Pitam se, može li se znanstvena teorija odvojiti od osobnosti znanstvenika koji ju je stvorio, od konteksta u kojem je znanstvenik živio?
Drugim riječima, može li se teorija koju brani švicarski psiholog Carl Gustav Jung promatrati odvojenom od njegovog okruženja, od njegovog djetinjstva?
Psihologija osobnosti kojom se ovdje bavim, tvrdi kako svatko živi u kontekstu, kako smo svi određeni mrežom odnosa s drugim ljudskim bićima. Iskustvo intimnosti s drugim čovjekom drži nas na okupu, čuva od raspada. Što kad intimnosti nema, što nas tada drži na okupu, što nas čuva od raspada?
Na žalost, za mnoge je ljude bliskost nedostižni ideal, oni intimnost s drugim čovjekom nikada nisu doživjeli. Ipak, i oni posjeduju osobnost koja istrajava u vremenu i prostoru. Ljudska je psiha nevjerojatno domišljata, pronalazi smisao i tamo gdje ga možda nema. Dijete bez ljubavi i pažnje ne umire, ono stvara svoj svijet, imaginarni svijet mašte. Kao sjeme pšenice iz egipatskih grobnica koje čeka tisuće godina na kap vode kako bi proklijalo, tako i dijete može obitavati u svom imaginarnom svijetu godinama, sve dok okolina ne postane spremna prepoznati i prihvatiti novo biće.
Dijete može preživjeti bez empatije i bez bliskosti koristeći domišljate psihološke mehanizme, različite psihološke obrane. Obrane mogu biti jednostavne, poput potiskivanja i neuroze, ili mogu biti složene, poput poricanja i psihoze. Iz te perspektive, neuroza i psihoza nisu psihološke bolesti, već način preživljavanja u svijetu bez empatije. U svijetu bez odnosa, potrebno je izmisliti, stvoriti ideju odnosa.
Ideje odnosa
Tako je i Carl Gustav Jung proživio vlastito djetinjstvo bez iskustva ljubavi i topline, bez empatije koja znači život. Otac, strogi evangelistički pastor i majka, depresivna žena, više mrtva nego živa, nisu mogli prepoznati ni ispuniti potrebe mladog Junga za pažnjom i toplinom. To je bilo mračno vrijeme viktorijanskog morala, dijete je trebalo odrasti što prije. Trebalo je što prije odustati od svojih “djetinjastih”, “infantilnih” fantazija i žudnje za jedinstvom i povezanosti. Pitam se, možemo li odustati od svojih potreba za odnosom, bez težih posljedica koje nas prate čitav život?
Naime, fantazija jedinstva i povezanosti, traumatski prekinuta u djetinjstvu neće nestati. Ona se tada samo poriče i premješta dublje u nesvjesno. Na mjesto stvarnog, realnog odnosa dolazi sada fantazija, ideja odnosa.
U sljedećem tekstu pokušat ću objasniti kako su Jungove psihološke obrane, jedino sredstvo preživljavanja u uvjetima bez empatije i ljubavi, oblikovale njegovu psihološku teoriju. Vjerujem kako je Jung čitavog života ostao zatočen u svom svijetu fantazije. Zato je nastojao dokazati sebi i drugima kako drugačiji svijet, svijet stvarnih ljudskih odnosa, prave intimnosti, i nije toliko važan. Primjer fantazije jedinstva kojeg otkrivam kod Junga, njegove su ideje o kolektivnom nesvjesnom i o sinkronicitetu.
Wilhelm Reich
Mnogi su odrasli bez iskustva ljubavi i intimnosti, bez sjećanja na iskrenu brigu svoje obitelji. Svi oni nastoje preživjeti uz različite psihološke obrane, koje su uvijek zamjena za empatiju. Zato moraju vjerovati da čovjek može samog sebe odrediti i iscijeliti, oni moraju živjeti u nadi da Drugi nije neophodan. Jung im svima daje nadu kako osobnost može rasti i bez susreta s drugim ljudima, pa tako i bez empatije. Vjerujem da time možemo objasniti nevjerojatnu popularnost Carla Gustava Junga i njegove psihologije.
Sličan Jungu jest i Wilhelm Reich, još jedan poznati psiholog. Njegov je pokušaj psihološke obrane – Orgon, “energija života” ili “materijalizirana duša”. To je još jedan pokušaj tzv. “reifikacije”, nastojanja da se ljudski odnos pretvori u objekt kako bi ga bolje nadzirali i kontrolirali. Jasno, odnos se ne može materijalizirati, a osobnost nije objekt. Kažu kako je Wilhelm Reich u svom djetinjstvu posredno skrivio smrt svoje majke, za što se okrivljavao cijeli život i što ga je naposljetku odvelo u psihozu.
Heinz Kohut
Kako je moje glavno područje zanimanja – psihologija osobnosti Heinza Kohuta, ovdje tumačim analitičku psihologije Gustava Junga iz perspektive Kohutove self psihologije. Nema sumnje, postoji više tumačenja, a koje ćemo mi izabrati ovisi o našem dosadašnjem iskustvu, o kontekstu iz kojeg potječemo.
Slično Sigmundu Freudu, i za Junga je osobni razvoj ili individuacija – osvještavanje nesvjesnog, odnosno, širenje svijesti na područje nesvjesnog. S druge strane, za Kohuta je odrastanje upravo suprotan proces. Za njega je psihološki razvoj – osvještavanje važnosti odnosa, jedinstva i povezanosti! Zato Kohut na mjesto Freudovog “Mita o kralju Edipu” koji ubija svog oca, stavlja “Mit o Odiseju” koji je motiviran povratkom svojoj obitelji, ženi Penelopi i sinu Telemahu.
Jung je usmjeren na sebe, na istraživanje vlastitog nesvjesnog gdje su, kako kaže, skriveni svi odgovori i istina. Posve suprotno, Kohut je usmjeren na Drugog, na doživljaj njegove cjelovitosti. Iskustvo vlastite cjelovitosti, vlastite osobnosti, kaže Kohut, postiže se tek kada smo doživljeni od druge cjelovite osobe.
Tako Jung kaže: “Tvoje će vizije postati jasne tek kada pogledaš u vlastito srce. Tko traži izvan sebe – sanja, tko gleda u sebe – budi se!”
Kohut bi vjerojatno odgovorio: “Kao što oko ne može vidjeti samo sebe, tako i čovjek ne može spoznati samog sebe. Jedino kroz odraz u tuđem oku čovjek postaje cjelovit!”
Psihoterapija
Za Junga je psihoterapija – istraživanje nesvjesnog, dugotrajno iskapanje davno zakopanih simbola i znakova. Zato se ne čudim što je prije medicine Jung želio studirati arheologiju. Za Kohuta psihoterapija je dugogodišnje istraživanje odnosa između klijenta i analitičara. On se uvijek pita – zašto odnos nije još bolji, kvalitetniji, što je glavna zapreka boljoj povezanosti? Možda je to klijentov otpor, ali jednako tako možda i otpor analitičara.
Zašto se Jung odlučio za “arheološki” pristup problemu? Ako želimo razumjeti njegovu psihologiju moramo razumjeti tmurnu atmosferu njegovog djetinjstva i cijele epohe. Viktorijanski je odgoj u obitelji strogog svećenika visoko u Alpama za malog Junga značio svijet bez topline i sunca. Utjehu je tražio u prirodi, a svijet ljudi većinom je izbjegavao. Stoga su njegova prva sjećanja vezana uz boje i mirise lišća te prizore zelenih brda i bijelih planina.
Otac mu je bio evangelistički pastor, svadljiv i teške naravi, a majka zbunjena i depresivna žena. Brak im nije uspio zbog, kako se pričalo, njenog patološkog straha od spolnog odnosa. Roditelji se nisu slagali, spavali su u odvojenim sobama i rijetko razgovarali. Kad je imao tri godine, 1878., Jungova je majka provela nekoliko mjeseci u psihijatrijskoj bolnici u Baselu, zbog teške depresije. Nema veće tragedije za malo dijete nego duže vrijeme biti odvojen od majke. Odvojenost je za Junga bila traumatična. Obolio je od kožne bolesti, psorijaze. Kako je kasnije pisao, Jung se nikada nije mogao sjetiti izraza na majčinom licu niti zvuka majčinog glasa. Svoje se majke sjeća uglavnom po boji haljine. Od tog je doba nepovjerljiv prema riječi ljubav, a u ženskom društvu osjeća se nesigurno.
Depresivna majka
S četiri godine Jung se zanima za smrt, umiranje i mrtva tijela. Opsjednut je prizorom mrtvog dječaka njegovih godina koji se udavio u susjedstvu. Mašta o vlastitoj smrti i samoubojstvu. Od autodestruktivnih fantazija i depresije ne spašava ga njegova majka nego služavka. Od majke bježi. Pored smrti i umiranja, opsjednut je i duhovima. Često spominje kako noću čuje čudne zvukove, vidi duhove i sablasne prikaze kako izlaze iz sobe njegove majke. Kako sam kaže, duhove je nastavio viđati cijeli svoj život.
Njegova se majka, nakon povratka iz bolnice, nastavila ponašati depresivno, s kratkim epizodama odlučnosti. Često je mijenjala raspoloženja. Danas bi rekli kako je patila od bipolarnog poremećaja, manično depresivne shizofrenije. Za Junga su to dvije majke, dobra i loša, a kad će koja izroniti na površinu nije mogao znati. Majčina se depresivna, morbidna strana osobnosti bavila pričama o paklu, sotoni, liku Isusa Krista koji odvodi malu djecu. Jung je Isusa zamišljao kao stranca u dugom crnom kaputu kako dolazi po njega i odvodi ga u daleku stranu zemlju.
U školi je usamljen, okružen djecom drugačijih interesa. Često je zlostavljan. Jung piše kako je tih godina zlo dolazilo s dvije strane, u kući, od njegove neempatične majke, i u školi, od zlostavljača kojem se nije mogao usprotiviti. Nastavnici su bili okrutni, jedina je odgojna mjera bila batina. Kolege iz tog vremena sjećaju se Junga kao “asocijalnog malog čudovišta”, koje se u kutu igra ciglama i kamenjem, slaže ih u toranj, kako bi ga na kraju uništio u fantaziji velikog potresa. Jung se boji škole. Za sebe tvrdi kako nije nasljedio dar za matematiku. Izbjegava satove umjetnosti i slikanja, a od tjelesnog se odgoja oslobađa liječničkom potvrdom. S druge strane, voli učiti napamet brojne stihove latinskog i grčkog.
Otuđenje
S devet godina dobio je sestru, što je pogoršalo već otprije loše odnose s majkom. Bolni afekti tuge i ljutnje postaju neizdrživi pa Jung pomalo gradi svoju obranu – disocijaciju, otuđenje od vlastitih osjećaja. Volio je zamišljati kako sjedi na stijeni, pri čemu nije bio siguran sjedi li on na stijeni ili je on sam ta stijena. Možemo pretpostaviti kako je videći sebe kao stijenu mogao uteći od bolnih osjećaja vezanih uz svoju, ne posve živu majku. Disocijacija, otuđenje od neugodnih osjećaja pratilo ga je čitav život, a fantazija stijene pokrenula je u njemu interes za kamen i skulpture u kamenu.
Otuđenje, poricanje vlastitih osjećaja i doživljaja obično prati projekcija istih osjećaja na vanjski svijet i nežive stvari. Tako je Jung tih godina od kamena i drveta napravio malog čovječuljka dugačkog pet centimetara, obojenog u crno kojeg je svuda nosio. Taj je čovječuljak bio njegov totem, čarobni predmet koji mu daje magičnu snagu u borbi protiv sila zla. Bilo je to središte Jungove snage, njegov pravi Ja, otcijepljen od ostatka osobnosti jer ga nitko, a posebno njegova depresivna majka, nije prepoznala ni prihvatila.
Jung kaže kako je veoma rano bio prisiljen ograditi svoj unutrašnji život visokim zidom. Time je pokušao zaustaviti majčin pogled da ne prodre unutar njega, kako ga ne bi uništila svojim manjkom empatije i hladnoćom. Majke se bojao do kraja života. Pred njenu smrt, u Jungovim četrdesetima, pojavila se u obliku duha u njegovoj sobi, prošaputala nekoliko nepristojnih riječi i potom nestala u zraku.
Anima
Jung je u svojoj mašti stvorio sliku idealne majke, koju je zvao “anima”. Za inspiraciju mu je poslužila slika služavke koja je jedina bila dobra prema njemu. Majka je zauvijek ostala “lošom” slikom. Te dvije slike nikada nije uspio povezati u cjelinu što je kasnije postalo temeljem njegove teorije. Počeo se zanimati za grčku mitologiju, za junake grčkih mitova koji često imaju dvije majke. Kako nije mogao povezati sliku dobre i loše majke, tako se nije mogao vezati uz samo jednu ženu. Morao ih je imati nekoliko. Sa svojim je klijenticama često održavao ljubavne odnose. Često je imao i nekoliko afera istovremeno, što je kasnije poricao.
Nakon selidbe u bogatije predgrađe Basela, Jung se našao okružen djecom plemića i bogataša. To je samo pojačalo njegov doživljaj neadekvatnog i bezvrijednog bića. Izlaz je našao u tome da sebe doživi dvostruko, da se vidi kao dvije osobe. Prva je bila slika običnog studenta bez ikakvog značaja, dok je druga bila slika važnog starijeg muškarca iz osamnaestog stoljeća. Često je umjesto točnog datuma znao napisati pogrešnu godinu. Umjesto 1886. godina, napisao bi 1786. godina. Biografi vjeruju kako se identificirao s Goetheom, čiji mu je Faust bila najdraža knjiga.
Zaista, Jungovo je djetinjstvo bilo i više nego tmurno. Zato poznati britanski psihoanalitičar Donald Winnicott tvrdi kako je Jung bolovao od dječje psihoze, posljedice hladnog odnosa među roditeljima te psihičke bolesti njegove majke. Spomenute psihološke obrane, otuđenje, rascjep ličnosti, projekcija, na neki su način pomogle Jungu da preživi manjak empatije. No nije ih nikada do kraja osvijestio, pratile su ga cijelog života.
Arhetip
Arhetip je Jungova ideja da se ljudsko iskustvo prenosi nasljeđem iz generacije u generaciju. Tako je arhetip urođeni obrazac mišljenja, osjećanja i djelovanja nastao kao rezultat stoljetnog taloženog iskustva brojnih generacija predaka. Arhetip je osnovna jedinica kolektivnog nesvjesnog. Prema tome, arhetip oblikuje karakter čovjeka već od samog rođenja.
Pitam se, je li zaista moguće da čovjek sa sobom na svijet donosi iskustva prijašnjih generacija? Ne vjerujem, jer kao što znamo, ljudski DNK ne sadrži toliko memorije da se bilo kakvo životno iskustvo može prenijeti iz prošle generacije u buduću. Kako ja to vidim, naša se iskustva grade samo kroz odnos sa obitelji, društvom i svijetom. Ta nesretna činjenica, da smo o svijetu ovisni, smeta mnoge. Od nje se uvijek nastoji pobjeći.
Što na to kaže Kohut i njegova self psihologija? Po Kohutu, u temelju problema narcizma jest iluzija kako smo dovoljni sami sebi, odnosno, fantazija kako nam za razvoj osobnosti nije potrebna tuđa perspektiva i subjektivnost. Svaki narcis gradi fantaziju kako je izgradio samog sebe bez pomoći drugih. Narcistička je obrana, prema tome, usmjerena prema traženju dokaza kako naša iskustva nisu oblikovana odnosom s majkom ili svijetom, već kako smo autonomni i neovisni.
Možda se sjećamo filma “Blade Runner”. Na početku filma, u razgovoru, android pobjesni i ubije ispitivača u trenutku kad ga ovaj ovaj upita za njegovu majku. Android se, jasno, ne sjeća svoje majke jer je nije ni imao, a taj manjak nastoji poreći kroz destrukciju, uništenje izvora frustracije. Jung nije imao sjećanja na osobnost svoje majke. Njegova je majka bila toliko depresivna da svog sina nije mogla vidjeti, prepoznati i prihvatiti. Jung svoju potrebu za toplom, emotivnom majkom nikada nije osvijestio pa tako nije ni prežalio. Teorijom o arhetipu i kolektivnom nesvjesnom Jung je zadovoljio svoju velebnu fantaziju kako mu majka nije potrebna, kako može bez nje.
Sinkronicitet
Sinkronicitet je pojam kojeg je Jung prvi puta objavio u svom članku “Duh psihologije”, iz 1946. godine. Sinkronicitetom on nastoji objasniti povezanost dviju pojava koje ne bi trebale biti povezane jer ne utječu jedna na drugu. Jung tvrdi kako je sinkronicitet doživio više puta, što je detaljno i zabilježio u svom tzv. “Crvenom notesu”.
Evo poznatog primjera:
“Mlađa žena koju sam liječio sanjala je zlatnog skarabeja. Dok mi je pričala o tom snu, sjedio sam leđima okrenut zatvorenom prozoru. Odjednom sam začuo buku iza sebe, poput blagog lupkanja. Okrenuo sam se i ugledao letećeg insekta kako izvana udara o prozorsko okno. Otvorio sam prozor i uhvatio kukca u zraku dok je letio unutra. Bio je to insekt kakvog nalazimo u našem podneblju, najsličniji zlatnom skarabeju.”
Jung time tumači i pojavu vantjelesne percepcije, tzv. Esp (Extra Sensory Perception). On tvrdi kako je dokazao da osoba s razvijenim ESP-om može pogoditi koji će simbol biti prikazan na igraćoj karti iako je osoba kilometrima udaljena i ne može vidjeti kartu. Po Jungu, svemir je povezan na najdubljoj i tajanstvenoj razini. Ukratko, svemir neprestano razgovara s nama.
Pitam se, je li zaista sve povezano i umreženo?
Poznati razvojni psiholog Jean Piaget pokazao je kako djeca od druge do sedme godine nemaju razvijeno logično mišljenje. Ona tumače događaje kao da su posljedica njihovih misli i njihovih želja. Na primjer, otac se razbolio jer se dijete naljutilo i htjelo da se otac razboli. Tu je razvojnu fazu Piaget nazvao – magično mišljenje. To je normalna faza razvoja kod male djece, ali se redovito javlja i kod odraslih ljudi kao jedan od simptoma psihoze. Takva osoba ima tzv. ideje odnosa, odnosno vjeruje kako se ljudi povezuju na jednoj dubljoj, magijskoj razini.
Magično mišljenje
Takve osobe svuda oko sebe vide “znakove”, koji mogu poslužiti kao dokaz za posvemašnju povezanost svih ljudi i svih pojava. Magijsko mišljenje može se vidjeti i kod osoba s opsesivno kompulzivnim poremećajem koji vjeruju da će se dogoditi nešto strašno ako ne operu ruke sedam puta. Kad nema stvarne, iskrene povezanosti dvoje ljudi koji se vole, majke i djeteta, čovjek će svoju povezanost izmisliti. Ako se pupčana vrpca iznenada, traumatski prekine, osoba će svoju vrpcu izmisliti.
Jung nije nikada doživio iskustvo iskrenog odnosa s drugim čovjekom. U djetinjstvu nije imao prijatelja, niti jednoj ženi nije bio vjeran. Možemo se upitati – što je njega držalo na okupu, što je povezivalo dijelove njegove osobnosti? Da ponovim, osjećaj identiteta, doživljaj unutrašnje povezanosti, dala mu je ideja odnosa, fantazija kako je sa svijetom povezan kroz kolektivno nesvjesno i putem sinkroniciteta. Njegova psihološka teorija, iako ni sam to nije znao, povezala ga je sa svijetom i ljudima pa makar i na nesvjesnoj razini.
Na kraju, moram spomenuti kako se uvijek iznova čudim domišljatosti ljudske psihe. Divim se nevjerojatno kreativnim psihološkim obranama koje nam pomažu da živimo u svijetu u kojem razumijevanja i empatije nikada nema dovoljno.
