Patološka prilagodba – Bernard Brandchaft

Patološka prilagodba


Tema je ovog predavanja tzv. “slobodno” i “prilagođeno” dijete, odnosno, pojam – “patološka prilagodba”, kojeg je u svijet psihoanalize uveo američki psihoanalitičar Bernard Brandchaft.

Što je to “patološka prilagodba“? Ukratko, to je psihološka obrana kojom odustajem od vlastite volje, ambicije ili namjere. Umjesto vlastite namjere, mojim ponašanjem kao i mojim doživljajem svijeta, sada upravlja tuđa namjera i tuđa volja. Možda se pitamo, koji je smisao te obrane? Smisao je moje prilagodbe svijetu – neizrecivo bolno iskustvo kako ostajem bez svijeta. Odnosno, neizdrživo iskustvo kako me svijet odbacuje. Drugim riječima, u strahu da ne ostanem bez svijeta, odrekao sam se slobode. No kako odrediti “slobodu”?

Sloboda

Slobodu možemo odrediti na dva načina – kroz ponašanje i kroz doživljaj. Mjerenjem i analizom ponašanja druge osobe mogu znati koliko se njeno ponašanje razlikuje od “normalnog”. Međutim, još nitko nije pronašao “normalnu” osobu. Takva stvar kao što je “normalnost” ipak ne postoji.

Zato ću slobodu odrediti kao – moje iskustvo ili doživljaj slobode. Po tome, čovjek se čak i u zatvoru može osjećati slobodno, a na slobodi se može osjećati kao u zatvoru. Ovo drugo je, na žalost, svakodnevno iskustvo većine ljudi na pragu dvadeset i prvog stoljeća.

Konačnost

Neki su svjesni svoje ograničenosti u vremenu, i zbog toga neprekidno očajavaju. U kratkom vremenu do smrti ne mogu ispraviti brojne pogreške koje su u životu napravili. Stoga su naizmjence anksiozni i depresivni.

S druge strane, poznajemo i ljude koji svoju ograničenost potiskuju i poriču. Oni vjeruju kako neće umrijeti, a ako i umru, smrt nije kraj već “novi početak”. Oni ne “umiru”, ali i nisu posve “živi”, što je uvijek cijena iluzije “besmrtnosti”.

Međutim, znamo i one koju svoju ograničenost ne potiskuju, ali pri tome ne očajavaju. Oni su svoju ograničenost u vremenu i prostoru prihvatili. Tek u njima otkrivamo iskustvo života i doživljaj slobode. Zato francuski filozof egzistencijalizma Jean Paul Sartre kaže – “Sloboda je spoznaja ograničenosti!”.

Pitam se – ako je tako, zašto svi ne prihvate svoju konačnost i tako postanu slobodni? Na žalost, znanje nije dovoljno, spoznaju ograničenja treba emotivno odreagirati. U tome se spomenute tri grupe razlikuju. Slobodna osoba može emotivno reagirati na spoznaju svojih ograničenja, dok prilagođena osoba to ne može. Ona se svojih afekata odrekla, prilagodila se.

Moja sloboda, prema tome, nije sloboda od vremenskih i prostornih ograničenja. To nije moguće postići. Sloboda je u izražavanju osjećaja. Slobodno dijete smije izražavati sve svoje misli i osjećaje. Prilagođeno dijete čak i ne zna da ih ima.

Bernard Brandchaft

Američki psihoanalitičar Bernard Brandchaft dugi je niz godina bio voditelj Instituta za psihoanalizu u Los Angelesu, a kasnije i osnivač Instituta za istraživanje subjektivnosti. Kao najbolji prijatelj američkog psihoanalitičara Heinza Kohuta, bio je uz njega i na dan njegove prerane smrti 8. listopada 1981. godine. Kasnije je, zajedno sa Robertom Stolorowom, Kohutovu psihologiju osobnosti povezao sa filozofijom fenomenologije i egzistencijalizma. Danas ju znamo pod nazivom – “intersubjektivna psihoanaliza“.

Teorija patološke prilagodbe Bernarda Brandchafta kaže kako se dijete u kojem društvo i roditelji nisu prepoznali vlastitu autentičnu osobnost uvijek mora prilagoditi roditelju, sve do potpunog nestajanja. U strahu od prekida povezanosti s roditeljem, dijete mora žrtvovati velike dijelove sebe, a neki puta i cijelog sebe.

Strategije preživljavanja

Brandchaft spominje tri strategije kojima se dijete nosi s okolinom u kojoj ga ne prepoznaju i ne prihvaćaju.

  1. Kako bi zadržalo doživljaj povezanosti s roditeljem, dijete odustaje od svojih misli i afekata za koje zna da se neće svidjeti roditelju.
  2. Dijete može ostati vjerno sebi, svojim osjećajima i stavovima, ali je zato izolirano i otuđeno od roditelja i svijeta.
  3. Dijete može oscilirati između ta dva pola, biti poslušno i prilagođeno u društvu roditelja, ali pokazivati inicijativu u društvu vršnjaka.

Takvo dijete uvijek mora birati između gubitka vitalnih dijelova svog bića i gubitka intimne povezanosti sa svijetom. Zato se ono uvijek nastoji prilagoditi, ugoditi drugima, po cijenu vlastitih ambicija. U svojoj dubini takvo dijete uvijek skriva potisnuto nezadovoljstvo i bijes. Ukratko, dilema tog djeteta glasi – proklet sam ako odem, proklet sam ako ostanem!

Potiskivanje i poricanje

Glavni je razlog potiskivanja i poricanja autentičnih osjećaja i autentičnog iskustva smrtni strah koji dijete osjeća pred spoznajom mogućnosti da ostane samo na svijetu. To nije obična samoća, kad se dijete igra, šeta šumom ili gleda televiziju. To je “temeljna”, “radikalna”, “egzistencijalna” samoća koja znači posvemašnji prekid svake povezanosti sa svijetom. To je stravičan doživljaj nepovratne odbačenosti u predjele izvan ljudskog. Jedini je izlaz tada – patološka prilagodba, posvemašnje poistovjećenje.

Je li taj strah možda iracionalan, umišljen, kao što mnogi misle? Ne, to je pravi i stvarni strah. To je strah od gubitka ljudskosti, protiv kojeg nema lijeka. Drugim riječima, ako okolina odluči ne prepoznati i ne prihvatiti dijete, tada mu zaista nema spasa. Vjerujem kako psiholozi intersubjektivnosti mogu najbolje razumjeti prirodu i dubinu tog straha.

George Atwood

Tako psihoanalitičar George Atwood kaže – “U svijetu u kojem se sva istina i život poriče i pretvara u laž, samoubojstvo je čin potpune prilagodbe. U svijetu u kojem se sva istina i život poriče i pretvara u laž, samoubojstvo je jedini autentični čin!“.

Što nam Atwood želi reći? U prvom se slučaju žrtva u tolikoj mjeri prilagodila svijetu da se poistovjetila s lažima. Kako poruka glasi – “Ti nisi vrijedna da živiš, bolje da te nema!”, posvemašnja prilagodba znači izvršenje poruke. Iako ta poruka nije “istina” već je posvemašnja laž.

S druge strane, u takvom svijetu posvemašnje laži, jedini autentični čin je odustati od prilagodbe lažnom svijetu i napustiti taj svijet. Čak i po cijenu života.

Svijet laži

Po riječima psihoanalitičara Jacquesa Lacana i Heinza Kohuta – “svako se dijete rađa prerano“. Ono u trenutku gubi doživljaj jedinstva s majkom, što je uvijek iskustvo posvemašnje katastrofe. Do tog trenutka majka je zadovoljila svaku potrebu i prije nego se pojavila. Nakon rođenja, temeljno iskustvo djeteta mora biti razočaranje, a temeljni osjećaj mora biti ljutnja. Ideja da je dijete na bilo koji način zadovoljno ili sretno velika je laž.

Zato je temeljno iskustvo svakog djeteta – ljutnja, mržnja, bijes. Kao što znamo, te bolne afekte nastoji izraziti, staviti u riječi, svaka dječja priča i bajka. Najveća je laž negirati te neugodne osjećaje i na njihovo mjesto staviti osjećaje zadovoljstva i sreće. Zato bih rekao kako je – “dobro” dijete uvijek i “prilagođeno” dijete.

Narcizam roditelja

Hoće li dijete ustrajati u svom osjećaju razočaranja i nezadovoljstva, ili će se prilagoditi i od svojih osjećaja odustati, ovisi o osobnosti roditelja. Može li roditelj prihvatiti svoju konačnost, može li prihvatiti vlastitu ograničenost? Možda je u svojim fantazijama još uvijek besmrtan, svemoćan, “gospodar svijeta”. Ili je barem – “najbolji otac” ili “najbolja majka” na svijetu. U tom slučaju dijete postaje publikom koja hrani “velebne fantazije” roditelja.

Takvo dijete mora biti “sretno”, nikad razočarano, nikad ljuto. Dječje razočaranje i bijes uvijek znači narcističku povredu velebnih fantazija takvog roditelja. To je smisao patološke prilagodbe. Kako bi ostalo dijelom roditeljskog velebnog svemira, dijete se mora odreći svakog nezadovoljstva i razočaranja, kao i svih afekata ljutnje koje to razočaranje prate.

Patološka prilagodba

Patološka prilagodba počinje u obitelji, a nastavlja se u društvu. Škola je takvo mjesto gdje dijete uči kako se bolje prilagoditi, umjesto da uči kako se bolje izraziti. Jedan od kritičara takvog školskog sustava koji traži posvemašnju prilagodbu jest i škotski pedagog Alexandar Neill, autor knjige “Slobodna djeca Summerhilla“. Njegova ideja o “školi kojom upravljaju učenici” prije nekoliko godina ostvarila se i u našoj zemlji, u Karlovcu. Alexandar Neil tvrdi kako dijete treba razviti sposobnost tzv. “samoregulacije“. Svako dijete, kaže Neil, ima sposobnost procjene što je za njega dobro, a što loše, može donositi vlastite odluke. Nitko ne treba odlučivati za njega.

On kaže – “Nema opravdanja da se dijete uči lažnom moralu. Psihološki je pogrešno tražiti od malog djeteta da bude nesebično. Svako je dijete egoist, svijet je njegov. Njegova je ambicija jaka, on je kralj zemlje. Kad mu damo jabuku on će je pojesti. A zapovijed njegove majke da jabuku podijeli s mlađim bratom, tjera ga da mrzi mlađeg brata još više.”

Stockholmski sindrom

Primjer patološke prilagodbe jest i tzv. “Stockholmski sindrom“. Zlostavljač u toj mjeri negira žrtvu i sve njene misli i osjećaje da se žrtva na kraju u toj mjeri prilagodi zlostavljaču da postane njegov obožavatelj. Žrtva se u potpunosti poistovjetila sa zlostavljačem.

Tom fenomenu ime je dao švedski psihijatar Nils Bejerot 1973. godine. Te je godine Jan Olsson, kriminalac na uvjetnoj slobodi, pokušao orobiti Kreditnu banku, najveću banku u Stockholmu. Pri tome je oteo četiri zaposlenika banke, tri žene i muškarca, da mu budu taoci. Talačka je kriza trajala šest dana uz česte prijetnje eksplozijom. Kada su naposljetku taoci oslobođeni ni jedan nije želio svjedočiti protiv svojih zlostavljača. Upravo suprotno, bivši su taoci sada počeli skupljati novac za obranu kriminalca.

Poistovjećenje sa agresorom

Drugi naziv za patološku prilagodbu jest i “poistovjećenje s agresorom“. Taj fenomen prvi su opisali psihoanalitičari Sandor Ferenczi i Ana Freud još davne 1932. godine. Dobar je primjer – dijete koje odlazi zubaru, a odmah ga po povratku kući vidimo kako “vadi zube” svom plišanom medvjedu. Naime, kod zubara nije mogao izraziti svoje nezadovoljstvo i ljutnju, već se prilagodio.

Bipolarni poremećaj

Nije rijedak psihološki fenomen kada se “slobodno dijete” izmjenjuje s onim “prilagođenim”. Oni dijele istu psihu koja je sada “rascijepljena” na dva dijela. To je tzv. “okomiti rascjep psihe” kako ga naziva Kohut. Okomiti rascjep psihe dopušta da čovjek istovremeno posjeduje dva suprotstavljena karaktera, jedan uz drugi, a koji se međusobno ne “vide”. To je tzv. “bipolarni poremećaj” ili “manično depresivna schizophrenia“.

Tada na površinu svijesti izranja “slobodno dijete” koje radi sve što želi. Ono je redovito euforično i manično. No kako njegovo ponašanje ne izaziva pozitivne reakcije svijeta, euforija ne traje dugo. Na površinu tada izlazi “prilagođeno dijete”, ono koje se poistovjetilo s porukom roditelja. Kao što znamo, to je poruka – “tebe nema, ti nisi živ!”. Osoba nastoji ispuniti to “proročanstvo” ili odmah, kroz samoubojstvo, ili pomalo, kroz depresiju ili letargiju.

Ono što je manje poznato, o čemu se manje govori, jest spoznaja kako je stanje manije ili euforije zapravo ona prava, autentična osobnost. No ona je često drugima naporna i stoga je svi nastoje umiriti i “prizemljiti”. S druge strane, stanje depresije je ugodno za okolinu, društvo ju lakše podnosi. Usudio bih se reći, čak ju priželjkuje.

Binarne opozicije

Uobičajena prilagodba društvu, stara koliko i ljudski rod, su tzv. “rodne uloge“. Američka filozofkinja Judith Butler, podsjeća nas kako rodno određenje, podjela na muško i žensko, nije biološki dana, već je tzv. “socijalni konstrukt”. Odnosno, ta se podjela – uči. Podjela ljudskog roda na te tzv. “binarne opozicije” samo je još jedna psihološka obrana, patološka prilagodba. Osobnost opet preživljava kroz posvemašnje poistovjećenje.

No bez obzira na snagu i dubinu prilagodbe svijetu, Bernard Brandchaft i suradnici vjeruju kako je moguće pomoći osobi koja je izgubila sebe. Kada moju perspektivu i subjektivnost netko prepozna kao jednako vrijednu i značajnu, moje iskustvo slobode vraća se istog trena. Patološka prilagodba više nije potrebna. Kao što već znamo, to je temeljni cilj i smisao intersubjektivne psihoterapije.

Na kraju, ponovio bih kako ne postoji posvemašnja sloboda. Svi živimo unutar granica vremena i prostora, nije ih moguće zaobići. Međutim, postoji posvemašnje “iskustvo slobode”. To znači kako – “postajem slobodan tek kada svoje razočaranje i nezadovoljstvo neizbježnim granicama ja mogu izraziti i podijeliti sa svijetom!”.