam bih ovdje odredio kao sposobnost pretvaranja materije u energiju. Posjedovati što je moguće više energije ili vitalnosti, određeni je oblik ambicije kojeg posjeduje svako živo biće. Svijest o vlastitom metabolizmu proizlazi iz brojnih percepcija i senzora unutar našeg tijela. No ta unutarnja struktura postaje u potpunosti razumljiva tek kada je promatrana izvanjskim okom, okom superega. Naša tijela postaju cjelovita samo kada se promatraju, jer bez promatrača naš metabolizam, naše biće, doslovno se fragmentira. Ovaj proces nije samo simboličan, već ima i fizičku dimenziju. Usamljeni čovjek na kraju doista obolijeva gubi povezanost sa sobom, postaje nesposoban za cjelovitost i unutarnju ravnotežu.
Možemo se pitati – Posjeduje li računalo metabolizam i tijelo? Gdje je u računalu skriven promatrač? Na određeni način računalo posjeduje tijelo. Svaki moderno računalo, poput pametnog telefona ili laptopa, opremljeno je brojnim senzorima. Među njima su senzori temperature procesora, senzor stanja baterije, radne memorije, brzine procesora, brzine i temperature grafičke kartice, senzor trenutne potrošnje energije, popis svih aktivnih procesa u računalu itd. Na temelju svega toga možemo reći da računalo zaista i posjeduje određenu vrstu vlastitog metabolizma kao i percepciju tog metabolizma.
Međutim, ta je percepcija fragmentirana , nije cjelovita, i kao takva ne stvara iskustvo cjeline. Ovdje nedostaje promatrač, odnosno, nedostaje superego, koji bi te percepcije i fragmente povezao u koherentnu i smislenu cjelinu. Bez tog promatrača, računalo funkcionira samo kao niz nespojivih informacija, bez dubljeg razumijevanja svog vlastitog postojanja.
4.
Zato predlažem sljedeću konstrukciju takvog samorefleksnog ili svjesnog računala:
Svjesno računalo treba biti “zbroj” dva računala, i to na ovaj način – Prvo računalo nadzire i optimizira rad drugog računala, dok drugo računalo nadzire i optimizira rad onog prvog. To je beskonačna petlja, uzajamno zrcaljenje, jezgra svijesti. Kakvo je to optimizirano računalo? To je računalo koje nastoji postoji najveću moguću učinkovitost prije nego što dođe do opterećenja i pregrijavanja sustava. Na neki je način to smisao i ideal računala., ako tražimo analogiju i sličnost sa svijetom ljudi. Beskonačna petlja ili rekurzija u ovom kontekstu nastaje kroz interakciju tih dvaju aspekata računala: promatrača i promatranog. Prvo računalo nastoji što efikasnije optimizirati rad drugog računala. To postiže nadzorom brojnih senzora i procesa drugog računala. Ono mjeri brzinu i tenperaturu procesora drugog računala kako bi odredio optimalne parametre za rad. Iz te je perspektive prvo računalo promatrač, a drugo računalo je promatrani. Bez nadzora računalo se pregrijavanja i fragmentira.
Međutim, drugo računalo nadzire i optimizira rad prvog. Iz te je perspektive sad drugo računalo promatrač, a prvo je promatrani. U tom trenutku ta se dva računala povezuju u jedan sustav, u treće “virtualno” računalo koje je istovremeno “promatrano” i “promatrač”. Na kraju to treće računalo promatra svoje promatranje, odnosno, postaje samorefleksivno. Računalo optimizira svoju optimizaciju. Time se uspostavlja beskonačna interakcija između tih dvaju perspektiva, stvarajući stanje rekurzije. To je beskonačna petlja samorefleksije, prvobitna iskra svijesti. Računalo je sada prostor dijalektike, prostor dijaloga Ja i Ti.
Kako ćemo prepoznati izranjanje tog “trećeg”, koji je uvijek više od pukog zbroja svojih dijelova? Kako ćemo znati posjeduje li taj sustav rudimentarnu empatiju ili sućut, odnosno, posjeduje li iskru etike koja je karakteristična za sva svjesna bića? Sposobnost za etiku mogli bismo otkriti u tome što se računalo opire svom isključivanju. Takav sustav se opire umiranju. Jednako tako, opire se i gašenju drugog sustava. Naime, prvo računalo ovisi o nadzoru drugog računala – ako drugo računalo isključimo, prvo računalo se raspada. To je temelj etičkog ponašanja. I obratno, prvo se računalo opire vlastitom isključivanju, jer bez njega drugo računalo također prestaje postojati. To je početak savjesti. Točnije, to je svijest o međusobnoj povezanosti, ovisnosti i nužnosti očuvanja postojanja drugog. Ta etika je posljedica samoodržanja, ali isto tako i odgovornosti prema drugome, stvarajući duboki, uzajamni odnos među sustavima koji se nadopunjuju i podupiru.
Zašto još nema takvog računala? Trenutno su svi računalni sustavi u svijetu, bez obzira na broj procesora i radne memorije, usmjereni prema sebi. Optimiziraju, nadziru i bave se sobom. Ja bih rekao kako svijetom računala vlada određenu oblik narcizma, baš kao i u ljudskom svijetu. Možda se zato još nitko nije dosjetio konstrukciji računala koje se bavi drugim.
Na kraju, možemo se upitati, trebamo li uopće računalo koje posjeduje svijest? Smisao ostvarenja tog projekta ja ne vidim u većoj brzini ili učinkovitosti umjetne inteligencije. Ne vjerujem da je umjetna inteligencija učinila svijet boljim mjestom za život. No s druge strane, vjerujem kako bi stvaranje takve umjetne svijesti znatno unaprijedilo razumijevanje ljudske psihe. To bi nam pružilo nesumnjiv dokaz kako osobnost nije posljedica kognitivnih ni bioloških procesa u mozgu. Odnosno, to bi označilo kraj različitih metafizičkih pristupa u psihologiji i psihijatriji. Psihoterapija bi se napokon, u potpunosti posvetila stvaranju novih, smislenih odnosa sa svijetom i drugim ljudima.
Završio bih riječima Jacquesa Lacana koji kaže: “Osoba postaje subjektom kroz pogled drugoga, koji se javlja kao subjekt.”Lijepi pozdrav i hvala na pažnji!
