“Bipolarni poremećaj osobnosti” obično označava nagle i radikalne promjene raspoloženja, kao i radikalne promjene slike sebe i svijeta.
U posljednjih stotinu godina taj su problem detaljno istražili stručnjaci psihologije i psihijatrije. No bez rezultata. Lijeka za “bipolarni poremećaj” još uvijek nema.
Zato taj problem ovdje tumačim iz perspektive Psihologije osobnosti. Zašto? Psihologija osobnosti se u svojim istraživanjima koristi drugačijim tehnikama i metodama nego psihologija i psihijatrija. Psiholozi koriste tzv. “kvantitativnu metodu” istraživanja, ili statistiku. S druge stane, psiholozi osobnosti koriste tzv. “kvalitativnu metodu” istraživanja, odnosno, osobni doživljaj, ili točnije – empatiju.
Psiholozi osobnosti ne vjeruju u neutralnost i objektivnost promatrača. Oni vjeruju da je ideja objektivnosti i neutralnosti samo iluzija. Filozofi za tu vrstu iluzije koriste naziv – metafizika. Metafiziku ja tumačim kao iluziju da neke stvari, objekti ili entiteti, postoje sami za sebe, izvan konteksta, neovisni o promatraču. Međutim, kao što nam govori suvremena fizika i tzv. “kontinentalna filozofija”, promatrač uvijek mijenja objekt promatranja.
Tako se Freud nikada nije zapitao što je to u njegovoj osobnosti i karakteru dovelo do stvaranja psihoanalize. Njegova psihoanaliza kao da postoji bez svog tvorca, izvan konteksta vremena i društva, neovisna o promatraču. Gdje je u teoriji klasične psihoanalize sadržana subjektivnost Sigmunda Freuda, njegovo djetinjstvo i njegovi neriješeni konflikti?
Freudova teorija kao da dolazi negdje “odozgora”, iz prostora metafizike. Kao takva, ona je posve udaljena od toga što zovemo – “realno”. Kadi što znamo, po filozofu Martinu Heideggeru, do “realnog” se dolazi jedino – dekonstrukcijom metafizike, što je ujedno i temeljni smisao postmodernizma.
Binarne opozicije
Jedan od alata koji dekonstruira metafiziku jest – dekonstrukcija tzv. “binarnih opozicija”. Filozofija postmodernizma upravo je po tome i poznata.
Što su to binarne opozicije? To je fenomen kada osoba u psihološkoj krizi, na pragu fragmentacije, organizira svoju osobnost kroz podjelu svijeta na dvije suprotne strane. Tih podjela ima bezbroj, a neke poznatije su – podjela prema rasi, prema naciji, prema vjeri, prema klasi. To vrijedi i za binarnost dijete – roditelj, ili muškarac – žena.
Uzrok binarnih opozicija je potreba da svijet dijelimo na – subjekt i objekt, odnosno, na Ja koje je odvojeno od Ti. Time štitim svoj Ja od kritike i napada tvojeg Ti. Sada moj Ja može postojati i bez Ti, iz čega otkrivamo kako se radi o – metafizici.
Bipolarni poremećaj, kojim se ovdje bavim, takva je podjela svijeta na ono što je “unutra” i na ono što je “vani”. To je iluzija kako je moja osobnost odvojena od svijeta, kako je izolirana “staklenim zidom”. Čemu služi takva podjela? Kako ja to vidim, bipolarni poremećaj baš kao i binarne opozicije, zapravo je psihološka obrana koja pomaže osobi da sačuva osjećaj cjelovitosti u svijetu bez empatije.
U trenucima psihološke krize, kada nam cijeli svijet govori kako smo “loši” i kako bi bolje bilo da nas nema, veoma je teško zadržati iskustvo cjelovitosti. Jedan od načina da se cjelovitost zadrži pod svaku cijenu jest da se osobnost “rascijepi” na dva dijela. Tada osobnost istovremeno može sadržavati dvije perspektive, dvije “istine”. Osobnost sada može sadržavati “istinu” svijeta po kojoj sam ja “loš” i beznačajan, i onu drugu, moju istinu, po kojoj sam “važan” i “savršen”. Na taj način osobnost može zadržati iskustvo cjeline, čak i kada je cijeli svijet protiv mene.
Zajedništvo
Na žalost, iako u bipolarnom poremećaju postoji iskustvo cjelovitosti, to nije ona “prava”, “autentična” osobnost. Ta je osobnost odvojena od svijeta. Zato pripada prostoru metafizike ili imaginarnog. Ukratko, to je “lažna” osobnost. Međutim, važno je sačuvati iskustvo cjelovitosti po svaku cijenu, pa čak i po cijenu života izvan “realnog”.
U bipolarnom poremećaju nedostaje tzv. “prostor zajedništva”, “relacijski dom”, “prostor dijaloga” u kojem Ja i Svijet mogu istovremeno postojati. Ili postoji svijet “bez mene” ili postojim ja “bez svijeta”. Te se dvije perspektive izmjenjuju u beskonačnost. Zašto se izmjenjuju? Zato što su obje perspektive samo iluzija koja se prije ili kasnije mora slomiti u susretu s realnim. Smrt jedne perspektive, jedne “istine”, označava rođenje druge perspektive, druge “istine”. Kao što sam već spomenuto, one su uvijek suprotstavljene, kontradiktorne. Veoma ih često nazivamo – manija i depresija.
Biti “na vrhu svijeta”, doživjeti stanje “euforije” i “manije” iskustvo je kojeg svi volimo. Često ga i umjetno stvaramo različitim kemijskim tvarima koje nas “dižu” , ili različitim aktivnostima koje nas “pokreću “. S druge strane, biti depresivan, odnosno “na dnu oceana”, kada smo mrtvi za svijet, veoma je bolno iskustvo kojeg nastojimo što prije prekinuti.
Te promjene u raspoloženju kada smo jedan trenutak “na vrhu svijeta”, a već drugi “na dnu oceana”, to je – bipolarni poremećaj.
Shizofrenija
Ta radikalna promjena vlastitog samopoštovanja, od onog ekstremno pozitivnog, do onog posve negativnog, često vodi u samoozljeđivanje ili samoubojstvo. Iako mnogi tvrde kako bipolarnost i tzv. “shizofrenija” nisu isti problem, ipak vjerujem kako je uzrok problema isti, odnosno, kako je bipolarni poremećaj blaži oblik shizofrenije.
Zašto nema lijeka za shizofreniju? Po filozofu Georgu Friedrichu Hegelu temeljno je stanje svakog ljudskog bića – dijalektički odnos sa svijetom. Drugim riječima, osobnost se gradi kroz susret i povezanost dviju suprotnih perspektiva. Ako iz određenog razloga povezanost oslabi ili “pukne”, svijet se lomi na dvije, posve suprotne perspektive. Jedna je tada apsolutno dobra, dok je druga apsolutno loša i treba je uništiti.
Zato vjerujem kako bipolarni poremećaj ili shizofrenija nije bolest ni poremećaj, već psihološka obrana kojom osoba na veoma arhaičan i bolan način nastoji sačuvati cjelovitost vlastite osobnosti. Osobnost koja se time drži na okupu nije ona “prava”, autentična osobnost, već ipak samo “lažna” osobnost, no i to je bolje od stanja posvemašnjeg raspada i fragmentacije.
Bipolarnost nije bolest već psihološka obrana kojom osobnost nastoji preživjeti u svijetu bez razumijevanja. Zato i nema lijeka. Trebalo bi “liječiti” svijet, a ne pojedinca. Tako škotski psihijatar Ronald Laing kaže – “Ludilo je posve razumna prilagodba nerazumnom svijetu.”
Ambicije i ideali
Slično tome, i psihoanalitičar Heinz Kohut vidi osobnost kao neprestani dijalog između dva pola ljudskog bića koje on naziva – pol ambicija i pol ideala.
On svoju teoriju zove “bipolarna struktura karaktera”. Osobnost Kohut tumači metaforom “iskre” koja “preskače” između tih polova. Ako se iskra ugasi, polovi postaju zauvijek odvojeni, izolirani. Susretom tih polova, odnosno, tih binarnih opozicija, pokreće se “iskra” koja znači autentični život.
Stoga vjerujem kako problem kojeg zovemo – “bipolarni poremećaj” najbolje tumači upravo Kohutova – “bipolarna struktura”.
Što je život? Ljudski život ne počinje začećem, ne počinje čak ni rođenjem, već počinje dugogodišnjim boravkom u ljudskom okruženju. Dijete rođeno u nekom drugom okruženju stječe osobine tog okruženja, ono je i tada živo biće, ali nije ljudsko biće. Za doživljaj ljudskosti potrebno je da majka u djetetu, kroz dugi niz godina, vidi cjelovito i jedinstveno ljudsko biće. Potrebno je da ga vidi takvim, da ga zrcali ili odražava, sve dok i samo dijete u to ne povjeruje. Potrebno je i da dijete svoju majku vidi cjelovitom i vitalnom. Tek tada se može dogoditi susret djeteta i majke, između kojih može preskočiti “iskra života”.
Relacijski dom
Prostor susreta postaje – tzv. “intersubjektivno polje” ili “relacijski dom”. To je mjesto uzajamnog prepoznavanja ili “empatijske rezonancije”, koje se može izraziti riječima – “Ja znam da ti znaš da ja znam da ti znaš…”, i tako u beskraj. Taj prostor zajedništva u kojem dvije subjektivnosti istovremeno obitavaju jest – autentična osobnost.
Svaka je perspektiva jedan horizont. Tako njemački filozof Hans Georg Gadamer prostor susreta dviju subjektivnosti naziva – fuzija horizonata. Slično govori i filozof Martin Heidegger za kojega je u središtu svih stvari i pojava – kontradikcija, odnosno – istovremeno postojanje suprotnosti. Po Heideggeru, metafizika, npr. metafizika francuskog filozofa Renea Descartesa, bježi od kontradikcije u – iluziju dualizma, odnosno, u iluziju odvojenosti od svijeta.
Vjerujem kako je svima najteže prihvatiti istovremeno postojanje dviju oprečnih psiholoških struktura, a to su – Ja i Ti. U bipolarnom poremećaju te dvije strukture postoje, ali ne istovremeno.
Razočaranje
Prostor susreta uvijek je i prostor razočaranja. Spoznaja tuđe, drugačije subjektivnosti znak je djetetu kako treba odustati od iluzije vlastite svemoći. Isto tako, spoznaja vlastite snage i moći znak je kako treba odustati od iluzije svemoći Drugog. Stoga je osobnost ujedno i prostor razočaranja, odnosno, prostor sadržavanja “negativnih” afekata ljutnje i tuge.
Dijete ne može samo sadržavati svoje razočaranje, svoje “negativne” afekte. Njemu treba majčina empatija. U dijalogu s majkom bolni se afekti dijele i tako ublažavaju. Kažemo da majka – tješi.
Majka koja prepozna i prihvati dječje “negativne” afekte pomaže djetetu da ih i ono prepozna i prihvati. Ako ih majka poriče, to će učiniti i dijete. Dijete koje poriče svoje “negativne” afekte ne može žalovati. Ono ne može prežaliti gubitak svog i majčinog “savršenstva”, ne može se razočarati. Ono je zauvijek zarobljeno u doživljaju vlastite i tuđe svemoći.
Psihoza
Shizofreniju, odnosno, bipolarni poremećaj, vidim kao oblik psihotične obrane koja štiti cjelovitost osobe u svijetu bez empatije. Bez empatije osoba ne može sadržavati neizbježno razočaranje, a bez razočaranja nema ni susreta. Shizofrenija je tako obrana koja štiti Imaginarno od susreta s Drugim, odnosno, štiti “nadljudsko” od susreta s “ljudskim”.
Da izbjegne razočaranje, osoba živi u svijetu “iznad” ljudskog. Jedan je tren ona – svemoćni Ego, a drugi tren – svemoćni Superego. Jedan tren živi Nietzscheansku velebnu slobodu, a već drugi tren se poistovjećuje sa svojom kritičnom majkom i njenom porukom – “Ti si loš, bolje da te nema!”.
Taj je pomak u vremenu dovoljan da se ambicije i ideali nikada ne sretnu jer njihov susret znači neizbježnu katastrofu. Dobra je metafora takvog stanja – atomska bomba ili nuklearni reaktor.
Atomsku bombu čine dvije polovice radioaktivnog materijala, npr. plutonija, koje kada se približe stvaraju ogromnu količinu energije.
Nuklearni reaktor se od atomske bombe razlikuje u tome što tzv. “teška voda” sadržava višak energije i štiti reaktor od eksplozije i uništenja. Slično tome, majčina empatija sadržava “negativne” afekte ljutnje i tuge, i time čuva osobnost od raspada.
Kako ne može i ne smije vidjeti Drugog, osoba s problemom bipolarnosti živi u svom usamljenom svijetu. Riječi analitičara tako ili nemaju nikakvog značenja, ili imaju apsolutno, doslovno značenje. U odnosu analitičar – klijent postoji samo analitičar ili samo klijent. Ako kažemo da je psihoterapija širenje prostora susreta ili doživljaja zajedništva, to ovdje nije moguće.
Postoje samo izmjene perspektiva bez njihovog dodira.
No Kohut je primijetio kako do susreta ipak može doći u trenutku prijelaza iz jednog stanja u drugo, iz manije u depresiju, i obratno. Tada psihotične obrane slabe i otvara se prostor potencijalnog susreta.
Psihoterapija
Od analitičara se očekuje da u početku samo promatra i razumije, dok tumačenje dolazi tek nekoliko godina kasnije. Od njega očekujemo da posjeduje doživljaj vlastite subjektivnosti, ali kojeg neće nametati klijentu. Zato analitičar treba biti u “drugom planu”, treba čekati da bude “otkriven”. Ako analitičar razumije smisao klijentovih obrana, te ako se ne miješa i ne utječe, pomalo se otvara prostor susreta. Iluzija svemoći pomalo se dekonstruira, što u klijentu stvara snažne afekte tuge i ljutnje. Ako ih analitičar prepozna i prihvati, oni se pomalo povezuju u cjelinu, u klijentovu osobnost.
Pomalo se mijenja i klijentov doživljaj analitičara. On više nije svemoćni i sveznajući “objektivni” profesionalac, “Božje oko”, već je samo običan čovjek. Nije više objekt ni funkcija već postaje subjektom. Otkriće tuđe subjektivnosti vodi prema susretu, prema fuziji horizonata. Klijent svoju osobnost više ne organizira fantazijama svemoći, on ih sada konačno može – prežaliti.
Pitam se – je li klijent stekao nova znanja i vještine, je li se možda “osnažio”? Upravo suprotno, on si tek sada može dopustiti da bude slab, može si dopustiti – ranjivost. U hladnom, neempatičnom svijetu biti ranjiv nije moguće. To je smisao svih psiholoških obrana, stvoriti osobnost koja se ne može slomiti ili raspasti. No takva osobnost nije ljudska već je “lažna”. Biti čovjek znači prihvatiti vlastitu ranjivost i ograničenost. U susretu s analitičarem klijent više ne mora biti neuništiv, sada si može dopustiti raspad jer zna kako je s druge strane netko tko će ga prihvatiti s razumijevanjem .
Jer tek kada se zaista slomimo, možemo se ponovo presložiti i obnoviti, ovaj puta na zreliji način.
