Danas govorim o fenomenu kreativnosti i nastojim odgovoriti na pitanje – zašto kreativnost, posebno u području umjetnosti, često dolazi uz manji ili veći – psihološki slom osobnosti?
Vjerujem kako je dobar primjer slikar Vincent van Gogh i njegova dugogodišnja borba za očuvanjem cjelovitosti psihe, koju je, nažalost, izgubio. Pitam se, zašto su genijalnost i ludilo tako često povezani, često dolaze zajedno? Zašto je kreativnost nerijetko povezana s gubitkom razuma?
S time u vezi, ja tumačim kreativnost kao – bivanje izvan duha vremena. Kako ja to vidim, Kreativnost je posve novi i neviđeni način organizacije svijeta. Taj novi i drugačiji svemir nije postojao nikada ranije u povijesti. Svejedno spominjem li znanost ili umjetnost, kreativna osoba slaže elemente svog svijeta na posve nov i nepoznat način. Dijelove svog svemira kreativna osoba organizira u cjelinu, na način kojeg nije mogla vidjeti ni naučiti u svijetu u kojem obitava. Njena inspiracija kao da dolazi iz drugog svijeta, drugog vremena i prostora.
Vjerujem stoga kako pravi genij živi van duha vremena i tradicije.
Sigmund Freud
No život izvan duha vremena znači i život izvan ljudskog konteksta. Kako je iznad i ispred svog vremena genij ne može biti prepoznat i prihvaćen od suvremenika.Genij je stoga uvijek na pragu raspada, fragmentacije, pred vratima ludila. Heinz Kohut tako navodi primjer oca psihoanalize, Sigmunda Freuda.
Freud je u svom kreativnom zanosu, tih dana kada je bio na pragu stvaranja psihoanalize, proživljavao kratkotrajne epizode ludila. U pismima svom prijatelju, njemačkom liječniku Wilhelmu Flissu, otkrivamo kako Freud proživljava stvaralačku krizu, kako se bori s novim idejama. Sve u pokušaju da svoje ideje organizira u novu, još neviđenu teoriju koja će promijeniti svijet.
Kako u svojim pismima piše, tih dana Freud osjeća svemirsku usamljenost protiv koje nema lijeka. To nas ne čudi kad znamo kako tih dana na cijeloj zemaljskoj kugli nema čovjeka koji ga može pratiti i razumjeti. Srećom, Freud je još za života bio shvaćen i prepoznat, a njegova teorija psihoanalize, prihvaćena.
Na kraju, više nije bio usamljen! Slikar Vincent van Gogh nije bio te sreće!
Ekspresionizam
Ako kažem da je genij umjetnik koji je stvorio novi, neviđeni umjetnički stil, tada je Vincent zaista genij. Dovoljan je jedan pogled na njegove slike i nama je jasno kako pred sobom imamo iskrenog, autentičnog umjetnika. Osobu koja u svom radu ne kopira druge već stvara svoj vlastiti svemir, kojeg preuzimaju i kopiraju drugi.
Kao što znamo, neki od slikarskih stilova koje je Vincent svojim radom potaknuo su fovizam i ekspresionizam. Fovizam su čiste, žarke boje koje se nanose na platno izravno iz tube, te odlučni potezi kistom. Ime dolazi od francuske riječi “les Fauves” – divlje zvijeri. Kao što znamo, van Gogh u životu nije smio pokazati svoju vitalnost i energiju. Naime, nije bilo nikoga da je vidi. No ona je zato skrivena u njegovim slikama.
Ekspresionizam je umjetnički pravac s početka dvadesetog stoljeća u kome je objektivna stvarnost pomaknuta ili predstavljena simbolički kako bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. Ekspresionizam za cilj ima pokazati unutarnje stanje autora, njegovo viđenje svijeta. To je prvi jasan krik modernog čovjeka kojim on izražava svoju ljutnju i tugu. Usamljeni umjetnik poput van Gogha svoju ekspresiju, svoju ljutnju i tugu ne može verbalizirati, pretvoriti u riječi.
Tome služe njegove slike.
Van konteksta
Vincent van Gogh živio je pored ljudi, a ne s njima, pored svijeta, a ne u svijetu. Baš zato što je živio tako usamljen, odvojen od svijeta, Vincent je stvorio svoj vlastiti svijet i svoj autentični stil izražavanja. Upravo zato što nije bio dijelom svijeta, Vincent je svijet vidio na svoj način, kako ga nitko prije njega nije vidio. Njegovo viđenje stvarnosti otvara nam vrata u posve novi svemir, i zato poslije njega svijet više neće biti isti.
Vincent je odrastao u obitelji kalvinističkog svećenika. Kalvinizam je stroga kršćanska doktrina u kojoj se vjernik mora posve prilagoditi nehumanim načelima vjere. U toj “patološkoj prilagodbi” duh osobe treba nestati kako bi na njegovo mjesto došla ideologija i tradicija.
Nema spasa
Koja su to nehumana načela kalvinizma? Vjerujem kako je od svega najgora ideja da svako dijete preuzima Adamov grijeh. Drugim riječima, to znači da je dijete prokleto od rođenja. Svako je dijete tako nasljednik “istočnog grijeha” i u svojoj je osnovi zlo biće. Strašna je i ideja kako Bog posjeduje popis ljudi koji su spašeni, i onih koji su prokleti za sva vremena. Ta je lista unaprijed određena i čovjek ne može učiniti baš ništa da se “spasi”. One proklete, poslije smrti čeka pakao gdje trpe užasne muke sve do kraja vremena.
Jednako je tako strašna kalvinistička ideja da se Isus nije žrtvovao za sve ljude, već samo za one odabrane, a Duh sveti koji spašava od grijeha, neće spasiti sve, već samo one pozvane. Pitam se, kako preživjeti djetinjstvo ako odrastamo u tako sumornoj atmosferi? Kakve posljedice na duh djeteta ostavlja užasna spoznaja da je grešno i prokleto za sva vremena?
Kako ja to vidim, načelo urođenog zla posve je suprotno potrebi za empatijom i prihvaćanjem. Ideja urođenog prokletstva suprotnost je bezuvjetnoj ljubavi. Autentična osobnost djeteta pod takvim se pritiskom lomi, a na njeno mjesto tada dolazi kalvinistička doktrina, tradicija, i sve ono što obično zovemo – kritični roditelj.
Unutrašnji saboter
Tu psihološku strukturu koja dolazi na mjesto prave osobnosti ovdje često nazivam i – unutarnjii saboter ili ubilački superego. Dominantni su osjećaji tada – užasna krivnja i otrovni sram. Vjerujem kako je Vincent čitavog života trpio neizdrživi progon svog unutarnjeg sabotera. Kao što znamo, pod utjecajem tog ubilačkog superega, na kraju si je oduzeo vlastiti život.
Potrebu da se prilagodi tradiciji, da nestane u religiji, vidimo iz Vincentovih pisama bratu Theu.
Evo što piše Vincent:
“U našoj obitelji, a to je kršćanska obitelj u punom smislu te riječi, iz generacije u generaciju, uvijek je postojala osoba koja propovijeda. Pitam se, zašto ne bi član obitelji osjetio sebe pozvanim da nastavi tu tradiciju? Moja je najveća želja i molitva da duh moga oca i moga djeda uđu u mene, tako da postanem istinski vjernik i kršćanski radnik, tako da moj život sve više i više sliči na živote moga oca i djeda, jer je staro vino bolje od novog i ja ne žudim za novim vinom!”
Novo vino je autentična osobnost koje se Vincent “dobrovoljno” odriče. Vincent je žudio za identifikacijom, za stapanjem sa svojim idealima. Pokušao je postati svećenikom, ali u tome nije uspio, čak ga se i crkva odrekla. Kako se nije uspio prilagoditi perspektivi svijeta, Vincent je morao stvoriti svoju vlastitu perspektivu.
Tragedija
Osim strogog oca, kalvinističkog svećenika, Vincenta je snašla druga tragedija. Točno godinu dana prije njegovog rođenja, pri porodu je umro njegov brat. Oba brata imala su isto ime. Možemo pretpostaviti kako je slikar Vincent trebao zauzeti mjesto svog umrlog brata. Da nesreća bude veća, njegov mrtvi brat pokopan je u blizini kuće i Vincent je svakog dana prolazio kraj groba na kojem je pisalo njegovo ime.
Vjerujem kako se Vincent nije osjećao posve živ. Možda je osjećao kako je samo duh svog umrlog brata. Možda je čak vjerovao kako i nije pravi sin svojih roditelja već prazna lutka, loša kopija. Možemo li zamisliti tu proslavu rođendana koja je istovremeno i oplakivanje smrti “pravog” sina?
Kalvinizam u obitelji i smrt brata istog imena, svaki za sebe možda i ne bi doveli do sloma osobnosti. No zajedno su imali razorne posljedice za mladog Vincenta.
Vjerujem kako je vincent živio s iskustvom neoprostive greške, te kako je bio odlučan da tu grešku ispravi. Što je i učinio u svojoj 37. godini, posuđenim revolverom.
Bipolarni poremećaj
Danas bi možda rekli da je Vincent imao problema s tzv. bipolarnim poremećajem.
Što je to bipolarni poremećaj? Psihoanalitičar Heinz Kohut tvrdi kako svaki čovjek ima bipolarnu strukturu psihe. Po njemu je osobnost dijalog između dva pola naše osobnosti, između Ja i Ti. To je tzv. teorija o “dijaloškom temelju osobnosti”. Dijalog je ovdje iskustvo kako sam od svijeta prepoznat i prihvaćen.
Ako me svijet ne vidi, dijalog se raspada na Ja i Ti, na mene i svijet. Počinje borba između slobodnog Djeteta i strogog Roditelja koja obično traje čitav život. Postoje trenuci u danu kada se slobodno dijete otrgne iz zagrljaja strogog Roditelja. To je iskustvo kako vladam svijetom, posjedujem svu energiju i snagu. Makar i kratkotrajno, na nekoliko minuta ili sati. To je stanje euforije ili manije u kojem smo kreativni , možemo stvarati danima, ne treba nam odmor.
Vincent je u tom stanju mogao raditi danima i noćima, mogao je naslikati i tri slike dnevno. Tih dana nije morao spavati ni jesti, njegova je energija bila neiscrpna. Na um su mu padale nove ideje i zamisli. Tih dana vjeruje kako može popraviti svijet, kako može spasiti ljude. Tada postaje spasitelj.
Euforija ili manija, kako to kaže psihoanalitičar Donald Winnicott, obrana je od “psihičke smrti”. Ona je istovremeno protest i molba. Protest protiv svijeta koji me ne doživljava, ili još gore, koji me doživljava kao stvar, kao objekt koji se može iskoristiti.
Euforija je istovremeno i molba, očajnički poziv upomoć, krik za ljudskim razumijevanjem koje će zaustaviti pad u bezdan , neizmjernu crnu rupu! Ne čudim se stoga što je početak ekspresionizma u slikarstvu obično označen slikom Edvarda Muncha – “Krik”!
Depresija
Ali neki je puta svijet jači. Energija za borbu je nestala, pravi Ja je poražen. To je iskustvo depresije. To je stanje bez osjećaja, bez energije i ideja. Misli i stavovi svijeta tada postaju – moje misli i stavovi, ja se sa svijetom potpuno poistovjećujem. Ako svijet misli loše o meni i ja ću to misliti, ako svijet vjeruje da trebam biti kažnjen, ja ću kazniti samog sebe.
I Vincent je tih dana bez energije, osjeća bolove po cijelom tijelu, gubi svijest. Neprestano razmišlja o svojim pogreškama. O tome kako je loš, neprilagođen, kako bi bolje bilo da ga nema. U takvom je stanju odsjekao vlastito uho, a nekoliko godina kasnije ispalio hitac iz revolvera u svoje srce.
Kao što pišu biografi, Vincent je to poslijepodne proveo u društvu prostitutke . Po povratku kući nasumce je otvorio Bibliju i pročitao odlomak – Ako te dio tijela navodi na grijeh, odstrani ga! Vincent je istog trena brijačem odrezao vlastito uho. Vjerujem kako je strogi Roditelj smrvio njegov pravi Ja. Natjerao ga da odustane od sebe i kazni se za svoje grijehe!
Poznati francuski dramatičar Antonin Artaud, koji je i sam proveo posljednje dane svog života u instituciji za psihološko zdravlje, za Vincenta kaže da je stradao od – “samoubojstva društvom”.
Što je tražio Vincent?
Vincent je žudio da ga drugi vide ali – Nisu ga vidjeli! Čeznuo je da bude kao oni ali – Nisu ga htjeli! Njegove su ambicije odbacili, a njegove ideale nisu dopustili!
Vincent je čitavog života tražio osobu koju bi poštovao, kojoj bi se divio. Tražio je ideal kojem bi se posvetio. No žene u koje se zaljubio grubo su ga odbile, a prijatelji s kojima je pokušao živjeti, napustili su ga. Pokušao se posvetiti Bogu, ali ga je i on ostavio. Kako nije otkrio ništa lijepo za što bi se uhvatio, stvorio je svoj vlastiti svijet ljepote.
Vincent je bio spreman za dijalog, otvoren za nove susrete i iskustva. Nažalost, to nije dovoljno. Za dijalog nam treba netko – s druge strane. Zato je Vincent morao stvoriti vlastiti svijetu u kojem za njega ima mjesta. Danas njegov svijet svi razumijemo i prihvaćamo, čak i bivamo u njemu. Na žalost, za vrjeme života, jedini je stanovnik tog svijeta bio samo Vincent.
Nije li to tragedija svakog velikog genija, – znanstvenika ili umjetnika, stvoriti vlastiti svemir u kojem ima mjesta samo za jednog?
Na kraju, spomenuo bih Vincentove posljednje riječi:
“Uložio sam svoje srce i dušu u umjetnost, izgubio sam svoj um u procesu…”
