Psihologija osobnosti psihoanalitičara Heinza Kohuta, označila je konačni odmak od Freudove psihoanalize i povratak filozofskom tumačenju čovjeka i života. Suvremena psihoanaliza čovjeka više ne tumači biološki, anatomski, kognitivno, zapravo, više ga uopće i ne tumači, već ga – doživljava.
Taj pomak od kognitivnog prema doživljajnom, od neutralnog prema angažiranom, posljedica je nove psihoanalitičke paradigme Heinza Kohuta. Korištenjem pojma “selfobjekt” Kohut prekida tradiciju dualizma u psihoterapiji, baš kao što filozof Martin Heidegger korištenjem pojmova “Dasein” i “Mitsein” , odnosno, “bivanja s drugima”, prekida tradiciju metafizičke podjele svijeta na subjekt i objekt. Po Kohutu i Heideggeru, u početku svega, psihoterapije ili stvaranja svijeta, nalazi se odnos. To je izvorno “zrcaljenje” ili “primordijalni dijalog” kojeg se ne može i ne smije svoditi na “subjekt i objekt” , ili na “Ja i Ti”.
Freud sa svojim sljedbenicima, Lacanom, Bionom, Winnicottom, Ogdenom, Melanie Klein, da spomenem najvažnije, unutrašnji svijet klijenta vidi odvojenim od vanjskog svijeta. To je dualizam klijent-analitičar koji se proteže psihoanalizom dvadesetog stoljeća. Slično tome, dualizam subjekt-objekt proteže se filozofijom zapadne civilizacije sve od Platona i Aristotela do danas. Kohut i Heidegger na sličan način nastoje ispraviti tu pogrešku.
Unatoč tome, kritičari Heinza Kohuta često govore kako je njegov koncept osobnosti zadržao tragove “predmetnosti”, “supstancijalnosti”, ili “reifikacije”. Oni žele reći kako po Kohutu osobnost može postojati zasebno, izvan konteksta. No onaj tko se neko vrijeme posvetio proučavanju Kohutovog rada, dobro zna kako ta kritika nije opravdana, kako je osobnost po Kohutu posve apstraktni koncept. Odnos “self-selfobjekt” nije jedinka, nije struktura, nije subjekt, a nije ni objekt. Ukratko, Kohutov selfobjekt nije metafizika!
U sljedećem tekstu nastojim pokazati kako za Kohuta pojam osobnost (tzv. self) ne označava strukturu, entitet, subjekt ili objekt, već odnos, relaciju, dijalog. Tako Kohutova “psihologija osobnosti” pripada svijetu postmoderne psihologije i filozofije. Baš kao i filozofija Martina Heideggera, dok Kohutov pojam “selfobjekt” odgovara Heideggerovom pojmu Mitsein, bivanju s drugim.
Kohutov “objekt sebstva”
Kada je Heinz Kohut sedamdesetih godina prošlog stoljeća svijetu objavio svoju teoriju o “objektu sebstva kao organizatoru osobnosti” nije ga dočekalo odobravanje. Njegovi dugogodišnji kolege i prijatelji okrenuli su mu leđa. Kada bi ga sreli po hodnicima klinike za psihijatriju u Chicagu, Kohuta nisu ni pozdravljali. Čak je i Ana Freud, Kohutova dugogodišnja prijateljica prestala odgovarati na njegova pisma. Po njoj je Kohut izdao tradiciju njenog oca. Iz Kohutove biografije doznajemo kako su mu to najteže godine života.
Kako je Kohut došao do svoje teorije?
U svom psihoanalitičkom radu Kohut je primijetio kako njegov klijent gubi vitalnost, kako se raspada, fragmentira, uvijek kada bi se pojavila određena vrsta nesporazuma u njihovom odnosu. Ako bi se osjetio neshvaćenim i nedoživljenim klijent je gubio iskustvo cjelovitosti, inicijativu i vitalnost. Počeo bi pokazivati različite psihološke simptome. Tek kada bi se ponovo uspostavila povezanost kroz razumijevanje i empatiju, kada se klijent ponovo doživio povezanim s Kohutom, psihološki bi simptomi nestajali, a vitalnost se vraćala. Ukratko, Kohut je primijetio kako svaki čovjek, od djetinjstva do smrti, mora biti emotivno povezan sa drugom osobom kako bi postigao i održao svoju cjelovitost.
Psihoterapija u psihologiji osobnosti tako ide u smjeru stvaranja empatične povezanosti sa svijetom. Do Kohuta, psihoterapija je bila usmjerena na jačanje ega i postavljanje granica, sa ciljem postizanja veće autonomije osobe. Do Kohuta se povezanost između klijenta i terapeuta smatrala oblikom prijenosa i kontraprijenosa, transfera i kontratransfera. Zato se nastojala nekako izbjeći, jer je kvarila tzv. terapeutsku neutralnost i objektivnost, taj terapeutski ideal.
Kopernik
Što je to tako heretično u Kohutovoj teoriji da ga uspoređujem s Kopernikom, Darwinom ili Einsteinom? Revolucionarna je ideja intersubjektivnosti, odnosno spoznaja kako ne postoji takva stvar kao što je subjekt, ne postoji nikakav Ja odvojen od svijeta. Tom spoznajom kako ne postoji nikakav Ja kao središte utisaka ili inicijative ruši se cijela zgrada klasične psihoanalize. Tamo gdje je nekad bio izolirani ego, sada je odnos, intersubjektivno polje razmjene afekata. Subjekt uvijek dolazi sa svojim “selfobjektom”, svojim kontekstom.
Kao što je Kopernik izbacio čovjeka iz središta svemira, tako je i Darwin čovjeku uskratio božansko porijeklo. Kao što je Einstein oteo čovjeku pravo na objektivnu, apsolutnu istinu, tako i Freud tvrdi da – “čovjek nije gospodar u vlastitoj kući”. Slično tome, i Kohut dekonstruira sveprisutnu iluziju – da osoba postoji odvojena od svijeta, skrivena negdje “unutra”, odakle neutralno promatra svijet. Kohut je pokazao kako je ideja o odvojenom umu posljedica tzv. kartezijanskog dualizma. Ukratko, tamo gdje je nekada bio Ja sada smo Mi!
Ne čudi me kako je tom revolucionarnom idejom Kohut uzdrmao temelje psihoanalize i psihoterapije. Spoznaja svijeta kako ga vide Kopernik, Darwin, Einstein ili Freud, uvijek ruši narcističku sliku mojeg Ja kao središta svijeta, te vodi prema narcističkoj povredi osobnosti i narcističkom bijesu. Ali spoznaja kako osobnost ne postoji bez svog objekta osobnosti, odnosno, kako je ovisna o svom selfobjektu, možda je najveća narcistička povreda.
Heideggerov Dasein
Pola stoljeća prije Kohuta, 1927.g filozof Martin Heidegger objavljuje svoju knjigu – “Bitak i vrijeme”, za koju mnogi misle kako je najvažnije filozofsko djelo ikada! Kao što već znamo, Heidegger u svojoj knjizi dekonstruira cjelokupnu dotadašnju filozofiju i usmjerava je u novom pravcu. Po Heideggeru, svi su filozofi do dvadesetog stoljeća ljudski život, odnosno bitak, tumačili na pogrešan način – svodili su bivanje na biće. Odnosno, sveli su iskustvo života na tumačenje čovjeka. Po Heideggeru, bivanje postoji i bez bića, bez subjekta,
Drugim riječima – čovjek je samo prozor u svijet primordijalnog bitka.
Za tumačenje bitka Martin Heidegger ne koristi više pojam čovjek ili subjekt. Naime, takvo određenje života uvijek označava neki oblik supstancijalnosti ili predmetnosti. Život nije objekt, predmet ili bilo kakva supstancija koju bi se moglo odrediti. Život tako nije ni tijelo, ni duša, ni um, jer bi oni mogli postojati sami za sebe, izvan konteksta, što nije moguće. Kohut za odnos koristi pojam self-selfobjekt, što označava bivanje u kontekstu. Slično tome, i Heidegger koristi naziv “Mitsein” što označava bivanje s drugim.
Autentični je bitak ili Mitsein uvijek aktivno angažiran u svijetu, ne može biti po strani svijeta ili bez svijeta. S druge strane, neautentični bitak poznajemo po tome što se utopio u svijetu, u “Njima”, ili pak postoji izvan svijeta, sam za sebe. U oba slučaja nedostaje odnos, uzajamno zrcaljenje, empatijska rezonancija. Tako su subjekt, um, duh ili duša primjeri neautentičnog, izoliranog, kartezijanskog bitka u kojem provodi vrijeme većina ljudi.
Autentični bitak temelji se na usklađenosti. Usklađenost je prostor u kojem obitava autentični Mitsein. Prestankom usklađenosti jedinstvo i cjelovitost autentičnog bitka lomi se na dualizam subjekta i objekta, na Ja i Ti, na subjekt i objekt.
Kritika
Usprkos Kohutovom pojmu “self-selfobjekt” kao pojave koja se ne može odrediti, mnogi psihoanalitičari tvrde kako je Kohutova teorija povratak na kartezijanski dualizam subjekt-objekt. Po njima, Kohut za osobnost tvrdi kako je to entitet koji postoji sam po sebi. Međutim, onaj tko poznaje Kohutov rad dobro zna kako to nije slučaj. Kada Kohut spominje osobnost, za njega to nije stabilna struktura koja postoji sama za sebe, već je to odnos, usklađenost sa svijetom. Tek kada se usklađenost prekine, osobnost se razlaže na svoje krajnosti, na dva pola koja poznajemo kao ambicije i ideale, odnosno razlaže se na dualnost Ja-Ti. To je tzv. bipolarna struktura osobnosti koja ne postoji za vrijeme trajanja usklađenosti.
Da Kohut fenomen osobnosti ne vidi kao “strukturu koja posjeduje supstancijalnost”, znamo iz primjera njemačke aktivistice Sophie Scholl koju Kohut spominje u svojim poznatim tekstovima – “Chicago Lectures”. Sophie je bila mlada djevojka pogubljena od strane nacističkog režima 1943. godine zbog dijeljenja antifašističkih letaka. Iako je znala kako ju čeka skora smrt odsijecanjem glave, što je strašna smrt za mladu djevojku, svjedoci kažu kako je noć prije pogubljenja provela posve mirno. Iako bez nade u vlastitu budućnost, Sophie je našla smisao svoje smrti u borbi protiv zla. Njene su posljednje riječi bile – Sunce i dalje sja!
Možemo reći da je izgubila život kako bi sačuvala svoju osobnost. Odnosno, kako je žrtvovala sebe kao subjekt, kako bi sačuvala svijet i svoj odnos sa svijetom. Navodeći taj primjer Kohut želi pokazati kako je osobnost nešto više od subjekta i objekta, kako biti subjektom nije dovoljno da se stekne osobnost.
Možda se pitamo – Što je Sophie svojom žrtvom nastojala sačuvati? Po Heideggeru, ona je željela sačuvati sam bitak. Žrtvujući sebe kao jedinku, Sophie je sačuvala bitak. Da se pokušala spasiti kao jedinka izgubila bi bitak.
Empatija
Osobnost Kohut ne vidi odvojenom od svijeta što vidimo iz njegove upotrebe empatije kao glavnog instrumenta kojim otkrivam drugu osobu.
Po Kohutu je empatija jedini put kojim dolazim do druge osobe, odnosno, jedini način da prepoznam tuđe raspoloženje i uskladim se s njim. Psihoterapija je tako sporo i dugotrajno usklađivanje raspoloženja, dijeljenje zajedničkih osjećaja i afekata. Cilj je psihoterapije zamijeniti odnos subjekt-objekt osjećajem zajedništva, odnosno odnosom “self-selfobjekt”. Proces je psihoterapije dugotrajan jer klijent često ne želi zamijeniti doživljaj sebe kao odvojene i autonomne jedinke s osjećajem zajedništva. Metafizički svijet dualnosti Ja-Ti sigurniji je od svijeta zajedništva u kojeg se nema povjerenja.
Kao što već znamo, empatija kako je tumači Kohut ne znači toliko prepoznavanje tuđih afekata, jer mi i ne možemo znati što se u drugoj osobi krije. Empatija za Kohuta znači otvorenost prema drugoj osobi i moju hrabrost da budem autentičan. Odnosno, da autentično reagiram na tuđe osjećaje vlastitim osjećajima.
To je prava usklađenost.
Preobražujuće pounutrenje
Kao što znamo, autentični Mitsein , moje bivanje s drugima , ne može se odvojiti od drugih. Stoga i drugi ljudi nisu negdje “vani”, izvan mene , niti sam ja negdje “unutra”, sve dok sam sa svijetom usklađen. Uskladiti se sa svijetom znači odbaciti pojmove “unutra” i “vani”. Tek kada se usklađenost sa svijetom naruši, možda zbog traumatskog manjka empatije, otkrivam sebe “unutra”, dok su drugi “vani”. To je rascijepljena osobnost, kartezijanski dualizam, o kojoj govori R. D. Laing u svojoj knjizi “Divided Self”.
Povratak iz stanja rascjepa u stanje jedinstva Kohut naziva “preobražujućim pounutrenjem” (transmuting internalization). Sama riječ “pounutrenje” govori kako ta druga osoba, za koju sam nekada mislio kako je vani, izvan mene, sada dijeli isti, zajednički prostor sa mnom. Kao što kaže Kohut – Preobražujuće pounutrenje temelji se na empatijskoj usklađenosti selfa i selfobjekta, odnosno, na usklađenosti klijenta i analitičara.
Po Kohutu, autentična osobnost može se prikazati kao luk napetosti, na engleskom – “tension arc”. On se proteže od mojih ambicija prema mojim idealima. Taj je luk napetosti metafora koju koristi Kohut kako bi objasnio povezanost ideala i ambicije u smislenu cjelinu. Luk napetosti ne treba shvatiti doslovno, kao jedinku, entitet, energiju ili tvar, već kao zamišljeni prostor susreta mene i svijeta. Pri tome se stvara određeno iskustvo napetosti, odnosno afekt ili raspoloženje.
Raspoloženje
Kada Kohut govori o raspoloženju i afektima on ih ne vidi kao samostalne, urođene nagone kako ih vidi Freud. Tako afekt ljutnje nije urođeni nagon određen biologijom ili anatomijom, već je posljedica mog susreta sa svijetom. Drugim riječima – izvan svijeta nema osjećaja.
Kao što moja osobnost nije odvojena jedinka, izolirana od svijeta, tako i moji osjećaji nisu nagoni ni energije odvojeni od svijeta. Time što afekte vidi kao moju reakciju, moj odgovor na svijet oko mene, Kohut slijedi filozofiju Martina Heideggera koji kaže kako raspoloženje, na engleskom (mood), ne dolazi iz mene niti iz svijeta, već se pokreće mojim bivanjem u svijetu. Kako kaže Heidegger, jedino kroz raspoloženje ja dolazim do svijeta, odnosno, svijet mi se otvara kroz raspoloženje.
Na kraju ponovio bih kako Kohutova psihologija u fenomenu osobnosti ne vidi entitet, strukturu, subjekt ili objekt, i stoga pripada postmodernom svijetu psihoterapije i filozofije. Kohutova psihologija osobnosti nastoji dekonstruirati jedinku, subjekt ili objekt, kako bi napravila prostor za tzv. empatijsku rezonanciju, odnosno, za intersubjektivno polje. Po tome je subjekt zapravo “metafizička iluzija” baš kao što je to i objekt. Napustiti ideju subjekta i objekta kako bi otkrili autentičnu osobnost smisao je postmoderne psihoterapije.
Zato njih dvojica, Heinz Kohut i Martin Heidegger, dekonstruiraju metafiziku dualizma subjekt i objekt. Život se ne smije svoditi na nešto manje od uzajamne usklađenosti sa svijetom.
