1.
Dobar dan i dobrodošli na novo predavanje!
Danas govorim o važnom pitanju koje ljudi uvijek iznova postavljaju: postoji li oblik samopomoći koji može riješiti moje psihološke probleme i simptome? Odnosno, kako si mogu pomoći ako mi psihoterapija nije dostupna? Na to pitanje obično odgovaram da se radi o paradoksu. Naime, vjerujem da su psihološki problemi nastali zbog uvjerenja kako je moguće postojati sam, bez smislenog i autentičnog dodira s drugim čovjekom. Odnosno, zbog uvjerenja da identitet postoji sam za sebe, izvan ljudskih odnosa.
Zato samopomoć ne može biti rješenje. To je nastavak egzistencijalne usamljenosti, bivanja u stanju odvojenosti od ljudi, od smisla, pa čak i od samog sebe. Bavljenje sobom samo će produbiti stanje egzistencijalne samoće. Po mom mišljenju, pravo rješenje psiholoških problema leži u dubokom i autentičnom iskustvu prisutnosti Drugoga. To je ono što nazivam “neupitnim dokazom Drugosti”. To je iskustvo koje ispunjava, uzdiže i vraća u stvaran odnos s drugim ljudima. Potraga za Drugim uvijek donosi pozitivan ishod.
No, što ako pripadamo skupini takozvanih introvertnih osoba, onih koji redovito izbjegavaju svaki odnos? Kako ćemo tada, u svojoj povučenosti, doživjeti iskustvo Drugosti koje nam je potrebno za unutarnju ravnotežu i rast? Odakle početi?
Mene zanima sljedeće: mogu li kroz određene vježbe i tehnike ipak osjetiti tuđu prisutnost? Mogu li tog Drugog na neki način materijalizirati ili otjeloviti? Hoće li tada njegova prisutnost izroniti iz nesvjesnog i započeti unutarnji dijalog?
Glavno je pitanje ovdje: ako i stvorim iskustvo Drugosti, nije li to samo projekcija mojih vlastitih nesvjesnih želja i potreba? Moja fantazija ili čak halucinacija? Jesam li tada izgubio osjećaj za realno?
Unatoč tim sumnjama, vjerujem da se ipak može, uz određeni napor i introspekciju, pokrenuti iskustvo tuđe prisutnosti. Čak i kada Drugoga nema. Kako je to moguće?
2.
Taj fenomen kada osjećamo tuđu prisutnost čak i kada smo posve sami česta je pojava u svijetu usamljene djece. To je tzv. “zamišljeni prijatelj”, kojeg se redovito doživljava stvarnijim od živih ljudi. Čak i odrasli ponekad osjete sličnu pojavu – osjećaj tuđe prisutnosti koji nije vezan uz određenu osobu.
Danas se pitam: kako nastaje taj fenomen zamišljenog prijatelja? Zašto vjerujem da se ovdje ne radi o psihozi niti poremećaju osobnosti, kako bi neki pomislili? I na kraju, zašto mislim da ta pojava može pomoći u rješavanju psiholoških problema? Ne samo kod djece, već i kod odraslih.
Tko je pratio moja predavanja, već zna da osobnost vidim kao dijalog dviju subjektivnosti. Osobnost je, dakle, susret Ja i Ti – unutarnji dijalog mene i Drugog. Taj Drugi, međutim, mora biti više od pukog odraza, više od površne slike. On mora posjedovati svoju treću dimenziju, svoje tijelo, u kojem otkrivamo njegovu namjeru, volju i perspektivu.Taj fizički, tzv. visceralni doživljaj prisutnosti Drugoga prati nas od samog početka našeg života. Iskustvo Drugosti ugrađeno je u našu osobnost od samog početka. Rekao bih da je tvoj Ti uvijek u dijalogu s mojim Ja. Ukratko, Ti si prisutan od samog početka. Psihološki problemi nastaju kada tvoja prisutnost iznenada nestane, kada se dijalog prekine. Brojna razočaranja i traume doista mogu zauvijek prekinuti taj dijalog. Tada je nužno ponovno se prisjetiti Drugoga i iskustva njegove prisutnosti. Kako ponovo izroniti Drugost na svjetlo dana?
Psihoanaliza je proces obnavljanja prisutnosti Drugoga, kako bi se dijalog mogao nastaviti i produbiti se. U analizi, klijent pomalo stječe sposobnost doživjeti prisutnost analitičara i osjetiti je, čak i kada je od analitičara fizički odvojen. Ta se pojava obično naziva “stalnost objekta”, ili čvrsti dokaz Drugosti.
Usamljeno dijete ima svoj način obnavljanja prisutnosti Drugoga – to je zamišljeni prijatelj. Taj fenomen čuva psihu djeteta i štiti je od fragmentacije.Zamišljeni prijatelj, dakle, nije stvaranje nečega novog, izmišljenog. Ne, to je obnavljanje onog starog. To je ponovni susret s onom drugom stranom naše osobnosti na koju smo već zaboravili. Stoga, zamišljeni prijatelj nije bijeg u svijet mašte i fantazije; naprotiv, to je povratak u stvarno, povratak u realnost.
Možda je zamišljeni prijatelj most između samoće i stvarne povezanosti, prijelazni objekt između unutarnjeg svijeta i stvarnog Drugoga. A možda je, zapravo, i nešto mnogo više od toga.
3.
Kako stvaramo zamišljenog prijatelja?
Zapravo, zamišljenog prijatelja i ne stvaramo – to nije moguće. No, to nije ni potrebno, jer on je oduvijek prisutan, skriven u dubinama nesvjesnog. Naš je životni zadatak ponovno ga oživjeti, i dopustiti mu da nas vodi kroz vlastite unutarnje svjetove.
Predlažem sljedeće vježbe koje se mogu raditi svakodnevno. Povratak iskustvu Drugosti čine sljedeća tri koraka:
- Prvo stvaramo sliku drugoga, koji je tu negdje, blizu nas. Ako se na trenutak smirimo i dozvolimo mašti da nas povede, možemo zamisliti drugo ljudsko biće u našoj neposrednoj blizini. Možda ne odmah, možda ne prvog dana, ali uskoro. Postupak stvaranja te slike od nas traži određeni napor. Naši se psihološki otpori protive tom procesu. Naša unutarnja priroda, naviknuta na svoje vlastite granice, bježi od ideje da Drugoga vidi kao stvarnost koja je različita i posve odvojena od našeg bića.
- Kada jednom stvorimo sliku Drugoga, kada je možemo prizvati po volji, dolazi trenutak kada toj slici pridajemo i njegovo vlastito tijelo. Zamišljamo njegove namjere, njegove želje, njegovu unutarnju dinamiku. Ovaj korak, kao i prethodni, zahtijeva veliki napor. Onaj dio naše osobnosti koji ne želi vidjeti drugoga kao biće s vlastitom voljom i pogledom na svijet opet pruža snažan otpor. Taj je dio – naš narcizam. Zato ćemo vjerojatno doživjeti snažnu unutarnju nelagodu – osjećaje koje ljudi često nazivaju „negativnima“. No, mi znamo da to nisu „negativni afekti“, nego jednostavan osjećaj ljutnje kojeg možemo prihvatiti.
- Kada sliku i tijelo zamišljenog Drugog učvrstimo u našoj svijesti, otkrivamo nešto vrlo zanimljivo: Drugi više nije izvan nas. On je sada u nama. Njegova prisutnost postaje ne samo vidljiva, već doživljena – unutar našeg osobnog, intimnog prostora. Taj Drugi, koji je nekada bio samo slika izvan mene, sada je postao sastavni dio mog unutarnjeg svijeta. On sada vidi sve, ništa mu nije skriveno. A upravo zato što vidi sve i razumije svaku moju nijansu, on posjeduje bezgraničnu empatiju. On je sada ljepilo koje spaja dijelove moje osobnosti u jednu cjelinu. On je ogledalo koje zrcali sjaj i blještavilo mog unutarnjeg bića.
4.
Različiti oblici i preobražaji ovih vježbi stvaranja i otjelovljenja zamišljenog prijatelja postoje u svim kulturama i civilizacijama svijeta, od početaka pa do danas. Kroz mistične rituale i ceremonije ljudi na svim kontinentima nastoje otjeloviti i osjetiti tu izvornu, primordijalnu Drugost. To je temelj svake religije. No kao što vidimo, Drugost je uvijek prisutna, čak i bez religije.
Možemo se pitati, zašto zamišljeni prijatelj nije samo obična regresija u stanje psihoze i halucinacija? Odgovor je jednostavan. Psihoza dolazi sama od sebe, nije potrebno ulagati taj trud i vrijeme. Osim toga, u stvaranju zamišljenog prijatelja, osoba svjesno prepoznaje da je riječ o imaginaciji i ne gubi kontakt s realnim. Zamišljeni prijatelj je ovdje alat za emotivnu regulaciju, introspekciju ili samopomoć, a nije odmak od stvarnog svijeta. To je korisna tehnika koja omogućava osobama da istraže svoje unutarnje svjetove i odnose, ali ne vodi u trajnu distorziju stvarnosti koja bi ukazivala na psihozu.
Naprotiv, za osobe koje pate od psihoze ili graničnih poremećaja osobnosti, zamišljeni prijatelj može postati put prema ozdravljenju, most koji povezuje njihovu unutarnju stvarnost s vanjskim svijetom, donoseći iscjeljenje i unutarnju ravnotežu. Ja bih se usudio reći kako je psihoza ili borderline zapravo i bijeg od stvarnosti. Točnije, to je bijeg od spoznaje kako je Drugi jednako značajan i stvaran kao i ja sam.
Na kraju, možemo se zapitati: nije li stvarna osoba, sa svim svojim nesavršenostima i ograničenjima, za nas ipak realnija jer ju možemo upoznati, istraživati, otkrivati? No, francuski filozof Emmanuel Levinas tvrdi kako je svako biće za nas u svojoj srži posvemašnja nepoznanica. Prema Levinasu, Drugoga ne možemo spoznati, ali zato možemo doživjeti njegovu prisutnost. To je radikalna Drugost – beskonačni ocean tajne. To nas vodi do paradoksalnog zaključka: svi su ljudi isti! Upravo zato što su jednako nespoznatljivi. Svi oni ostaju tajnom na posve isti način, i nas ta, upravo neuhvatljiva dimenzija Drugosti, povezuje i ujedinjuje. Tajna Drugoga nije prepreka, već poziv na susret, prihvaćanje i zajedničko otkrivanje beskonačne dubine ljudske prirode.
Završio bih riječima Carla Staplesa Lewisa, autora Kronika iz Narnije, koji kaže: „Zamišljeni prijatelj je onaj koji nije nikada s nama, a ipak je uvijek prisutan u našim srcima, jer nas razumije na način na koji nitko drugi nije mogao.“
Lijepi pozdrav i hvala na pažnji!
Vladimir Nemet
