Danas ću pokušati odgovoriti na pitanje – Zašto se umjetnost u dvadeset i prvom stoljeću pretvorila u aktivizam? Kako ja to vidim, umjetnici više nisu umjetnici, oni su danas aktivisti koji mijenjaju svijet. Zašto?
S time u vezi zanima me sljedeće – Treba li suvremena umjetnost tumačiti ovaj svijet, ili umjetnost taj svijet treba mijenjati? Je li u prvom planu talent i vještina umjetnika, ili je u prvom planu aktivizam, politička moć, tzv. – dekonstrukcija kolonijalizma?
Na početku, kako uopće odrediti umjetnost, je li to moguće? Ja vjerujem kako je cilj umjetnosti ojačati iskustvo vlastitog identiteta, izgraditi psihološku strukturu, odnosno, zaustaviti raspad i fragmentaciju osobnosti.
Slično je i s drugim ljudskim aktivnostima poput znanosti, filozofije, religije ili sporta. Svatko traži svoj način da se osjeti živim, cjelovitim i vitalnim. Po tome je umjetnost oblik psihološke obrane koja čuva osobnost u trenucima krize. Znači li to da u idealnom svijetu, gdje su sve ideje i svi osjećaji prepoznati i prihvaćeni, umjetnost možda i nije potrebna? Na žalost, takav svijet još nismo vidjeli, pa to ne možemo znati.
Umjetnost i psihoanaliza
Što je zajedničko svijetu umjetnosti i svijetu suvremene psihoanalize? Kako to umjetnost i psihoanaliza štite od raspada? Kako ja to vidim, obje ljudske aktivnosti nastoje pokrenuti iskustvo tzv. drugosti. Svijet nije više hladno, beživotno mjesto. Iz kaosa pomalo izranja obris ljudskog lica koje brine i čuva.
Taj se fenomen u svijetu psihoanalize naziva – prijenos ili transfer, dok je to u svijetu umjetnosti tzv. – inspiracija. Oba fenomena pomažu osobi da osvijesti svoju potrebu za savršenim, lijepim i mudrim. To je temeljna ljudska potreba, važnija od potrebe za hranom i vodom, ali je redovito skrivena od pogleda, potisnuta negdje u dubinama nesvjesnog. Svi smo idealisti, ma koliko to potiskivali ili poricali.
Psihoanaliza i umjetnost pomažu nam da svoju vjeru u idealno osvijestimo. Na žalost, ne mogu nam pomoći da svoj ideal i ostvarimo.
No to nije ni potrebno.
Svijet
Je li svijet lijep ili je svijet možda dobar?
Nikako. Zato će i svaka inspiracija ili idealizacija svijeta završiti neizbježnim razočaranjem. Međutim, upravo to razočaranje, ako ga prepoznam, prihvatim i odreagiram, odnosno, podijelim s drugim, postaje jezgrom moje psihološke strukture, središtem moje osobnosti. Tako uz inspiraciju, umjetnost i psihoanaliza dijele još jedan zajednički pojam. To je razočaranje, tzv. dekonstrukcija, spoznaja kako ljepota i savršenstvo, zapravo i ne postoje, osim u oku promatrača.
Međutim, tek kada osvjestim svoju potrebu za idealnim, za nečim što je veće od mene samog, tek se tada mogu na pravilan način razočarati. U svijetu suvremene psihoanalize dekonstrukcija se odnosi na spoznaju kako ne postoji ništa veće od ljudskog, odnosno, kako prije svega uvijek dolazi – čovjek.
Na početku analize uvijek dolazi inspiracija, odnosno, idealizacija, koja se pomalo dekonstruira. Na kraju analize, nakon nekoliko godina, osoba pomalo pounutruje sve što je svom idealu dodijelila.
Dekonstrukcija
Dekonstrukciju u svijetu umjetnosti otkrivamo tek početkom dvadesetog stoljeća. Do tada je umjetnost obitavala u sferama lijepog i cjelovitog. Drugim riječima, još je živjela nada da je savršenstvo dostižno. Ako ne na ovom, onda barem na drugom svijetu.
No kao što znamo, početkom dvadesetog stoljeća umjetnici nastoje dekonstruirati svaku nadu. Svi umjetnički mediji, slikarstvo, glazba, književnost, ples, arhitektura, i drugi, ne žele više obitavati u imaginarnom i lažnom svijetu ljepe forme, već se trude tu formu razoriti. Cilj je dostići ono tzv. realno. Po njima, realno nikada nije lijepo i cjelovito, već je realno uvijek na rubu raspada. Po njima, čovjek umire odmah po rođenju.
Takav su oblik umjetnosti dvadesetih godina prošlog stoljeća u nacističkoj Njemačkoj zvali – degenerirana umjetnost. Ta su djela spaljivana, a ti umjetnici proganjani. U idealnom, savršenom svijetu nacističke njemačke, nije bilo mjesta za dekonstrukciju. Nijemci su bili iznad ljudskog, bili su nadljudi, Dekonstrukcija bi ih spustila na ljudsku razinu.
Inspiracija iili realno?
Kakav nam je oblik umjetnosti potreban?
Onaj koji vidi svijet kao prostor inspiracije, lijepog i cjelovitog, ili onaj koji svijet vidi kao neprestano umiranje, kao hrpu fragmenata, nepovezanih dijelova bez života?
Kako ja to vidim, umjetnost koja gradi psihološku strukturu mora krenuti iz lijepoga i cjelovitog. Mora se pokrenuti inspiracija i idealizacija. Međutim, umjetnost mora ostaviti i prostora za razočaranje, gubitak, rastanak i smrt. Oblik umjetnosti bez prostora za razočaranje obično nazivamo kičem. Kič nema snagu izgraditi psihološku strukturu. S druge strane, umjetnost koja se temelji isključivo na dekonstrukciji, na susretu sa tzv. realnim, također neće izgraditi ništa novo. Spoznaja kako je sve loše ne gradi nove osjećaje ni afekte.
Iz te perspektive, i odgoj djeteta otvara slična pitanja. Treba li dijete razmaziti, dati mu sve što traži, zadovoljiti svaku njegovu potrebu? Ili ga, već od malena, treba suočiti sa realnim, odnosno, postaviti granice i time ga razočarati?
Empatija
Odgovor na to pitanje daje nam psihoanalitičar Heinz Kohut koji kaže – Djetetu treba pružiti najveću moguću empatiju i dati mu sve što traži. Jer svijet će ionako povući granice i razočarati ga. Drugim riječima, koliko god mi davali djetetu, to je samo mali dio toga što dijete zaista treba. Svijet će se već pobrinuti za razočaranje, zadatak roditelja je da to razočaranje ublaži koliko može.
Zato bih svijet umjetnosti podijelio na onu klasičnu, odnosno predmodernu umjetnost, i na onu modernu, odnosno, suvremenu umjetnost. Klasična se bavi idealizacijom svijeta, pokretanjem ideala, dok se moderna bavi dekonstrukcijom idealnog, otkrivanjem realnog.
Kao što sam već rekao, smisao je klasične umjetnosti ostvariti cjelovitost sadržaja i forme umjetničkog djela, kako bi se u promatraču pokrenuo doživljaj povezanosti sa svijetom. Tako je smisao predmoderne umjetnosti – povezanost sa svijetom kroz ljepotu i cjelovitost. Drugim riječima – smisao je klasične umjetnosti otkrivanje i potvrda Drugosti. Svejedno radi li se o heroju antičke umjetnosti, vjerskoj ikoni srednjeg vijeka, ili običnom čovjeku renesanse i baroka, umjetnost nastoji pokazati kako izvan promatrača postoji netko drugi i kako taj drugi posjeduje određenu cjelovitost. Klasična je umjetnost u neprestanoj potrazi za svojim idealom, koji je uvijek veći od mene i koji dolazi ispred mene.
To je umjetnost za koju postoji nešto veće od ljudskog.
Moderna umjetnost
Suprotno tome, moderna umjetnost nastoji fragmentirati svaku cjelovitost i dekonstruirati svaku drugost. Time smisao moderne umjetnosti nije idealizacija svijeta, već je to ambicija prema svijetu.
Identitet je modernog umjetnika pod neprestanom opsadom svijeta, njega neprestano napada tzv. Veliki drugi. Modernizam je i nastao kao reakcija na Velikog drugog, koji nam dolazi u liku boga, kralja, oca, a koji u predmoderno doba zaista i okupira, kolonizira psihu običnog čovjeka. Kao što kaže Njemački filozof Peter Sloterdijk – Modernizam je borba protiv gravitacije. Danas čovjek ne želi više gravitirati, on je centar gravitacije. Moderni čovjek nije više igračka u rukama viših sila. Njega ne određuje drugi, on određuje samog sebe.
Na žalost, ja vjerujem kako to ipak nije moguće.
Moderno doba
To je moderno doba. Osobnost se gradi kroz neprestanu destrukciju svega što je veće od mene samog. Najveći je strah modernog čovjeka da će postati dijelom nečega većeg od sebe i time izgubiti vlastitu posebnost. To je paranoični strah da će ga taj drugi nekako zaposjesti, da će ga kolonizirati. Drugim riječima, najveći je strah modernog čovjeka da se izgubi u masi i tako postane običan. Biti običan znači biti poražen, što je sudbina gora od smrti.
Zato moderni umjetnik mora neprestano dokazivati svoju autentičnost i posebnost. U svijetu umjetnosti to znači da umjetnik mora neprestano otkrivati vlastiti stil, odnosno, on mora, gotovo svakodnevno, dekonstruirati sve u što je prije vjerovao. On se neprestano mora – dekolonizirati.
Moderni umjetnik ne može tumačiti svijet koji ga okružuje jer on je taj svijet već fragmentirao i uništio. On ne može slikati lice drugoga jer ne postoji drugi koji ima svoje lice. Modernom umjetniku ostaje samo borba protiv svijeta. Tu borbu on naziva dekonstrukcijom, političkim aktivizmom ili postkolonijalizmom.
Međutim, radi se o tome da umjetnik mora dokazati kako je svijet jednostavno – loš. Odnosno, kako u svijetu ne postoji ništa što je bolje i jače od umjetnika.
Sve što je cjelovito može postati idealom, centrom gravitacije većim od njega samog, i zato je sve cjelovito – opasno.
Zato vjerujem kako je aktivizam suvremene umjetnosti zapravo skriveni strah od drugoga, odnosno – paranoja.
Paranoja
Kao što možda znamo, mnogi psihoanalitičari tvrde kako osoba s problemom narcizma uvijek pati od određenog oblika paranoje. Ona se boji kako će doći netko bolji i veći od nje, i srušiti njene velebne fantazije, jedinu obranu od iskustva – porobljavanja.
Zato u modernoj umjetnosti ne vidimo tog tzv. značajnog drugog, jer on u dvadeset i prvom stoljeću više ne postoji. Bog je mrtav.
No čovjek nije slobodan. Kako ne postoje ideali, psihološka struktura suvremenog čovjeka veoma je krhka i na rubu raspada. To je stanje depresije.
Zato vjerujem kako umjetnost treba sadržavati istu mjeru idealizacije i razočaranja.
Kao što sam već spomenuo, Po Kohutu, osobnost se gradi kroz proces koji uključuje idealizaciju, posvećenost nečemu većem od mene samog, poslije koje slijedi neizbježno razočaranje u ideal. Na kraju slijedi pounutrenje svega onoga što smo u svoj ideal upisali.
U procesu psihoanalize, to znači da klijent u analitičaru vidi neke osobine koje ovaj nema, odnosno, da manje ili više projicira. To je temelj psihološke strukture koju obično zovemo – superego.
Kasnije, kroz brojna i neizbježna razočaranja on polako uviđa ograničenost svog analitičara. Na kraju, on pounutruje sve što je u svog analitičara ranijeupisao, i tako konačno dolazi do iskustva vlastitog identiteta i vitalnosti.
Idealizacija
Pitam se, može li umjetnost dvadeset i prvog stoljeća pokrenuti bilo kakvu idealizaciju?
Ja ne vjerujem da je to moguće. Ako je temeljni motiv suvremenog umjetnika pokazati i dokazati kako se svijet raspada, kako je svijet fragmentiran, njegova umjetnost neće pokrenuti iskustvo značajnog Drugog. Ako je predmoderni umjetnik bio idealist, pretjerano usmjeren prema divljenju i obožavanju svijeta, tada je suvremeni umjetnik okrenut prema sebi i bavljenju sobom. Ne označava li taj oblik narcizma zapravo smrt umjetnosti?
Ipak, ne vjerujem kako je umjetnosti došao kraj. Ja vidim izlaz u tzv. postmodernoj umjetnosti i tzv. postmodernoj filozofiji.
Od predmoderne se umjetnosti postmoderna razlikuje u tome što dopušta dekonstrukciju i razočaranje. Od moderne se umjetnosti razlikuje u tome što pokreće ideale i osjećaj cjelovitosti.
Postmodernizam
Na kraju, spomenuo bih meni najdražeg postmodernog umjetnika. To je američki skladatelj Steve Reich. U njegovim skladbama čujem kako se istovremeno prožimaju stvaranje i uništenje, cjelovitost i raspad cjeline, ljepota i smrt ljepote.
Zato vjerujem kako dolazi vrijeme onih umjetnika koji posjeduju inspiraciju, odnosno, koji su u dodiru sa svojim idealima. To su umjetnici koji u svijetu vide nešto savršeno, nešto što je veće od ljudskog, pri čemu su istovremeno svjesni kako vjera u svaki ideal mora završiti razočaranjem. Umjetnost je prostor žalovanja.
Međutim, kako kaže američki psihoanalitičar Robert Stolorow – “Ako svoje razočaranje u svijet i ljude možemo međusobno dijeliti, život ima smisla i svijet je ipak dobro mjesto.”
