Psihološki fenomen kojeg zovemo “shizoidni poremećaj osobnosti” mogu najbolje opisati kao – pokušaj bijega iz ljudskog društva. Osoba se povlači iz svijeta ljudskih odnosa, a svoju osobnost organizira kroz aktivnosti koje nisu povezane s drugim ljudima.
Kao što već znamo, psihologija osobnosti, odnosno, intersubjektivna ili nova psihoanaliza, uvelike se razlikuje od psihologije, psihijatrije i klasične psihoanalize. Možda je najveća razlika u tome što tamo gdje psihologija ili psihijatrija vide duševni poremećaj ili mentalnu bolest, psihologija osobnosti vidi – uspjeh ljudske psihe da preživi u “neljudskim” uvjetima. Drugim riječima, nova psihologija ne vidi bolest, već domišljatu psihološku obranu koja čuva osobnosti od potpunog raspada i fragmentacije. Po tome je i tzv. shizoidni poremećaj zapravo – psihološka obrana koja štiti iskustvo cjelovitosti. To je obrana od fenomena kojeg nazivaju – “intruzivna majka”.
Tako dolazimo do glavnog paradoksa shizoidne obrane. Time što je osoba odvojena, izolirana od svijeta, u njenom je nesvjesnom sačuvano iskustvo povezanosti sa svijetom. Odnosno, time što bježi od susreta s majkom, u njenom je nesvjesnom sačuvano intenzivno iskustvo povezanosti i jedinstva s majkom.
Razočaranje
Shizoidni poremećaj osobnosti štiti od traumatskog razočaranja. Osoba dobro poznaje svoju “sposobnost prihvaćanja razočaranja”. Ona zna kako ne smije riskirati još jedan rastanak, gubitak ili poniženje. Novo bi je razočaranje odvelo u prostore tzv. “psihoze”. Zato osoba ne riskira i ne izlaže se pogledu drugih, već se skriva i bježi od svijeta. Time što bježi od majke, majka ju ne može razočarati. Na pitanje, zašto se neki ljudi izlažu pogledu, dok se drugi skrivaju?, ja bih odgovorio kako ovi prvi imaju podršku obitelji i prijatelja. Oni si mogu dopustiti rizik odbacivanja i poniženja. Ovi drugi, na žalost, nemaju nikoga tko bi ih zaštitio od traume i psihološkog raspada. Zato su oprezni, od izlaganja tuđem pogledu štiti ih – shizoidni poremećaj osobnosti.
Hoćemo li se sa svijetom povezati ili ćemo se od svijeta odvojiti, ne ovisi o samo o nama već više o našoj okolini, društvu, obitelji. Od društva, okoline, a posebno majke, očekujemo da dijete prepozna i podrži, a ne da dijete oblikuje i prilagodi sebi. Svaki pokušaj oblikovanja i prilagodbe lomi nježnu dječju strukturu. To je doživljaj prodora, “intruzije”, koja za sobom ostavlja ruševine. Iskustvo rođenja je prvo takvo iskustvo prodora, kada se “ekstatično jedinstvo bivanja s majkom” traumatično prekida. Sebstvo se privremeno lomi, svijet je došao prenaglo.
No dijete pomalo lijepi krhotine svog razlomljenog sebstva. Ako je majka dovoljno empatična, ako svoje dijete doživljava kao – autentičnu osobnost, a ne kao vlastiti produžetak, dijete pomalo stječe doživljaj vlastite osobnosti. No ako je majka opterećena vlastitim problemima, zaokupljena organizacijom vlastitog sebstva, ona će svoje dijete htjeti povući u svoj svijet i svoje sukobe. Ona ne poštuje psihološku strukturu djeteta, njegove interese, talente i vještine, već ih nastoji zamijeniti svojima. Dijete taj prodor, tu intruziju majke u svoj prostor, doživljava traumatično, kao oblik psihološke smrti.
Prilagodba
Prodiruća, intruzivna, odnosno, narcistička majka ne vidi patnju svog djeteta. Za nju je izvor problema u tome što se dijete nije dovoljno prilagodilo, što ne sluša. Ne razumije kako ona treba čuti, kako se ona treba prilagoditi. Dijete se od posvemašnjeg psihičkog sloma ili fragmentacije osobnosti štiti psihičkim povlačenjem, emotivnom izolacijom. To je shizoidni poremećaj. Tako i građa tijela postaje grčevita, shizoidna, u pokušaju da se svijet slučajno ne dotakne, da ne prodre unutra. Tijelo postaje oklop koji štiti od susreta sa svijetom.
Tada je drugi čovjek dostupan samo – “kognitivno”, razumski. O njemu se može razmišljati, može ga se analizirati, ali ga se ne može dotaknuti. Pored toga, nedostaju osjećaji ljutnje i žalosti. Život bez osjećaja, cijena je bivanja izvan svijeta, bez drugih.
Horizont iskustva
Naša se osobnost iz trenutka u trenutak gradi iz mora bezbrojnih percepcija. To su – dodir, zvuk, slika, miris i okus. “Horizont iskustva” ili “svijet doživljaja” prostor je povezanosti dodira, zvuka, slike, mirisa, okusa u smislenu cjelinu. Filozof strukturalizma Jacques Lacan naziva tu mrežu povezanosti – “lanac označitelja”. Percepcije moraju biti označene, “stavljene u jezik”, i povezane s drugim osjećajima. Glavna je karakteristika tih percepcija – posjedovanje. Tako kažemo – to je “moj” doživljaj kiše, to je “moje” iskustvo jabuke , to je “moj” doživljaj ljutnje.
Osobnost ne može sama svoje percepcije organizirati u smislenu cjelinu, spomenuta iskustva ne može sama povezati. Za to joj treba pomoć izvana. Pitam se, je li potreba za Drugim možda ograničenje našeg živčanog sustava, nesavršenost ljudskog mozga ili neka druga greška prirode? Nije tako. Svaki sustav i svaka cjelina, ne samo osobnost, postoje isključivo u oku promatrača. Promatrač organizira elemente sustava u cjelinu i daje mu značenje. Podsjetio bih kako ideju da cjelina postoji sama za sebe, bez promatrača, ja zovem – metafizika.
Psihološka trauma
Koliko je promatrača toliko je različitih perspektiva, a svaka od njih povezuje elemente na svoj način. Majčino je oko tako ljepilo za dječje percepcije i afekte. Majka svojim pogledom povezuje percepcije, a dijete je uvijek gladno majčinog pogleda. Tek kada je promatrano i viđeno, dijete svoja iskustva i doživljaje povezuje s ostatkom osobnosti, tek tada njegove percepcije postaju zaista njegove.
No što ako nam promatrač oduzme naše doživljaje i iskustva? Ako kaže – To nije tvoj doživljaj, to nije tvoje iskustvo. Ili još gore, ako kaže – Tebi ne pripada ništa, tebe nema? Tada se “Svjetovi doživljaja” raspadaju, a “Horizonti iskustava” lome. Tako je najveći strah shizoidne osobe, baš kao i svih nas – strah od “anihilacije”, strah od poništenja.
“Shizoidnu” osobu od katastrofe dijeli tek jedan hladan pogled, tek jedna kritika. Ona je već na pragu raspada. Stoga i mala promjena u ponašanju druge osobe, čak i nagovještaj promjene, ima katastrofalne posljedice. Zato je možda od svih drugih baš “shizoidna” osoba najviše upućena na samu sebe, ona je “samodostatna”, kako bi mogla danima, mjesecima i godinama izbjegavati svaki susret, odnosno katastrofu. No kako izgleda katastrofa, propast svijeta?
Invazija tjelokradica
Užas djeteta koje gleda kako mu vlastiti roditelj otima tijelo i duh, i pretvara ga u lutku na koncu – to je propast svijeta! Takva fantazija “intruzivne”, “prodiruće majke” ujedno je i tema poznatog filma – “Invazija tjelokradica”. Film je doživio desetak obrada, a tema je uvijek ista – Jednog dana dijete otkrije kako su njegovi roditelji drugačiji. Otkriva ih neki detalj u pogledu, svjetlo se na licu lomi pod drugim kutom. Dijete odjednom spoznaje kako to više nije njegova majka, to nije njegov otac, već stranac, zlonamjerni alien koji će djetetu slomiti volju i prisiliti ga na ropsku poslušnost. Dijete nastoji pobjeći, upozoriti druge, ono vrišti, ali njemu se ne vjeruje. Naime, djetetu se nikada ne vjeruje, što je također tema mnogih filmova.
U posljednjoj sceni filma vidimo isto dijete, ono se smješka, razgovara, ali neki detalj u pogledu, svjetlo pod krivim kutom, govori nam kako je to dijete sada pokoreno, prilagođeno, kako je mrtvo iznutra. To biće koje vidimo samo je naizgled ljudsko, no mi znamo kako je to sada lutka na koncu kojom upravljaju drugi. Dijete je izbrisano, anihilirano – što je katastrofa gora od smrti.
Paranoja
Iako se “shizoidna” osoba svojim obranama štiti od potpune katastrofe, ona je tu katastrofu već doživjela i toga se sjeća cijeli život. Kojim riječima opisati katastrofu? Svijet je sada slomljen ili se raspada, ničeg stabilnog nema, ništa što bi nas držalo. Postavlja se pitanje o realnosti svijeta – Je li to zaista stvarnost ili samo računalna simulacija nekih veoma inteligentnih, ali zlonamjernih bića?
Osoba se gleda u ogledalo nastojeći doživjeti svoje tijelo, obrise lica, kao da odraz u ogledalu može ispuniti rupu koja zjapi u srcu tijela. Mala promjena u izgledu nekada bliske osobe pretvara je u opasnog stranca – “Što misli o meni, što hoće od mene?”. Liječnici sada umjesto cjepiva daju sredstvo za kontrolu i nadzor, a nebo je išarano tragovima aviona koji “truju” zrak. Negdje daleko postoji “stroj utjecaja”, “moćna mašina” koja svojim zrakama smrti upravlja svijetom. Svakim je danom sve bliže, neću joj pobjeći.
To je iskustvo anihilacije, poništenja osobnosti.
Intruzivna majka
Sada vidimo kako pukotina ili rascjep, taj ponor između osobe i svijeta ima svoju svrhu – Sačuvati osobu od naglog i bešćutnog upada Drugosti, tih “zraka smrti” koje uništavaju sve pred sobom.
Nagli prodor Drugosti, spoznaja kako s Majkom nisam jedno, kako ona ima posve drugačiju perspektivu , može u trenutku porušiti psihološku strukturu koja se gradila godinama. To je “intruzivna”, prodiruća Majka – Osoba koja ne vidi i ne razumije da dijete još nije spremno za razočaranje i kako je razočaranje za njega uvijek trauma. Intruzivna majka nema osjećaj za dječju ranjivost, ona u trenutku može prerezati one nježne izdanke koje dijete pruža prema svijetu. Tako shizoidni poremećaj štiti dijete od prodora. Temeljno je pitanje – Kako takvo dijete, tu osobu, vratiti u svijet ljudi. Kako ju nagovoriti da povjeruje u postojanje dobrih ljudi koji slušaju, a ne nameću se?
Empatija
Na žalost, mnoge škole psihoterapije često govore o potrebi prilagođavanja, promjeni ponašanja, kao da je problem u osobi, a ne u svijetu. One ne vide kako se osoba već čitav život prilagođava, kako mijenja svoje ponašanje, sve kako bi bila drugačija, a ne svoja. Stoga lijek može biti jedino radikalna empatija, proces u kojem se shizoidnu osobu sluša i razumije, gdje se ona svojom perspektivom “širi” na analitičara, a ne analitičar svojim stavovima na nju.
Vjerujem kako je suvremena psihoanaliza takav proces gdje terapeut sebe stavlja u drugi plan, gdje ne pokušava voditi ili nametati svoju perspektivu, već dopušta da se njega vodi. Ponovio bih kako je psihijatrija probleme “narcizma”, “opsesivnosti”, “borderlinea” , “psihoze”, proglasila bolestima, poremećajima, iracionalnim ponašanjem koje treba liječiti. Posve je suprotna perspektiva tzv. “Nove psihoanalize” koja u spomenutim fenomenima vidi nevjerojatnu sposobnost ljudskog duha da preživi u nemogućim uvjetima.
To nisu bolesti, nisu poremećaji niti iracionalno ponašanje već je to – “jedini logični odgovor na bivanje u svijetu bez empatije”, kako to kaže prvi “antipsihijatar” – Ronald Laing. Zato bih opet podsjetio kako je liječiti obrane ili simptome besmisleno, kao i liječiti štaku koja nam pomaže da hodamo. U empatičnoj atmosferi “psihološka štaka” otpada sama od sebe, baš kao što i shizoidni poremećaj gubi smisao.
Psihoanaliza
Osoba sa problemom shizoidnosti redovito će izabrati neki oblik terapije u kojoj je ljudski odnos sveden na najmanju moguću mjeru. To će vjerojatno biti vrsta kognitivne, ili bihevioralne terapije, gdje se uče novi oblici ponašanja, nove tehnike “reprogramiranja”. Ovdje nema rizika i opasnosti da se ostvari dublji emotivni odnos s drugom osobom. No upravo je manjak dubljeg, intimnog odnosa sa svijetom temeljni problem.
Zato u psihoanalitički orijentiranoj terapiji, analitičar neće nametati svoje stavove, neće mijenjati ponašanje, toga je osoba u životu imala i previše. Već je tisuću puta čula kako treba biti razumna, uviđavna, empatična, i kako je sada djetinjasta, sebična, narcisoidna. Kako ne čuje i ne razumije druge. No sada je vrijeme da nju netko čuje i razumije.
Na kraju, rekao bih kako je za klijenta bivanje s Drugim koji ne vodi, ne prodire, već dopušta da se u njega prodre, posve novo iskustvo. To je iskustvo Drugog koji ne tumači već sluša i razumije. S kojim se zaista može povezati. Sada se nježni izdanci, u djetinjstvu grubo slomljeni, mogu opet pružati u svijet. Zato je psihoanaliza umjetnost, umjetnost slušanja.
Slično govori američki pjesnik Edward Estlin Cummings On kaže:
“Mi ne vjerujemo u sebe sve dok netko ne otkrije da duboko u nama postoji nešto vrijedno, vrijedno pažnje, vrijedno slušanja, sveto na dodir. Jednom kad povjerujemo u sebe možemo riskirati znatiželju, čuđenje, spontanost, i sve drugo što jest ljudski duh.”
