Pojam “narcistički bijes” u svijet psihoanalize uvodi američki psihoanalitičar Heinz Kohut šezdesetih godina prošlog stoljeća. Time se nadovezuje na pojam “narcistička povreda” kojeg je osmislio Sigmund Freud pola stoljeća ranije.
Narcističku povredu, kaže Freud, doživljavamo kada svoj “narcizam” izložimo pogledu svijeta, odnosno, kada se naše “velebne“, “grandiozne fantazije” dovedu u pitanje. Po Kohutu, svaki je bijes uvijek “narcistički bijes“, odnosno, posljedica “narcističke povrede“. Moram spomenuti kako za Kohuta tzv. narcistička povreda znači razočaranje u velebnu, idealnu sliku nas samih, ali isto tako znači i razočaranje u velebnu, odnosno, idealnu sliku druge osobe, na primjer, roditelja.
Smisao je svake fantazije pa tako i velebne fantazije, održati iluziju stopljenosti, odnosno, zadržati iluziju jedinstva s roditeljem. Kao što znamo, velebnu fantaziju možemo izraziti riječima – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!“, pri čemu se fantazija jedinstva sa svijetom i roditeljem čuva od “prodora stvarnosti” i spoznaje odvojenosti. Svaka dekonstrukcija te iluzije, svaka spoznaja druge i drugačije subjektivnosti doživljava se kao narcistička povreda koja pokreće narcistički bijes. Sve što je “drugo” i što je “drugačije” treba nestati.
Narcizam danas
Možda se pitamo kakvo je određenje pojma narcizam danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća? U čemu je razlika u značenju narcizma u klasičnoj, Freudovoj psihoanalizi i “postmodernoj“, tzv. “postkartezijanskoj” psihoanalizi kojom se ovdje bavim? Naime, riječ “narcizam” rijetko ćemo naći u psihoanalitičkoj literaturi suvremenih autora. U posljednjih četvrt stoljeća taj se pojam rijetko upotrebljava. Kako to?
U klasičnoj psihoanalizi pojam narcizma određen je idejom da koristimo druge ljude kako bi organizirali vlastitu osobnost. Po Freudu i njegovim sljedbenicima, dijete koristi roditelja kao pomoć u izgradnji psihološke strukture. Međutim, od odrasle se osobe očekuje da s vremenom izgradi vlastitu autonomnu psihološku strukturu i da se prestane “oslanjati” na druge. Po tome je narcizam moja “infantilna“, potreba da se ogledam u oku promatrača, odnosno, moja “djetinjasta” potreba da tražim potvrdu Drugoga.
Upravo suprotno, filozofija postmodernizma, koja je u temelju suvremene psihoanalize, tvrdi kako baš svi vlastitu osobnost gradimo kroz odnos s Drugim, s “promatračem“. Ne samo u djetinjstvu, već čitav život. Po tome nije moguće izgraditi autonomnu osobnost koja ne treba potvrde druge osobe. Ukratko – “Nitko nije otok!“.
U svom članku “Oblici i preobražaji narcizma“, iz 1966. godine, Heinz Kohut sve psihološke probleme vidi kao probleme narcizma, kao problem krhke i nestabilne psihološke strukture koja nema svog Drugog koji bi ju “zrcalio“. U ranijim radovima Kohut te oblike odnosa, prijenosa ili transfera, naziva “narcističkim prijenosima“, dok u kasnijim radovima upotrebljava naziv “selfobjektni prijenos” ili transfer. Narcizam je u korijenu osobnosti, a narcistička je povreda dio života svakog od nas. Točnije, narcistički bijes je temelj vitalnosti.
Narcistička povreda
Ljudski rod, od svojih početaka do danas, nikada nije znao što učiniti s posljedicama narcističke povrede. Kao što znamo, posljedice su uvijek osjećaj ljutnje, bijesa i zavisti. Na žalost, u svakom društvu, u svakoj kulturi, baš kao i u svakoj obitelji, to su “zabranjeni“, “negativni” osjećaji. Za te se osjećaje smatra kako imaju snagu razoriti obitelj i zajednicu, stoga ih je uvijek trebalo potiskivati i poricati.
Zato se i ne čudim da većina vodećih religija, već tisućama godina spomenute “negativne” osjećaje nastoji poništiti, izbrisati iz svijesti pojedinca i društva. Ljutnja je, iz te perspektive, uvijek izvor patnje. Suprotno tome, društvo bez negativnih osjećaja, kažu oni, jest – “sretno društvo”. Kako je ljutnja uvijek posljedica velebnih fantazija, zvuči razumno zabraniti ambicije kako bi se zaobišlo razočaranje.
Zato mnoge poznate religije svijeta, npr. budizam, kršćanstvo ili hinduizam, nastoje ugasiti ambiciju i velebne fantazije jer će one prije ili kasnije stvoriti razočaranje, a na kraju i ljutnju. Ambicije su, po tome, izvor patnje. Patnja će, kažu oni, prestati onog trena kada osoba odustane od svojih žudnji i ambicija. Narcistički bijes, kažu oni, moguće je izbjeći.
Kao što znamo, religije svijeta upućuju svoje sljedbenike na skromnost i samozatajnost te predlažu duhovne tehnike i vježbe kojima će tijelo pročistiti od žudnji i želja. Bdjenje i post neke su od uobičajenih tehnika “čišćenja“, kojima se može ugasiti žudnja ili ambicija, a time na kraju i ljutnja. Cilj je doživjeti iskustvo ekstaze, odnosno, osjećaj da smo se ponovo stopili sa svojim roditeljem. Drugim riječima, samo je “dobro” dijete pravi član obitelji.
Narcizam kao dijagnoza
Religiozna tradicija potiskivanja ambicija i velebnih fantazija u suvremenom se društvu često nastavlja i u nekim granama psihoterapije.Tako mnoge terapeutske škole psihološke probleme vide u narcizmu, odnosno, u prevelikom osjećaju “vlastite važnosti“.
Po njima su simptomi narcizma sljedeći:
- Potreba da se bude u središtu pažnje
- Fantazija neograničenog uspjeha i slave
- Potreba za dominacijom
- Fantazija vlastite posebnosti
- Nezadovoljstvo tuđim uspjehom
- Potreba da se nadzire i kontrolira svijet
No kako ja to vidim, spomenuti simptomi, odnosno, velebne fantazije, uopće nisu uzrok psiholoških problema. Upravo suprotno, to je temelj zrele i stabilne psihološke strukture. Fantazija u kojoj smo središte svijeta, a sve je drugo dijelom nas samih, psihološka je jezgra oko koje se organizira osobnost svakog djeteta, baš kao i odrasle osobe. To je tzv. “iskustvo osvajača“, kako tu perspektivu naziva Heinz Kohut. Iako tu fantaziju nećemo ostvariti, od nje ne smijemo odustati.
Razočaranje
Zato se pitam, je li moguće živjeti bez ambicije i žudnje? Je li moguće ugasiti svoje velebne fantazije i još se uvijek osjećati živim? Vjerujem kako to nije moguće. Svi simptomi narcizma koje sam malo prije spomenuo, zapravo su temeljni izvor naše motivacije i životne energije, jedini izvor naše vitalnosti. Zato predlažem drugačije tumačenje narcizma, narcističke povrede i narcističkog bijesa.
Kako ja to vidim, nije moguće odustati od vlastitog “ega“, nije moguće isključiti velebne fantazije. Stoga je neizbježna i narcistička povreda. Ljudski život, njegovo kretanje od rođenja prema svome kraju, prema starenju i smrti, nije ništa drugo nego neprestana narcistička povreda koja neizbježno pokreće osjećaj ljutnje.
Međutim, iako nije moguće odustati od svojih očekivanja, snova i fantazija, baš kao što nije moguće izbjeći razočaranje, moguće je svoju ljutnju i bijes “staviti u riječi“, “izraziti jezikom” i tako podijeliti sa svijetom. Time razočaranje postaje podnošljivo, čak nas i povezuje s ostatkom svijeta jer su naša razočaranja uvijek slična.
Ukratko, ako prepoznam i prihvatim svoje “negativne” osjećaje ljutnje i bijesa, ne moram odustati od svojih ambicija, želja i žudnji. Kroz afekt ljutnje mogu istovremeno bivati u svijetu svojih velebnih fantazija, dok istovremeno mogu prihvatiti vlastitu ograničenost, konačnost i smrtnost, odnosno, mogu bivati u “realnom“.
U tom procesu, kako kaže Kohut, osoba pomalo gradi smisao za humor, kreativnost, mudrost i empatiju. Drugim riječima, humor je društveno prihvaćeni oblik ljutnje koji označava kako smo prihvatili i odreagirali spoznaju vlastite konačnosti i smrtnosti.
Thymos
Osjećaj “životnosti” koji redovito dolazi uz iskustvo ljutnje, stari su Grci zvali – “Thymos“. Thymos tako označava hrabrost, duševnost, snagu, a ja bih ga odredio i kao – “vitalnost“. Upravo s riječi “Thymos” počinje prvi pisani dokument na prostoru Europe, a to je Homerova Ilijada, stara gotovo 3000 tisuće godina.
Pitam se – kada je Zapadno društvo označilo afekt ljutnje kao smrtni grijeh? Kada je Thymos, taj “borac” protiv nepravde, izvor snage i života, postao izvorom srama? Evo odgovora – to je bilo 53. godine n.e. u poslanici apostola Pavla Korinćanima. U poslanici Pavao upozorava Korinćane kako pravi vjernik mora odustati od svog Thymosa ako želi osjetiti božju milost i ljubav. Osjećaj ljutnje i bijesa tako treba potisnuti ili poreći, ako se želi ući u “kraljevstvo nebesko“. Narcistički bijes je najveći grijeh.
S druge strane, u Starom se zavjetu riječ Thymos koristi 18 puta kako bi se opisala božja snaga i bijes. Nema sumnje, slobodu doživljaja Thymosa ima samo Bog, njemu su ljutnja i bijes dozvoljeni. U Homerovoj se “Ilijadi” i “Odiseji” riječ Thymos javlja nekoliko desetaka puta kako bi označila hrabrost, borbu protiv nepravde, volju za životom, ponos i vitalnost. Narcistički bijes ovdje posjeduju samo pravi junaci poput Ahila ili Odiseja.
Spoznaja konačnosti
Iluzija kako se velebna fantazija može nekako “ublažiti” ili fantazija kako je moguće “pobijediti” ego, uzrok je mnogih psiholoških problema, posebno kod mladih ljudi koji još traže svoju osobnost. Psihološki problem koji je posljedica “smrvljenog ega” ili potisnutog ili poreknutog Thymosa, često zovu – “psihoza” ili “granični poremećaj osobnosti“. U stanju psihoze osoba je zaista i “očistila” svoj “ego” od svake ambicije i iskustva ljutnje. Na žalost, ona je s ljutnjom odbacila i svoju osobnost i svoju vitalnost, i sada se ne osjeća posve živom.
Lijek
Baš kao što nije moguće živjeti bez žudnje i velebnih fantazija, tako nije moguće izbjeći narcističku povredu. Svako živo biće putuje prema svome kraju, ljudski je život konačan, povreda je neizbježna.
Ukratko – “Ja odlazim, dok na moje mjesto dolaze mlađi!”.To je neizbježna narcistička povreda koju se mora emotivno odreagirati i podijeliti sa svijetom. Ipak, mnogi su egipatski faraoni i indijski maharadže pokušali zaobići poniženje smrti i starenja tako da su u grob za sobom odvukli i stotine svojih žena i robova. Oni su do posljednjeg trena zadržali iluziju kako se život cijelog svijeta završava s njima.
Nama, običnim smrtnicima, ova mogućnost nadilaženja narcističke povrede obično nije dana. Zato moramo prihvatiti vlastitu konačnost, emotivno je odreagirati i podijeliti sa svijetom. To je jedini lijek za “narcističku povredu“. Dakle, ne odustati od vlastitih ambicija, njih nikada nema dovoljno, već neizbježno razočaranje staviti u jezik i dijeliti sa svijetom.
Psihoterapija
Što mogu učiniti da povežem svoje velebne fantazije s iskustvom vlastite ograničenosti i konačnosti? Takvo mjesto gdje svoje velebne fantazije smijem bez rizika izložiti oku promatrača jest – psihoanaliza.
Tako se Heinz Kohut nada kako će u analizi “brane” nesvjesnog malo popustiti kako bi velebna fantazija klijenta “izronila” na površinu. Za Kohuta ne postoje “nezrele” ili “infantilne” fantazije kojih bi se klijent trebao sramiti. Međutim, on istovremeno razumije kako se fantazije ne mogu ostvariti i kako na kraju svega ostaje razočaranje. No ako analitičar razumije uzroke razočaranja i ako prihvati sve afekte koji ga prate, razočaranje se može sadržavati. Tako ne moram odustati od svojih fantazija i afekata, niti moram odustati od spoznaje realnosti.
Na kraju, ponovio bih kako to što neki zovu – narcizam, nije “manjak empatije” i “razumijevanja” za svijet. Upravo suprotno, to je manjak empatije svijeta koji ne želi i ne može prihvatiti tuđe fantazije i afekte. Ako bi baš tražili lijek za narcizam ja bih rekao kako je to – ljutnja. Ali ne isprazno “iživljavanje“, tzv. “acting out“, već ljutnja koja se stavlja u jezik i tako ulazi u dijalog s analitičarem koji ne moralizira i ne osuđuje, već razumije.
Mogao bih reći i ovako – “Ne tražim od svijeta da ispuni moje zahtjeve i fantazije, ja znam da to nije moguće, ali tražim da prepozna i prihvati moje opravdano razočaranje i ljutnju!”.
