Danas govorim o sličnostima i razlikama između poznatog austrijsko-židovskog filozofa Martina Bubera i osnivača tzv. “psihoanalitičke psihologije osobnosti”, Heinza Kohuta.
Njih su dvojica, Martin Buber i Heinz Kohut, među prvima primijetili kako prava, tzv. “autentična osobnost”, može bivati isključivo u kontekstu, a za ljudsko biće to je uvijek iskustvo postojanja druge osobe. Za Bubera, taj kontekst u kojem čovjek obitava kao “riba u moru”, može biti samo – Ti. Slično tome, Heinz Kohut za objekt koji gradi i štiti cjelovitost moje osobnosti od raspada, koristi pojam – “objekt osobnosti”, odnosno “selfobjekt”. No kao što znamo, taj “objekt” mora posjedovati sposobnost empatije, odnosno, mora me – vidjeti. Drugim riječima, taj objekt moram doživjeti kao – subjekt, što me opet vraća pojmu – Ti.
Život izvan konteksta, život bez iskustva Drugosti, po Buberu i Kohutu nije pravi, autentični život. Samo iskustvo postojanja tuđe empatije, odnosno, reakcija Drugoga na moju osobnost, u meni gradi iskustvo cjelovitosti i vitalnosti. Bez tog vitalnog iskustva svoju osobnost moram organizirati kroz brojne psihološke obrane, s manje ili više neugodnih posljedica.
Tako Martin Buber govori o razini iskustva na kojoj se druga osoba vidi i doživljava kao – nešto, kao – To, umjesto kao netko – kao Ti. Slično tome, Kohut spominje tzv. “arhaične selfobjekte”. Takav arhaični selfobjekt nije subjekt, nije ljudsko biće, odnosno, nije “otjelovljen”. On stoga pripada svijetu stvari, objekata, neživih predmeta, ili pripada svijetu duhova, demona ili anđela, koji također nisu otjelovljeni. To je svijet u kojem postoji samo – nešto, postoji samo – to. Suprotno tome, zreli je selfobjekt osoba, ljudsko biće u kome prepoznajem određenu subjektivnost, perspektivu i namjeru, odnosno, u kojoj vidim njen – Ti. Samo me tako doživljeni subjekt može prepoznati, može vidjeti.
O neizmjernoj važnosti iskustva postojanja druge osobe Kohut kaže – “Kako će čovjek lakše preživjeti u atmosferi bez kisika, nego u atmosferi bez empatije!”.
I Martin Buber govori slično – “Kako čovjek nije cjelovit u odnosu sa samim sobom već svoju cjelovitost otkriva u autentičnom odnosu s drugim ljudskim bićem!”.
Kraj povijesti
Prvi poznatiji filozof koji je spoznao važnost tuđe subjektivnosti jest njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel. On je proces stvaranja ljudskog duha odredio kao susret Ja i Ne-Ja, odnosno, kao susret Ja i Ti. Hegel tvrdi kako je temeljna ljudska potreba – potreba za prepoznavanjem. Po njemu, cijela je ljudska povijest zapravo neprestana – “borba za prepoznavanjem”, “bitka za empatiju”.
Američki sociolog Francis Fukuyama u svojoj knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek” iz 1992. godine, tvrdi kako je razvoj zapadne demokracije doveo do “kraja povijesti”. Time želi reći kako je razina empatije zapadnog društva dovoljna za sretan život svakoga od nas. Na žalost, iz vlastitog iskustva možemo reći kako je taj “kraj povijesti” uvelike preuranjen.
Martin Buber
Filozof i antropolog Martin Buber rođen je 1878. godine u Beču. Svoju je ideju o “autentičnom ljudskom odnosu” objavio u poznatoj knjizi “Ja i Ti”, iz 1924. godine. Tako otkrivamo kako je o “potrebi bivanja u kontekstu” govorio i prije Heideggera, koji je svoju ideju “bivanja u svijetu i bivanja s drugima”, objavio u svojoj knjizi “Bitak i vrijeme” iz 1927. godine. Zanimljivo je spomenuti kako su Martin Heidegger i Martin Buber bili veliki prijatelji što vidimo na fotografijama njihovog susreta 1957. godine u švicarskim alpama.
Po Buberu, postoje značajne riječi, temeljni pojmovi koji tumače život. Ti temeljni pojmovi dolaze uvijek u paru. U tom moru riječi na prvom je mjestu pojam Ja – Ti, kao temelj i početak svega što postoji. Drugim riječima, i prije prostora i vremena, prije svega drugoga, dolazi riječ – Mi. Također, kada kažem – Ti, ja uvijek govorim cijelim svojim bićem. Tu riječ nije moguće podijeliti, rastaviti na manje dijelove. To je ujedno i temeljna razlika između svijeta stvari i objekata, i svijeta ljudi i subjekata. Subjekt ne možemo svoditi na manje cjeline.
Zato iskustvo tuđe subjektivnosti ima snagu iscjeljenja. Kada zaista vidim drugog čovjeka i sam postajem čovjek. Tako, po Buberu, sama spoznaja tvojeg – Ti, ima snagu da me iz svijeta nežive tvari uvede u svijet ljudskog.
Kako bi nam dočarao važnost drugosti u svim kulturama i svim vremenima Buber kaže kako za pojam “Tamo daleko”, urođenik iz afričkog plemena Zulu koristi riječi – “Tamo gdje nema majke da me tješi!”. Te riječi nisu posljedica analize, već sveprisutnog iskustva zajedništva i povezanosti. Slično tome, naš pozdrav – “Dobar dan”, na arapskom narječju Kaffir glasi – “Ja te vidim!”. Ukratko, Buberova je poruka istovjetna načelu afričke filozofije Ubuntu koja glasi – “Ja postajem Ja kroz Tebe!”.
Objekt i subjekt
Svijet objekata i svijet subjekata, razlikuju se u prostornoj i vremenskoj ograničenosti objekta. Svaki objekt, predmet ili stvar, postoji samo na određenom mjestu u određeno vrijeme. S druge strane, iskustvo postojanja tvojeg Ti, jednako je snažno kada si “pored mene” ili kada si “negdje daleko”. Iskustvo tvojeg Ti, prisutno je i poslije tvoje smrti, a možda je tada i jače.
U psihoanalizi to odgovara pojmu – “Stalnost objekta” kako ga je odredio Sigmund Freud. Naime, za dijete kažemo da je na putu odrastanja kada može izdržati i preživjeti majčinu odsutnost.
Malo dijete pokazuje znakove krize i raspada onog trenutka kada majka nije u njegovom vidnom polju. S druge strane, starije dijete zna kako majka nije slika već kako posjeduje svoju osobnost, svoj Ja, koji ne može nestati. O tome piše engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u svom poznatom članku – “O sposobnosti djeteta da bude samo”. Sretno dijete nije nikada samo, ono je svakog trenutka svjesno kako ga majčino Ti prati u svim njegovim avanturama.
Odnos sa svijetom Buber otkriva na tri razine.
Prva je odnos s prirodom, s objektima i stvarima. To je odnos Ja – To.
Druga je razina odnos s drugim čovjekom. Taj odnos Ja – Ti, po Buberu ima snagu iscjeljenja.
No Buber spominje i treću razinu odnosa. To je odnos s duhovnim ili božanskim. Prema Bogu, kaže Buber, čovjek se također odnosi kao prema Ti, pa i taj odnos ima ljekovitu snagu.
Na žalost, Buber nam ne kaže što trebamo učiniti kako bi odnos Ja – To, preobrazili u Ja – Ti. On vjeruje kako je dovoljna kritika tzv. “objektivizacije drugoga”, odnosno, kako je dovoljno spoznati da drugu osobu svodimo na objekt. No kako ja to vidim, ta kritika ili spoznaja ipak nisu dovoljne da pokrenu preobrazbu.
Heinz Kohut
Psihoanalitičar Heinz Kohut u mnogim je svojim idejama sličan Buberu i njegovoj filozofiji. Tako njih dvojica iskustvo povezanosti sa svijetom vide na tri različite razine odnosa, tri različite perspektive prema svijetu. Već sam spomenuo kako Martin Buber razlikuje razinu odnosa sa svijetom prirode, razinu odnosa s drugim čovjekom i razinu odnosa sa duhovnim, odnosno, božanskim.
Kohut također spominje tri razine odnosa, točnije, tri različite psihološke strukture koje, svaka na svoj način, organiziraju osobnost u smislenu cjelinu.
Kao što već znamo iz prošlih predavanja, prva se psihološka struktura gradi oko ideje – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”. Za Kohuta je to tzv. “pol ambicija”. Tu razinu ja povezujem s Buberovim odnosom Ja – To. Naime, u spomenutoj fantaziji savršenstva, kada se pokrenu moje ambicije, ja se širim na svijet, koloniziram ga. Iz te perspektive drugi je čovjek tada moj produžetak. On gubi svoju osobnost, postaje predmet, postaje objektom mojih potreba. Više nije Netko već je sada Nešto.
Slično tome, Buberov odnos s duhovnim, božanskim, u svemu odgovara Kohutovoj ideji idealizacije, kada Drugoga vidim savršenim – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”. Sada sam ja produžetak drugoga, odnosno, sada sam ja – objekt.
No Buber i Kohut spominju i treću razinu odnosa, razinu iskustva Ja – Ti. Tu razinu odnosa Kohut je izrazio riječima – “Biti čovjek među drugim ljudima!”. Kao što možda znamo, tu razinu on naziva “blizanaštvo”, ili na engleskom – “twinship”. Za Kohuta je tek ta treća razina baš ona prava, autentična osobnost za kojom svi tragamo. Ta je treća razina odnosa zapravo susret, dijalog naših ideala s našim ambicijama.
Narcizam
Možda se pitamo koji su psihološki problemi vezani uz odnos Ja – To? Mnogi bi psihijatri taj odnos vidjeli kao uzrok problema kojeg obično zovu – narcizam. Osoba s tim problemom ne vidi druge ljude i njihovu zasebnu subjektivnost već samo – publiku, za čijim se odobravanjem očajnički traga. Psihološki problemi počinju kada osoba ne može ostvariti svoju velebnu fantaziju, odnosno, kada se spomenute narcističke psihološke obrane ruše. To stanje fragmentacije redovito prate brojni simptomi vezani uz tu tzv. “dekompenzaciju”. Često je to tjeskoba, napad panike, izljev bijesa, depresija, fobija, ovisnost i mnogi drugi simptomi.
No mnogi su psihološki problemi vezani i uz pol ideala, odnosno, uz perspektivu – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”. Problemi nastaju kada počnem sumnjati u savršenstvo idealnog bića, kada otkrivam njegova ograničenja. Kako ja to vidim, glavni je simptom ovdje – stanje tzv. “paranoje”, osjećaj da s druge strane nije netko, već je tamo nešto, a to nešto posjeduje neizmjernu moć, i to nešto me želi uništiti. Prati me i proganja tzv. “moćna mašina”, tzv. “zli stroj utjecaja”.
Zato svoju osobnost moramo organizirati oko doživljaja drugih ljudi. Usprkos njihovim ograničenjima i nesavršenostima, oni su najviše što imamo.
Dijalog
Pitam se, kako pomoći osobi koja biva u prostoru “iznad ljudskog” ili možda u prostoru “ispod ljudskog”? Može li se ona nekako uvesti u “svijet ljudi”? Već znamo kako kritike i savjeti tu ne pomažu, baš kao ni promjena ponašanja.
Što se onda može učiniti?
Martin Buber i Heinz Kohut slažu se u jednom – ako želim spoznati drugu osobu, i time u njoj pokrenuti preobrazbu, neću to učiniti sa udaljenosti, bivajući pri tome neutralan. Mogu to učiniti jedino ako se do kraja angažiram u odnosu, ako do kraja uronim u odnos. Zato Buber u svijet psihoterapije uvodi perspektivu u kojoj klijent nije objekt, nije predmet analize. On je ovdje ravnopravni partner u dijalogu. S druge strane, ako se klijenta vidi kao objekt, kao – To, umjesto kao – Ti, tada nema govora o psihoterapiji.
Zašto je važna sposobnost analitičara da se angažira u odnosu, odnosno, da pokaže sposobnost empatije? Kao što sam već spomenuo, samo osobu koja posjeduje sposobnost empatije mi vidimo kao subjekt. Jedino ćemo takvoj osobi dodijeliti “moć prepoznavanja” za čime tragamo čitav život. U njoj vidimo sposobnost da nas iz svijeta stvari uvede u svijet živih ljudi.
Preobrazba
Kako izgleda preobrazba iz svijeta stvari u svijet ljudi? Što bi Heinz Kohut i Martin Buber rekli o tome? Obojica tvrde kako se autentična osobnost gradi u odnosu. Za Kohuta je to odnos između ambicija i ideala. To znači sljedeće – svaki puta kada se pokrenu ideali, koje uz to prate ambicije, između njih mora skočiti “iskra života”, kako to iskustvo naziva Kohut. Što su jače moje ambicije i što su veći moji ideali, iskra života i vitalnosti je snažnija. Drugim riječima, ako osoba zaista posjeduje iskustvo – “Ja sam sve!”, a pri tome istovremeno nije odustala od doživljaja – “Ti si sve!”, tada se gradi nešto treće što je više od zbroja samih dijelova. To je – “iskustvo bivanja čovjekom među drugim ljudima!”
Zato bih rekao kako – “Nikada dovoljno ambicija, uvijek premalo ideala!”.
Da se zaista radi o iskustvu savršenstva na obje strane, vidimo iz možda najtežeg psihološkog problema kojeg poznajemo, a to je tzv. “manično depresivna shizofrenija”, odnosno, tzv. “bipolarni poremećaj”. Tu se iskustvo vlastitog savršenstva i svemoći izmjenjuje s iskustvom posvemašnje bezvrijednosti i bespomoćnosti. Drugim riječima, takva osoba ne može istovremeno sadržavati obje suprotstavljene psihološke strukture, svoje ambicije i svoje ideale.
Psihoanaliza
Možda se pitamo – Kako se u psihoanalizi pokreću ambicije i ideali, te dvije suprotstavljene perspektive? Što treba učiniti da osoba posegne u svoje nesvjesno i iznese ga na svjetlo dana? Koje se tehnike i metode ovdje koriste?
Genijalnost je psihoanalize, od Freuda do Kohuta, u spoznaji kako ne treba činiti ništa. Nikakve tehnike ni metode nisu potrebne. Ako analitičar pažljivo sluša, ako se iskreno uključi u dijalog, odnosno, ako je zaista svoj i ne glumi, tada se dešava preobrazba. Čvrste brane nesvjesnog pomalo popuštaju i klijent na svjetlo dana može iznijeti sve one fantazije koje je do tada skrivao. To su uvijek fantazije vezane uz velebne slike savršenstva. Neki puta one izrone na polu ambicija, a neki puta na polu ideala.
Temeljna fantazija koja se skriva čitav život glasi – “Ti si moj!”. Zanimljivo je kako je tu fantaziju religija označila kao – grijeh, a psihologija i psihijatrija kao psihološki poremećaj pod nazivom – “posesivnost”. Međutim, taj snažni osjećaj kako mi drugi čovjek pripada, kako je “baš moj”, temelj je iskustva bliskosti i intimnosti. Potiskivanje i poricanje tog osjećaja, po Kohutu, jedini je uzrok svih psiholoških problema i simptoma.
Sram
Kao što već znamo, spomenuta se fantazija skriva, potiskuje i poriče, uslijed snažnog, tzv. “toksičnog” srama. Naime, klijent se sjeća svih onih trenutaka kada je pokušao svijetu izložiti svoju fantaziju, pokazati svoje “pravo lice”, ali ga je svijet ismijao ili kaznio. Ili što je najgore, svijet ga nije vidio.
No u analizi ta se fantazija se konačno može izložiti pogledu svijeta.
Bez “otrovnog srama” , u psihoanalitičkom dijalogu pomalo izranja do tada skrivena velebna fantazija, na jednom, ili na oba pola osobnosti. Dugo godina skrivane ambicije i ideali sada konačno dijele isti prostor u isto vrijeme. Njihov je susret neizbježan. Posljedica tog susreta ambicija i ideala, mog Ja i tvojeg Ti, jest “iskra”, točnije, “iskra života”.
Završio bih riječima Martina Bubera koji kaže –
“Svaki je stvarni život – uvijek susret!”
