Zašto se neki odnosi i veze, iako štetni za oba partnera, nastavljaju godinama, neki puta i cijeli život? Zašto mnogi parovi, za koje nikako ne možemo reći da se vole, ostaju zajedno, iako njihov odnos u svemu podsjeća na “središte tornada”?
Mnogi takve parove nazivaju i ovisničkim parovima, na engleskom – “Codependent couples”. U medijima često koriste i naziv – borderline i narcis par. Pitam se, što povezuje osobe s problemom narcizma i graničnog poremećaja da ih više ništa na svijetu ne može rastaviti?
Kako ja to vidim, razlog toj fanatičnoj povezanosti osoba s problemom narcizma i borderlinea leži u njihovoj komplementarnosti. Naime, njihove se potrebe u potpunosti nadopunjuju. Vežu se kao sjeverni i južni pol magneta. Drugim riječima, samo tzv. narcis može zadovoljiti sve fantazije tzv. borderlinea. Vrijedi i obratno.
Bipolarna struktura osobnosti
Teorija o bipolarnoj strukturi osobnosti, o kojoj govori psihoanalitičar Heinz Kohut, pruža zanimljivo tumačenje. Kao što znamo, osobnost je, po Kohutu, dijalog ili susret dviju suprotstavljenih psiholoških struktura. Te su psihološke strukture organizirane oko fantazija savršenstva i cjelovitosti.
Tako Kohut razlikuje psihološku strukturu koju zove – ambicije, a koja je organizirana oko fantazije koju možemo izraziti riječima – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”. Druga je psihološka struktura organizirana oko suprotne fantazije – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”. To je područje ideala. Spomenute fantazije imaju nešto zajedničko. Povezuje ih ideja jedinstva. U obje fantazije pupčana vrpca još nije prerezana, dijete je još uvijek dijelom roditelja.
No autentična je osobnost, po Kohutu, nešto posve drugo. To je susret spomenutih fantazija, dijalog ambicija i ideala, odnosno, to je susret Ja i Ti. Kao što znamo, u svijetu bez dijaloga osobnost se raspada. Osobnost u krizi, na pragu raspada ili fragmentacije, uvijek se lomi na spomenuta dva dijela, na ambicije i ideale. To je tzv. bipolarni poremećaj, kojeg vidim u temelju svakog psihološkog problema. Ukratko, u svijetu bez dijaloga osobnost je dvostruka.
Arhaične fantazije
Zreli ideali i ambicije tada se preobražavaju u arhaične fantazije vlastite i tuđe svemoći i savršenstva.
Velebne fantazije vlastite svemoći obično zovemo – “narcizam”, dok velebne fantazije tuđe svemoći i savršenstva nazivamo – “religiozno iskustvo”, koje je temelj tzv. graničnog poremećaja.
Na žalost, popularni mediji, Internet i drugi, nastoje svesti složene psihološke fenomene na kratku dijagnozu. Tako se stvara slika kako postoji tzv. “narcis” s jedne strane i “borderline” s druge. Kao da postoje sami za sebe, negdje u glavi, odvojeni od konteksta. Zato moram ponoviti kako narcis i borderline nisu bolesti ni poremećaji, već su posljedica trenutnog nerazumijevanja i nesporazuma sa svijetom. Dijalog sa svijetom je privremeno prekinut.
Ne treba zaboraviti kako nesvjesno svake osobe sadrži arhaične fantazije jedne i druge strane. Drugim riječima, svi smo mi istovremeno skriveni narcis i borderline. Jedan smo tren “osvajači svijeta”, dok smo već drugog trena nečiji “sljedbenici”. Svoje fantazije redovito poričemo, no dovoljna je i manja kriza ili trauma koja će već pokazati što naše nesvjesno doista krije. Većina ljudi koje poznajem, tijekom dana izmjenjuje spomenute dvije perspektive bez većih problema. Sve dok jedna strana ne isključuje ili ne poriče drugu, osobnost je sačuvana.
Borderline i narcis
Zato, kada u ovom predavanju koristim riječ “narcis”, ja mislim na osobu koja je trenutno u stanju krize ili traume, i njena je prevladavajuća fantazija ona vlastitog savršenstva. Kada koristim riječ “borderline” mislim na osobu koja svoju trenutnu krizu ili traumu nastoji kompenzirati fantazijama stapanja s tuđim savršenstvom i tuđom svemoći.
Pitam se, što se to krije u fantazijama narcisa i borderlinea? Ukratko, spomenuta perspektiva – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”, gradi fantaziju vođe, osvajača ili spasitelja, dok fantazija – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”, stvara fantaziju sljedbenika, onoga tko je osvojen ili spašen.
Drugim riječima, “narcis” se osjeća živo, odnosno, cjelovito i vitalno, kada se širi na svijet, kada “kolonizira” i kada “totalizira” drugu osobu. Zato narcis traži publiku, svog sljedbenika kojeg će voditi i “spasiti”. S druge strane, “borderline” se osjeća živo kada se može stopiti s nečim većim od sebe, odnosno, kada ga druga osoba kolonizira ili totalizira. On traži idealnog vođu, traži svog spasitelja.
U oba slučaja cilj je ostvariti fantaziju jedinstva i stopljenosti sa svijetom, izbrisati svako iskustvo Drugog i Drugosti. To je tzv. “Folie à deux” – “ludilo u dvoje”. To je ostvarenje fantazije stapanja, simbioze, za kojim se oduvijek čezne. U “običnom”, svakodnevnom odnosu, od fantazije jedinstva treba odustati, treba je prežaliti.
Srodna duša
No u vezi borderline/narcis, svaka je strana našla nekoga s kime se može stopiti, našla je svoju “srodnu dušu”. Njih su dvoje sada “jedna duša u dva tijela”. Život je dobio boje, pretvara se u vatromet. To je iskustvo povratka u raj. Nekad davno prerezana pupčana vrpca opet je spojena.
Iako su, u takvom odnosu borderline i narcis ostvarili fantazije posvemašnje simbioze i stapanja, to ne znači da su izgradili psihološku strukturu. Na žalost, ostvarenje snova ne gradi osobnost. Upravo suprotno, osobnost se gradi spoznajom kako je srodna duša ipak samo naša fantazija. Drugim riječima, psihološka je struktura posljedica spoznaje “izgubljenog raja”, posljedica žalovanja za gubitkom savršenog partnera s kojim smo nekada bili jedno. Ukratko, naša se osobnost gradi bolnom spoznajom drugog i drugosti. U odnosu narcis/borderline nedostaje drugost, stoga nema ni psihološke strukture.
Kada se jednom pokrene stapanje, obje su strane spomenutog para manje u realnom, a više u imaginarnom svijetu fantazije. “Borderline” sada očekuje da mu se čitaju misli i želje, koje treba odmah ostvariti. On se ljuti i bjesni ako sve želje nisu ostvarene, odnosno, ako partner ne čita misli. S druge strane, “narcis” više nije zadovoljan odobravanjem svog borderlinea. Na početku, dok je partner još imao tragove osobnosti, svojim je obožavanjem mogao pomoći narcisu. Sada, kada ga u očima narcisa više nema, njegovo odobravanje više ne pomaže. Ono nije dovoljno da zaustavi raspad i fragmentaciju. Narcis je konzumirao borderlinea, on mu više nije od koristi. Stoga mora pronaći novog obožavatelja. Ali gdje naći tako privrženog sljedbenika?
Ljutnja i bijes
Kao što vidimo, ljutnje i bijesa ovdje ima i previše. Možda mislimo kako je baš ljutnja glavni problem. Međutim, kako ja to vidim, ljutnja je samo posljedica neizbježnog razočaranja. Pravi je problem što nema nikoga tko bi ljutnju prepoznao i prihvatio. Zato se ljutnja poriče umjesto da se ugradi u osobnost, da se “sadržava”. Tako se, nakon naglih izljeva bijesa, sve vraća na staro.
No možda postoji i drugi razlog zašto narcis toliko čezne za borderlineom, i obratno.
Ja vjerujem kako on zna da mu samo onaj drugi može pomoći. Kako samo onaj drugi može pokrenuti sve skrivene fantazije, izroniti ih na svjetlo dana, i tako ga spasiti. Naime, i psihoanaliza vjeruje kako se promjena može ostvariti jedino kada osoba pokrene svoje najdublje fantazije. To je stanje regresije, povratka u vrijeme prije razočaranja, u vrijeme prije traume, odnosno, u stanje jedinstva s roditeljem.
Jedino regresija, povratak u jedinstvo, stvara temeljnu promjenu.
Stoga vjerujem kako “narcis” čezne za promjenom, i kako osjeća da promjenu može pokrenuti samo “borderline” s kojim nastoji ostvariti iskustvo stapanja. Slično tome, samo narcis može u borderlineu pokrenuti sve potisnute i poreknute fantazije jedinstva. “Običan” čovjek, sa svojim neurozama i nesigurnostima to ne može. Drugim riječima, i borderline i narcis čeznu za beskrajnom regresijom u stanje djetinjstva, kako bi krenuli ispočetka. Zato traže osobu s pukotinom kroz koju se mogu spojiti, povezati. Sve religije svijeta temelje se na tom odnosu. Baš kao i psihoanaliza.
Psihološka struktura
Na žalost, spomenuta regresija u koju tonu narcis i borderline, ma koliko duboka ona bila, ipak neće izgraditi strukturu. Iako je regresija neizbježan uvjet preobrazbe, za psihološku strukturu potreban je – izlazak iz regresije. Drugim riječima, nakon prvobitnog ushita, zaljubljenosti, oduševljenja, potrebno je “otrijezniti se”, kako to kaže Heinz Kohut. Iako borderline i narcis padaju u najdublju moguću regresiju, oni iz nje nikada ne izlaze.
Otrijezniti se
Suprotno očekivanom, za narcisa “otrijezniti se” ne znači prepoznati vlastita ograničenja i slabosti. On neće odrasti time što će postati “skroman”, uvidjeti svoja ograničenja, odustati od svog ega i sve ono o čemu govore popularni New age i Self help. Za njega je otrežnjenje nešto drugo. To je spoznaja važnosti i značaja druge osobe. To je – otkriće Drugosti.
Slično tome, za borderlinea “odrasti” ne znači otkriti slabosti i pogreške narcisa i time dokazati njegovu slabost i ograničenost. Za borderlinea izaći iz regresije znači dozvoliti sebi svu snagu i moć koja se trenutno nalazi s druge strane, u narcisu.
Kao što vidimo, smisao odrastanja nije odustati od sebe ili od drugog. Vjerujem kako smisao mudrosti ne znači prihvatiti vlastita ili tuđa ograničenja. Smisao vidim u posvemašnjoj potvrdi snage i moći – jedne i druge strane.
To će, nema sumnje, pokrenuti sukob, konflikt kojeg treba preživjeti. No kao što znamo, Smisao stapanja borderline/narcis para i jest bijeg od sukoba, odnosno, poricanje konflikta. Taj se konflikt uvijek očituje kroz afekt ljutnje i bijesa. Tko prihvati afekt može preživjeti sukob. Ako niti jedna strana tog para nema snage sadržavati ljutnju, prihvatiti sukob, simbioza je vječna.
Psihoterapija
Da podsjetim, psihoanaliza se od drugih škola psihoterapije razlikuje upravo po fenomenu regresije, odnosno, fenomenu “transfera” i “kontratransfera” između klijenta i analitičara. Vjerujem kako psihoterapija bez duboke regresije, prijenosa ili transfera, možda i nije prava terapija jer ne pokreće dublje slojeve osobnosti. Ako ne uključimo dublje slojeve već samo one na površini, terapija postaje savjetovanje ili edukacija. Tada govorimo o promjeni ponašanja ili o privremenom nestanku simptoma, no prave preobrazbe osobnosti ovdje nema.
Moram spomenuti kako se regresija u psihoanalizi ni po čemu ne razlikuje od regresije koju imaju borderline i narcis. Tako početak svake analize uvijek nalikuje na susret narcisa i borderlinea. Uvijek se pokreće stanje manje ili veće regresije. Time podsvijest, kao i fantazija koju podsvijest krije, u potpunosti izranja na svjetlo dana. Tako da klijent i analitičar slobodno dolaze u dodir sa svojim fantazijama. Bez tog pada u regresiju, fantazije bi zauvijek ostale skrivene, potisnute i poreknute u dubinama nesvjesnog.
Regresija
No psihoanaliza se ipak razlikuje od “ludila u dvoje”. Naime, od analitičara se očekuje da već otprije poznaje stanje regresije, i da je kroz njega već prošao. Iako je jednim dijelom svoje osobnosti analitičar duboko u regresiji, drugim je dijelom u realnom. Iako obitava u svijetu fantazija, on istovremeno zna da se fantazije ne mogu ostvariti. On ih je već prije prežalio. Kako kaže Kohut – “Analitičar koji zna kako klijenta uvesti u regresiju, znat će i kako iz nje izaći!”.
Po tome je cilj psihoanalize – izlazak iz regresije, iste one u kojoj su narcis i borderline zauvijek zarobljeni.
Tako pri kraju analize, “borderline” pomalo otkriva koliko ga zapravo ima. Otkriva kako je i on centar inicijative, kako posjeduje vlastitu vitalnost i strukturu. “Narcis” pomalo spoznaje važnost i značaj druge strane, te kako i analitičar posjeduje svoju vlastitu perspektivu i interese. Kako nije samo “funkcija” već – osobnost.
Na kraju analize, ambicije i ideali klijenta nisu više razdvojeni staklenim zidom. Dijalog sa svijetom, prekinut davno u djetinjstvu, sada se može nastaviti.
