Granice postmoderne: ontološka glad u psihoterapiji
Vladimir Nemet
I. Terapija u krhotinama: Klinička cijena radikalnog relativizma
Francuski filozof Jean-François Lyotard krajem je sedamdesetih godina odredio tzv. postmoderno stanje kao „nevjericu prema apsolutnim istinama, odnosno metanarativima“. Time je oslobodio svijet od velikih, univerzalnih i često opresivnih priča koje su stoljećima određivale ljudsku povijest. Velike istine, apsolutni autoriteti i konačna tumačenja stvarnosti proglašeni su sumnjivima, a metanarativi su, barem u akademskom i kulturnom prostoru, počeli nestajati pod pritiskom dekonstrukcije. Bog, kralj i otac, kao jedini i apsolutni autoriteti, danas više ne postoje.
U svijetu psihoterapije taj je zaokret imao učinak posvemašnjeg oslobođenja. Terapeut ili analitičar skinut je s pozicije “Božjeg oka”, odnosno sveznajućeg tumača objektivne istine, dok je subjektivno iskustvo klijenta postalo središnje mjesto terapijskog rada. Patnja se više ne reducira na patologiju koju treba „ispraviti“, već se promatra kao autentičan izraz pojedinačne egzistencije.
No upravo se u toj emancipaciji krije i paradoks. Dekonstrukcija svih apsolutnih istina nije samo oslobodila čovjeka; ona je postupno razorila i mogućnost stabilnog oslonca. Ako više ne postoje velike priče, ako više nema transcendencije, konačnog smisla ili idealnog horizonta prema kojemu se čovjek može usmjeriti, tada subjekt ostaje prepušten fragmentima vlastitog iskustva.
U kliničkom prostoru to se često vidi kao kao promjena atmosfere: klijent govori sve točnije, sve refleksivnije, ali sve manje ima osjećaj da ga nešto „nosi“. Diskurs postaje bogat, ali afektivno tlo postaje tanko. Čovjek zna o sebi više nego ikad, ali se istodobno osjeća ontološki slabije.
Psihoterapija je u tom procesu postala prostor beskonačne analize bez ontološkog uporišta. Umjesto da čovjeka dovede u kontakt s nečim većim od njega samoga, terapija se redovito pretvara u upravljanje simptomima, regulaciju afekata i adaptaciju na fragmentirani svijet.
A čovjek, bez obzira na postmodernu dekonstrukciju, i dalje žudi za apsolutnim.
Ta ontološka glad nije nestala.
Ona se samo vratila kroz simptome
II. Povratak metanarativa kroz psihopatologiju
Postmoderna je vjerovala da će raspad velikih priča osloboditi čovjeka. No klinička praksa pokazuje nešto sasvim drugo.
Čovjek ne može živjeti bez metanarativa.
Ako mu se oduzmu veliki simbolički sustavi koji organiziraju iskustvo, psiha ih počinje spontano stvarati.
Danas čovjek možda više ne vjeruje u Boga, naciju ili velike ideologije, ali zato vjeruje u vlastitu grandioznost, u savršenu ljubav, u totalnu autentičnost, u beskonačni uspjeh ili u apsolutnu katastrofu.
Ono što se mijenja nije struktura vjere, nego njezin objekt. Transcendentalni okvir se ne ukida, nego se internalizira i psihologizira. Vanjski autoritet postaje unutarnji ideal, često mnogo okrutniji jer više nema simboličkog posredovanja.
Drugim riječima, metanarativi nisu nestali.
Oni su internalizirani.
Upravo zato suvremena psihopatologija sve više poprima narcističku strukturu. Praznina nastala raspadom velikih istina ne ostaje prazna; ona se puni grandioznim selfom, idealizacijama i fragmentiranim pokušajima stvaranja apsolutnog smisla.
Tu dolazimo do jedne od najvažnijih intuicija Heinza Kohuta.
Kohut je razumio da čovjek ne može psihološki preživjeti bez idealizacije i bez osjećaja vlastite veličine. Narcističke potrebe nisu infantilni ostatak koji treba eliminirati, nego temeljna organizacijska sila psihe.
No problem nastaje kada se i sama idealizacija počne dekonstrurati.
Suvremena terapija često pokušava „realistično“ smanjiti grandioznost klijenta, relativizirati idealizaciju i vratiti subjekt u granice „objektivne stvarnosti“. Time se možda smanjuje intenzitet psihičkog konflikta, ali se istodobno gasi i vitalnost.
U kliničkom smislu, to se ponekad manifestira kao „stabilizacija bez života“: osoba funkcionira bolje, ali osjeća manje. Osoba je regulirana, ali nije zahvaćena. Adaptirana je, ali ne i inspirirana.
Jer čovjek ne pati samo zbog iluzija.
Čovjek pati i zbog gubitka iluzija.
III. Ontološka glad i nemogućnost redukcije
Ovdje dolazimo do ključnog problema postmoderne psihoterapije.
Ako se svaki metanarativ reducira, dekonstrurira ili relativizira, što tada ostaje?
Ostaje fragmentirani subjekt bez vertikale. Ostaje čovjek koji više nema pravo na apsolutnu ljubav, apsolutnu istinu, apsolutni ideal ili apsolutni osjećaj smisla.
No upravo su ti apsolutni afekti temelj ljudske subjektivnosti.
Religiozni osjećaj i grandiozni osjećaj nisu pogreške psihe. Oni su ontološke sile. U njima se ne radi o vjerovanju u objekt, nego o strukturi doživljaja koja organizira cijelo polje svijeta.
Tu strukturu čine polovi:
„Ja sam savršen.“
„Ti si savršen.“
Kohut je razumio oba pola narcističkog iskustva, ali ih je na kraju ipak pokušao integrirati i smiriti kroz proces transformativne internalizacije.
No možda problem nije u tome što paradoks postoji. Možda je problem upravo u pokušaju njegova razrješenja.
Jer čim se jedan pol reducira, nestaje napetost koja proizvodi subjektivnost.
Ako se grandioznost smanji, nestaje osjećaj vitalnosti. Ako se idealizacija reducira, nestaje osjećaj transcendencije.
A bez napetosti između ta dva pola čovjek ne postaje zdrav.
Čovjek postaje prazan.
IV. Metamoderna psihoterapija i afektivni prostor paradoksa
Možda se zato danas nalazimo na granici nove paradigme.
Ne povratka starim apsolutnim istinama.
Ali ni beskonačne postmoderne dekonstrukcije.
Metamoderna psihoterapija mogla bi predstavljati pokušaj stvaranja prostora u kojemu se paradoks ne razrješava. Prostora u kojemu istodobno mogu postojati i grandioznost i idealizacija.
I „Ja sam savršen“ i „Ti si savršen“.
Bez prisile da se jedan pol proglasi infantilnim, obrambenim ili patološkim.
Cilj terapije tada više nije redukcija afekta.
Nije ni prilagodba stvarnosti. Cilj postaje sposobnost podnošenja paralelnih apsolutnih istina, paralelnih identiteta. Drugim riječima, terapija postaje prostor metabolizacije paradoksa.
To nije kognitivni proces, nego afektivna izdržljivost — sposobnost da subjekt ostane prisutan u napetosti koja ga istodobno konstituira i destabilizira. A upravo se u toj sposobnosti možda nalazi ono što nazivamo zrelošću.
Ne u odustajanju od apsolutnog.
Nego u sposobnosti da se apsolutno istodobno doživljava iz više perspektiva.
Taj proces nije miran. On proizvodi tjeskobu, fascinaciju, ljutnju, ekstazu i osjećaj raspadanja.
No upravo su ti afekti znak da se subjekt nalazi u kontaktu s nečim ontološki stvarnim.
V. Zaključak: Povratak ontološkog u terapiju
Možda najveći problem suvremene psihoterapije nije patologija. Možda je problem gubitak ontološke dubine. Gubitak inspiracije i velikih priča.
Čovjek ne dolazi u terapiju samo zato što pati. On dolazi zato što traži smisao, apsolutno, Drugost i iskustvo transcendencije. Ako terapija postane samo regulacija simptoma i adaptacija na svakodnevni život, tada ona gubi dodir s najdubljim slojevima ljudske egzistencije.
Zato budućnost psihoterapije možda neće pripadati niti starim dogmama niti radikalnoj dekonstrukciji. Možda će pripadati sposobnosti stvaranja prostora u kojemu paradoks može ostati živ. Prostora u kojemu se čovjek ne mora odreći ni vlastite veličine ni potrebe za idealnim Drugim.
Jer možda ljudska psiha nije građena da razriješi paradoks.
Možda je građena da ga nosi.
