U svom je radu, psihoanalitičar Heinz Kohut posebnu pažnju posvetio iskustvu humora, čak i više nego doživljaju žalovanja i ljutnje.
Po Kohutu, humor je znak kako je psihoterapija urodila plodom, kako se arhaična, velebna slika osobnosti preobrazila u realni, zreli doživljaj. Uz humor, Kohut spominje mudrost i empatiju, što je također posljedica uspješne analize. Možemo li zamisliti mudrost bez humora ili empatiju bez mudrosti? Vjerujem kako to nije moguće, ta tri pojma zapravo opisuju isti doživljaj.
Empatija, mudrost i humor posljedica su spoznaje vlastitih ograničenja, vlastite smrtnosti, svega onoga što zovem – ljudska konačnost. Velebna slika mene ili druge osobe pomalo se dekonstruira spoznajom vlastitog ograničenja putem onoga što Kohut naziva – preobražujuće pounutrenje. Kao što znamo, preobražujuće se pounutrenje ostvaruje nizom bezbrojnih razočaranja u sebe i svijet, tzv. optimalnom frustracijom.
Humor kao zreli oblik ljutnje
Ljutnja je doživljaj kojeg mogu prihvatiti jedino ako ga smijem pokazati, ako ga netko vidi. Od svijeta trebam i moram očekivati razumijevanje i empatiju za moju ljutnju. Mržnja je ono iskustvo ljutnje za koje svijet ne pokazuje empatiju i razumijevanje. Takve se ljutnje redovito nastojim osloboditi, obično kroz pokušaj uništenja objekta koji stvara mržnju. Drugim riječima, ljutnja ne može postati afektom, dijelom osobnosti, jer nije dijeljena i prepoznata od svijeta. Tada se pretvara u mržnju, potrebu da doslovno uništim objekt koji me razočarao. Ukratko, hoću li na razočaranje reagirati ljutnjom ili mržnjom ne ovisi samo o meni već više o reakciji okoline. Međutim, ljutnja koja je prepoznata i prihvaćena postaje izvorom sreće i zadovoljstva. Tako čak i neugodno razočaranje postaje smiješno, ako možemo pokrenuti – humor.
Književnik T. S. Eliot kaže – ‘Ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti.’
No uz humor i to je moguće!
Svaka je šala uvijek preobrazba velebne fantazije, idealne slike mene ili Drugog, u afekt. Zamislimo osobu koja šeta ulicom. Ona odjednom stane na koru banane, oklizne se i pada. Količina mojeg smijeha proporcionalna je statusu i značaju kojeg dajem toj osobi. Što je veći autoritet, veći je i ‘pad’. Dijete koje se oklizne na bananu nije mi smiješno jer se nikakva značajna hijerarhija ili status nije pri tome dekonstruirala. No ako je osoba političar, znanstvenik ili vjerski vođa, količina smijeha proporcionalno je veća.
Djetinjstvo
Preobrazba autoriteta u smijeh počinje u djetinjstvu.
Na žalost, znamo obitelji u kojima nije dopušteno propitivati ili sumnjati u autoritet roditelja. Taj će autoritet kasnije u nesvjesnom prerasti u božansku, sveznajuću i općenito velebnu figuru, dok će dijete istovremeno biti osiromašeno za niz dubokih uvida i afekata.
Znamo za čitave narode u kojima se autoritet ne smije propitivati ili dekonstruirati. Tamo se humor strogo kažnjava, često i smrtnom kaznom. Zanimljiv je posvemašnji nedostatak humora u filmskoj i drugim umjetnostima između 1933. – 1945. godine u fašističkoj Njemačkoj, nakon što je većina umjetnika, uglavnom židovskog porijekla, emigrirala u Ameriku.
S druge strane, postoje narodi u kojima je humor dio folklora.
Tako je židovski narod, pred ostalog, poznat i po svom humoru. Mnogi su slavni komičari, Woody Allen, Groucho Marx, Mel Brooks, Peter Sellers, Jerry Seinfeld, Sacha Baron Cohen, Seth Rogen, kao i autori mnogih humorističnih filmova i serija, židovskog porijekla.
Od svojih početaka do danas, prema Židovima je okolina neprijateljski usmjerena. Tu surovu stvarnost može se prihvatiti jedino – humorom. Uz humor uvijek se gradi i mudrost koja je posljedica susreta s realnim. Umjetnost, je također posljedica susreta s realnim britanski psihoanalitičar Donald Winnicott kaže – “Ako je sve po mome, kako ću razlikovati što je pod mojom kontrolom, a što nije, što je subjektivno, a što objektivno? Tko sam ja, a tko si ti?”
Tome služi humor – prihvatiti postojanje Drugog koji nije na mojoj strani!
Primjer
Primjer židovskog humora – Židov upao u jezero i davi se. Unatoč očajničkim pozivima upomoć nitko se ne obazire na njegovo zapomaganje. U krajnjem očaju Židov poviče – Dolje Car! Istog trenutka, grupa prolaznika izvuče Židova iz vode i otpremi ga u zatvor.
Ovdje je smiješna bolna spoznaja, tužno otkriće, kako prolaznicima malo znači ljudski život, posebno židovski. Ne znači ništa. Vidimo koliko je pravi humor blizak mudrosti i tugovanju. U spomenutoj šali dekonstrukcija očekivane empatije znači ‘pad’ ideala, sličan onoj šali s korom banane. Moram vjerovati kako su ljudi duboko empatični i međusobno povezani. Drugim riječima, moram misliti kako smo važan, a spoznaja beznačajnosti jest razočaranje koje stvara traumu.
Ako mislimo kako smo prerasli tu ‘idealizaciju’, to je obično znak kako idealizaciju potiskujemo ili poričemo. Mudrost, odnosno, spoznaju kako svijet nema dovoljno empatije i brige za mene, ne mogu ostvariti bez humora kojeg dijelim sa svijetom. Kako je i to zapravo oblik empatije govorim o – paradoksu.
Možda se zato i znanost psihoanalize, taj bolno putovanje prema realnom, mogla razviti jedino u židovskom okruženju. Duboki uvid u prirodu ljudskog bića i njegovih ograničenja, traži osobnost koja je u stanju prihvatiti i odreagirati intenzivne afekte koji se pri tome pokreću. Bez humora to nije moguće.
Smijeh
Ljutnja je moja potreba da uništim izvor frustracije, izvor razočaranja. Tada se aktivira moje tijelo koje namjerava uništiti “sabotera”. To su uglavnom mišići kojima uništavam i mijenjam svijet oko sebe. Tako su zubi kod većine živih bića, pa i kod čovjeka, instrument kojima uništavam svijet. Živo biće, pa i čovjek, pokazivanjem zubi pokazuje svoju destruktivnu namjeru, želju da uništi. Izlaganjem zubi ono pokazuje svoju volju.
No samo kod čovjeka zubi znače zadovoljstvo i sreću. To je smiješak, onaj ‘smajlić’ kojeg svakodnevno šaljem društvenim mrežama. Zato je kod čovjeka pokazivanje zubi znak zadovoljstva.
Životinje se ne smiju. Kod njih zubi znače bijes, posvemašnju destrukcije. Znak da Drugog treba uništiti ovdje i sada. Ljudsko biće može osjetiti ljutnju bez potrebe da svoje afekte ostvari. Svoju ljutnju on može sadržavati na simboličkoj razini, dok životinja simbole ne poznaje.
Zato kažem kako je smijeh vrhunac sadržavanja ljutnje. Od svoje destrukcije nisam odustao, ne moram je skrivati, a opet nitko neće stradati. Mogu reći – Vuk je sit, a koza cijela! Humor je zaista vrhunac mudrosti.
Oblici humora poput cinizma, sarkazma i ironije nisu posve neutralizirani već sadržavaju tragove nesvjesne mržnje, ali je i takav humor znatno zreliji od neosviještenog iživljavanja.
Humor uu analizi
Kohut piše o humoru kao pozitivnoj posljedici analize, no pitam se, nije li humor nešto više od posljedice? Pitam se, nije li humor jedan od temeljnih uzroka promjene u osobi? Drugim riječima, treba li analitičar uz neizbježnu empatiju i razumijevanje imati i sposobnost za humor koji uvijek prati empatiju i mudrost? Može li do preobrazbe doći u sterilnoj, neutralnoj, objektivnoj sredini?
Vjerujem kako to nije moguće.
Preobrazba, kako ju Kohut naziva – preobražujuće pounutrenje, uvijek je posljedica spoznaje kako moja fantazija, moje imaginarno, nije realno, nije stvarno, već od nje treba pomalo odustati.
Ako osoba do sada nije uspjela spoznati vlastitu konačnost, vlastitu smrtnost i ograničenje, već nesvjesno ustraje u poricanju i potiskivanju velebnih fantazija, razlog tome nije manjak informacija o vlastitoj konačnosti ili nedostatak spoznaje smrtnosti, već manjak empatičnog odgovora sredine. Samo u svijetu s kojim mogu dijeliti afekte, afekti smiju postojati. Samo u okolini koja prihvaća moju ljutnju ona će se preobraziti u humor. U obitelji koja poznaje humor, u kojoj je dozvoljen zajednički smijeh, nije potrebno osobnost organizirati oko velebnih fantazija, već se od fantazija smije odustati i preobraziti ih u smijeh.
Sigmund Freud
Suprotno tome, u terapiji u kojoj je analitičar neutralan, “objektivan”, gdje ne smije i ne može dijeliti svoje afekte s klijentom, klijent svoje afekte neće pokrenuti. U sterilnoj atmosferi, klijentu je dozvoljeno jedino poistovjećivanje, identifikacija s analitičarem. Takva je klasična psihoanaliza Sigmunda Freuda, gdje klijent uopće i ne vidi lice s kojim razgovara jer analitičar sjedi izvan vidnog polja. Klijentu jedino ostaje mogućnost poistovjećenja, identifikacije s likom Freuda, boga-oca, i njegovom metafizikom. Nova, postmoderna psihoanaliza, pomak je od metafizike prema fenomenologiji, od epistemologije, vještine znanja, do ontologije, vještine bivanja. A bivanje je uvijek ‘bivanje sa’, pri čemu je Drugi s kojim bivam, sa mnom afektivno usklađen.
Stoga usklađenost uvijek dolazi prije tumačenja, prije interpretacije.
Ukratko – tumačenje nije dovoljno ako ne otvara prostor razmjene afekata.
Postmoderna psihoanaliza svjesna je kako se osobnost strukturira i oblikuje uzajamnim utjecajem i dijalogom dvaju perspektiva, kako je ideja terapeutske neutralnosti i objektivnosti – veliki mit. Analitičar bez smisla za humor ne može prepoznati, prihvatiti i odreagirati klijentove afekte. Ne postoji prostor u kojem ljutnja i destrukcija mogu obitavati bez opasnosti kritike ili odmazde. Drugim riječima, ne postoji intersubjektivno polje zajedničkih, dijeljenih afekata, što je zapravo moja autentična osobnost.
