Simptomi tzv. opsesivno-kompulzivnog poremećaja dobro su nam poznati. Već ih je prije stotinu godina Sigmund Freud podijelio u tri grupe.
Tako razlikujemo opsesivno kompulzivni poremećaj na razini misli, osjećaja i ponašanja. Kao što već znamo, česti su simptomi vezani uz taj problem – strah od zaraze i ritual čišćenja, strah od nereda i ritual kontrole, prisilne, obično agresivne misli, intelektualni i moralni perfekcionizam.
Ono što povezuje spomenute simptome jest kontrola i nadzor unutarnjeg i vanjskog svijeta. Osoba vjeruje kako na magijski način upravlja svojom sudbinom. Magija se očituje u poricanju zakona fizike, negiranju granica vremena i prostora. Osoba tako postaje svemoćna, bezgranična.
Velebne fantazije
Iz toga vidimo kako je opsesivno – kompulzivni poremećaj samo još jedan oblik i preobražaj narcizma, odnosno, svjesnih ili nesvjesnih tzv. “velebnih fantazija”. Kao što znamo, magijsko mišljenje, ideja kako čovjek nije ograničen vremenom i prostorom, normalna je razvojna faza svakog djeteta. No neki se puta tzv. “fantazija svemoći” nastavlja i u odrasloj dobi.
Tanja
Tako prije svakog ispita Tanja mora obući istu staru čarapu koja joj “pomaže” već treću godinu studija. Do fakulteta ide desnom stranom ulice, obavezno gledajući u pod. Ako iz stana slučajno zakorači lijevom nogom, na ispit tog dana može zaboraviti.
Darko
Darko u svom novčaniku uvijek ima novčanicu od deset eura, za koju vjeruje kako će privući još stotine i tisuće drugih eura. O novcu Darko uvijek govori “pozitivno”. Naime, tzv. “zakon privlačnosti”, kaže kako se dobre stvari događaju onima koji misle “pozitivno”, i kako novac uvijek “privlači” novac. Pitam Darka koliko je zaradio do sada. On kaže – “Još ništa, još nisam dovoljno “pozitivan”, radim na tome!”.
Aborigini
Slično tome, na drugom kraju zemaljske kugle, australski domorodci, Aborigini, kad prizivaju kišu dva dana ne jedu meso, a indijansko pleme sa ušća Amazone kad ubije krokodila, što je tamo najveći tabu, tri dana ne izlazi iz kolibe.
Magični rituali koje izvode Tanja i Darko ne razlikuju se značajno od rituala koje tisućama godina izvode plemena i narodi cijelog svijeta. Tako šamani i vračevi ritualima prizivaju kišu, tjeraju duhove, nadziru i kontroliraju kretanje sunca i mjeseca, rast biljaka, spol djeteta.
U njihovom svijetu ne postoji ništa što nije podložno snazi misli, sve je povezano, granice vremena i prostora ovdje nisu važne.
Sigmund Freud
Sigmund Freud još je prije stotinu godina, točnije 1913. g. pisao o temeljnim načelima “magičnog mišljenja”. Freud je takvo ponašanje otkrio kod tradicijskih naroda i plemena, ali i kod male djece. Njima je zajednička vjera u povezanost i stopljenost svih ljudi, životinja, stvari i pojava. Granice vremena i prostora u tom svijetu ne postoje.
Pitam se, što povezuje Tanju i Darka, sa urođenicima Australije, Afrike, Novog Zelanda, koji vjeruju u telepatiju i telekinezu, snagu misli koja upravlja svijetom? Vjerujem kako im je svima zajedničko – tmurno djetinjstvo, djetinjstvo bez razumijevanja i empatije.
Zato bih rekao sljedeće – Gdje nema empatije, evo nam telepatije!
Empatija
Poznajemo društva i kulture u kojima je empatija nepoznat pojam. Dječje se potrebe i osjećaji tamo ne žele razumjeti, prepoznati i prihvatiti, već se dijete treba disciplinirati i prisiliti da od svojih osjećaja odustane. Ta su društva redovito, bez iznimke, društva u kojima prevladava magično mišljenje. Svijet se tamo ne doživljava emotivno, već kroz tradiciju i rituale.
Opsesivno kompulzivni poremećaj
Psihologija osobnosti kojom se ovdje bavim, tvrdi kako sve psihološke obrane imaju za cilj ostvariti doživljaj povezanosti sa svijetom, jer nam okolina u kojoj živimo, obitelj i društvo, neprestano daju do znanja kako smo od svijeta odvojeni. Takva psihološka obrana jest i opsesivno kompulzivni poremećaj .
Klasična psihoanaliza
Po Freudu i njegovoj teoriji edipalnih sukoba, smisao opsesivno kompulzivnog poremećaja je nadzor agresivnog nagona kojeg dijete osjeća prema roditelju. Dijete nije sposobno sadržavati afekte vezane uz edipalne konflikte, pa “regresira” iz tzv.” genitalne” na tzv. “analno – sadističku” razvojnu fazu. Po Freudu su karakteristike te faze – fantazija uništenja i kontrola roditelja.
U svojoj poznatoj analizi “Čovjeka štakora” iz 1909. godine, on opisuje analizu mladića kojeg su opsjedale destruktivne fantazije. Po Freudu, opsesivno kompulzivni poremećaj je pokušaj da se osoba odvoji, izolira, od svojih destruktivnih fantazija jer osjeća kako ih svi vide, svi za njih znaju, a najviše roditelji. Tako je Freudov pacijent mislio kako svoje osjećaje dijeli s roditeljima, u što je vjerovao čitavog života, čak i po završetku analize.
Klasična psihoanaliza opsesivno kompulzivni poremećaj tumači kao sukob Ida i Superega, kao sukob nagona i roditeljske zabrane. Osjećaj krivnje kojeg stvara sukob sa superegom nije moguće sadržavati. Tako je “ritualno čišćenje” zapravo čišćenje od “zabranjenih” i “prljavih” nagona na koje superego budno pazi i na koje reagira odmazdom – kastracijom.
Cilj je terapije ojačati ego, prepoznati i prihvatiti analno – sadistički nagon, i tako ući u genitalnu razvojnu fazu.
Nova psihoanaliza
Suprotno tome, za novu psihoanalizu temeljni je motiv života svakog od nas – potraga za doživljajem povezanosti i cjelovitosti. Za doživljaj cjelovitosti djeteta odgovorna je majka koja svojim razumijevanjem, empatijom i pozitivnim reakcijama, djetetu služi kao zrcalo. Ona odražava njegove misli i osjećaje, povezuje ih i tako drži dijete na “okupu”.
Svojom empatijom ona “iscjeljuje” dijete stvarajući povezanost, osjećaj jedinstva. U toj razvojnoj fazi dijete još ne može razlikovati svoju osobnost od osobnosti svoje majke, njih dvoje su jedno. Majka svojim postupcima održava dijete u iluziji jedinstva, ona osjeća kako bi prerano tumačenje i spoznaja njihove odvojene egzistencije za dijete bilo traumatično.
Nažalost, doživljaj jedinstva nije uvijek moguće održati. Uslijed traumatičnih pogrešaka u empatiji, odnosno, uslijed zapuštanja ili zlostavljanja, dijete je odjednom bačeno u svijet samostalne egzistencije za što nije spremno.
Intruzivna majka
Majčina je kritika ili nerazumijevanje za dijete uvijek znak odvojenosti koji vodi prema raspadu osobnosti. Takva je majka za dijete “opasna”, “proždiruća”, “intruzivna” majka, koja uništava dječju psihološku strukturu. Svaki prodor te “intruzivne majke” u svijet djeteta doživljen je kao gubitak dijela tijela, osjećaja ili misli, kao zarazna bolest koja uništava sve pred sobom.
Djetetu je jedini spas odvojiti se, psihološki se udaljiti od “opasne” majke, “zatvoriti” svaki otvor i prolaz.
Za kontrolu i nadzor “opasne” majke dijete koristi jedini psihološki mehanizam kojeg posjeduje, a to je – magično mišljenje.
Prodor Drugosti
Po tome, osoba ne koristi opsesivno kompulzivni poremećaj kako bi se odvojila od negativnih i zabranjenih osjećaja prema roditelju. Već je opsesivno kompulzivni poremećaj psihološka obrana koja na sigurnoj udaljenosti drži – kritičnog roditelja, čija kritika ili manjak empatije kao kiselina razjeda psihološku strukturu.
Zaraza
Iz te perspektive možemo razumjeti i užasan strah od zaraze, taj česti simptom opsesivno kompulzivnog poremećaja. Osoba strahuje kako bi u tijelo mogao prodrijeti “zli virus”. Na različite se načine osoba održava “čistom”. Ona izbjegava rukovanje i svaki dodir s drugom osobom, korištenje tuđeg pribora za jelo, čak i prestaje disati u blizini drugog, kako ne bi slučajno udahnula atom Drugosti.
Kohut tako spominje i Adolfa Hitlera i njegovu opsesiju da zatre sav židovski narod jer je, kako kaže – “Hitler osjećao kako duh Izraela prodire i uništava njegovo “sveto” tijelo, kao i tijelo germanskog naroda!”.
Slična tome je i podjela na kaste u hinduizmu, a posebno kazna kamenovanjem, ako sjena pripadnika najniže kaste, tzv. shudre, padne na tijelo brahmana. Smatra se da je tada brahmanska svetost i čistoća zauvijek zaprljana, što se može oprati samo krvlju.
Uz strah od zaraze veže se i pojam – gađenja. To je reakcija čitavog tijela na mogućnost prodora Drugosti.
Granice
Slično tumačim i strah od nereda, odnosno potrebu za redom i granicama. Osoba se užasava nereda i žudi za redom kako bi postavila i učvrstila granice koje ga dijele od opasnog Drugog. Dok postoji red, postoji kontrola i nadzor granica. Tada je kritični Drugi na sigurnoj udaljenosti.
No svi rituali i psihološki mehanizmi koji nas čuvaju od prodora Drugog – uzaludni su, katastrofa je neizbježna. Drugi je već u nama, gdje se skrivao od samog početka. Naime, život je uvijek život s Drugim, uz Drugog. Od njega se nemoguće udaljiti.
Osoba s problemom opsesivno kompulzivnog poremećaja na nesvjesnoj razini to i zna, stoga svoje rituale ponavlja u beskonačnost, bez uspjeha. Od Drugoga se ne može “očistiti”.
Magija
Magija, odnosno, magično mišljenje, u središtu je opsesivno kompulzivnog poremećaja . Magično mišljenje možemo odrediti kao uvjerenje kako ne postoje granice vremena ni prostora – misao je svemoćna.
Suprotno tome, autentičnu ljudskost određujemo kao bivanje u tijelu, koje je uvijek ograničeno vremenom i prostorom. Odrastanje je prema tome, preobrazba iz infantilnog, magijskog, u ljudsko, ograničeno. Magija se kod opsesivno kompulzivnog poremećaja odnosi na rituale koji kontroliraju i nadziru “zle sile”.
Prisilne radnje
Svi znamo jedan ritual koji dobro tumači taj problem. To je prisilna radnja kada moramo pokucati o drveni predmet, uvijek kada se želimo nečime pohvaliti. Ono što nije svima poznato, što mnogi zaboravljaju, jest kako priča kaže da kucamo u drvo i pravimo buku kako nas ne bi čuli – tzv. “kućni duhovi”. “Kućni duhovi” bi mogli postati zavidni i upropastiti nam naš projekt.
Tko su “kućni duhovi”? To su upravo naši roditelji za koje osoba s opsesivno kompulzivnim poremećajem već ima iskustvo zlonamjerne kritike. To je ujedno i najveći strah svakog ljudskog bića, da će biti odbačen i ismijan u trenutku kada se najviše izložio.
Pitam se, Nisu li svi magijski rituali samo oblici i preobražaji našeg prvobitnog susreta s “kućnim duhom”?
Drugost i destrukcija
Freudova psihoanaliza nastoji osobu povezati s potisnutim ili poreknutim nagonom, u ovom slučaju s njegovom destrukcijom. Suvremena psihoanaliza nastoji čovjeka povezati s Drugim. Tko je u pravu?
Vjerujem kako obje teorije ne daju cjelovitu sliku problema. Naime, osoba svoje nagone može povezati, integrirati, tek susretom sa osobom koja ih vidi i odražava. S druge strane, osoba može prepoznati drugu osobu tek kada prihvati svoje afekte.
O tome piše poznata psihoanalitičarka Jessica Benjamin u svom članku – “Recognition and Destruction”, kao i psihoanalitičar George Atwood u svom članku – “There must be blood!”.
Oni tvrde kako susret s Drugosti uvijek pokreće destruktivne fantazije, odnosno, da odrastanje, psihoanaliza ili susret s drugom osobom, ne prolaze bez “krvi”. Od prijatelja ili partnera očekujem da prepozna i prihvati moju destruktivnu namjeru. Ako je on prihvati bez odmazde ili kritike, tek je tada pravi prijatelj ili partner.
Tako možemo razumjeti sve probleme i poteškoće osobe koja se želi promijeniti – Osoba je sama jer ne poznaje svoje osjećaje, a ne poznaje svoje osjećaje jer je sama!
To je zatvoreni krug iz kojeg se teško izlazi.
Psihoterapija
No u psihoterapiji, svaki puta kada analitičar reagira prepoznavanjem i prihvaćanjem, klijent se sa svojim afektom povezuje. On svoj osjećaj verbalizira, metabolizira, povezuje s ostatkom osobnosti. Istovremeno se i klijentov doživljaj analitičara također produbio. Za klijenta analitičar nije više samo apstraktna “funkcija”, već sada doživljava i njegovu osobnost, odnosno, ljudskost i ograničenost.
Sve ono što poznajemo kao – Drugost.
U analizi opsesivno kompulzivnog poremećaja obrane pomalo slabe, nisu više potrebne. Magično mišljenje se povlači i pomalo se otkriva sve što opsesivno kompulzivni poremećaj skriva – prazninu, ljutnju, sram i očaj. No spomenute osjećaje osoba sada može dijeliti sa svijetom i tako ih sadržavati.
Relacijski dom
Klijent je sada stvorio svoj tzv. “relacijski dom” , prostor u kojem se ljutnja i očaj dijele sa svijetom, čime prestaju biti “negativni” i “bolni” osjećaji, već su sada samo – osjećaji.
Očaj i beznađe, to stanje posvemašnjeg raspada osobnosti, u analizi prestaje biti smrtna opasnost koju se ne može zamisliti. Osoba si sada može dozvoliti potpuni raspad jer ima povjerenja u iscjeljujuću funkciju relacijskog doma, odnosno, jer vjeruje analitičaru.
Na kraju, rekao bih kako je dobar znak kada si klijent može priznati kako mu je analitičar potreban i kako se dobro osjeća u razgovoru s njim. Njih dvoje nisu više razdvojeni staklenim zidom.
