Tibetanci već više od tisuću godina vjeruju kako postoji svijet između života i smrti, prostor prijelaza iz jednog stanja u drugo.
Taj se prijelazni prostor u tradiciji drevne budističke i tibetanske tradicije naziva “Bardo Thödol“, a spominje ga tzv. “Tibetanska knjiga mrtvih“. Danas govorim o sličnosti između prijelaznog prostora Tibetanske knjige mrtvih i prijelaznog prostora kojeg spominje britanski psihoanalitičar i pedijatar Donald Winnicott.
Uvod
Kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća označio je kraj epohe britanske kraljice Viktorije, epohe potiskivanja i poricanja temeljnih ljudskih žudnji i osjećaja. Možda je upravo to nehumano potiskivanje osjećaja stvorilo atmosferu iz koje su izronili “pobunjenici” poput Nietzschea, Heideggera, Freuda i mnogih drugih, koji daju temelje za novu, “autentičnu osobnost”. Po njima, osobnost zaista i može biti slobodna, autentična, ali tek kada prihvati sve svoje dijelove, sve svoje fragmente. Posebno one koje su obitelj, društvo i kultura osudili.
Tako je područje njihovog istraživanja onaj prostor psihe kojeg društvo ne vidi, kojeg se odriče ili ga se srami. Freud je prvi odredio taj prostor kao – “nesvjesno”, te predložio tehniku kojom se taj prostor povezuje s ostatkom osobnosti. Freud je primijetio kako najveći dio nesvjesnog čine destruktivne fantazije, odnosno, potisnuta destruktivna namjera.
Zato je svojom tzv. “terapijom razgovorom“, nastojao osvijestiti osjećaj ljutnje bez potrebe da ljutnju označi nemoralnom, nezrelom ili “lošom”. Prije njega ljutnja je bila znak “urođenog” zla kojeg treba što prije iskorijeniti. Tako se i odgoj djece temeljio na disciplini i kontroli “zlih nagona” koje se snagom volje može “nadzirati”.
Filozofije istoka
Početak dvadesetog stoljeća vrijeme je potrage za novim, “autentičnim čovjekom” koji nije sputan teretom krivnje i srama posljednjih dvije tisuća godina tradicije. U potrazi za “novim” čovjekom, tih se godina zapadno društvo počinje zanimati za filozofiju i kulturu istoka u nadi da će tamo naći odgovor na temeljna filozofska pitanja. To je svakako pitanje – “Tko sam ja?”, odnosno, to je pitanje – “Što bih sve mogao biti, da svoju pravu prirodu ne moram skrivati od svijeta?”.
Tih je godina zapadno društvo otkrilo i “Tibetansku knjigu mrtvih”. To se djelo savršeno uklopilo u tadašnji duh vremena, svojim preciznim, detaljnim opisom svijeta nesvjesnog.
Tibetanska knjiga mrtvih
Po Tibetanskoj knjizi mrtvih postoji prostor između života i smrti tzv. “Bardo Thödol”. Taj prijelazni prostor psihoanaliza vidi kao još jednu metaforu podsvijesti i nesvjesnog. Tibetanska knjiga mrtvih i psihoanaliza dijele ideju da je ljudska podsvijest ispunjena fantazijama i slikama demona neizmjerne snage i moći, koji uništavaju, komadaju, “proždiru” svijet.
Ti demoni, ta čudovišta i monstrumi, izvor su najvećeg straha i panike, od njih se treba sakriti, pobjeći što dalje. No Tibetanska knjiga mrtvih nema namjeru od svojih demona bježati. Genijalnost je Tibetanske knjige mrtvih u tome što nas uči kako su demoni s drugih “razina postojanja”, samo naše vlastite fantazije i projekcije, te kako ih trebamo prihvatiti, a nikako od njih bježati.
Prihvatiti vlastite fantazije, suočiti se sa svojom “tamnom stranom”, znači odrasti i postati autentičnom osobom. Po Knjizi, sve dok ne prihvatimo iskustvo vlastite ljutnje, ne možemo se odvojiti od svijeta, već se uvijek iznova vraćamo u stanje jedinstva s majkom.
Drugim riječima, uplašeni vlastitim destruktivnim fantazijama tražimo zaštitu majke, ili kako to Tibetanska knjiga mrtvih slikovito opisuje, vraćamo se u njenu “maternicu”, iznova se “rađamo”. Za psihoanalizu, to je odlična metafora regresije na ranije razine odnosa sa svijetom.
Rez
Kao što znamo, prekid jedinstva s majkom, odnosno, rezanje pupčane vrpce, ono doslovno kao i ono metaforičko, uvijek je bolno. To je uvijek izvor ljutnje i destruktivnih afekata. Tibetanska knjiga mrtvih i psihoanaliza slažu se u jednom – Tek kada dijete svoje destruktivne osjećaje prepozna, prihvati i podijeli sa svijetom, ono se od majke može i odvojiti.
U suprotnom ono se vraća u fantaziju kako je s majkom jedno, ili kako to kaže Tibetanska knjiga mrtvih, dijete se vratilo u “maternicu”.
Druga zanimljiva tema kojom se Knjiga bavi jest i problem smrti, odnosno pitanje – “Kako se pravilno umire?”. Te su dvije teme, ljutnja i smrt, blisko povezane. Spoznaja ograničenosti, konačnosti u vremenu i prostoru, odnosno smrtnosti, uvijek stvara snažne osjećaje. Na spoznaju vlastitog kraja ja moram reagirati, poduzeti nešto. Uništiti izvor frustracije. Ta afektivna reakcija na spoznaju vlastite konačnosti obično se označava pojmom – ljutnja.
Zato ljutnja nije nagon, kako je to tvrdio Freud, već reakcija osobnosti na spoznaju kraja, odnosno, na spoznaju vlastite ograničenosti. Vjerujem kako o takvom obliku smrti govori Tibetanska knjiga mrtvih.
Smrt
Rekao bih kako svi umiremo svaki dan, odmah po rođenju. Mladim je ljudima trenutak smrti previše daleko da o njemu razmišljaju. S druge strane, starijim je ljudima taj trenutak previše blizu da ga mogu emotivno prihvatiti i odreagirati.
Kada govorim o fenomenu smrti ja izjednačavam stvarnu “fizičku smrt” i onu drugu, tzv. “psihološku smrt”. Oba fenomena znače kraj postojanja, kraj egzistencije. Tako je smrt i svaki rastanak, bolest, poniženje, odnosno, svako iskustvo u kojem se moj doživljaj cjelovitosti i povezanosti sa svijetom lomi, komada na dijelove.
Buđenje
Slično iskustvo prati me svakog jutra kada se budim i napuštam svijet snova, kada napuštam bezgranični svijet Imaginarnog i ulazim u svijet Realnog. Svijet snova, tzv. Imaginarno, stanje je fantastičnog jedinstva s majkom, dok svijet Realnog označava kraj djetinjstva, krizu jedinstva, spoznaju zasebne egzistencije djeteta i majke.
Nije li jutro zapravo “prijelazni prostor ” između jedinstva i zajedništva, kada još ne znam hoću li naprijed ili natrag? Svako jutro donosim odluku hoću li krenuti prema svijetu, u susret odvojenosti i konačnosti, ili ću se vratiti u svijet snova, u prostor imaginarnog jedinstva s majkom.
Tako je i britanski psihoanalitičar Donald Winnicott, autor pojma “prijelazni objekt”, primijetio kako najviše razbijenih igračaka ima ujutro. Svako dijete se na susret s Realnim ljuti.
Kotač karme
Inspiriran Knjigom mrtvih, suvremeni tibetanski monah Sogyal Rinpoche napisao je svoju “Tibetansku knjigu života i smrti” u kojoj kaže da je smisao budističkog puta – spoznaja kako se svakog dana ponovo rađamo i svake noći ponovo umiremo.
Po njemu, zaustaviti “kotač karme” znači roditi se jednom zauvijek. Za psihoanalizu, to je preobrazba iz stanja “jedinstva s majkom” u stanje “zajedništva s majkom”. To je preobrazba “imaginarnog” u “realno”. Kao što znamo, psihoanalitičar Heinz Kohut taj fenomen naziva – “preobražujuće pounutrenje”, “transmutirajuća internalizacija”, i to je temeljni pojam njegove psihoanalize.
Put oslobođenja
Tibetansku knjigu mrtvih, koju još zovu i – “Put oslobođenja slušanjem u vremenu prijelaznog stanja”, sastavio je tibetanski monah Padmasambhava, drugim imenom Guru Rinpoche, u osmom stoljeću, a zapisao njegov učenik Yeshe Tsogyal. Knjiga je nekoliko stoljeća bila izgubljena, a ponovo je otkriva tibetanski monah, Karma Lingpa u četrnaestom stoljeću.
Knjiga je svoje ime – Tibetanska knjiga mrtvih, dobila u dvadesetom stoljeću prijevodom Walter Evans-Wentza 1927. g. Svi se čude velikoj sličnosti s tada popularnom – Egipatskom knjigom mrtvih.
Ekstaza, agonija, katarza
Pojam “Bardo Thödol” spoj je riječi Bardo koja na tibetanskom označava “stanje između” ili “prijelazno stanje” i riječi Thödol koja označava “spasenje” ili “izbavljenje”. Rekao bih kako je Bardo Thödol prijelazni prostor između “jedinstva s majkom” i stanja nirvane ili satorija.
Ako je bivanje u majci prije rođenja stanje “ekstaze“, a nirvana ili satori stanje “katarze“, tada je prijelazno stanje u kojem se nemam za što uhvatiti – “agonija“. U Tibetanskoj knjizi mrtvih, tzv. “Bardo Thödol” je taj prostor agonije, prostor raspada, komadanja tijela i osobnosti.
Agonija je bolno iskustvo osobe koja je iznenada izgubila sve svoje psihološke obrane. Iluzija jedinstva odjednom se srušila, a ničega drugog nema. Drugim riječima, to je prijelazni prostor između dvije razine organizacije iskustva – jedinstva i zajedništva. Da bi preživjelo to prijelazno stanje neprestane fragmentacije, dijete se od raspada štiti tzv. prijelaznim objektima.
Prijelazni objekt
Po Winnicottu, lutka je primjer takvog “prijelaznog objekta“. Dijete lutku može doživjeti odvojenom od sebe, kao samostalni objekt, a može je doživjeti i svojim produžetkom, s njom može biti jedno. Dijete tako lutku može prilagoditi svojim potrebama i trenutnom emotivnom stanju. U trenutku krize može s lutkom doživjeti jedinstvo, dok u nekom sretnijem trenutku s lutkom može doživjeti zajedništvo.
Po Winnicottu, dijete iz prijelaznog stanja izlazi tako da prepozna majčinu zasebnu osobnost, njenu neovisnu subjektivnost, odnosno njenu Drugost. Ono će to učiniti tako da fantaziju jedinstva preobrazi u tjelesno iskustvo, u afekte. Drugim riječima, dijete se na spoznaju vlastite i majčine ograničenosti – ljuti.
Borderline
Za iskustvo bivanja u prijelaznom prostoru između ekstaze i katarze, kojeg Tibetanska knjiga mrtvih zove Bardo Thödol, na Zapadu često koriste naziv – “granični poremećaj osobnosti“, tzv. “Borderline“.
Rekao bih da je to stanje posvemašnje nestabilnosti kada se sve stabilno i trajno sada lomi, raspada, komada na dijelove. To stanje redovito prati ljutnja, doživljaj “ubilačkog bijesa” s kojim osoba ne zna što učiniti. Ljutnju osoba okreće prema sebi ili se iživljava na drugima koji nisu stvarni uzrok ljutnje.
Granični poremećaj je prostor nestabilnosti, prijelaz između dva stabilna stanja. Stanje jedinstva, stanje povezanosti s Majkom prije rođenja, baš kao i stanje zajedništva, prijateljstva s majkom, dva su takva stabilna stanja. No prijelazni prostor između ekstaze i katarze, što je agonija, vidim kao stanje raspada, komadanja osobnosti. Bardo Thödol odlična je metafora takvog “pakla”.
Metabolizam
U trenutku rođenja, rezanjem pupčane vrpce, dijete pokreće svoj metabolizam. Metabolizam prije toga nije bio potreban, majka je obavljala sve funkcije održanja cjelovitosti. Nakon rođenja dijete mora zamijeniti majčine funkcije svojim aktivnostima.
Doživljaj tjelesnih procesa kojima dijete održava cjelovitost svog organizma, iskustvo vlastitog metabolizma i vitalnosti, to je život.
Sposobnost samostalnog održavanja vlastitog metabolizma mora biti prepoznata od svijeta. Roditelj treba “s iskrom” u oku, empatično, prihvatiti kako je njegovo dijete sada vitalno i energično, kako je ono sada “središte inicijative”. No ako roditelj propusti prepoznati i zrcaliti dječju vitalnost i metabolizam, dijete će od vlastitog metabolizma odustati.
Sram
Postoji riječ kojom se metabolizam može usporiti i čak zauvijek zaustaviti. Roditelj može za dječji doživljaj vitalnosti i metabolizma upotrijebiti riječ – ljutnja. Ta riječ redovito ima negativni prizvuk, ljutnja je uvijek “loša”. Tada se dijete svoje vitalnosti i metabolizma – srami.
Uzrok tome je što i roditelj živi u imaginarnom svijetu jedinstva s djetetom. Spoznaja zasebne dječje vitalnosti i metabolizma stvara paniku i strah u roditelju da svoj život mora provesti sam. Kada riječ “metabolizam” zamijeni s riječi “ljutnja” roditelj može biti miran, dijete se nikada neće odvojiti. Živjet će u stanju vječne depresije i letargije, u zoni sumraka, ali neće otići.
Ljutnja
Metabolizacija je dekonstrukcija riječi “ljutnja”. To je spoznaja kako riječ “ljutnja” treba zamijeniti s riječi “metabolizam” ili “vitalnost”. Inače, svaku zlonamjernu zamjenu riječi kojom se manipulira “strukturom stvarnosti” filozof Ludwig Wittgenstein zove – “language game”, “igra riječi”.
Psihoanaliza tvrdi kako su psihološki problemi i simptomi posljedica neuspjeha psihe da metabolizira traumu, odnosno, da pravim riječima izrazi iskustvo odvajanja. No različite psihoanalize različito tumače metabolizam.
Jezik i tijelo
Za klasičnu, Freudovu psihoanalizu, metabolizam je u – ljudskom tijelu. Za suvremenu, tzv. “postmodernu“, ili “postkartezijansku” psihoanalizu, metabolizam je u – jeziku. Tko je u pravu?
Ja bih rekao kako zaista nije dovoljno biti rođen s tijelom ako ga nitko ne vidi i ne čuje. Na pitanje – što je važnije ili što dolazi prvo, tijelo ili jezik, rekao bih – tijelo jest jezik, kao što govori francuski filozof i psihoanalitičar Maurice Merleau – Ponty. Kao što znamo, ideju kako tijelo postoji bez konteksta i izvan jezika njemački filozof Martin Heidegger zove – metafizika.
Koliko je Tibetanska knjiga mrtvih metafizika? Ako je tumačimo doslovno, kao “putovanje duše” kroz druge svjetove, to je svakako metafizika. No ako je tumačimo kao metaforu odrastanja, kao put od ekstaze jedinstva kroz agoniju odvajanja sve do katarze zajedništva, tada u njoj ne vidim metafiziku.
Psihološke obrane
Čovjek obitava u prostoru Imaginarnog koristeći brojne psihološke obrane. Svaka psihološka obrana za cilj ima održati fantaziju jedinstva s majkom, odnosno, odgoditi, ublažiti ili zabraniti spoznaju majčine zasebne subjektivnosti.
Na primjer, “narcistička” obrana stavlja dijete “iznad” majke, “shizoidna” obrana stavlja dijete “pored” majke, “opsesivna” obrana “nadzire i kontrolira” majku. U “psihotičnim” obranama majka i dijete su jedno, a “autistična” obrana znači da dijete još nije ni rođeno. Važno je sačuvati fantaziju jedinstva pa i po cijenu razuma, osjećaja, tijela i metabolizma.
Tek kada se odrastanjem ili psihoterapijom stvori prostor zajedništva, tzv. “relacijski dom” ili “intersubjektivno polje“, psihološke obrane više nisu potrebne. Tibetansku knjigu vidim kao oblik psihoterapije kojim se dekonstruira iskustvo ljutnje čime se pokreće vlastiti metabolizam.
Afektivna usklađenost ili empatija
Na kraju, spomenuo bih pojam kojeg koriste mnogi suvremeni psihoanalitičari kako bi bolje objasnili fenomen empatije. To je – “afektivna usklađenost“.
Afektivna je usklađenost iskustvo kako sam s drugim “na istoj valnoj dužini”, kada me on razumije, vidi i čuje. Moji osjećaji pokreću slične osjećaje u sugovorniku. Mi smo sada usklađeni. Afektivna usklađenost postiže se jezikom, verbalnim ili neverbalnim. Zato se psihoanaliza naziva još i – terapija razgovorom.
Slično tome i Tibetanska knjiga mrtvih preobrazbu vidi u slušanju riječi koje znače podršku. Osoba s čuđenjem otkriva kako nije usamljena u svojim destruktivnim fantazijama. Ona pomalo otkriva kako i drugi osjećaju slično.
Nije li to san svakog od nas – naći osobu kojoj možemo povjeriti svoje najdublje tajne i fantazije, a da nas ona u svemu razumije? U tome Tibetanska knjiga mrtvih dolazi tisuću godina prije Freuda.
