Primalni krik naziv je za vrstu psihoterapije koju je sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao američki psiholog Arthur Janov.
Terapija primalnim krikom nastoji emotivno vratiti osobu u trenutak vlastitog rođenja kako bi se prisjetila i ponovo proživjela tzv. “porođajnu traumu”. Po Janovu, svi psihološki problemi posljedica su potiskivanja i poricanja agonije koja neizbježno prati rođenje. Psihološka bol, kaže Janov, nikada se nije pozitivno odreagirala već je postala dijelom osobnosti i prati čovjeka od rođenja do smrti. Od boli porođajne traume osoba se štiti različitim psihološkim obranama od kojih svaka nastoji potisnuti sjećanje na trenutak rođenja.
Psihološke obrane štite od boli, ali štite i od života, stoga je neurotična osoba odvojena od vlastitih osjećaja – samo je djelomično živa. Kako je odvojena od svijeta, život joj djeluje besmisleno i beznadno. Emotivnim povratkom u trenutak rođenja svoju psihološku bol ona može izraziti tzv. “primalnim krikom”, odnosno, može prestati poricati i potiskivati. Izražavanjem svojih osjećaja osoba može odbaciti svoje psihološke obrane, povezati se sa svijetom i drugim ljudima. U njen se život vraća smisao.
Autentična osobnost
Načela terapije primalnim krikom bolje ćemo razumjeti ako razumijemo kontekst, duh vremena u kojem se taj oblik psihoterapije pojavio. Kao što već znamo, početkom dvadesetog stoljeća u filozofskim, umjetničkim i znanstvenim krugovima kreće potraga za novim, “modernim” tumačenjem čovjeka. Temeljno je pitanje – “Može li čovjek biti zaista autentičan, slobodan od tradicije?”.
Tako su godine između dva rata obilježene istraživanjem “nesvjesnog” u traganju za vlastitom autentičnosti. Umjetnost je nastojala izraziti potisnute, nesvjesne fantazije u svim medijima – književnosti, slikarstvu, filmu, plesu, glazbi i drugim medijima. Umjetnici tog vremena, Salvador Dali, Louis Buñuel, Virginia Wolf, Isadora Duncan, Arnold Schoenberg i drugi, nastoje na različite načine zaboraviti sve naučeno i prepustiti se “struji”, “toku” svog nesvjesnog. Na primjer, umjetnički pravac, tzv. “Dadaizam”, nastoji u nesvjesno prodrijeti metodom tzv. “automatskog pisma”. Autor nastoji ući u stanje “transa” kako bi isključio sve kognitivne, racionalne razine svog uma i prepustio se nesvjesnom. Naš književnik Ranko Marinković u svojoj knjizi “Kiklop” spominje ambiciju svog junaka da bude slobodan, “autentičan”. Tu “slobodnu aktivnost”, koja se izvodi bez promišljanja, izvan razumskog, Marinković u svojoj knjizi naziva – “Acte Gratuite” – “slobodni čin”.
New Age
Nakon drugog svjetskog rata istraživanje “dubina podsvijesti” i otkrivanje novih “ekspresija nesvjesnog”, nastavlja se u Americi. Početkom šezdesetih godina dvojica psihologa sa sveučilišta Stanford – Michael Murphy i Dick Price, u gradu Big Sur na kalifornijskoj obali osnivaju “Institut za istraživanje ljudske svijesti” i nazivaju ga – Esalen. Njihov je cilj istražiti alternativne metode razvoja ljudske svijesti, odnosno, svega onoga što književnik Aldous Huxley naziva – “Ljudski potencijali”. Drugi pojam koji potječe iz Instituta Esalen je i – “samoaktualizacija”. Big Sur je kolijevka tzv. “New Age” pokreta, to je sinteza istočne i zapadne filozofije, Yoge, alternativne i holističke medicine, Gestalt terapije, Transakcijske analize, psihodrame, Hippie pokreta i “djece cvijeća”. Tih se godina u Institutu Esalen mogu zateći i kulturne ikone tog vremena – Erik Erikson, Carl Rogers, Aldous Huxley, Abraham Maslow, Allan Watts, Fritz Perls, Buckminster Fuller. Česti su gosti instituta i slavni umjetnici – Bob Dylan, Joan Baez, George Harrison, Joni Mitchell, Crosby, Stills, Nash & Young, John Lennon, Yoko Ono.
U Institutu se miješaju psihologija i parapsihologija, kršćanstvo i yoga, tantra i Zen budizam, duševno zdravlje i astrologija. Brišu se granice između “normalnog” i “ludog”. Institut Esalen ubrzo postaje slavan pa se u sljedećih pet godina osniva gotovo stotinu sličnih centara, tzv. “Little Esalens”, uglavnom na Kalifornijskoj obali, ali i po cijeloj Americi.
Ekstaza jedinstva
Što je zapravo duh vremena šezdesetih? Nije li to potraga za duševnim mirom, srećom, ljubavi, odnosno – potraga za “izgubljenim rajem”? To je istovremeno i potraga za “ekstazom jedinstva” koju treba ostvariti svim sredstvima – kemijom, mistikom, intenzivnim seksom. Tako su i psihoterapeutske škole tog vremena usmjerene prema ostvarenju ekstaze jedinstva, što nastoje ostvariti ekspresijom afekata, negiranjem konflikta, potiskivanjem razlika, odnosno, time što često nazivamo – “love, peace, happiness”. U takvoj je atmosferi i duhu vremena psiholog Arthur Janov utemeljio svoju vrstu psihoterapije koju naziva – “Terapija primalnim krikom”.
Terapija primalnim krikom i suvremena psihoanaliza
Suvremena psihoanaliza, odnosno, psihologija osobnosti dvadeset i prvog stoljeća, i Terapija primalnim krikom slažu se u tome kako su svi psihološki problemi posljedica naglog, traumatskog odvajanja od majke. Trauma, odnosno, “psihološka bol” koja prati odvajanje, nije povezana s ostatkom osobnosti, nije “metabolizirana”. Zato sve psihološke obrane koje poznajemo i koje koristimo svaki dan, nastoje odvojiti osobu od iskustva bola. Nastoje poreći agoniju odvajanja koja je još uvijek prisutna u tijelu, baš kao što je bila prisutna u trenutku rođenja.
Uzrok je psihološke boli čin rođenja, rezanje pupčane vrpce, kada se dijete odjednom nađe u novom, nepoznatom okruženju, izvan svog ugodnog i sigurnog utočišta. Bačeno u “hladni” i “okrutni” svijet dijete se raspada, nema se za što “uhvatiti”. Stoga tu “agoniju odvajanja” roditelji moraju ublažiti svojom empatijom, razumijevanjem i brigom.
Manjak empatije i brige vodi u tzv. “traumu”. Trauma ovdje označava stanje u kojem dijete negira, poriče svoju odvojenost od majke, odnosno, na nesvjesnoj razini vjeruje kako pupčana vrpca još uvijek nije prekinuta. Drugim riječima, za njega još uvijek ne postoji tzv. “Drugi” ni “Drugost”. Osoba je manje ili više zatočena u svom svemiru iz kojeg nema izlaza.
Tehnike preporađanja
Otac tzv. “antipsihijatrije”, engleski psihoanalitičar Ronald Laing upoznao se s Arthurom Janovom 1972. godine. Iako u početku nije bio oduševljen terapijom primalnim krikom, pred kraj života posve se posvetio razvoju tehnika “preporađanja”.
Terapija primalnim krikom bavi se doživljajem patnje i psihološkog bola. Tjelesnim izražavanjem afekata, ekspresijom, nastoji se iz tijela ukloniti “psihološka bol” što će smanjiti patnju koja osobu prati cijelog života. Osoba dolazi u stanje slično transu u kojem nestaju sve “emotivne blokade” i tada tijelo može “izbaciti” svu bol.
No pitam se, može li se bol i patnja ikada “riješiti”, odnosno, “izbaciti” iz sustava? Ja ne vjerujem da je to moguće. Pokušaj takvog “rješavanja” negativnih afekata, njihovo “izbacivanje” iz sustava obično zovu – “iživljavanje”, tzv. “acting out”. Time se simptom samo trenutno ublažio, on nikako nije nestao. Razlog je tome što tzv. psihološka bol ne može nestati.
Ekstaza i terapija primalnim krikom
Ako je uzrok psiholoških problema fantazija jedinstva s majkom koja se održava po cijenu razuma, slobode i zdravlja, tada fantaziju jedinstva treba prekinuti. Treba je “dekonstruirati”. U čemu je razlika između dekonstrukcije, “psihološkog rađanja” kojeg predlaže Arthur Janov i “rađanja” kojeg predlažu Freud, Lacan, Kohut i drugi psihoanalitičari?
Primalni krik svojim ritualom nastoji psihološki vratiti osobu u vrijeme prije rođenja kako bi se ona opet rodila, ali ovaj puta svjesna svih osjećaja i afekata koji taj čin prate. Po Janovu, osobu treba okružiti grupa ljudi koji time predstavljaju “maternicu”. To je tzv. “regresija”, povratak u “ekstazu” pretporođajnog jedinstva. U drugoj fazi, simboličnim izlaskom iz tog “obiteljskog kruga” osoba se preporađa, što prate intenzivni osjećaji koji se izražavaju čitavim tijelom. To je “agonija” odvajanja. U trećoj fazi, osoba je podijelila svoje afekte s grupom i time se “riješila” svih “negativnih osjećaja” patnje i bola. To je “katarza”. Tako su, na prvi pogled, ostvarene sve tri razine odrastanja i ostvarenja emotivne zrelosti – ekstaza, agonija i katarza.
Kako se ekstaza, agonija i katarza postižu u suvremenoj psihoanalizi, odnosno, psihologiji osobnosti? Genijalnost je Sigmunda Freuda što je još prije stotinu godina primijetio kako se u odnosu dvoje ljudi iskustvo ekstaze, “fantazije jedinstva”, pokreće odmah, samo od sebe. Nije potrebno učiniti ništa kako bi klijent “utonuo” u najdublju moguću regresiju. Upravo suprotno, što se svojim savjetima ili tumačenjima analitičar više “upliće” u proces regresije, regresija je slabija. Tu pojavu da dvije osobe u odnosu svjesno ili nesvjesno pokrenu fantaziju stapanja Freud je nazvao – “prijenos” ili “transfer”. Tako svaki oblik psihoanalitičke terapije počinje manjom ili većom – ekstazom.
Agonija u psihoanalizi
Agoniju, spoznaju odvojenosti, Freud je nastojao postići tumačenjem, interpretacijom. To je zvao – “analiza prijenosa” ili “analiza transfera”. Tumačenjem odnosa, klijent svoje fantazije osvještava te uviđa njihovu iracionalnost, “arhaičnost”. Svoje sada osviještene fantazije klijent ne ostvaruje već ih dijeli s analitičarem. Time se fantazije pomalo “dekonstruiraju”. Cilj je preobrazba fantazije u afekt, u osjećaj. To je pomak od “imaginarnog” prema “realnom” odnosno, pomak od “ideje odnosa” prema “stvarnom odnosu”.
Francuski psihoanalitičar Jacques Lacan vjerojatno je otišao najdalje u osvještavanju te “odvojenosti”. Njegova se teorija temelji na spoznaji “reza”, “pukotine”, “manjka”, odnosno, odvojenosti od majke, a njegovi su klijenti od svih najviše boravili u stanju agonije. Kao što znamo, Lacan je vjerovao kako agoniju postiže i prekidom seanse već nakon nekoliko minuta razgovora. Razočaranja ovdje nije nedostajalo. S druge strane, poznato je kako je Lacan imao najviše slučaja suicida u svojoj praksi. Neki se puta agonija ne pretvori u katarzu.
Dubina regresije i terapija primalnim krikom
Intenzitet agonije odgovara dubini regresije u ekstazu. Mi znamo kako se najdublje razočaramo u osobe prema kojima imamo najviše povjerenja. Iako se ekstaza, fantazija jedinstva pokreće odmah, ipak je potrebno da osobe neko vrijeme bivaju zajedno kako bi se bolje povezale, točnije, “zaljubile”. Drugim riječima, nikada se ne možemo tako razočarati u stranca, kao u osobu od povjerenja, koja je dugo vremena bila dijelom našeg života i naše osobnosti.
Zato ne vjerujem kako terapija primalnim krikom, koja obično traje nekoliko dana ili tjedana, može pokrenuti pravu regresiju u stanje jedinstva. Ovdje je i razočaranje u fantaziju jedinstva površno, a pokrenuta katarza bit će kratkotrajna i slaba. Razočarati se u grupu stranaca koje ne poznajemo i prema kojima nismo pokrenuli dublje psihološke fantazije i nije pravo razočaranje. Isto vrijedi i za druge “ekspresivne terapije”, pokrenuti osjećaji su “plitki” i ne traju dugo. Tzv. “vikend terapije”, “edukacije” i “radionice” ne stvaraju dublju povezanost, stoga nema ni prave preobrazbe.
Psihoanaliza
Pravu, duboku “regresiju”, “ekstazu” ili “prijenos”, doživjet ćemo prema onome tko nas – razumije. No razumijevanje ili empatija moraju biti stvarni, ne glumljeni, i moraju trajati godinama. Taj put u ekstazu nije naučen ili uvježban, posve je prirodan, bez napora – “ljudski”. Analitičar treba pokazati dobru volju i nastojati iskreno shvatiti. Klijent će osjetiti kako je analitičarevo razumijevanje i empatija baš to što traži čitav život. Pomalo će odustati od svojih psiholoških otpora kako bi se bolje povezao s analitičarem.
Spoznaja odvojenosti, agonija, ovdje se pokreće sama od sebe. Naime, brojne su pogreške u empatiji koje analitičar ne može izbjeći jer nije svemoćan. Analitičarevo tumačenje može biti pogrešno ili jednostavno – zakašnjelo. Te pogreške u empatiji govore klijentu kako on ipak nije potpuno povezan s analitičarem, kako njih dvoje nisu jedno, nisu “stopljeni”. Iako je terapija u početku djelovala kao povratak u “izgubljeni raj”, ipak se radilo samo o fantaziji. Agonija je neizbježna.
Ukratko, suvremena psihoanaliza fantaziju jedinstva “dekonstruira” spoznajom analitičareve odvojene subjektivnosti. Dovoljna je spoznaja kako analitičar gleda na svijet iz drugog kuta, odnosno, kako je analitičar odvojen u prostoru i vremenu od svog klijenta. Sve su to “dokazi” njegove zasebne subjektivnosti, drugačije perspektive, što je vjerojatno najveća agonija koju osoba može doživjeti. Spoznaja tuđe subjektivnosti je agonija veća od i traume rođenja, jer je tek iskustvo “Drugosti” naše pravo rođenje.
Djeca cvijeća
Vjerujem kako su “New Age” i “Self Help” pokret, utemeljeni šezdesetih godina u Big Suru, zamijenili ekstazu i katarzu, odnosno, zamijenili iskustvo jedinstva s iskustvom odvojenosti. “Djeca cvijeća” šezdesetih sa svojom parolom – “Love, Peace, Happiness” nemaju namjeru prolaziti bolna iskustva odvajanja već se žele vratiti u djetinjstvo, u stanje prije “reza” i “pukotine”. To je povratak u “izgubljeni raj”, povratak majci. U tome stanju stopljenosti tzv. “negativni osjećaji” nemaju svoje mjesto. No postavlja se pitanje – što učiniti s “negativnim osjećajima” koji se moraju jednom pojaviti?
Terapije šezdesetih uglavnom se negativnih osjećaja “oslobađaju”, često na dva načina. Svoju agoniju nastoje “iživiti”, izbaciti iz tijela. To postižu različitim ekspresivnim tehnikama plesa, transa, intenzivne seksualnosti ili fizičkog napora, pri čemu se negativni osjećaji “potroše” pa osoba može opet utonuti u fantaziju ekstatičnog jedinstva. Drugi je put, uobičajen za šezdesete, upotreba različitih kemijskih tvari kojima se fantazija jedinstva može održati danima i godinama bez da se negativni osjećaji ikada pokrenu.
Tako i terapiju primalnim krikom vidim kao tehniku da se osoba u kratkom vremenu oslobodi svih nakupljenih “negativnosti” kako bi već drugi dan mogla utonuti u svjesnu ili nesvjesnu fantaziju jedinstva. No, to ipak nije pravo rođenje, klijent je u svom svemiru još uvijek sam, bez Drugoga. To nije katarza.
Katarza
Pojam katarze među prvima je koristio grčki filozof Aristotel kako bi označio emotivnu reakciju promatrača na tragediju. Po njemu, smisao je tragedije, posebno u kazališnoj umjetnosti, pokrenuti neugodne osjećaje poput ljutnje, straha ili tuge, te ih emotivno odreagirati. Vjerujem kako je to smisao svakog umjetničkog medija – ukazati na konačnost i ograničenost ljudskog života, i tu spoznaju preobraziti u afekt, u osjećaj.
Kako ja to vidim, umjetničko djelo je “uspjelo” ako iskustvo agonije preobrazi iz doživljaja neizrecivog užasa u ljudski osjećaj o kojem se može govoriti. Na žalost, suvremena umjetnost, a posebno tzv. “konceptualna” umjetnost, više se ne bavi tragedijom i afektom, već “istraživanjem” i “promišljanjem”.
Već sam spomenuo kako je jednostavno pokrenuti ekstazu i kako je još jednostavnije pokrenuti agoniju. Ipak, to još uvijek nije psihoterapija. Iskustvo razočaranja i agonije, kada se se ne prepozna i ne prihvati, ipak je samo nova trauma, tzv. “retraumatizacija”. Postoji izreka – “Što me ne ubije, to me ojača!”.
Na žalost, nije uvijek tako.
Preobrazba
Za preobrazbu agonije u katarzu nije dovoljno samo tumačenje, nije dovoljna samo interpretacija razočaranja kakvu predlažu Freud, Lacan i sljedbenici. Potrebno je nešto više od riječi i jezika. Nije dovoljna samo fizička prisutnost osobe koja našu tragediju promatra i neutralno je komentira. Treba nam netko tko – “biva s nama u tragediji i s nama je emotivno proživljava!” Netko tko osjeća sve što i mi osjećamo.
U tome su Freudova i Lacanova psihoanaliza veoma slične terapiji primalnim krikom. Ovdje je uloga terapeuta klijenta dovesti u stanje razočaranja, objasniti mu o čemu se radi, ali nikako u pokrenutom razočaranju emotivno sudjelovati. Po riječima Arthura Janova – “Uloga terapeuta nije da sluša svog klijenta i da s njim suosjeća već da ga dovede do stanja postporođajne agonije!”.
Slično bi rekli Freud, Lacan, Klein, Bion i drugi po kojima je analitičar tek “neutralni objekt” bez sjećanja, namjere ili afekta.
Psihologija osobnosti
Zato predlažem psihoanalizu Heinza Kohuta, Roberta Stolorowa, Georga Atwooda, Donne Orange i drugih, gdje analitičar slijedi načelo tzv. – “afektivne usklađenosti”. Već po nazivu otkrivamo kako ovdje analitičar nije samo “kognitivno”, razumski prisutan. On aktivno sudjeluje i emotivno reagira na klijentovu tragediju. Drugi je naziv za afektivnu usklađenost i tzv. “fenomenološki kontekstualizam”. Fenomenološki kontekstualizam označava susret dvoje ljudi kada se sve razumsko i kognitivno stavlja u drugi plan, dok je u prvom planu ono što je stvarno, realno, što je baš “naše”, a to je – osjećaj. Time što klijenta “slijedi” u njegovim osjećajima terapeut postaje kontekstom za razočaranje i tragediju, i tek se tada agonija pretvara u mudrost. To je prava katarza.
Na kraju, spomenuo bih kako mudrost Sigmunda Freuda vidim u otkriću kako za “ekstazu stapanja” nije potreban napor, prijenos se uvijek pokreće sam od sebe. Mudrost je Heinza Kohuta spoznaja kako agonija, “spoznaja odvojenosti” i tuđe subjektivnosti, također dolazi sama od sebe, bez napora. A spoznaju kako je katarza zapravo “afektivna usklađenost” dvoje ljudi, vidim kao mudrost Stolorowa i Atwooda.
