Danas govorim o britanskom psihoanalitičaru i pedijatru koji je više od četvrt stoljeća bio glavni autoritet za sve psihološke probleme vezane uz odnos majka-dijete.
To je Donald Winnicott, a svoju je popularnost je stekao serijom od šezdesetak radio emisija. Emisije je BBC emitirao u razdoblju od dvadesetak godina, s početkom usred drugog svjetskog rata. U njima je Winnicott odgovarao na brojna pitanja i davao mnoge korisne savjete vezane uz odgoj djece.
Majke su tako prvi puta doznale u kojoj mjeri njihova osobnost utječe na dijete.Odnosno, otkrile su kako je osobnost majke važnija od svake kazne i discipline. Poruka je glasila – “Empatija, a ne kazna!”.
Winnicott je nakon Drugog svjetskog rata djelovao u londonskoj klinici Tavistock, sa svojim kolegama Melanie Klein, Ronaldom Laingom, Wilfredom Bionom, Johnom Bowlbijem, Annom Freud i drugim legendama psihoanalize tog vremena. U svom je radu nastojao odgovoriti na pitanje – “Kako dijete vidi majku?”.
“Dobra” i “loša” majka
Winnicott je primijetio kako majka, iz perspektive djeteta, može biti “stvarna” ili “lažna”, “dobra” ili “loša”. Stabilnost i cjelovitost djeteta, kaže Winnicott, ovisi o tome u kojoj mjeri dijete doživljava svoju majku “vitalnom” i “dobrom”.
Kako bi dijete održalo sliku vitalne i dobre majke, čak i u onim trenucima kada to ona ne može biti, dijete koristi različite psihološke obrane.
Winnicott u svijet psihoanalize uvodi mnoge korisne pojmove koje koristimo i danas. To su – “dovoljno dobra majka”, “prijelazni objekt”, “prava” i “lažna” osobnost. On spominje i ideju “holdinga”, važnost igre, kao i značaj “destruktivnih fantazija” u odrastanju i psihoterapiji.
Odrastanje
Po Winnicottu, odrastanje je proces u kojem dijete pomalo stječe iskustvo kako je njegova majka stvarna, a ne izmišljena. Kako je realna, a ne imaginarna. Odrastanjem se “fantazija odnosa” sa “izmaštanim” bićem pomalo preobražava u stvarni odnos sa živom osobom.
Time je Winnicott odredio i smisao suvremene psihoterapije. Kao što znamo, cilj je suvremene psihoterapije klijentu pružiti dokaz o postojanju vanjskog svijeta. Točnije, pružiti dokaz o postojanju druge osobe – još barem jedne “duše u svemiru”.
Realnost svijeta
Krajem osamnaestog stoljeća njemački filozof Emmanuel Kant piše – “Pravi je skandal u svijetu filozofije da nakon nekoliko tisuća godina još uvijek ne možemo dokazati postojanje vanjskog svijeta već to ostavljamo vjeri. Mi u vanjski svijet ili vjerujemo ili ne!”.
Tim se problemom, dokazom realnosti svijeta i drugih ljudi, bavi upravo Donald Winnicott. Kao što znamo, u svijetu filozofije dokaz o postojanju vanjskog svijeta i drugih ljudi dali su filozofi Franz Brentano, Edmund Husserl, Martin Heidegger, Emmanuel Levinas. Po njima, poznata Descartesova tvrdnja – “Mislim, dakle postojim!”, treba glasiti – “Mislim, dakle postojim u svijetu!”,
Ili točnije – “Mislim, dakle postojim sa drugima!”.
Spomenuto pitanje – “Postoji li zaista druga subjektivnost u svemiru, i kako mogu biti u to siguran?”, Winnicott vidi kao temeljno psihološko pitanje.
Mentalizacija
Danas se i drugi psiholozi bave problemom “dokaza drugosti”. Veoma je popularna teorija tzv. “mentalne reprezentacije” ili “mentalizacije” britanskog psihologa Petera Fonagya. Po njemu je uzrok psiholoških problema nedostatak “mentalne reprezentacije” druge osobe. Osoba nema predodžbu tuđe subjektivnosti. Kada se mentalna reprezentacija druge osobe jednom izgradi, kaže Fonagy, simptomi nestaju.
No treba spomenuti da ova, danas veoma popularna teorija, nema uporišta u svijetu filozofije. Filozofi Husserl i Heidegger pokazali su kako tzv. “mentalna reprezentacija”, odnosno, predodžba vanjskog svijeta, zapravo i ne postoji. Filozofija fenomenologije je pokazala kako ne postoji nikakav “vanjski svijet” odvojen od promatrača, pa tako ne postoji ni njegova reprezentacija ni predodžba.
Kako što znamo, podjela svijeta na “vanjski” i “unutrašnji” pripada tzv. filozofiji dualizma. Po tome, subjekt i objekt ovdje postoje izvan odnosa, bez promatrača, odnosno, postoje sami za sebe. Što nam govori da su mentalne reprezentacije zapravo – metafizika. Upravo je taj oblik metafizike nastojao dekonstruirati Donald Winnicott.
Oceanski osjećaj
Poznata je Winnicottova misao – “Ne postoji takva stvar kao što je dijete!”. Naime, dijete postoji samo u odnosu s majkom i obratno. Bez odnosa nema ni majke ni djeteta. To je možda prva dekonstrukcija metafizike u povijesti psihoanalize.
Kao što sam već spomenuo, Winnicott je prvi pokazao kako su psihološki problemi, kod odraslih i kod djece, posljedica nedostatka dokaza o postojanju druge osobe. Tako u svom tekstu iz 1969. godine – “The use of an object”, Winnicott opisuje strategije koje dijete koristi kako bi se uvjerilo u stvarno postojanje svoje majke.
Po Winnicottu, dijete od trenutka svog rođenja majku vidi kao produžetak svoje osobnosti. Iz perspektive djeteta, majka i dijete su jedno. To je tzv. “oceanski osjećaj”. Ali to je i veliki problem. Tako doživljenu majku, koja još nije osoba, dijete ne može upotrijebiti za svoje potrebe. Koje su to potrebe? To su – organizacija osobnosti i regulacija napetosti.
Po Winnicottu, sve dok je jedno s majkom, majka nije stvarna osoba već je “plod mašte”, i dijete od nje nema koristi. Iz perspektive djeteta takva “izmaštana” majka nema vlastitu perspektivu i ne može vidjeti dijete. Majka mu je preblizu, da se tako izrazim. Bez iskustva majčine perspektive dijete ne može znati kako ga majka vidi. Točnije, ono ne može znati vidi li ga ona uopće. Takvo dijete, ili odrasla osoba, ne može biti posve sigurna u vlastito postojanje. Iskustvo cjelovitosti uvijek je na rubu fragmentacije.
Destrukcija
Po Winnicottu, dijete prvih godina života, nije sigurno koliko je majka njegova projekcija, fantazija, njegov produžetak, a koliko je stvarna osoba. Drugim riječima, dijete ne može znati nije li majka proizvod njegove mašte. Da provjeri koliko je majka zaista stvarna, dijete je pokušava uništiti. Ako majka preživi pokušaj uništenja to je dokaz kako je ona uistinu živa osoba.
Tako dijete u svojim fantazijama pokreće destruktivne namjere. Na simboličnoj razini ono nastoji uništiti majku. To je jedini način da se dijete od svoje majke jednom odvoji te da osjeti sebe kao samostalni centar inicijative.
U suprotnom, majka je “duhovno biće”. Ona je tada posve “dobra” ili je posve “loša”. Crna ili bijela, “anđeo” ili “vještica. To iskustvo zaista i posjeduju osobe u stanju tzv. “paranoidne psihoze”.
Bajke
O tom putu odrastanja govori i većina dječjih bajki. Kako kaže psihoanalitičar Bruno Bettelheim, smisao je bajki pomoći djetetu da prepozna i prihvati svoje afekte, posebno one “negativne”, i tako otkrije svoje mjesto u svijetu.
Tako su teme bajki često – odlazak iz roditeljskog doma i destrukcija “loše” majke. Kako to u bajci obično biva, to je destrukcija tzv. “maćehe”. Kako ja to vidim, bajke žele reći kako se roditeljski dom može napustiti jedino kroz destrukciju. Onaj tko ne prihvati vlastite destruktivne namjere ostaje zauvijek zarobljen u svijetu svog djetinjstva. Bez destrukcije nema odrastanja.
Po Winnicottu, proces odrastanja izgleda ovako:
- Odmah po rođenju dijete sebe vidi “jedno s majkom”, u stanju simbiotične stopljenosti, “oceanskog osjećaja”.
- Kroz brojna i nenamjerna razočaranja, “pogreške” u empatiji, dijete pomalo otkriva pukotine u iskustvu jedinstva s majkom.
- Razočarano dijete nastoji uništiti majku u svojim fantazijama.
- Majka obično preživi destrukciju. Za dijete je to dokaz njenog stvarnog postojanja. Majka je sada osoba.
- Dijete sada može koristiti svoju majku kao osobu koja vidi, koja tješi, umiruje, organizira fragmente osobnosti u jednu cjelinu.
Preživjeti destrukciju
Što znači da je majka “preživjela destrukciju”? To znači kako je ona destruktivne afekte svog djeteta prepoznala i prihvatila – bez kazne, bez kritike, odnosno, bez posramljivanja.
Na žalost, neće svaka majka “preživjeti” destrukciju. Znam mnoge majke koje ne mogu prihvatiti destruktivne namjere svog djeteta. One žele “dobro”, a ne “zločesto” dijete. Takve majke strogo kritiziraju ili kažnjavaju destruktivnu namjeru. Svaka je kazna poruka djetetu da se svojih destruktivnih namjera ono treba sramiti, da ih treba potisnuti ili poreći. Takvo posramljeno dijete nikada neće otkriti tko je zaista njegova majka. Što ujedno znači da se od nje nikada neće odvojiti. Da ponovim, samo majka koja preživi destrukciju postaje stvarnom osobom.
Istovremeno, i dijete stječe iskustvo ljudskosti, ono se “uljuđuje“. O tome govori bajka – “Ljepotica i zvijer”. Svi smo mi demoni i čudovišta, sve dok netko to ne prihvati. Tada se naša destrukcija preobražava u zahvalnost i ljubav.
Po Winnicottu, u svojim mislima dijete ovako govori majci – “Majko, dok te u svojoj fantaziji ubijam, ja te zapravo volim!.”
Put odrastanja sličan je i putu psihoanalize kako ga vidi britanski psihoanalitičar Wilfred Bion. Po njemu, zadatak psihoanalitičara jest “preživjeti” terapiju. Ako analitičar “preživi” destruktivne napade svog klijenta, ako na njih ne reagira kaznom ili edukacijom, klijent će pomalo spoznati realnost svog analitičara. Istovremeno, klijent stječe iskustvo vlastite realnosti.
Martin Heidegger
Slično govori i njemački filozof Martin Heidegger. Po njemu, put od “lažne” prema “stvarnoj” osobnosti, odnosno, put od neautentičnog bivanja u svijetu prema onom autentičnom, počinje kada svijet “uzmemo u svoje ruke”.
To je put od svijeta koji je “pri ruci” prema svijetu koji je “u ruci”.
Po njemu, “svijet u mojim rukama” jedini je pravi, stvarni svijet. S druge strane, svijet kojeg samo promatram s udaljenosti, neutralno, ne mogu doživjeti stvarnim. Kao što znamo, neutralnu perspektivu svijeta “pri ruci”, na udaljenosti, koristi znanstvenik ili teoretičar dok promatra ili mjeri svijet.
Heidegger tvrdi kako perspektiva “pri ruci” dominira zapadnom filozofijom od Sokrata do danas. On vjeruje kako je to prostor metafizike koji označava smrt “autentičnog” bitka, stvarnog života.
Prijelazni objekt
Do sada sam govorio o iskustvu djeteta koje se vidi stopljenim s majkom, i iskustvu djeteta koje se vidi odvojenim od majke. Međutim, Winnicott nam daje i treću perspektivu. To je tzv. “prijelazna perspektiva” između stopljenosti i odvojenosti. Takva je npr. uloga lutke ili kućnog ljubimca. Njih dijete vidi odvojenim sebe, ali oni još uvijek nemaju vlastitu subjektivnost.
To je tzv. “prijelazni objekt”. Objekt na pola puta između svijeta imaginarnog i svijeta realnog. On je doživljen odvojenim od djeteta, ali još uvijek ne posjeduje vlastitu inicijativu.
Dovoljno dobra majka
Američki pedijatar i psihoanalitičar Ed Tronick, kaže kako majka, iz perspektive djeteta, može biti – “dobra”, “loša”, i “zla”.
“Dobra majka” je ona koja uvijek, bez greške, razumije sve potrebe djeteta i trenutno ih ostvaruje. U tom svijetu sve je idealno i nema razočaranja. No upravo zato dijete ne može steći iskustvo majčine zasebne subjektivnosti.
“Loša majka” je ona koja često ne vidi potrebe svog djeteta. Ona često reagira pogrešno ili prekasno. No ona može prepoznati svoje pogreške i ispraviti ih prije nego razočaranje postane traumatsko.
“Zla majka”, kaže Tronick, jest ona koja pravi značajne pogreške u empatiji, ali ih ne želi i ne može popraviti. Tada razočaranje djeteta u majku postaje traumatsko.
Po Winnicottu, “dovoljno dobra majka” je ova druga majka. Ona pravi neizbježne greške u empatiji, ali ih na vrijeme vidi i popravlja prije nego što postanu traumatske. Time pomaže djetetu da otkrije kako ona posjeduje vlastitu perspektivu i subjektivnost.
Winnicottova “dovoljno dobra majka” odgovara pojmu “optimalna frustracija” o kojem piše psihoanalitičar Heinz Kohut. Po Kohutu, sitne, optimalne pogreške u empatiji, ako se na vrijeme prepoznaju i odreagiraju, pomažu djetetu da pomalo izgradi vlastitu psihološku strukturu.
Na kraju, ponovio bih kako je smisao suvremene psihoterapije, dovršiti put odrastanja započet davno u djetinjstvu, ali prekinut naglim, traumatskim razočaranjem. Kada klijent i analitičar dožive jedan drugoga kao stvarna, vitalna ljudska bića, svaki će simptom istog trena nestati.
