Danas govorim o ocu suvremene psihoanalize, američkom psihijatru porijeklom iz Austrije. To je – Heinz Kohut, osnivač tzv. “Psihologije osobnosti”.
Heinz Kohut se toliko posvetio istraživanju i razvoju suvremene psihoanalize da je na vrhuncu svoje karijere bio poznat po nadimku – “Gospodin psihoanaliza”.
Godinama je bio predsjednikom Američkog psihoanalitičkog društva, no kasnije je osnovao vlastitu školu i posve se udaljio od klasične psihoanalize. Već se svojim prvom knjigom – “Analiza osobnosti“, nepovratno zamjerio sljedbenicima Freuda. Tragična je priča kako ga njegovi kolege, američki psihoanalitičari, nisu pozdravljali na ulici ni u hodnicima Psihoanalitičkog instituta u Chicagu. Glumili su da ga ne poznaju.
Kohuta je posebno pogodilo što je njegova dugogodišnja kolegica i prijateljica, Anna Freud, Freudova kći, prekinula svaki kontakt. Po Anni Freud, Kohut je izdao njenog oca i sve “psihoanalitičke ideale”!
Čime se Kohut zamjerio?
Njegova je teorija osobnosti bila ona vrsta paradigme u znanosti koja mijenja svijet i oko koje se vode prave bitke u akademskim krugovima. Kohut je srušio baš sve postavke klasične, Freudove psihoanalize. Čak i one temeljne, u koje je bilo nezamislivo dirati. Ukratko, Kohut je pokazao kako je ideja tzv. “Edipalnih sukoba” običan mit. A takav je mit i tzv. “načelo slobodnih asocijacija”, zatim tzv. “iluzija terapeutske neutralnosti”, tzv. “zavist za penisom”, teorija tzv. “psihoseksualnog razvoja”. Tako i fenomen homoseksualnosti danas više nije psihološki problem ni poremećaj, kako je to mislio Freud prije stotinu godina.
Uglavnom, poslije Kohuta od tzv. “klasične psihoanalize” nije ostao ni “kamen na kamenu”, da se tako izrazim. I prije su mnogi psihoanalitičari pokušali “nadograditi” Freuda. Možda su najpoznatiji Jacques Lacan, Donald Winnicott, Otto Kernberg, Wilfred Bion, Melanie Klein. Međutim, kako ja to vidim, svi oni, u manjoj ili većoj mjeri, nastavljaju Freudovu metafiziku dualizma, tzv. “binarne opozicije” klijent/analitičar. Tu perspektivu često zovu još i – “Kartezijanska perspektiva u psihoterapiji”.
Na žalost, borba protiv “demona metafizike” ostavila je traga, ni Kohut nije prošao bez povreda. Izložio se kritikama i uvredama sa svih strana. Na kraju se i razbolio te prerano umro od limfoma, 1981. godine. Zato bih se usudio reći – patrijarhe psihoanalize nije mudro dirati!
Modernizam
Psihoanalitička psihologija osobnosti ili tzv. “self psihologija” nastala je sredinom druge polovice dvadesetog stoljeća kao reakcija na, do tada prevladavajuću, klasičnu, Freudovu psihoanalizu.
Treba znati kako se Freudova psihoanaliza stvarala u vrijeme Viktorijanske epohe, što ujedno označava i vrhunac modernizma. To je doba industrijske revolucije i prirodnih znanosti. Fizika je još uvijek tzv. “Newtonowska”, Teorija relativnosti, odnosno, tzv. “perspektiva promatrača” još ne postoji, a promatrač se još doživljava odvojenim od objekta mjerenja. To je doba gotovo religiozne vjere u objektivnost i neutralnost. Rekao bih kako je ta iluzija objektivnosti i neutralnosti, “zarazila” i Freuda.
Kao što znamo, stotinu godina kasnije, američki filozof znanosti Thomas Kuhn, dekonstruirao je mit o objektivnoj i progresivnoj znanosti. Po Kuhnu znanost se ne razvija i ne napreduje, samo mijenja oblike, perspektive i paradigme. Ideja progresa, po kojoj – “danas znamo više nego jučer”, ipak je samo velebna fantazija, oblik narcizma.
Međutim, krajem devetnaestog stoljeća, Freud se još nadao kako će razvoj prirodnih znanosti voditi prema boljem razumijevanju čovjeka i njegovih problema. To je vrhunac epohe prosvjetljenja – tzv. “age of reason”. Stoga je od znanosti Freud očekivao objektivno i neutralno tumačenje ljudskog ponašanja. Prirodne će znanosti, vjerovao je Freud, točno odrediti psihološki poremećaj. Znanost će točno “objasniti” što je “zdravo”, a što “bolesno”, što je “normalno”, a što je “patološko”. Na žalost, kako ja to vidim, drugi naziv za takav “sveznajući” i “nepogrešivi” svjetonazor može biti i – fašizam.
Postmodernizam
Druga polovica dvadesetog stoljeća označava kraj modernizma i početak postmodernizma. Mnogi se slažu kako je sve počelo knjigom njemačkog filozofa Martina Heideggera – “Bitak i vrjeme”, iz 1927. godine. U knjizi Heidegger tumači čovjeka kao biće “uronjeno” u kontekst, i koje “diše” kontekst.
Do slične su ideje došli i fizičari s početka dvadesetog stoljeća; Albert Einstein, Niels Bohr, Max Planck, Kurt Godel i mnogi drugi. Po njima, objekt mjerenja nije više odvojen od promatrača. Sitne čestice materije i energije, tzv. kvantne čestice, mijenjaju svoju putanju kad ih se promatra, odnosno, kad ih se mjeri. Ja u šali kažem – “Kvanti se skrivaju od pogleda, sigurno su stidljivi!”. Drugim riječima – sve je u odnosu.
Tako su i filozofi fenomenologije, egzistencijalizma, hermeneutike i etike, Brentano, Husserl, Merleau-Ponti, Gadamer, Levinas, Derrida i drugi, pokazali kako iskustvo osobnosti nije nešto zadano “prirodnim zakonom”, ili da postoji “samo po sebi” već ovisi o kutu gledanja, očištu, perspektivi promatrača. Ukratko, u postmodernom dobu čovjek živi u kontekstu. Točnije, u “ljudskom kontekstu”, i od tog se konteksta ne može odvojiti bez gubitka vlastite ljudskosti.
Heinz Kohut
Teorija osobnosti Heinza Kohuta stvarala se upravo u vrijeme sukoba modernog i postmodernog. Ono “moderno” u Kohutovoj teoriji sadržano je u njegovoj privrženosti svom učitelju – Freudu. Kohut je po svaku cijenu nastojao zadržati Freudov model, “rastegnuti” njegovu ideju do zadnjih granica. Kao što znamo, modernizam Freudove psihoanalize temelji se na francuskom filozofu Reneu Descartesu. Po Descartesu, svatko je “zatočen” u svom umu, sa čvrstim, neprobojnim granicama prema vanjskom svijetu.
Kohutov “postmodernizam” sadržan je u njegovoj ideji povezanosti subjekta s njegovim kontekstom. To je tzv. “objekt sebstva” ili “selfobjekt”. Osoba i svijet nisu više odvojeni strogim granicama već su u neprestanom dijalogu. Slično tome, fizičar Albert Einstein, koristi pojam – “inercijalni sustav” kako bi označio objekt mjerenja i mjeritelja, odnosno, promatranog i promatrača. Po Einsteinu, promatrani i promatrač uvijek dolaze zajedno, nerazdvojni su. Za taj par – “promatrač i promatrani”, možemo reći – “Oni dijele isti inercijalni sustav!”.
Takav je i Kohutov “objekt sebstva”.
Zato vjerujem kako je Kohutova psihologija osobnosti prva postmoderna psihološka teorija i psihoterapija. Čak bih rekao kako je Kohut bliži filozofu Martinu Heideggeru nego psihoanalitičar Jacques Lacan, koji je bio dugogodišnji Heideggerov prijatelj. Što me čudi kada znam kako Kohut nikada nije čitao Heideggera. Možda se postmodernizmu, pored Kohuta, najviše približio engleski psihoanalitičar Donald Winnicott svojom teorijom o tzv. “prijelaznom objektu”.
Empatija
Upravo zato što ne postoji apsolutna istina već samo tumačenja, Kohutova Psihologija osobnosti u prvi plan stavlja fenomen empatije, odnosno iskustva ili doživljaja. S druge s strane, klasična psihoanaliza, ili neka druga psihološka teorija, u prvi plan stavlja – znanje.
U čemu je razlika između empatije i znanja? Empatija je analitičarev “subjektivni doživljaj” klijenta, dok je znanje “objektivna istina”, koju analitičar posjeduje o svom klijentu. Postoji li zaista “objektivna istina”? Kao što kaže njemački filozof Friedrich Nietzsche – “Ne postoji istina, postoje samo tumačenja!”. Ukratko, analitičar koji “točno zna pravu istinu” uvijek je u krivu.
S time u vezi Kohut kaže – “Ako sam naučio nešto u ovih pola stoljeća bavljenja psihoanalizom to je ovo – Uvijek kada sam vjerovao da sam ja u pravu, a moj klijent u krivu, otkrilo se kako je moja “istina” površna i beznačajna, dok je “zabluda” mog klijenta zapravo duboka i sadržaja!”.
Nakon Einsteina, sve “istinito ” i “objektivno” zapravo je – “relativno”. Čak i ako i postoji apsolutna istina, mi je ipak ne možemo znati, posve nam izmiče. Po tome je jedina objektivna stvar u svemiru – moja subjektivnost. Ja vjerujem kako taj paradoks mnoge plaši. Ljudi traže čvrsto, objektivno uporište u svijetu. Zato postmodernizam ima brojne protivnike. Možda je najpoznatiji – Jordan Peterson, američki psiholog. On kao da “kanalizira” ljudsku potrebu za nečim objektivnim, istinitim, mjerljivim, čvrstim.
Posve suprotno tome, Heinz Kohut tvrdi kako ne možemo objektivno “izmjeriti” drugu osobu. Možemo je samo doživjeti ako se otvorimo iskustvu empatije. To je ujedno i temelj filozofije fenomenologije kako je vidi njemački filozof Edmund Husserl. Drugi njemački fenomenolog, Martin Buber kaže – “Ne mogu spoznati svijet, ali ga mogu zagrliti, tako da zagrlim jedno od njegovih bića!”.
Povezanost
Upravo u doživljaju druge osobe Kohut vidi smisao svoje psihologije osobnosti. Cilj je terapije razviti sposobnost za smislene odnose s drugim ljudima. Odnos sa značajnim drugim, sa selfobjektom, jedino je ljepilo za fragmente naše osobnosti, kaže Kohut.
Bez stvarnog, autentičnog odnosa, osoba je prisiljena izgraditi tzv. “ideju odnosa”. Ja bih rekao kako su svi psihološki problemi koje poznajemo, od neuroze do psihoze, zapravo jedan oblik i preobražaj takve “ideje odnosa”. Po tome je temeljni smisao psihoterapije – preobraziti “ideju odnosa” u stvarni odnos. Tek kada klijent doživi iskustvo stvarnog odnosa sa drugom osobom, on može odbaciti sve “ideje odnosa” koje mu sada više nisu potrebne. U početku to je odnos sa analitičarem, a kasnije i sa cijelim svijetom.
Humor
Jedno od temeljnih načela Kohutove psihologije osobnosti jest i spoznaja vlastitog ograničenja. S time u vezi, posebno cijenim poznatu Kohutovu misao – “Postići mudrost znači emotivno odreagirati vlastitu ograničenost!”. Drugim riječima, ne možemo odustati od svojih “velebnih fantazija”, od svog narcizma, ako ga emotivno ne odreagiramo i podijelimo sa svijetom. Put od “imaginarnog” do “realnog” vodi kroz afekte.
Ideja razočaranja i ograničenja povezuje Kohuta i Heideggera. Obojica tvrde kako je ljudskost određena svojom ograničenosti u vremenu i prostoru. Mnogi tvrde kako je temelj Heideggerovog egzistencijalizma upravo prihvaćanje vlastite konačnosti i smrtnosti. Poznata je egzistencijalistička misao – “Živi konačno, da konačno počneš živjeti!”.
Jedan od načina kako možemo prihvatiti vlastita ograničenja i razočaranja, po Kohutu, jest – humor. Kroz humor mi osvještavamo vlastite “velebne fantazije”, vlastiti narcizam, i istog ga trena dekonstruiramo. Odnosno, uviđamo kako je naša velebnost ipak samo iluzija. Kako je to vidim, humor je društveno prihvaćeni oblik – ljutnje. Dok se smijemo mi pokazujemo zube, ali ne grizemo. Ovdje vrijedi pravilo – “Vuk sit, a koza cijela!”. Humor pomaže da prihvatimo i najveća životna razočaranja, rastanke, gubitke i smrt. No tek kada ih dijelimo sa svijetom.
Budućnost psihologije osobnosti
Razvoj psihologije osobnosti nije završen. U svijetu se svakog dana izdaju stotine publikacija i održavaju brojni kongresi “self psihologa” gdje se nastoji proširiti horizonte suvremene psihoterapije. Mnogi psihološki problemi za koje se mislilo da su psihoanalizi nedostupni, poput tzv. psihoze, graničnog poremećaja, narcističkog poremećaja i drugih, danas se uspješno “liječe”.
Ovdje bih spomenuo i granu psihologije osobnosti koja je vjerojatno ispred svog vremena. To je tzv. – “Intersubjektivna psihologija”. Njeni su osnivači Kohutovi učenici – Robert Stolorow, George Atwood i Donna Orange. Njihova je psihologija vjerojatno bliža filozofiji Husserla, Heideggera i Levinasa nego znanosti psihologije ili psihoanalize.
Ovdje je analitičar toliko uključen, “angažiran” u odnos, da se često kaže kako je to “terapija za klijenta”, baš kao i “terapija za analitičara”. U procesu terapije analiziraju se otpori klijenta, baš kao što se analiziraju i otpori analitičara. Naime, Stolorow, Atwood i Orange vjeruju kako svaki analitičar, zbog svojeg djetinjstva i školovanja, ima snažan otpor prepoznati i prihvatiti tuđu perspektivu kao jednako vrijednu. Uvijek gleda na klijenta “s visoka”. Drugim riječima – ne vidi ga. Po tome je psihoterapija zapravo rad na analitičarevim otporima, čak i više nego na klijentovim.
To je zaista radikalna empatija koja je daleko ispred našeg vremena i našeg okruženja.
No to je budućnost psihoanalize koju će neki od nas možda i doživjeti.
