Može li nam umjetnost poslužiti kao oblik psihoterapije kojim ćemo u trenutku krize povezati dijelove naše osobnosti i vratiti iskustvo cjelovitosti?
Kako ja to vidim, nitko kao meksička slikarica Frida Kahlo, nije tako detaljno opisao stanje vlastitog raspada, kaosa i fragmentacije. Osim toga, vjerujem kako su joj njeni slikarski talenti i vještine pomogli da vrati iskustvo tjelesne i duševne cjelovitosti, izgubljene u teškoj prometnoj nesreći, kada je imala 18 godina. Likovna je umjetnost slikarici Fridi Kahlo poslužila kao njena osobna psihoterapija.
Na početku pitam se, Ima li svatko svoj vlastiti osobni užas ili postoji jedan strah, zajednički svim ljudima? Je li to smrt, bolest, starost? Ili možda samoća, odbacivanje, poniženje?
Umjetnost i psihoterapija
Ja vjerujem kako postoji strah zajednički svim ljudima i koji nas sve povezuje. To je – gubitak ljudskosti. Gubitak ljudskosti taj je zajednički nazivnik koji povezuje sve ljude svih vremena, na svim kontinentima. Od svojih početaka ljudski rod koristi gotovo iste načine kako bi ostvario i sačuvao ljudskost, čovječnost, te se zaštitio od pada u svijet nežive tvari. Jedan od puteva kojim se od pradavnih vremena štitimo od raspada, od zaborava, jest – umjetnost. Ali kako odrediti taj fenomen kojeg nazivamo – umjetnost?
Umjetnost se možda i mogla odrediti u doba srednjeg vijeka, kad je imala za cilj približiti čovjeka božanskom i povezati ga sa “apsolutnim”. Umjetnost tog vremena nastojala je pokrenuti i ojačati ono što ja obično zovem – “idealizacija”. Talentirani umjetnik mogao je pomoći osobi da ostvari ideal tog vremena, a to je – “stapanje sa savršenstvom”. To je bila “psihoterapija” srednjeg vijeka.
Umjetnost se mogla odrediti i u renesansi, pa čak i u modernom dobu, kao potvrda ljudskosti i snage kojom čovjek prkosi svijetu i vremenu. Dobar umjetnik mogao je pokrenuti osjećaj snage i ambicije, i ojačati iskustvo kako je upravo čovjek središte inicijative, a neki puta i cijelog svijeta. To je “psihoterapija” modernog doba.
Umjetnost danas
No kako odrediti umjetnost danas, na pragu dvadeset i prvog stoljeća, u vrijeme “postmodernizma“ u umjetnosti i filozofiji, kada se nastoji “dekonstruirati” sve božansko i sve ljudsko? Ne čudim se što u postmodernizmu mnogi vide kraj humanizma i smrt “svih ljudskih vrijednosti”. No pri tome se često zaboravlja kako dekonstrukcija, čak i u tzv. “konceptualnoj umjetnosti”, može pokrenuti afekte koji se dijele sa svijetom.
Možda je naivno odrediti umjetnost kao ljudsku aktivnost koja pokreće osjećaje koji se dijele s drugim ljudima. No upravo je to moje određenje umjetnosti.
Možda se za stotinu godina ljudi presele na internet, “uploadaju” se na web, i na kraju napuste vlastito tijelo. No ljudi oko mene danas još uvijek žive u tijelu, a tijelo je živo i vitalno jedino kroz osjećaje, kroz afekte. Umjetnost tako vidim kao jedan od puteva prema autentičnom životu ispunjenom osjećajima. Po njemačkom filozofu Martinu Heideggeru, naši osjećaji, afekti ili jednom riječi – naše “raspoloženje“, jedini su put do spoznaje svijeta i drugog čovjeka. Raspoloženje, na engleskom “mood“, jedini je most prema “drugoj strani“, prema svemu onome što “nisam ja”.
Empatija
No iako svi imamo osjećaje, odnosno, svi se rađamo s njima – nemamo svi sreću da su naši osjećaji prepoznati. Naime, mnogima nedostaje iskustvo empatije, to ljepilo koje povezuje naše osjećaje u jednu smislenu cjelinu koju nazivamo – osobnost. Bez empatije, osobnost je uvijek na pragu raspada, na rubu fragmentacije. Gubitak ljudskosti tako uvijek povezujem s gubitkom empatije.
Kao što kaže američki književnik Eugene O’Neill – “Čovjek se rađa slomljen, u komadima, a empatija drugog čovjeka njegovo je ljepilo!”.
Što se dešava kada veze koje održavaju moju cjelovitost iznenada popuste? Hoću li u trenu izgubiti iskustvo ljudskosti, doživljaj cjelovitosti uma, duha i tijela? Hoću li se raspasti na komade, potpuno se fragmentirati?
Frida Kahlo
Upravo se to desilo mladoj djevojci Fridi Kahlo na povratku iz škole, kada je doživjela tešku prometnu nesreću. U sudaru autobusa i tramvaja, nekoliko je ljudi poginulo, no Frida je nekim čudom preživjela. Međutim, njeno se tijelo slomilo, raspalo na stotine komada. Krv, kosti i meso, tog su trena postali kaos, a cjelovitost se njenog bića zauvijek izgubila. Možemo samo zamisliti neizrecivu traumu mlade djevojke koja iznenada gubi svoje tijelo, naš jedini medij za odnos sa svijetom. Vidjeti vlastito tijelo kako se lomi i raspada u tim godinama znači izgubiti cijeli svijet. U tom se trenutku pitamo – “Tko će nas ikada pogledati, tko će nas ikada dotaknuti, tko će nas ikada voljeti?”. To je psihološka trauma – u trenu izgubiti povezanost sa svijetom i s vlastitim tijelom.
Psihoanalitičar Heinz Kohut često spominje strašnu sudbinu druge mlade djevojke, antifašistkinje Sophie Scholl, koju su nacisti osudili na smrt giljotinom. Kohut posebno spominje kako je gubitak vlastite slike sebe – ostati bez glave, stravična smrt za mladu djevojku. Unatoč tome, kaže Kohut, znamo za dokumente iz kojih vidimo kako je Sophie Scholl posljednju noć prije smrti provela mirno i sabrano, nikako u kaosu. Kohut tvrdi kako su snažni ideali antifašizma i borbe protiv zla zaustavili raspad i fragmentaciju njene osobnosti. Sophie Scholl je mogla mirno prihvatiti vlastiti kraj jer je snaga njene idealizacije bila jača od smrti. S druge strane, Frida Kahlo svoju traumu nije preživjela snažnom vjerom u svijet, već snažnim ambicijama koje su joj pomogle da zadrži pažnju svijeta. Neki nam puta pomažu ideali, neki puta ambicije, neki puta oboje.
Ambicije i ideali
Kao što znamo, svatko od nas vlastita iskustva organizira u smislenu cjelinu na dva načina. Prvo, kroz idealnu, cjelovitu sliku o sebi koja se odražava u pogledima drugih. To je iskustvo ambicije – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”. I drugo, kroz povezanost s idealnom slikom svijeta, kroz povezanost s nečim što je “veće od mene samoga“. To je iskustvo idealizacije – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”.
Slikaricu Fridu Kahlo od posvemašnjeg je raspada sačuvala njena ambicija, odnosno, njen talent i vještina slikanja. Kroz brojne autoportrete ona je nastavila zrcaliti, odražavati sliku svoje osobnosti u vanjskom svijetu. Tako je svijet nastavio biti ogledalom u kojem je Frida Kahlo mogla biti cjelovita. Njeno je slikarstvo bila najbolja psihoterapija.
Kao što sam već spomenuo, trauma bilo koje vrste razbija ogledalo svijeta, lomi jedinstvo, uništava cjelovitost. Moja se slika tada fragmentira u stotinu komada. Tako se i Frida raspala, fragmentirala, prvo tjelesno, a kasnije i psihološki. No unatoč tome, njoj je likovna umjetnost poslužila kao sredstvo iscjeljenja, kao psihoterapija. Frida je, nakon niza užasnih katastrofa i trauma, ipak pokazala nevjerojatnu sposobnost ljudskog duha da preživi, da se organizira u cjelinu. Čak i u gotovo nemogućim uvjetima.
Slikarstvo kao psihoterapija
Kroz vizualni medij Frida je uspjela svijetu izložiti dijelove svog fragmentiranog sebstva. Slikala je svoju krv, kosti, organe, u stanju posvemašnjeg kaosa. Slikala je nepovezane dijelove svoje nekadašnje osobnosti. Frida je slikala svoju patnju, jer možda je najveća patnja biti u komadima, nedovršen.
Međutim, to je pomoglo. Dajući dijelove svoje osobnosti svijetu na uvid, empatija svijeta opet ih je povezala u cjelinu. Empatija svijeta postala je ljepilo za raskomadane dijelove njene duše i tijela.
Možemo se pitati, što da se Frida nije tako izložila očima svijeta, da se pokušala sakriti? Ili, da je svijet nije prepoznao i prihvatio, već da je, umjesto empatijom, reagirao kritikom i odbacivanjem? Vjerujem kako bi posljedice bile strašne. Vjerojatno u obliku onoga što obično zovu – “psihoza“, gubitak osjećaja za realno.
Kako kaže psihoanalitičar Heinz Kohut, psihoza je još jedan način da povratimo izgubljenu cjelovitost, odnosno, da ponovo osjetimo sebe kao cjelovito biće. Ali ovaj puta bez pomoći tuđe empatije, već kroz pad u svijet “imaginarnog“. To je pad u svijet “arhaičnih”, “velebnih fantazija” iz kojeg povratka nema. S druge strane, ja bih fenomen psihoze odredio kao – potpuni gubitak nade da će me ikada razumjeti, da će me ikada vidjeti. Za takav temeljni gubitak nade psihoterapija nije dovoljna.
Povjerenje u ljudski rod
Ukratko, unatoč neizrecivoj traumi, i to ne samo jednoj, Frida je ipak uspjela zadržati povjerenje u ljudski rod. Odnosno, usudila se izložiti pogledu Drugog. Bez tog temeljnog povjerenja u svijet Frida bi svoju umjetnost, svoje slike, vjerojatno sakrila od očiju javnosti i tako zauvijek ostala bez tuđih pozitivnih reakcija. Ostala bi bez empatije, tog ljepila koje me povezuje sa svijetom, a time me povezuje i unutar mene.
Kako kaže filozof Emmanuel Levinas – “Moja je sudbina vezana uz lice Drugog, Ja živim kroz reakcije ljudi, ja se hranim tuđim riječima i izrazom na njihovom licu!”.
Međutim, empatija drugog ljudskog bića može me iscijeliti tek kada skupim hrabrosti izložiti drugima moju nesreću, moj kaos. Tek se tada kaos preobražava u harmoniju. Frida Kahlo je imala i trenutke krize, samoće, dane bez empatičnih drugih. Ili dane kad su je njeni najbliži posve razočarali. Kako kaže, brak s poznatim meksičkim slikarom Diegom Riverom, bio je – “trauma gora od prometne nesreće!”. Nema sumnje, gubitak empatije i razumijevanja uvijek je najgora trauma.
Što radimo kad nikoga nema? Frida je iznad svog kreveta objesila zrcalo kao posljednje utočište u danima krize. Slikajući se tako odraženom u zrcalu, mogla je barem kratkotrajno povratiti izgubljeni osjećaj cjeline.
Na kraju, evo što kaže Frida Kahlo – “Ja nisam bolesna. Ja sam slomljena. No sve dok mogu slikati, ja sam sretna što sam živa.”
