Socijalna fobija

Socijalna fobija


Postoji psihološki problem kojeg ćemo uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, otkriti u ljudima koje poznajemo. To je strah od javnog nastupa ili tzv. socijalna fobija. Rijetki su oni koji bez imalo straha i srama mogu stati na pozornicu, biti u središtu pažnje ili se na drugi način izložiti “svjetlima reflektora”.

Kako ja to vidim, to nije samo još jedan u nizu strahova ili još jedna od brojnih fobija. Strah od javnog nastupa temeljni je uzrok svih drugih psiholoških problema i simptoma. Po riječima američkog psihoanalitičara Heinza Kohuta – “Socijalna fobija je strah da će me svijet ismijati baš onda kada se najviše izložim pogledu svijeta!”. Posljedica tog straha jest uobičajeno skrivanje od tuđeg pogleda, odnosno, manje ili veće povlačenje iz društva.

Socijalna fobija i lažni self

Česta je posljedica socijalne fobije stvaranje one psihološke strukture koju engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott naziva – “lažna osobnost” ili “lažni self“. U strahu da svoj pravi, autentični self ne izloži pogledu svijeta, osoba svijetu ne pokazuje sebe, već svoju “masku“. Drugim riječima, osoba “glumi“. Po tome je socijalna fobija strah da će svijet srušiti moju masku i otkriti moje pravo lice. Kako moje pravo lice još nitko nikada nije vidio ni upoznao, ja zapravo ne mogu znati što se može dogoditi. Vjerojatno posvemašnja katastrofa i raspad osobnosti.

Dvosmjerna maska

Na prvi se pogled čini kako je posljedica socijalne fobije posvemašnja anonimnost, kada me nitko zapravo i ne poznaje i kada ne postojim ni za koga. Međutim, u strahu od izlaganja pogledu svijeta ja vidim i drugi, možda i veći problem. Ako ne dopustim svijetu da me vidi, pitam se, mogu li ja vidjeti svijet? Ako se sakrijem od svijeta, ne skriva li se tada svijet od mene? Ukratko, ja vjerujem kako maska koja me štiti od tuđeg pogleda, djeluje u oba smjera. Ja ne postojim za svijet, ali i svijet ostaje zauvijek skriven.

U samrtnom strahu od izlaganja tuđem pogledu, moderni čovjek nastavlja živjeti fantaziju odvojenosti i neutralnosti. Tako bih objasnio popularnost interneta i raznih društvenih mreža. Preko ekrana ja mogu promatrati svijet, ljude i pojave, do najsitnijih detalja, a bez opasnosti da se i sam izložim pogledu svijeta. Mogu pratiti živote drugih, bez da oni znaju išta o mom životu.

San ili java?

Ali ovdje se otvara pitanje – Ti ljudi o kojima čitam i koje pratim preko interneta, postoje li oni zaista, ili su samo proizvod moje mašte? Bez izravnog susreta i dodira sa drugom osobom, ja nemam iskustvo njenog stvarnog postojanja. U tome vidim glavni problem socijalne fobije. Zid kojeg podižem prema svijetu djeluje u oba smjera. Drugi ne vide mene, ali ni ja ne vidim druge. To što vidim samo je slika, odraz ili simbol Drugosti. Iskustvo prave, autentične Drugosti ostaje nepoznanica. Čak i usred gomile ljudi, ja se osjećam usamljeno.

Ukratko, bez izlaganja tuđem pogledu, ja zapravo i nemam dokaz postojanja druge osobe.

Promatrani i promatrač

Početak dvadesetog stoljeća označio je temeljnu promjenu u tumačenju svijeta. S jedne strane filozofija egzistencijalizma i fenomenologije, a s druge strane fizika tzv. subatomskih čestica, odnosno, kvantna fizika, pokazale su kako je nemoguće odvojiti promatrača od objekta promatranja. Oni uvijek dolaze zajedno, uzajamno se određuju. Iluzija da je moguće neutralno, objektivno promatrati svijet, posve je odbačena. Barem u svijetu suvremene fizike, suvremene filozofije i psihoanalize. Život je uvijek “život u svijetu“, odnosno, “život s drugima“, kako ga tumači njemački filozof Martin Heidegger.

Ovdje vrijedi pravilo – objekt mogu doživjeti jedino ako s objektom uđem u odnos, ako se angažiram. Drugim riječima, ako želim vidjeti svijet moram odustati od fantazije da sam iznad svijeta, na udaljenosti od svijeta ili da upravljam i nadzirem svijet. Ukratko, ako želim vidjeti drugog, moram se i sam izložiti pogledu drugoga, moram se pokazati. Ako se od drugih krijem, i oni ostaju za mene skriveni, ne mogu ih doživjeti. Tada se može reći da zaista nemam empatije.

Socijalna fobija i empatija

Ja empatiju ne bih odredio kao sposobnost uvida u tuđe misli i osjećaje. Mislim da nije moguće prodrijeti u tuđi um. To bi bila telepatija, fenomen kojeg svi priželjkuju, ali kojeg se unatoč tome ne može dokazati. Empatiju ja vidim kao spoznaju postojanja još barem jedne perspektive koja je drugačija od moje. Empatija je, prema tome, dokaz postojanja još jedne subjektivnosti u svemiru, subjektivnosti različite od moje. Bez empatije, tog dokaza drugosti, ja ostajem zauvijek sam u svemiru, a moja se osobnost pomalo raspada, fragmentira.

Zato sve psihološke simptome ja tumačim kao posljedicu te “svemirske“, “kozmičke” usamljenosti. Iako okružen ljudima, ja ih ne mogu doživjeti ni osjetiti. U njima ne otkrivam tu snagu i značaj koji bi moju osobnost povezali u jednu smislenu cjelinu.

Pitam se, odakle potječe ta potreba da od svijeta sakrijem vlastitu jezgru osobnosti? Što to skrivam od tuđeg pogleda? Ukratko – što se to krije u “srcu tame“?

Tetovirani čovjek

Strah od javnog nastupa može dobro ilustrirati zbirka priča američkog pisca Ray Bradburyja, pod nazivom – “Tetovirani čovjek“. Ta je knjiga, već nakon prvog čitanja na mene ostavila snažan utisak, iako tada, prije gotovo pola stoljeća, ja zapravo i nisam posve razumio o čemu autor govori. Ipak, znao sam kako mi šalje veoma snažnu, gotovo egzistencijalnu poruku. Kao da Ray Bradbury razumije moj temeljni psihološki problem i nastoji mi svojom knjigom nekako pomoći. Danas, pola stoljeća kasnije, vjerujem kako mogu razumjeti što autor svojom knjigom hoće reći.

Glavni je lik priče “Tetovirani čovjek” muškarac, usamljenik, bez svog mjesta u svijetu i bez prijatelja. Njegovi su odnosi površni i kratkotrajni. Uvijek završavaju katastrofom. Autor priče , Ray Bradbury, pomalo nam otkriva zašto je to tako. Glavni je lik zaista tetoviran od glave do pete. Svaka njegova tetovaža, svaka slika na njegovom tijelu, zapravo je jedna priča. Točnije, priča iz budućnosti. Tako je tetovirani čovjek zapravo prozor u budućnost.

Ništa nije skriveno

Međutim, najvažnija tetovaža još nije dovršena, ona se oblikuje kroz trenutni odnos s drugom osobom. Ta tetovaža u nastajanju tako ocrtava budućnost odnosa. Nakon dan, dva druženja s novim poznanikom, tetovaža je završena. Drugim riječima, čim se Tetovirani čovjek poveže s drugom osobom, njih dvoje odmah mogu iščitati budućnost njihovog odnosa. Njihov je odnos sada vidljiv, izložen pogledu svijeta. Svatko može vidjeti njihovu sudbinu. Na žalost, ta je sudbina tragična.

Naime, tetovaža uvijek, bez iznimke, pokazuje istu sliku – kako Tetovirani čovjek svojim rukama ubija svog novog prijatelja. Ta je slika toliko realna da od će svi odmah pobjeći, u stravi i užasu. Prokletstvo je Tetoviranog čovjeka što svoje misli i osjećaje, svoje ambicije ne može sakriti kriti od svijeta. A svijet ih ne prihvaća. Zato je glavni junak priče prepušten vječnom lutanju i posvemašnjoj samoći. To je prava egzistencijalna, svemirska samoća.

Pitam se – što nam još govori priča Raya Bradburyja?

Destruktivna namjera

U knjizi otkrivam dvije, meni veoma zanimljive teme.

  1. Glavni junak priče ili Tetovirani čovjek, u svakom susretu pokrene svoju destruktivnu namjeru, ali tek kada provede određeno vrijeme s drugom osobom. Fantazije uništenja, izražene prizorima agresije po njegovom tijelu, nisu odmah prisutne, one se jave tek kada se njih dvojica bolje upoznaju.
  2. Destruktivna fantazija Tetoviranog čovjeka, odnosno, njegova ljutnja, izložena je svijetu, ne može se sakriti. Na kraju je svi svide. Tako njegovi nesuđeni prijatelji prije ili kasnije otkriju tamnu stranu Tetoviranog čovjeka, i bježe glavom bez obzira.

Prva tema, destruktivna namjera koja se pokreće samo prema bliskim osobama, ugrađena je u same temelje psihoanalize. Kao što već znamo, psihoanaliza spominje tzv. “prijenos” ili “transfer“, pojavu da se osoba povezala sa svijetom na dubokoj i posve nesvjesnoj razini. Već nakon relativno kratkog vremena, osoba pokrene svoje fantazije povezanosti i jedinstva sa svijetom. Međutim, istovremeno ona otkriva kako je iskustvo povezanosti ili stopljenosti, doživljaj jedinstva sa svijetom i drugim čovjekom, ipak samo fantazija. Na tu se spoznaju uvijek reagira svjesnom ili nesvjesnom namjerom uništenja svega što razdvaja, svega što dijeli, svega što ograničava.

Kao što znamo, tu namjeru da se uništi svaka drugost, stari su Grci zvali “Thymos“, a taj su thymos posjedovali samo rijetki heroji i junaci. Na žalost, u modernom je društvu Thymos označen kao loša ili negativna namjera, koju poznajemo kao afekt ljutnje

Socijalna fobija i “rendgenski vid”

Druga tema koju spominje Ray Bradbury, jest otkriće kako se ljutnja ne može sakriti. Ona je uvijek izložena pogledu svijeta. Ne postoje tajne. Ili kao što kaže britanski filozof Ludwig Wittgenstein – “Ništa nije skriveno!”. Obično kažemo kako mala djeca ne mogu lagati. Kao što možda već znamo, psihoanalitičari Jacques Lacan i Heinz Kohut tvrde da se svako dijete rađa prerano. Dijete nije spremno za prekid pupčane vrpce. U fantaziji djeteta, pupčana vrpca još nije prekinuta, majka i dijete još su uvijek jedno biće. Fantazije djeteta, njegove misli i namjere zato ne mogu biti skrivene od pogleda majke. Ukratko, malo dijete ne laže.

Pitam se – Kako će to dijete sakriti svoju destruktivnu namjeru prema majci, a koja je zaista uvijek prisutna? Naime, iz perspektive djeteta, njegova ljutnja, njegova namjera da uništi roditelja, ocrtava se na njegovom licu i čuje se u njegovom glasu. Majka će već znati da je njeno dijete ubojica, nakon čega slijedi napuštanje ili odmazda. To je socijalna fobija ili strah od javnog nastupa – strah kako će svijet otkriti moje pravo lice i moju pravu namjeru.

Afektivna disocijacija

Jedino što dijete može učiniti jest da se da se izolira, da stavi masku, da se od svoje majke afektivno odvoji. Na žalost, maska djeluje u oba smjera. Takvo dijete svoju majku vidi i čuje, čak i razgovara s njom, ali je više ne doživljava kao osobu. Ona više nije tzv. “značajni drugi“. Kohut bi rekao da majka više nije tzv. “objekt sebstva“, “selfobjekt“, koji svoje dijete drži na okupu.

U tome ja vidim povezanost socijalne fobije i manjka empatije. Dijete koje se srami svojih namjera prema majci ne može doživjeti majku. Takva majka, iz perspektive djeteta, ne može organizirati osobnost svog djeteta u smislenu cjelinu i dijete se raspada. Od posvemašnje “fragmentacije osobnosti” štite ga različite psihološke obrane koje poznajemo pod nazivom “neuroza” ili “psihoza”, a prevladavajuće iskustvo tog djeteta ili odrasle osobe jest iskustvo srama.

Kao što znamo, da prekinem taj zatvoreni krug ljutnje i srama ja moram naći osobu kojoj mogu izložiti svoju tamnu stranu, bez straha od kritike ili osvete. Ona mora vidjeti moj “ocean ljutnje“, i bujicu bijesa koja želi srušiti sve pred sobom. Tek se tada afekt ljutnje preobražava u osjećaj zahvalnosti prema osobi koja me vidi i razumije.

Na kraju, ponovio bih riječi Donalda Winnicotta koji ovako tumači osjećaje malog djeteta prema svojoj majci – “Majko, dok te u svojim mislima ubijam, ja te zapravo volim!”.