1.
Dobar dan i dobro došli na novo predavanje!
Danas govorim o umjetničkom pravcu iz druge polovice devetnaestog stoljeća, odnosno, govorim o slikarstvu tzv. prerafaelita. Pitam se, može li nam poznavanje tog umjetničkog pravca pomoći u boljem razumijevanju Nove psihoanalize kojom se ovdje bavimo? Osim toga, može li nam iskustvo prerafaelitske umjetnosti pomoći da riješimo svoje psihološke probleme i osjetimo se bolje? Ukratko, može li nam taj umjetnički stil poslužiti kao oblik psihoanalize?
Psihoanalizu bih ovdje odredio kao proces preobrazbe u kojoj osoba mijenja svoju perspektivu i odnos prema svijetu, a čime postiže iskustvo cjelovitosti. Psihoanaliza je tako proces preobrazbe od razlomljenosti ili fragmentacije prema doživljaju cjeline sebe i svijeta. Pitam se, možemo li sličnu preobrazbu očekivati i od umjetničkog djela? Ja vjerujem da možemo. Kao što znamo, u svijetu umjetnosti ta se preobrazba naziva još i – katarza, a taj su fenomen koristili još i umjetnici antičke Grčke i Rima. Ipak, nema sva umjetnost koju poznajemo potrebnu snagu i moć da stvori promjenu, da pokrene katarzu. Nije li moderno vrijeme u kojem živimo već i previše razlomljeno ili fragmentirano? Može li fragmentirana ili razlomljena umjetnost stvoriti cjelinu?
2.
Na početku – Kako odrediti umjetnost? Za umjetnost je potrebno dvoje. Potrebni su promatrač i promatrani. Oni ovdje nisu odvojeni već dijele zajednička iskustva, oni se prepoznaju. Drugim riječima, promatrani i promatrač razgovaraju, oni su u dijalogu. Zato bih umjetnost odredio kao jezik. Bez obzira o kojem umjetničkom mediju govorimo, možda o slikarstvu, plesu, književnosti ili glazbi, svaki medij posjeduje vlastiti jezik kojim umjetnik dijeli svoj unutarnji svijet fantazija. Svaki nam umjetnik nešto govori, a o talentu i vještini umjetnika ovisi hoće li njegove fantazije doprijeti do publike.
Što govori umjetnost? Koje dijelove ili koje razine svoje osobnosti nastoji umjetnik podijeliti sa svijetom? To nikako nije ona razumska ili kognitivna razina osobnosti. Za razmjenu tih logičkih ili kognitivnih razina služi nam znanost. Kroz jezik znanosti, ljudi razmjenjuju i dijele informacije koje su objektivne i razumske. Umjetnost razgovara na drugačijoj razini osobnosti. To je razina koju nije moguće objasniti, analizirati ili tumačiti. U svijetu umjetnosti promatrani i promatrač povezani su ne putem spoznaje već putem doživljaja. Po tome je razina povezanosti umjetnika i publike zapravo – nesvjesna razina. Umjetnost bih zato odredio kao – jezik nesvjesnog. Tako je smisao umjetničkog djela pokrenuti one skrivene, nesvjesne razine osobnosti, razine koje nije moguće pokrenuti niti jednim drugim putem.
O čemu govori jezik umjetnosti? Sva umjetnost do dvadesetog stoljeća, tzv. pred moderna umjetnost, govori o jednom – o potrazi za majkom. Majka je ovdje cjelovita, bez pukotine. Ona brine i tješi. S druge strane, moderna i suvremena umjetnost govori o destrukciji i dekonstrukciji majke. Majka je ovdje u komadima, fragmentirana, ne može tješiti. To je vjerojatno i smisao modernizma kao i moderne umjetnosti – osloboditi se, emancipirati se od utjecaja svemoćne majke. No je li to moguće? Ako potisnemo ili poreknemo svoje fantazije, potrebe i čežnje, hoće ili one zaista i nestati? Ili će biti bačene još dublje u prostor nesvjesnog?
3.
Možemo se upitati – Što je to nesvjesno?
Ja bih nesvjesno odredio kao onu razinu osobnosti u koju ne prodire tzv. – realno. Od prodora realnog nesvjesno se štiti psihološkim mehanizmom potiskivanja ili poricanja. Poznati književnik T. S. Eliot zato i kaže kako: “Ljudski rod može podnijeti veoma malo realnog.”Ljudski rod, i nakon tisuća godina evolucije, još uvijek većinom obitava u svijetu – imaginarnog. Realno mu još uvijek nije dostupno. Zašto je to tako? To što nazivamo – realnim, jest određena spoznaja. Točnije, to je spoznaja – odvojenosti od majke. U svijetu nesvjesnog svi smo još uvijek – jedno s majkom, još uvijek nismo do kraja rođeni. Ta fantazija jedinstva, koju redovito poričemo i potiskujemo, ostaje sačuvana u nesvjesnom. Unatoč svim pokušajima svijeta da dokaže suprotno.
Cilj odrastanja, baš kao i cilj psihoanalize jest dovršiti proces vlastitog rođenja. Fantazija jedinstva s majkom mora još jednom izroniti iz nesvjesnog kako bi se konačno povezala s ostatkom osobnosti. Možda se pitamo, kako pokrenuti nesvjesne fantazije uz tako snažne obrane potiskivanja i poricanja?Ipak, znamo barem dvije aktivnosti koje su jače od spomenutih psiholoških obrana. Freud u fenomenu seksualnosti vidi temeljnu fantaziju stapanja s roditeljem. Kroz seksualnost moguće je živjeti u imaginarnom svijetu jedinstva s majkom. Pored toga, Freud spominje i religiju, odnosno, religioznu ekstazu koja također ima snagu povratka majci, povratka u izgubljeni raj. Na žalost, u oba slučaja nedostaje spoznaja realnog, odnosno, spoznaja kako stopljenos s majkom ipak nije moguća. Međutim, kroz umjetnost, osoba može pokrenuti svoje nesvjesne fantazije, i pri tome istovremeno bivati u prostoru realnog. Jedino kroz umjetnost osoba može obitavati u dva svijeta. Ona istovremeno biva u svijetu imaginarnog, baš kao i u svijetu realnog.
No, pitam se, može li moderna ili suvremena umjetnost pokrenuti te najdublje razine naše psihe? Ja vjerujem da to više nije moguće. Zato predlažem da se vratimo u devetnaesto stoljeće, u doba tzv. pre-raphaelita, kada umjetnost još posjeduje tu magiju i mistiku koja nam danas nedostaje.
4.
Što je to – prerafaelitska umjetnost?
Sredinom deva etnaestog stoljeća u Velikoj Britaniji pojavila se grupa umjetnika, mladih slikara sa određenom vizijom. Njihova je vizija – stvoriti umjetnost u kojoj su svijet, priroda i ljudi još uvijek – ispunjeni značenjem, da se tako izrazim. U tom svijetu ljudi i priroda još uvijek posjeduju nešto veće od ljudskog. Pre-raphaeliti time nastoje na određeni način obnoviti umjetnost starog i srednjeg vijeka, kada je slika ili skulptura bila nešto više od stvari ili objekta, kada je posjedovala dodatnu, duhovnu dimenziju. Kao što znamo, umjetnost srednjeg vijeka, njene slike, ikone, vjerski spisi i slično, u očima promatrača posjeduju određenu količinu “duhovne energije” ili “svetosti”. Ikona nije objekt već subjekt. Kako tvrde prerafaeliti, ta se “duhovna energija” tijekom stoljeća posve izgubila, više nam nije dostupna. Po njima, slikarstvo možda najpoznatijeg talijanskog renesansnog slikara Raphaela više nema tu snagu da prodre u našu dušu i dotakne najdublje razine osobnosti.
Pre-raphaeliti tvrde kako tzv. “akademizam u umjetnosti”, odnosno pokušaj da se umjetnost vidi kao skup pravila i principa, gubi iz vida ono najvažnije, a to je – inspiracija. Umjetnik bi trebao biti motiviran svojom inspiracijom, i to nadahnuće on mora prenijeti svojoj publici. Poznati umjetnici tog doba su Dante Gabriel Rosseti, John Everett Millais, John William Waterhouse i mnogi drugi. Umjetnost prerafaelita nije vezana samo uz slikarstvo. Tako poznajemo i britansku fotografkinju Juliet Margaret Cameron kao i velšku skladateljicu Morfydd Llwyn Owen.Pre-raphaeliti se inspiriraju temama koje nadilaze ljudsko. To su duhovne i religiozne teme, odnosno, nordijska i germanska mitologija, mitologija antičke grčke i Rima, djela Williama Shakespearea i slično.
Prerafaeliti su utjecali i na druge umjetnike. Na primjer, na njemačkog skladatelja Richarda Wagnera. Wagner je također inspiriran germanskom i nordijskom mitologijom, vitezovima Nibelunga, Odinom, Valkyrama i povratkom u Valhallu. Wagner je posebno zanimljiv jer je vjerojatno prvi umjetnik, koji stvara posvemašnju kazališnu iluziju, totalno kazalište. U bavarskom gradiću Bayreuthu on gradi dvoranu u kojoj su izvođači i publika posve odvojeni širokim prostorom, pravim bezdanom, čime ruši granicu između imaginarnog i realnog. Publika tako može posve utonuti u ekstazu stapanja i boraviti u Asgardu s Odinom i Thorom.
Nama je spomenuta mitologija danas dostupna većinom kroz knjige Johna Ronalda Tolkiena, te kroz popularne Marvelove filmove rađene po stripu američkog crtača Stan Leeja. A možemo posjetiti i Bayreuth gdje se svake godine održava Wagnerov festival.
5.
Nekoliko riječi o modernoj umjetnosti
Kao što sam već spomenuo, umjetnost pre raphaelita nastaje inspiracijom. Umjetnik je nadahnut nečim većim od samog sebe i svoje nadahnuće nastoji podijeliti sa svijetom. S druge strane, umjetnost modernizma, kao i suvremena umjetnost, nema više inspiraciju kao motiv stvaranja. Sada je to – promišljanje.
Umjetnik više ne doživljava svijet, već ga – promišlja. Zato danas prije posjete slikarskoj izložbi ili plesnoj predstavi moramo pročitati program koji nam tumači – što to umjetnik promišlja, odnosno, što nam umjetnik želi reći. To je, redovito neki društveni problem, kojeg umjetnik analizira, secira ili osvještava. Zašto je to tako?Mnogi se suvremeni filozofi i psihoanalitičari slažu kako su užasi prvog i drugog svjetskog rata stvorili snažnu kolektivnu traumu. Moderni je čovjek izgubio povjerenje u svijet, a time i svaki izvor inspiracije. Suvremeni umjetnik ne voli imaginarno. On nastoji dekonstruirati svaku iluziju, kako bi došao do istine, do realnog. No pri tome zaboravlja kako je za dekonstrukciju potrebna i konstrukcija. Potrebno je prvo stvoriti idealni, savršeni svijet, kojeg kasnije možemo dekonstruirati. U razlomljenom, fragmentiranom svijetu u kojem živimo, dekonstrukcija nije moguća. Sve je već dekonstruirano.
Prvi umjetnici tog fragmentiranog, razlomljenog svijeta možda su Paul Cézanne i Pablo Picasso. Njihove su su slike fragmentirane, baš kao i svijet u kojem žive. Ja se pitam, gdje je nestalo imaginarno? Kao što znamo, ono ne može nestati. Može samo još dublje potonuti u nesvjesno i čekati svoju priliku da izroni na svjetlo dana. Ali gdje danas može izroniti nesvjesno? Kako ja to vidim, psihoanaliza je danas jedini prostor u kojem se skrivene fantazije i ideali mogu pokrenuti i pokazati svijetu. Kao što možda znamo, glavni je alat psihoanalize tzv. prijenos ili transfer. Klijent u svom analitičaru vidi nešto više od običnog, nešto više od ljudskog. Svoje fantazije klijent konačno može prepoznati i prihvatiti, i tako ih povezati s ostatkom osobnosti. Klijent obitava u oba svijeta istovremeno, u imaginarnom, gdje je analitičar kralj Arthur, i realnom, gdje je analitičar običan čovjek.
6.
Na kraju, možemo se pitati, hoće li takva regresija u svijet nesvjesnog možda pokrenuti psihozu ili neki drugi psihološki problem?
Kako kaže Kohut, klijenta nije potrebno educirati, nije mu potrebno tumačiti kako njegove fantazije nisu stvarne i kako od njih treba odustati. Klijent to već zna. U tome vidim sličnost između psihoanalize i umjetnosti pre-raphaelita . Dok promatram “pretafaelitsku” sliku, ja dobro znam kako je to ipak samo slika, samo objekt moje projekcije. Unatoč tome, ona u meni pokreće davno zaboravljene fantazije, potrebe i žudnje. To je žudnja za boljim svijetom, u kojem ljudi nisu obuzeti sobom već su posvećeni nečim većim od samog sebe. Ti ljudi nisu ograničeni svojim slabostima, već su borci, heroji u potrazi za istinom. Ukratko – oni brinu!
Možda moja majka i nije bila takav heroj koji brine i štiti od “okrutnog svijeta”. No kroz umjetnost ja mogu doživjeti drugačije i bolje djetinjstvo, s majkom i ocem kakvi su mogli biti. Cjeloviti, bez pukotina. Naime, jedino kada u svijetu oko sebe otkrijem cjelovitost, postajem i sam cjelovit.
Završio bih riječima Heinza Kohuta koji kaže:”U dubini nesvjesnog otkrivam korijene mojeg iskustva o sebi. Tamo moje fragmentirano Ja konačno nalazi svoju cjelovitost.”
Lijepi pozdrav i hvala na pažnji!
