Danas govorim o povezanosti zen budizma i psihoanalize, njihovim sličnostima i razlikama.
Iako potekli iz različitih dijelova svijeta, iz različitih epoha, zen budizam i psihoanaliza svog učenika vode istom cilju – doživljaju sebe kao cjelovitog ljudskog bića koje živi među drugim ljudskim bićima!
Doživjeti vlastitu ljudskost u potpunosti, do kraja, odnosno, uljuditi se, postati čovječan, to je pravi smisao zena, baš kao i suvremene psihoanalize. Potrebno je naglasiti kako zen nije metafizika, nije mistika. Nema tzv. “magičnog mišljenja”, nema “viših” stanja svijesti. Ukratko, nema ničega što nije – svakodnevni život. Ali je taj svakodnevni život zaista – život u potpunosti, do kraja!
Što je možda najvažnije, zen je od početka do kraja – društvena aktivnost! Zen učenik i zen majstor okruženi su ljudima, oni im daju snagu i inspiraciju. Na žalost, dolaskom zena na Zapad, u naše krajeve, mladi ljudi često koriste zen kao bijeg od ljudi, kao izgovor za osamljivanje, povlačenje, izolaciju od svijeta. No kao što znamo, Satori, nirvana ili prosvjetljenje, može se postići samo u interakciji s ljudima. Na primjer, kroz odnos sa zen učiteljem koji je dobar čovjek i nastoji pomoći učeniku. Osamljivanje povlačenje, meditacija i druge aktivnosti ne pomažu učeniku razumijeti svijet i ljude. A kako bi i mogli?
Ukratko, čovjek živi kroz druge ljude i jedino ga drugi čovjek može iscijeliti! U tome se zen budizam i suvremena psihoanaliza slažu! Kao što kaže njemački filozof Martin Buber – Nitko ne može doseći božansko posežući izvan ljudskoga. Postati čovječan, za to je svatko od nas stvoren!
Tri stupnja
Put kojim učenik zena stiže do cilja, i put kojim prolazi klijent u psihoanalizi, veoma su slični! Vrijedi pravilo – Odnos je sve, sve je u odnosu!
Bez obzira na epohu, kulturu, civilizaciju, odnos dvoje ljudi uvijek se razvija i napreduje kroz ista tri stupnja:
- Na prvom stupnju, odnosno, na početku svog duhovnog puta, klijent u psihoanalizi, baš kao i učenik Zena, u svom analitičaru ili zen učitelju vidi nešto više od ljudskog. On ga vidi većim od sebe. On u njega ulaže, projicira dijelove sebe – znanje, mudrost, cjelovitost. Učenik ili klijent na ovom stupnju – idealiziraju. Analitičar ili učitelj su, ni manje ni više – živi Buddha!
- Na drugom stupnju duhovnog puta dolazi neizbježno – razočaranje. Učenik ili klijent u svog će se učitelja neizbježno razočarati! Otkriva se kako učitelj ili analitičar nemaju savršeno znanje, nemaju božansku mudrost. Ne postoji ništa što bi trebalo naučiti, ne otvaraju se velike istine. Učenik je razočaran, u njemu rastu neugodni, bolni osjećaji. Kao što već znamo, to su afekti – tuge i ljutnje. Neizbježni pratioci svakog žalovanja. Ovdje se žaluje gubitak jednog ideala, vjerojatno najvećeg u životu.
- Na trećem stupnju svog puta, učenik će ipak prihvatiti neizbježno razočaranje. Ono dolazi kroz bolnu spoznaju – Učitelj, baš kao i analitičar, nije savršen, on je samo običan čovjek! Sada učitelj više nije “božje oko”, bezgrešni autoritet, idealizirana roditeljska slika. On je samo obično ljudsko biće. No iskustvo cjelovitosti i vitalnosti koje je klijent nekada projicirao, dodijelio svom učitelju, sada se vraća odakle je i krenulo, natrag učeniku. Po riječima Heinza Kohuta, osnivača psihologije osobnosti, – Učenik “pounutruje” cjelovitost svog učitelja.
Drugim riječima – One psihološke funkcije koje je nekada za klijenta obavljao analitičar, sada su u klijentu.
Na kraju svog duhovnog puta učenik postaje – cjelovito ljudsko biće s vlastitom inicijativom i vlastitom perspektivom prema svijetu. Otvaraju mu se oči za svijet, za druge ljude. On ih vidi možda prvi puta u životu. Na mjesto metafizike ili mistike sada dolaze osjećaji, iskustva, doživljaji. Sve što određuje autentičnu ljudskost. Tako ja tumačim fenomen nirvane ili satorija – Prosvjetljenje je zamjena Imaginarnog sa Realnim.
Nekoliko riječi o tri faze Zen budizma ili psihoanalize:
Prva faza – idealizacija
U zen samostanu, individualan razgovor sa zen učiteljem naziva se Dokusan, što znači – idem onome kog poštujem, i veoma je sličan psihoanalitičkoj seansi kakvu bi vodili Freud, Lacan ili Kohut.
Učenik svog učitelja ne poznaje, baš kao ni klijent svog terapeuta. Stoga on redovito prenosi svoja iskustva iz prošlosti u sadašnjost. Ta se pojava u psihoanalizi naziva – prijenos ili transfer. Sličan se fenomen odvija i u analitičaru ili u učitelju, ni oni ne poznaju svoje nove učenike. Ovaj puta to nazivamo – kontraprijenosom ili kontratransferom.
U toj početnoj fazi, na početku, učenik još ne vidi svog učitelja. On vidi svoju projekciju, svoju idealizaciju. Iako živi u svijetu, ne vidi svijet, ne vidi ljude. Stoga je usamljen, izvan svijeta, što je uvijek uzrok svakog psihološkog problema i simptoma.
Zadatak je učitelja, na početku druženja, u svom učeniku pokrenuti najveću moguću idealizaciju. Tu sliku savršenstva u psihoanalizi često nazivaju – “idealni parental imago” ili superego. Stoga zen učitelj obično sjedi na povišenom položaju, obučen u tradicionalni budistički kostim kojem je svrha da u učeniku probudi strahopoštovanje. To mu obično i uspijeva. Učenik je – zadivljen! Učitelj je sada Buddha, dakle – cjelina svih cjelina. Kao takav, ima sposobnost da u svom učeniku također pokrene iskustvo cjelovitosti.
Zapravo, ja uopće ne mogu zamisliti veći oblik idealizacije od one kojom učenik idealizira svog zen učitelja – Kao da je Bog sišao na zemlju.
Zen majstor nastoji održati ovu idealizaciju, nikakvo razočaranje za sada ne dolazi u obzir.
Psihoanaliza i zen, u toj su fazi, ni manje ni više nego – religiozni osjećaj. Polaznik traži nešto veće od sebe, nešto veće od ljudskog. Za ljudsko još nije spreman. Ukratko – učenik traži Boga. Međutim, na žalost ili na sreću, on ga neće naći.
Druga faza – razočaranje ili dekonstrukcija
Psihoanaliza i zen počinju religioznim osjećajem, ali učenik ubrzo spoznaje ograničenja svog učitelja kao i cijelog svijeta. Sve što je ikada o svijetu znao ili mislio da zna, ruši se, pomalo pada u vodu. Učenik je zbunjen. Svijet, do nedavno sigurno mjesto, sada je velika nepoznanica!
Zen budizam i suvremena psihoanaliza slažu se u jednom – Do spoznaje, do onog realnog, možemo doći tek kada odbacimo predrasude! Svako je znanje ipak samo predrasuda, stoga svijet poznatog treba “uništiti”, dekonstruirati. Rekao bih kako je filozofski pravac kome pripadaju zen i filozofija zapravo – filozofija fenomenologije. Dekonstrukcijom predrasuda napušta se područje metafizike i ulazi u područje iskustva. Idealizacija učitelja baš kao i analitičara, još je jedna predrasuda koju treba dekonstruirati.
Dekonstrukcija povezuje Zen budizam i psihoanalizu. Oboje se slažu da svijet, kao i drugog čovjeka, zapravo i ne možemo “znati”. Možemo ga samo doživjeti. Tako filozof Buber kaže – “Svijet ne možemo znati, ali ga možemo zagrliti tako da zagrlimo jedno od njegovih bića!”. Po tome Buber pripada zapadnoj filozofiji fenomenologije koja označava pomak od znanja prema iskustvu, doživljaju, baš kao i Zen budizam na istoku.
Nirvana i “epoche”
Filozof Edmund Husserl prvi je zapadni filozof koji govori o uzaludnosti znanja. On kaže kako ne možemo znati objektivnu istinu, ne možemo objektivno promatrati svijet, jer je svijet – ono što stvaramo našim promatranjem. Prema tome – Koliko ljudi, toliko svjetova!
U zenu se sloboda od znanja i predrasuda naziva satori. Za psihoanalizu to je – “preobražujuće pounutrenje”, ili kako to Kohut zove – “transmutirajuća internalizacija”. U Husserlovoj se fenomenologiji to stanje naziva – “epoche” ili “fenomenološka redukcija”. To je povratak stvarima i ljudima kakvi oni zaista jesu. Tek sada nam se svijet daje u svom punom sjaju i blještavilu. Ukratko, sve osim izravne percepcije jest predrasuda, stoga je i naučeno znanje zapravo predrasuda.
Dvije psihoanalize
Zato i razlikujem dvije razine psihoanalize – klasičnu, Freudovu, koja se temelji na uvidu, znanju i objektivnosti pa je stoga – epistemološka. To znači da klijent širi područje znanja o sebi i svojim problemima. S druge strane tu je suvremena, tzv. “Nova psihoanaliza”, koja se temelji na dekonstrukciji znanja, na iskustvu i doživljaju pa je stoga – ontološka. Ovdje klijent ne stječe već iskustvo. Iskustvo bivanja u svijetu.
Tako tumačim i dvije vrste budizma. Prvi je usmjeren prema proučavanju tzv. “Dharme”, budističkih tekstova koji govore o “istini” i “znanju” , kao i brojnim ritualima koji tome pomažu. Taj je budizam oblik religije po tome što naglašava pravila, odnosno stvara sliku idealnog autoriteta, svemoćnog roditelja.
No postoji i budizam posvećen ukidanju pravila, predrasuda, svetih spisa i rituala, odnosno dekonstrukciji idealne, sveznajuće slike roditelja.To je Zen budizam o kojem danas govorim.
Destrukcija
Kao što sam već spomenuo, na drugoj razini duhovnog puta, psihoanalize ili zena, razočaranje uvijek prate neugodni afekti ljutnje. Razlika je između religije, s jedne strane, i psihoanalize ili Zena s druge, što religija te afekte ne dopušta. Za religiju je ljutnja uvijek manji ili veći grijeh.
Suprotno tome, zen učitelj svojem učeniku kaže – “Kad sretneš učitelja, ubij ga! Kad sretneš Budu, ubij ga!”
Time želi reći dvije stvari – Prvo, kako je idealizacija, naša projekcija savršenstva na drugu osobu, ipak samo predrasuda. I drugo, smijemo si priznati vlastitu želju za uništenjem, dekonstrukcijom onoga tko je od nas drugačiji, onoga koga doživljavamo “većim” ili “boljim”.
Time što daje svom učeniku dozvolu za ljutnju i dekonstrukciju, učitelj pokazuje kako može prepoznati i prihvatiti osjećaje ljutnje i tuge kod svog učenika. Učitelj time pokazuje svoju empatiju, svoje razumjevanje, svoju ljudskost.
Psihoanalitičar Robert Stolorow takav prostor u kome se “negativni” osjećaji prepoznaju i prihvaćaju naziva – relacijski dom. Izgradnja takvog relacijskog doma u kome će svi osjećaji i afekti biti prepoznati i prihvaćeni, a ne samo oni “pozitivni” po Stolorowu je smisao i cilj suvremene psihoanalize.
Treća faza – nirvana ili pounutrenje
Što nas čeka na kraju puta?
Ako je učenik uspješno dekonstruirao svoje autoritete i prihvatio osjećaje koji to razočaranje prate, on je naposljetku slobodan, autentičan! Sliku svemoćnog učitelja zamijenio je doživljaj običnog ljudskog bića s kojim se dijeli dobro i zlo. Iako ranjiv, smrtan i ograničen, učitelj je cjelovit i empatičan, i ta empatija liječi. Vidjeti cjelovitog i empatičnog čovjeka, učeniku je posve novo iskustvo u životu. To je novi svijet u kojem konačno ima mjesta za njega!
Njegovi su psihološki problemi i počeli time što je bio okružen ljudima kojih zapravo – nema. Takvi ljudi, koji žive lažan život pun predrasuda, bez razumijevanja i empatije, ne mogu nas doživjeti ni iscijeliti. Nama trebaju cjeloviti ljudi koji će u nama prepoznati jedinstveno ljudsko biće. Oni su naš kontekst, u njima se odražavamo, zrcalimo.
O takvom odražavanju govori i zapadna filozofija i psihoanaliza. Često spominjem filozofa egzistencijalizma Martina Heideggera koji čovjeka određuje kao – “bivanje u svijetu.” Odvojenost od svijeta vodi raspadu, fragmentaciji, gubitku ljudskosti.
Zato se ne čudim Heideggerovim riječima nakon prvog čitanja Suzukijeve knjige o zenu – “Pa to je baš ono što ja govorim u svojoj filozofiji!”.
Proceduralna razina
Moram spomenuti i psihoanalitičku grupu iz Bostona. To je – “Grupa za istraživanje procesa promjene”. Oni spominju “simboličku” razinu organizacije iskustva, kao i “proceduralnu” razinu. Ona prva nam govori što je svijet, ova druga što sa svijetom namjeravam učiniti. Na primjer, nije isto znati što je bicikl, kao i doživjeti vožnju biciklom. Na proceduralnoj razini organizacije iskustva, svijet doživljavamo isključivo kroz svoje tijelo. Umjetnost gađanja lukom, čajna ceremonija, kaligrafija, borilačke vještine i druge zen umjetnosti, sve je to proceduralna, tjelesna razina.
Zato se mudrost i etika ne mogu naučiti već samo prenijeti izravnim susretom s empatičnim čovjekom. Bio to zen učitelj ili suvremeni psihoanalitičar, od njega očekujemo najviši oblik darežljivosti, da nam posveti barem trenutak pažnje. Za nas i naše osjećaje. Zato filozofkinja Simone Weil kaže – “Pokloniti nekome pažnju, najveći je i najljepši oblik darežljivosti.”
Kasjapa
Legenda kaže kako je Buddha prenio iskustvo mudrosti i sućuti svom učeniku Kasjapi. Pred kraj svog života Buddha je okupio svoje učenike i oni su ga okružili. Umjesto svakodnevnog predavanja, Buddha te večeri nije rekao ni riječi, već je pred svima podigao bijeli cvijet lotosa. Nitko nije znao što učiniti osim Kasjape koji se bez riječi nasmiješio. Tog su trena njih dvojica podijelili zajedničko iskustvo ljudskosti i zaista doživjeli jedan drugoga. Odnos učitelj-učenik pretvorio se u prijateljstvo, najviši oblik bezuvjetne ljubavi u svemiru!
Buddha je rekao okupljenima – “Sve što se može reći već sam vam rekao. Ono što se ne može reći dao sam Kasjapi!”.
