Prije nekoliko godina američki psihoanalitičar George Atwood napisao je zanimljiv, ali i veoma duhovit tekst, o psihološkom problemu kojeg zovemo “bipolarni poremećaj” ili “manično depresivna shizofrenija”.
U svom tekstu Atwood govori o mračnom svijetu “duhova” i “demona” kojeg često spominju njegovi pacijenti u stanju psihoze. On se pita, odakle dolaze ti “duhovi” i druga bića koja plaše i proganjaju mnoge osobe u stanju krize? Po Atwoodu, “duhovi” nisu ništa drugo nego posljedica fenomena kojeg znamo kao – “bipolarni poremećaj”.
U svom članku Atwood na veoma duhovit način razvija teoriju američkog psihoanalitičara Heinza Kohuta o potisnutim ambicijama i idealima koji upravljaju našim životom. Sve te neostvarene i poreknute ambicije i ideale, koji prebivaju negdje u dubinama nesvjesnog, Atwood zove – “duhovi”. Jasno, George Atwood ne vjeruje u postojanje duhova već ih ovdje koristi kao metaforu kako bi rastumačio fenomene projekcije i otuđenja.
U nastavku slijedi tekst Georga Atwooda:
“Bipolarni poremećaj i svijet duhova”
Duhovi nisu duše pokojnika. Duhovi su virtualne osobe, analogne virtualnim kvantnim česticama u fizici, koje zapravo i ne postoje u stvarnom svijetu, a ipak imaju određeni utjecaj na svijet. Virtualne su osobe, duhovi i demoni, zapravo sve one mogućnosti, sav potencijal toga što bismo mogli biti, odnosno, svega što smo bili i što smo mogli postati. Točnije, to su sve one mogućnosti kojima nikada nije dozvoljeno da postanu realnost.
Evo, takav je i duh – doktor zvan George Atwood, koji je slijedio liječničku struku tijekom svoje karijere i koji je učinio svoga oca vrlo sretnim i ponosnim. Ali tu je i radikalni anarhist koji se također zove Atwood, koji je posvetio svoj život rušenju svih postojećih društvenih struktura.
Ukratko, svi živimo sa svojim vlastitim neostvarenim mogućnostima, a one nas često posjećuju, čak i napadaju, ponekad veoma osvetoljubivo. Popričao sam o tome sa mojim poznanikom, briljantim psihijatrom, i on mi je rekao kako smatra da je takozvani “bipolarni poremećaj” zapravo posljedica iznenadnog prodora snažnih duhova, odnosno, prodora neostvarenih mogućnosti iz prošlosti, a koje su bile do kraja poreknute.
Njegova mi ideja izgleda jako zanimljivo pa sam ga odlučio intervjuirati. Zamolio me da ne otkrijem njegovo ime kako bi mogao slobodno govoriti.
Razgovor
George Atwood: Dakle, ti tvrdiš da bipolarni poremećaj stvaraju duhovi iz prošlosti?
Dr. E.: Svakako! Osoba ide kroz život, no mogućnost tko je ta osoba mogla postati, odjednom smogne snage i probije se u sadašnjost. Duh je rođen!
G.A.: Ali, što je s onom starom teorijom da manija predstavlja obranu od depresije?
Dr.E.: Ma, nikako. Postoje situacije kada osoba bježi od nečeg stvarno depresivnog i u žaru tog bijega upada u privremenu euforiju. No ako govorimo o pravoj maniji – to je ipak napad duhova.
G.A.: Ne razumijem, otkuda je došao taj duh?
Dr. E.: Dolazi od ‘potisnute mogućnosti’ koja nije bila ostvarena nego zaboravljena. Taj potencijal nije bio prepoznat već uništen!
G.A.: Ali, što uništava tu mogućnost? I što onda osnažuje takvog duha za napad?
Dr. E.: Osoba koja pati od upada duhova radi dvije stvari. Prvo, ona posve uništi svoj potencijal, ona zabrani toj mogućnosti da se ostvari, da se materijalizira u stvarnom životu. Kasnije, ta ‘zaboravljena mogućnost’ uzvraća napad, preuzima kontrolu, i tako potpuno skrši um te osobe.
G.A.: Dakle, sve to ima veze sa jezgrom osobnosti neke osobe?
Dr. E.: Da, jezgra osobnosti se cijepa. To se cijepanje zbiva prvobitnim rascjepom sebstva. Ambicije i ideali, koji trebaju biti usklađeni i u dijalogu, sada su u sukobu, u konfliktu. Prvi dio osobnosti često smrvi drugi dio, no drugi se dio kasnije vraća kako bi se osvetio. Ubacuje naboj eksploziva u mali svijet ovog prvog! I tako počinje invazija duhova!
Biološki model
G.A.: Ali kako ja to vidim, tvoja je teorija u suprotnosti sa svim modernim teorijama o genetskom i neurokemijskom temelju bipolarnog poremećaja, je li tako?
Dr. E.: Ma to su sve gluposti! To znam, to je moje područje kojim se bavim već pola stoljeća. To je prava sramota, taj biološki model. To je nešto što će se jednom zvati – mračna era psihijatrije.
G.A.: Zašto će to zvati mračnom erom?
Dr. E.: Zato što predodžba o mračnom srednjem vijeku govori o vremenu praznovjerja i nerazumijevanja. To što se u suvremenoj psihijatriji predstavlja kao prosvjećena znanost, zapravo je vrsta magičnog mišljenja. To je paradoks, to istovremeno postojanje duše i biološkog modela. Duh i kemija. Ali nije tako. Bipolarni poremećaj uzrokuju duhovi, kao što sam već rekao, a ti duhovi dolaze naoružani eksplozivom.
G.A.: Zašto onda ti pametni ljudi vjeruju u magično mišljenje? Odakle uvjerenje da je biologija ključ svega?
Dr.:E. Prijatelju moj, odgovor se krije duboko ispod površine. Tamo ćeš naći barikade protiv tih istih duhova o kojima govorimo. To su barikade u mračnim područjima liječničkih duša. Znaš li ti što sve prolazi osoba koja mora izdržati i preživjeti medicinski trening? Takvo je školovanje poput parne lokomotive koja gazi osobnost. Svaki tračak pobune i otpora mora nestati. Što se često i dešava, jer je to nastavak prvibitnog mrvljenja duše koje se dogodilo davno prije, u djetinjstvu. I tako se liječnici bave rušenjem i uništavanjem duhova. Oni ulažu veliki trud u poricanje njihovoga postojanja. Što je najgore, oni liju otrov u tijela onih nastanjenih duhovima. To što se događa je strašno.
G.A.: I ti si doktor, kako si ti izbjegao tu situaciju?
Dr. E.:Ja imam drugačiju prošlost.
Duhovi
G.A.: Možeš li nam reći još štogod o duhovima?
Dr. E.: Duhovi su svugdje i kontroliraju gotovo sve.
G.A.: Daj nam primjer gdje su to sve duhovi.
Dr. E.: Hajde, dobro. Prvo, ne samo da postoje duhovi nečijih neostvarenih mogućnosti, nego postoje i zaustavljene mogućnosti svih onih koje smo izgubili. Tih voljenih duša koje su umrle, a nisu imale šansu ispuniti svoje snove. Ti nam duhovi dolaze u mračnim trenucima, a naša patnja, u spoju s njihovom nemogućnosti da budu živi, postaje nepodnošljiva. Točno u tom trenutku, duh umrle osobe ulazi u nas i pretvara se u naš smisao života. Mnogi su od nas nastanjeni takvim duhovima. Često takav duh, okupator, preuzme tijelo druge osobe. Što je najgore, neostvarene mogućnosti te osobe daju zamah stvaranju novog duha. I tako nastaje dijalektički proces, duh protiv duha, u beskonačnost.
G.A.: Molim te, nastavi pričati.
Dr. E.: Duhovi mrtvih često napadaju malu djecu. Znao sam dječaka čije je tijelo bilo preuzeto na takav način. U dobi od sedam godina vidio je kako njegovog brata udara auto i kako on umire. Taj je njegov stariji brat bio majčino prvo dijete i njen ljubimac. Kasnije tog nesretnog dana, mlađi je sin ušao u zamračenu sobu u kojoj je majka ležala i plakala. Majka ga je opazila, i strašne su riječi izašle iz njezinih usta: “ZAŠTO TO NISI BIO TI?”
Kasnije te noći, dječak je imao čudnu viziju: stajao je u špilji duboko ispod površine zemlje. Nevidljive ruke počele su oblikovati mekanu zemlju u ljudski oblik, u noge, ruke, prsa, glavu,sve dok nije nastao div. Taj je div bila duša njegovog mrtvog brata, koja se vratila u život u njegovom sedmogodišnjem tijelu, i otada je on živio za obojicu. Vlastiti sjaj i svijetlo dječaka, zauvijek se ugasilo. Vrlo tužna priča.
Kreativnost
G. A.: Pričaj mi još o duhovima.
Dr. E.: Duhovi su ponekad aktivno uključeni u kreativnost; zapravo, bez duhova možda nikada ne bi bilo ništa stvoreno i svijet bi se zaledio u ponavljanju istih obrazaca.
G.A.: Moraš mi to sada objasniti.
Dr. E.: Duh napadne nekoga, izgura ga van, a osoba koja je izbačena želi se vratiti natrag. I tako, ona slika slike. No, slike koje ona slika mogle bi biti slike njene vlastite odsutnosti, što je zapravo jako dobro. Slikar Van Gogh to može potvrditi svojom slikom prazne stolice. Kao i u tužnoj priči koju sam upravo ispričao, Van Gogh je bio nastanjen duhom svoga starijeg brata koji je umro. Čak su mu dali njegovo ime. Njegovo se vlastito svjetlo prigušilo i počelo nestajati. No, u slici stolice na kojoj nitko ne sjedi, to svjetlo treperi i osvjetljava prostor, ma koliko god bilo neprimjetno.
Kreativnost je tako osvjetljavanje onoga što je ranije bilo prekriveno tamom.
G.A.: Daj nam ispričaj još nešto.
Dr. E.: Na primjer, gospodin koji se zvao Martin Ramirez. I on je bio slikar, katatonični shizofreničar, zatvoren u kalifornijskim psihijatrijskim bolnicama posljednjih desetljeća svog života. Tema koja se ponavlja u njegovim osebujnim crtežima je vlak koji izlazi iz mračnog tunela na rubu planine i kreće prema drugom tunelu. Vlak na svakom od tih crteža izgleda osvijetljen suncem, ali samo na trenutak, jer nastavlja se njegovo putovanje u tamu.
To je vlak duhova. To su neostvarene mogućnosti vlastitog bića, simbolizirane tim kratkim tračcima putovanja izvan tunela, na suncu. Na žalost, na slikama vidimo kako taj čovjek nikada nije ni imao šanse ostvariti vlastiti život. Veći je dio života proveo u ne-bivanju. Ta aktivnost crtanja, za vrijeme njegove hospitalizacije, bila je jedini znak kako još uvijek postoji skrivena jezgra njegove životne snage. Izlazak iz tunela simbol je rođenja, iskustvo života, ovaj puta kroz crtanje. Tako umjetnički rad zapravo stvara sliku njegove prave osobnosti. Martin Ramirez bio je mala lokomotiva koja smije živjeti, no samo na trenutak.
Jacques Derrida
G.A.: Daj mi još jedan primjer.
Dr.:E. Francuski filozof Jacques Derrida. I on je imao brata koji je umro ubrzo nakon što je rođen. Derridina je majka reagirala na gubitak svojeg djeteta time što je požurila sa sljedećom trudnoćom i rodila Jacquesa. No, nije žalovala za prvim djetetom, i kad je pogledala na svoje novo dijete, vidjela je dušu onoga koji nije preživio. Jacques je utješio svoju majku time što je postao dijete koje je bilo izgubljeno.
No, je li njegov identitet bio stvarno njegov? To se pitanje pitanje provlači kroz Derridinu teoriju dekonstrukcije. Dekonstruirati ideologiju, doktrinu, znači postavljati pitanja o svemu što nam na prvi pogled izgleda kao apsolutna istina ili prirodni zakon. Dekonstrukcija tako postavlja temelje za novu, kreativnu organizaciju svijeta. Derrida je uvijek tražio nove puteve za rođenje vlastite duše. Njegova je priča tužna jer se nikada nije do kraja ostvario. Može se reći da je i on bio vlak, ali zauvijek zarobljen u pokušaju izlaska iz tunela.
Nedavno sam sreo ženu koja mi je rekla da je bila bliska s Derridom nekoliko godina prije nego što je umro. Rekla mi je kako je osjećala kao da on zapravo i nije prisutan. Ali George, dođi neki drugi puta, i možda ću ti ispričati još priča o duhovima ili nekim drugim zanimljivim stvarima. Veselo je pričati s tobom, čini mi se se kao da si stvarno zainteresiran. Ne doživljavam to baš često.
No toliko za danas.