Antipsihijatrija je relativno nova perspektiva u psihoterapiji po kojoj neki oblici “liječenja” često stvaraju više štete od samog psihološkog problema.
Antipsihijatrija u prvi plan stavlja odnos, a psihološke probleme vidi kao pukotine u odnosu. U tome se razlikuje od psihijatrije koja u prvi plan stavlja tzv. “biološki model osobnosti” po čemu je uzrok problema – “negdje u mozgu”. Otac antipsihijatrije je škotski psihijatar, ali pored toga i filozof fenomenologije i egzistencijalizma – Ronald Laing.
Zasluga je Ronalda Lainga što osoba u psihološkoj krizi danas može odbiti nekada popularne psihijatrijske metode. To su one metode koje ja vidim kao brutalne i okrutne, a uključuju tzv. “lobotomiju”, “elektrošokove” i lijekove koji svode metabolizam na razinu biljke. Psihoza nije više “kemijska neravnoteža mozga”, što je bila prije stotinu godina.
Što je uopće psihoza? Evo što o tome kaže Ronald Laing – “Ludilo je posve razumna prilagodba nerazumnom svijetu.”
Fenomenologija protiv biologije
Trenutno se u svijetu psihologije i filozofije vodi nemilosrdan rat. To je borba između tzv. “neuroznanosti” koja nastoji ljudsko ponašanje svesti na skup elektrona u mozgu. Na “drugoj strani barikade” jest filozofija fenomenologije, egzistencijalizma, hermeneutike i etike. Fenomenolozi nastoje zaustaviti to nemilosrdno svođenje ljudskog bića na “brojeve” i “električne potencijale”. Međutim, spomenute “neuroznanosti” poput virusa pomalo prodiru i u svijet filozofije. Danas znamo za pojmove – “neurofenomenologija”, “neuropsihoanaliza”, “neurofilozofija”.
Fenomenolozi se ipak ne predaju. U svijet psihoterapije oni pomalo uvode drugačiji model ljudske psihe. To je tzv. “fenomenološko-egzistencijalistički” model. Po tome ljudska psiha nije određena kemijom mozga već svojim “iskustvom bivanja u svijetu”. Psihološki problem tako nije određen “kemijskom neravnotežom” već je problem negdje vani, u svijetu. U obitelji i društvu u kojem osoba živi.
Ronald Laing je jedan od prvih psihijatara koji se razočarao u “biološki model osobnosti”. Razočarao se u “kemijsko” tumačenja “ludila” i psihoze – tumačenje po kojem je psihoza “u glavi”.
Mit o mentalnoj bolesti
Ronald Laing ne vjeruje u pojmove poput “mentalne bolesti” ili “duševnog poremećaja”. Za njega je to iluzija koju naziva – “Mit o mentalnoj bolesti“.
U svojoj knjizi “Rascijepljena osobnost, studija o normalnosti i ludilu”, iz 1960. godine, Laing se pita – “Jesu li depresija, tjeskoba, psihoza i slično, “bolesti’ ili ne?”. On nastavlja – “Nije li moguće da danas posjedujemo cjelovito “znanje” o psihozi, a da nismo u stanju razumjeti jednu jedinu psihotičnu osobu?”. Drugim riječima, psihijatrija tvrdi kako razumije uzroke psihoze, dok se pacijent osjeća do kraja usamljeno i neshvaćeno – nitko ga ne razumije.
No iako psihoza nije bolest, to ne znači da će ikada nestati. Baš kao i problem gladi i siromaštva, socijalnih razlika, rata. Po Laingu – “Društvo ne želi znati prave uzroke!”. Spomenuti “biološki model osobnosti”, kao i “neuroznanosti”, samo su veoma elegantan način kojim znanost istražuje “mentalne bolesti” bez opasnosti da se ikada dotakne pravog uzroka. Društvo, roditelji i nastavnici mogu mirno spavati.
Rascjep osobnosti
Ronald Laing uglavnom se bavi problemom tzv. “rascjepa osobnosti”. To je problem “pukotine” u odnosu čovjeka i svijeta. Taj psihološki rascjep Laing vidi kao tzv. “psihološku obranu”, kojom se osoba štiti od posvemašnje “psihološke smrti”. To su oni mračni trenutci našeg života kada nam svi govore da smo “loši”, da smo “krivi”, kada nam govore da nas – nema. Ili što je najgore – kada nam uopće i ne govore. U knjizi – “Rascijepljena osobnost”, Laing tvrdi kako je smisao psihološkog rascjepa sačuvati iskustvo vlastite vrijednosti i značaja čak i kada ga svi poriču. Čak i kada čitav svijet govori kako je naše iskustvo pogrešno.
Koje je to temeljno iskustvo koje nam svijet ne može oprostiti? Ja bih ga izrazio riječima – “Ja sam poseban, ja sam važan, ja sam živ!”.
Svako se dijete rađa s tim doživljajem i svijet mora uložiti ogroman napor da to iskustvo do kraja zatre. Međutim, taj se doživljaj ne može uništiti. Nakon traume, iskustvo vlastitog značaja i vrijednosti još je živo, ali sada obitava u prostorima nesvjesnog i rascjepom je odvojeno od ostatka osobnosti. Svi smo mi “kraljice” i “kraljevi”, samo to rijetki mogu priznati. “Ludilo” ili psihoza je, prema tome, istovremeno postojanje dviju posve oprečnih psiholoških struktura. Jedna je posve “beznačajna”, dok je druga “velebna”.
Tako je “ludilo”, po Ronaldu Laingu, očajnički pokušaj da se zadrži iskustvo vitalnosti u svijetu bez empatije. Da se očuva cjelovitost u fragmentiranom svijetu. Da se spasi vlastita istina u svijetu temeljenom na laži.
Winnicott
Ako je psihoza stanje posvemašnje fragmentacije osobnosti, što se može učiniti da se osobnost “iscijeli”? Laing, u duhu tzv. “kontinentalne filozofije” Heideggera i Merleau-Pontyja, kaže kako se cjelovitost uma, duha i tijela postiže njihovim zrcaljenjem u očima druge osobe. Drugi naziv za takvo zrcaljenje može biti i – igra.
Igra kojom majka i dijete usklađuju svoje raspoloženje prvo je iskustvo “bivanja u svijetu”. To je temelj svih kasnijih odnosa sa svijetom. Igra je uzajamno odražavanje unutarnjih stanja majke i djeteta. Majka, odnosno svijet, reagira na dječje fantazije, misli i osjećaje, čime ih potvrđuje i otjelovljuje. Svaka se igra može izraziti riječima – “Ja vidim da ti vidiš da te vidim!”, i tako u beskraj.
Laing često spominje svog kolegu i suradnika, britanskog psihoanalitičara i pedijatra Donalda Winnicotta. Njih su dvojica godinama radili na poznatoj londonskoj klinici Tavistock, sa psihoanalitičarima Johnom Bowlbyem i Wilfredom Bionom. Winnicott se bavio tumačenjem fenomena igre majke i djeteta.
Nagli prekid igre Winnicott označava pojmom – “traumatski prodor stvarnosti”. Iznenadni prodor tuđe perspektive kao – “jedine objektivne realnosti”, prekida svaku fantaziju, prekida igru, a s njom i zajednički prostor odnosa. Drugi naziv tog fenomena može biti i – “intruzivna majka”.
Pukotina
Tako nastaje pukotina, spomenuti rascjep osobnosti kojom se Laing najviše bavi . Bez zajedničkog prostora igre, svijet se lomi na “Ja i Ti”, na “unutarnje” i na “vanjsko”. Za Lainga je ta pukotina među svjetovima, tzv. “schisma”, uzrok kasnijeg psihološkog problema kojeg obično zovu – “schizophrenia”. Rascjep, kaže Laing, očituje se na dvije razine. Kako bi sačuvalo svoje iskustvo i svoju istinu, dijete može “odustati” od svijeta. S druge strane, kako bi sačuvalo svoju povezanost sa svijetom dijete može “odustati” od svoje istine, svojih osjećaja, odnosno, od sebe. Drugim riječima, u takvom je svijetu dijete “prokleto” što god da učini. “Prokleto” je ako ode, “prokleto” je ako ostane.
Pri kraju svoje knjige “Rascijepljena osobnost”, Laing opisuje “dvostruku osobnost” djevojke Julie. Na jednom je kraju njene osobnosti fantazija cjelovitosti, svemoći i samodostatnosti. Na drugom je kraju fantazija posvemašnje raspršenosti, bespomoćnosti i “urođenog zla”. Po Laingu, izvorni doživljaj cjelovitosti i inicijative kojeg majka nije vidjela ostao je sačuvan u fantaziji svemoći. S druge strane, perspektiva njene majke, ostala je sačuvana u iskustvu raspada i “izvornog zla” djevojke Julie.
Merleau – Ponty
Ronald Laing stoga tvrdi kako je suvremeno društvo većinom rascijepljeno – “shizoidno društvo”. Osim što je “odvojen” od vanjskog svijeta, pojedinac je i “odvojen” od samog sebe, odnosno, od svojih osjećaja ili afekata. Tako je odvojen i od vlastitog tijela. Vlastito se tijelo doživljava kao objekt, kao produžetak. Malo tko zaista “biva” u svom tijelu do te mjere da može reći – “Ja sam svoje tijelo!”.
Zato Ronald Laing često spominje francuskog filozofa Merleau-Pontyja. Kao fenomenolog, Ponty se intenzivno bavio tumačenjem fenomena – “tijela u svijetu”. Kako to Ponty kaže – “Tijelo je naš jedini instrument za odnos sa svijetom!”. Ponty je primijetio kako za trajanja naše usklađenosti sa svijetom mi nismo svjesni tijela. Tek kada se usklađenost prekine, postajemo svjesni tijela i njegovih “procesa”. Drugim riječima, tijelo nije objekt, ono postaje objektom tek kada je “izvan svijeta”.
Ponty navodi primjer nogometaša koji za vrijeme utakmice doživljava sebe “u zoni”, odnosno, doživljava sebe kao “jedno s loptom i jedno s terenom”. On je tada toliko usklađen sa svijetom da se briše svaka dualnost – “Ja-Lopta”, ili “Ja-Teren”. Kasnije, nakon utakmice, kada izađe “iz zone”, metafizika dualnosti, rascjep svijeta, ponovo se vraća.
Slično je i s glazbenikom, slikarom, kuharom, vozačem. Svi se oni osjećaju živima i vitalnima dok su “u zoni”, dok “bivaju u svijetu”. Biti “unutra” smisao je njihovog života i umjetnosti. Američki filozof Hubert Dreyfuss, Heideggerov učenik, naziva to bivanjem u tzv. “pre-reflektivnoj zoni”, koja je slobodna od tzv. “mentalnih reprezentacija” i jezika.
I njemački filozof Martin Heidegger svoj projekt “destrukcije metafizike” vidi kao pokretanje “primordijalnih” razina bivanja, “radikalne” uronjenosti u svijet. To je tzv. “predsokratovska* grana antičke filozofije.
Psihoterapija
Za Lainga se psihoterapija može svesti na riječi – “Budi svoj, radi što hoćeš!”. I zaista, njegova “klinika” na Kingsley Hallu u Londonu, dugo je vremena bila jedino mjesto na svijetu gdje je svatko mogao raditi što želi i biti što hoće. I što je najvažnije, pri tome ostati članom zajednice! Svaki oblik egzibicionizma ili ekscentričnosti bio je pozdravljen pljeskom odobravanja. Kada ih je posjetio tadašnji James Bond, glumac Sean Connery, Laing i Connery proveli su večer u hrvanju, ne bi li otkrili koji je od njih dvojice Škota – jači.
Po Laingu, psihoza nije bolest već očajnički pokušaj potvrde vlastite istine koju svijet negira. Laing navodi primjer klijentice koja se jednog dana vratila kući i tamo zatekla svog supruga i njegovu ljubavnicu u krevetu. Na njeno pitanje – “Što se to događa, tko je to?”, suprug je odgovorio – “Ali draga, pa to je fontana!”. Supruga je doživjela stanje potpune zbunjenosti – na trenutak je zaista i vidjela fontanu!
To je pravi rascjep osobnosti kada istovremeno nastojimo zadržati “istinu” koju nam daje svijet, i svoju osobnu “istinu”. U spomenutom je primjeru pobijedio svijet.
Laingova terapija nastoji uskladiti te dvije istine i tako zaliječiti rascjep. Zato Laing ne kritizira svoje pacijente. Pušta ih da svijetu izlože sve svoje skrivene fantazije. On ih nastoji razumjeti, prepoznati i prihvatiti kako bi se velebne fantazije povezale s ostatkom osobnosti. On zaista može dozvoliti svom pacijentu da “pobjedi”!
Za takvu vrstu terapije od posebne je važnosti da terapeut bude svjestan svoje uloge, odnosno neizmjerne snage koje posjeduje. On treba znati kako svaka riječ koju kaže ima snagu razoriti ili iscijeliti svemir druge osobe. Koliko je Laing bio svjestan svoje uloge?
Kritika
Kao što već znamo, pored naše potrebe da svijet prepozna našu snagu i moć, jednako je snažna i naša potreba da i mi vidimo svijet kao izvor snage i moći. To je temeljna ljudska potreba za učiteljem, autoritetom, idealom. Baš kao i ambicije, i naši ideali imaju snagu povezati dijelove osobnosti u cjelinu. Tu psihološku strukturu Sigmund Freud zove – superego.
Na žalost, vjerujem kako život u Laingovoj “komuni” na Kingsley Hillu nije mogao zadovoljiti tu temeljnu ljudsku potrebu. U plemenitom pokušaju da svi budu prijatelji, Laing se u svemu izjednačio sa svojim pacijentima. Bio je u svemu ravnopravan. No ljudi u težim psihološkim krizama traže nekoga tko je jači od njih samih, nekoga tko ih može voditi na putu prema svjetlu. U teškoj psihološkoj krizi osoba treba čvrsto uporište. Ona treba – metafiziku. Tek kasnije, nakon mnogo godina analize, u procesu kojeg zovemo – “analiza prijenosa” ili “dekonstrukcija”, od takvog se “arhaičnog ideala” može pomalo odustati. Bojim se kako je Laing preskočio tu prvu, veoma važnu fazu svakog odnosa – idealizaciju.
Naime, njegovi su ga pacijenti svakodnevno gledali, ni manje ni više, nego – posve pijanog. Pitam se, kako pokrenuti idealizaciju prema osobi u koju se ne može “projicirati” stabilnost i integritet? Unatoč dobrim namjerama, bojim se kako Laing nije do kraja spoznao svoju ulogu. Ja vjerujem kako se bojao vlastitih “velebnih fantazija”, i opasnosti da ga ne odvedu na “tamnu stranu”. Kako ja to vidim, to je univerzalni strah kojeg posjeduje svatko od nas, i to je istovremeno temelj psihološkog problema kojeg obično zovu – narcizam.
Svjetlo
No za svog je života Ronald Laing uveo filozofiju fenomenologije i egzistencijalizma u svijet psihijatrije. Nepovratno je izmijenio važeću paradigmu metalnih bolesti. U cijelom se svijetu na ljude sa psihološkim problemima danas gleda na drugačiji način. Zapravo ih se prvi puta i vidi! Vjerujem kako društvo, nakon Lainga, prihvaća svoj dio odgovornosti za stvaranje psiholoških problema – psihoze, depresije, tjeskobe i drugih.
Na kraju, nadam se da projekt Ronalda Lainga neće pasti u zaborav. Cilj je da se baš svaki psihološki problem vidi kao problem obitelji i zajednice. Nekada se vjerovalo da je “schizophrenia” genetski uzrokovana. Danas samo rijetki tako misle. Na žalost, povijest se ponavlja s problemom – autizma. Koliko će trebati da društvo prihvati i taj dio svoje odgovornosti?
Kao što kaže Ronald Laing – “Ako ljudski rod nekako preživi, vjerujem kako će ljudi budućnosti na našu epohu “Prosvjetljenja” gledati kao na doba “Tame”. Oni će znati kako je to što zovemo – “shizofrenija”, samo jedan od načina kojim svjetlo počinje pomalo prodirati kroz pukotinu!”.
