Kako djeluje metamoderna psihoterapija?
Vladimir Nemet
1. Uvod
O teorijskom i filozofskom tumačenju metamoderne psihoterapije već sam govorio više puta. Danas otvaram pitanje njezine moguće praktične primjene: što se događa kada se metamoderna paradigma pokuša uvesti u samo srce terapijskog susreta? Može li ona preobraziti način na koji razumijemo psihološku patnju i terapijski proces?
Istodobno se otvara i drugo pitanje: po čemu se ta paradigma razlikuje od svojih prethodnica i što zapravo donosi novo u odnosu na postojeće psihoterapijske modele? Možemo li očekivati nove metode, nove intervencije, nova tehnička rješenja?
Nikako! Moram odmah naglasiti: takvih “novih tehnika i metoda” ovdje nema. I nisu potrebne.
Jer, iz metamoderne perspektive, tehnike i metode redovito funkcioniraju kao suptilna brana, kao zid između klijenta i terapeuta. One strukturiraju odnos, ali ga istodobno i udaljuju. U toj udaljenosti terapeut lako postaje skriven iza procedure, zasjenjen vlastitim profesionalnim instrumentima.
To što metamoderna psihoterapija nastoji izraziti kao svoj doprinos nije nova metodologija, nego radikalna transformacija same pozicije terapeuta. Terapeut više nije samo neutralni promatrač, niti isključivo sluga znanstvene objektivnosti. On postaje živa točka orijentacije u terapijskom prostoru. Središte gravitacije i čvrsti oslonac koji organizira iskustva klijenta.
A upravo to, čini se, klijent nesvjesno i traži: ne tehniku, nego prisutnost koja može izdržati težinu njegova unutarnjeg kaosa. Ontološko sidro koje ne objašnjava patnju izdaleka, nego je nosi u samom odnosu.
Ovdje se neizbježno otvara i pitanje: postaje li analitičar time snažan ideal, autoritet, gotovo patrijarhalna figura koja dijeli blagoslov?
Naime, upravo tu počinje napetost koju tradicionalni oblici psihoterapije teško podnose. Jer ideja analitičara koji vidi, koji prepoznaje i koji na neki način zaista “zna” mora se odmah ublažiti, neutralizirati ili reinterpretirati u sigurnije, tehnički prihvatljive okvire. Kao da je slika “analitičara kao učitelja” još uvijek previše intenzivna za psihoterapijski diskurs koji teži kontroli i ravnoteži.
U tom smislu, analitičar se tradicionalno smješta uz klijenta, pored klijenta, a nikada iznad njega. Ali ostaje otvoreno pitanje: zašto je ta vertikalnost unaprijed diskvalificirana i što se time zapravo pokušava zaštititi?
S druge strane, potreba za idealiziranim i značajnim drugim temeljna je potreba svakog klijenta, od početka do kraja terapijskog procesa. A kao što već znamo, povratak idealnoj, usudio bih se reći i lijepoj, čak i mudroj slici svijeta, jedno je od temeljnih načela metamodernizma.
2: Strah od autoriteta u terapeutskom mainstreamu
U tradicionalnom terapeutskom okruženju ideja da terapeut sebe vidi kao „učitelja” ili „patrijarha” gotovo se odmah razumije kao grijeh ili barem kao znak opasnog narcističkog skretanja. To je hereza.
U tom okviru terapeut ne bi smio biti netko tko “zna”, nego netko tko prati; ne netko tko zauzima poziciju, nego netko tko je stalno u povlačenju iz svake pozicije moći. Iako, paradoksalno, klijent redovito dolazi s gotovo očajničkom potrebom: naći nekoga tko zna, tko drži prostor, naći nekoga tko je iznad kaosa.
Iz tog razloga metamoderna perspektiva ne vidi ideju analitičara-učitelja kao nešto loše. Ne, taj implicitni osjećaj autoriteta terapeuta, njegova vertikalna težina u prostoru odnosa, nije smetnja, nego upravo to što pokreće promjenu. Upravo u toj točki otvara se prostor za novu paradigmu psihoterapije.
Naime, većina dominantnih psihoterapijskih pravaca, svjesno ili nesvjesno, razvila je sustave koji idu u suprotnom smjeru — prema postupnoj neutralizaciji, razrjeđivanju i gotovo brisanju autoriteta terapeuta.
Na primjer:
Humanističke i relacijske škole, Carl Rogers i njegovi sljedbenici:
Ovdje dominira ideja jednakosti. Terapeut je suputnik, empatičko ogledalo, onaj koji nudi bezuvjetno prihvaćanje. Svaki oblik pozicioniranja terapeuta kao središta iskustva lako se tumači kao narušavanje autentičnog susreta ili prijetnja klijentovoj autonomiji.
Kognitivno-bihevioralni pristupi:
Ovdje je odnos definiran kao suradnja u rješavanju problema – “kolaborativni empirizam”. Terapeut je prije svega edukator i tehnički vodič kroz strukturu promjene. Svako unutarnje zauzimanje suverene pozicije terapeuta izvan tog okvira doživljava se kao odstupanje od profesionalne neutralnosti.
Postmoderni, sistemski i narativni pristupi:
Ovdje se dekonstrukcija autoriteta dovodi do kraja. Uvodi se stav “ne-znanja”, gdje se terapeut namjerno odmiče od svake pozicije onoga koji zna. No time se, iz perspektive metamoderne, riskira gubitak upravo one točke gravitacije koja drži odnos u napetosti.
Ako uopće želimo pronaći tragove terapeutske figure koja nosi težinu autoriteta, moramo se vratiti u klasičnu psihoanalizu:
Jacques Lacan i “subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna”.
Lacan pokazuje kako pacijent nužno upisuje terapeutu poziciju znanja. No ta se pozicija mora kasnije razgraditi kako bi se subjekt suočio s vlastitim nedostatkom. Autoritet je funkcija transfera, ne unutarnje stanje.
Heinz Kohut i self-psihologija.
U idealizirajućem transferu klijent doživljava terapeuta kao savršenog drugog. No i ovdje se naglasak stavlja na reparaciju selfa, a ne na terapeutovu unutarnju suverenost kao aktivno stanje. Također, klijent kroz optimalno razočaranje na kraju pounutruje svoj ideal i time ga gubi.
Dakle, čini se kako psihoterapija često živi u oprezu i sumnji prema autoritetu. Ideja stabilne unutarnje suverenosti terapeuta ostaje gotovo neizgovorena.
Metamoderna psihoterapija upravo tu vidi svoj doprinos.
3: Nužnost arhetipskog suverena u terapijskom prostoru
Kada moderna i postmoderna psihoterapija horizontalnost i simetriju proglase vrhovnim, neupitnim načelom odnosa, one previđaju tu duboku arhetipsku dinamiku ljudske psihe: potrebu za gravitacijskim središtem.
Klijent koji dolazi na terapiju rijetko pati od viška strukture. Češće dolazi u stanju rasapa, fragmentacije i unutarnjeg kaosa bez središta. U takvom stanju ontološke ugroženosti, njemu nipošto ne treba još jedan zbunjeni suputnik u nesigurnosti, niti terapeut koji ponosno demonstrira vlastito ne-znanje. Njemu je bezuvjetno potrebna čvrsta točka oslonca koja ima snagu i stabilnost držati cjelokupan prostor u trenutku kada se klijentov unutarnji prostor više ne može držati sam od sebe.
U tom smislu, metamoderna psihoterapija uvodi ideju arhetipskog Suverena: ne kao ulogu, nego kao unutarnju strukturu odnosa.
Taj se Suveren ne nameće izvana kroz jeftinu dominaciju ili tiraniju; on prirodno i organski izrasta iz analitičarevog dubokog, unutarnjeg osjećaja da on uistinu jest središte mikro-svijeta tog specifičnog terapijskog susreta.
Za klijenta, početak stvarne strukturalne promjene ne događa se kroz kognitivno razumijevanje ili učenje novih bihevioralnih vještina, već kroz duboko, afektivno i tjelesno povjerenje da terapeutski prostor posjeduje središte koje je neusporedivo stabilnije od njegove unutarnje oluje.
Ako se analitičar zbog vlastitih unutarnjih strahova povlači u pretjeranu, neurotičnu skromnost, on time ne stvara demokratsku ravnotežu, nego u odnos unosi dodatnu nesigurnost.
Klijent treba osjetiti da analitičar “sjedi na tronu” koji se ne može lako poljuljati. Taj tron nije društvena pozicija, nego unutarnja točka izdržljivosti odnosa. To nije reificirani, materijalizirani objekt ili stvarna hijerarhijska činjenica, nego način na koji se stabilnost drugoga fenomenološki organizira u iskustvu klijenta.
No, kako analitičar uopće postaje tim centrom gravitacije i ontološkim sidrom? To se, kao što vidimo, nipošto ne može postići glumom, tehničkim manevrima ili svjesnim igranjem uloge autoriteta. Ovdje se ne radi o jeftinom performansu za klijenta, nego o autentičnom unutarnjem stanju iz kojeg terapeut djeluje i iz kojeg uopće crpi snagu za sadržavanje odnosa. Terapeut mora, na jednoj dubokoj, visceralnoj razini iskustva, doista osjećati što znači biti središtem. I to ne u smislu kompenzatorne, grandiozne pozicije koja bježi od realnosti, nego kao iskustvo vlastite unutarnje koherencije, integriranosti i čiste vitalnosti.
To unutarnje iskustvo nije nikakva narcistička obmana, iluzija, nego vrhunski psihički fenomen zrele organizacije selfa. Gledano fenomenološki, osjećaj da smo upravo mi središte vlastitog svijeta nije razvojna pogreška — on je primaran i bazičan. Svijet se za svakog pojedinca uvijek i bez iznimke organizira isključivo kroz njegov vlastiti pogled, kroz njegovu unutarnju prisutnost i specifičan način na koji on biva u odnosu s tim svijetom. Mi, u svojoj ontološkoj biti, zaista jesmo središte svemira.
Bijeg od tog temeljnog osjećaja, koji se u kliničkoj praksi može sažeti u formulu „Ja sam savršen, a ti si dio mene”, nije znak nekog “višeg duhovnog razvoja” ili posebne terapeutske skromnosti, nego upravo suprotno: to je pouzdan znak unutarnje fragmentacije i prisutnosti ranih, neiscijeljenih povreda koje su prisilile subjekt da se odrekne vlastite prirodne gravitacijske točke.
Od metamodernog se terapeuta, stoga, zahtijeva nešto posve drugačije: ne da poriče ili potiskuje tu suverenu poziciju, nego da je unutar vlastite psihe dovoljno integrira da više nema potrebe niti bježati od nje, niti je klijentu neurotično dokazivati. Tek tada, iz te stabilne i suverene unutarnje osi, on postaje istinski sposoban pomoći klijentu da i on ostvari svoj puni potencijal.
4: Unutarnja suverenost analitičara
Prema tome, unutarnji analitičarev doživljaj sebe kao središta nije sporedna pojava, nego preduvjet idealizacije u transferu.
Ako analitičar samo glumi ili simulira suverenost, idealizacija se može kratkotrajno i krhko uspostaviti, ali se dugoročno ne može održati — ona redovito propada jer ostaje bez svog stvarnog ontološkog oslonca.
U tom kontekstu, moguće je prepoznati teoretski okvir koji su razvijali Donald Winnicott i Wilfred Bion kroz svoje koncepte holdinga i containinga. Međutim, unutar te klasične i relacijske psihoanalitičke tradicije, idealizacija se gotovo bez iznimke tretira kao privremena, prolazna i obrambena formacija — kao nešto što u kasnijim fazama analize svakako treba preraditi, ublažiti ili postupno razgraditi u takozvane “zrelije”, odnosno horizontalne oblike odnosa.
Iz perspektive metamodernizma i teorije paralelnih identiteta, međutim, idealizacija — čak i u svom apsolutnom obliku — ne mora biti shvaćena kao psihološka obrana, nego kao jedan od temeljnih polova koji konstituiraju samu strukturu osobnosti.
Tu se, naravno, otvara pitanje: nije li takva razina arhaične idealizacije regresivna, potencijalno štetna za klijenta? Treba li je ublažiti, civilizirati, razgraditi u prihvatljive psihološke oblike?
U okviru teorije paralelnih identiteta, odgovor ide u drugom smjeru: idealizacija se ne razgrađuje, nego se strukturira kroz svoj komplementarni pol — ambiciju ili grandioznost. Komplementarni polovi ideala i ambicije, Veliko Ti i Veliko Ja, tada više nisu pogreške razvoja, psihološke obrane, nego simetrične osi intersubjektivnog odnosa. Tek kada obje strane ostanu žive i priznate, odnos postaje stabilno polje paradoksa. To je temelj fenomena ljudske svijesti.
U tom smislu, ideali i ambicije ne poništavaju jedni druge, nego se međusobno uravnotežuju: što je ideal snažniji, to ambicija mora biti jednako živa da bi ga mogla nositi. I obratno.
Zato kažem: uvijek je premalo ideala, nikada dovoljno ambicija.
Upravo je u tome sadržana tajna metamoderne psihoterapije. Ona terapeutu ne oduzima njegovu unutarnju suverenost, niti mu brani osjećaj vlastite snage, moći i vitalnosti. Naprotiv, ona analitičaru daje puni blagoslov da u terapijskom prostoru bez srama zauzme poziciju učitelja, mudraca ili arhetipskog patrijarha, te da bude primarni izvor vitalne energije — upravo zato da bi taj isti blagoslov postojanja mogao na koncu biti prenesen i integriran u samo biće klijenta.
Preporučena literatura:
Bion, W. R. (2018). Learning from experience. Routledge. (Original work published 1962).
Kohut, H. (2009). The restoration of the self. University of Chicago Press. (Original work published 1977).
Lacan, J. (2006). Écrits: The first complete edition in English (B. Fink, Trans.). W. W. Norton & Company. (Original work published 1966).
Rogers, C. R. (1957). The necessary and sufficient conditions of therapeutic personality change. Journal of Consulting Psychology, 21(2), 95–103.
Winnicott, D. W. (1965). The maturational processes and the facilitating environment: Studies in the theory of emotional development. International Universities Press.
