Povratak smisla i paradoks žalovanja
1.
Danas govorim o problemu gubitka značenja i o manjku smisla u modernom društvu. Dok tehnologija napreduje, a informacije postaju dostupnije nego ikad prije, društvo se suočava s paradoksom: nikada nije bilo lakše doći do podataka i informacija, a opet, nikada nismo imali manje osjećaja za dublji smisao tih podataka u našem životu. Često pomislimo – Život nema smisla!
Smisao života oduvijek je bio jedno od najvažnijih filozofskih pitanja. Kroz povijest, različite kulture i filozofije pružale su vlastite odgovore na pitanje što znači živjeti smisleni život, a ideali su bili jedan od odgovora.
Ideali nisu samo apstraktne vrijednosti i ciljevi – oni se oblikuju i do nas dolaze kroz druge ljude. Naša najdublja uvjerenja, vrijednosti i težnje oblikuju se kroz međuljudske odnose, kroz interakcije koje imamo s onima koji nas okružuju. Kroz roditelje, učitelje, prijatelje, i kroz društvo u kojem živimo.
U modernom društvu, međutim, tradicionalni ideali gube svoju snagu i jasnoću. U svijetu digitalizacije, ubrzanih promjena i relativizacije svih vrijednosti, mnogi ljudi osjećaju da je njihov unutarnji kompas izgubljen. Bez stabilnih i jasno određenih ideala, potraga za “smislom života” postaje sve teža i osobnija.
U ovom predavanju ja tumačim taj fenomen gubitka smisla kroz gubitak nama značajnih ljudi. Tumačim ga kroz prizmu paradoksa o kojem govori Jacques Derrida, paradoksa da je čovjek istovremeno – sićušno zrno pijeska na “žalu svemira” , i da je istovremeno središte svijeta, posvemašnja cjelina bez ograničenja i bez mane. Sadržavati obje strane tog paradoksa uvijek je bilo teško, ali danas je gotovo nemoguće. Jedna strana često mora nestati.
Za tumačenje psihološke dinamike često se koriste pojmovi poput unutarnjeg konflikta, ambivalencije ili dijalektike. Međutim, za konflikt, ambivalenciju ili dijalektu možda i postoji rješenje, dok za fenomen paradoksa rješenja nema. Ovdje treba sadržavati više oprečnih perspektiva istovremeno što je gotovo nemoguć zadatak.
2.
Na početku, da vidimo što o fenomenu ideala i značajnih drugih kaže američki psihoanalitičar Heinz Kohut.
Po Kohutu, dijete u početku svog života posjeduje idealnu, savršenu sliku svog roditelja. Roditelj je tada izvor sveg sjaja i blještavila, on je jezgra kristalizacije, izvor snage i cjelovitosti djeteta. Odrastanje je, kako kaže Kohut, proces tzv. pounutrenja. Dijete se postupno razočara u idealiziranu sliku roditelja. Snagu, vitalnost i druge pozitivne osobine koje je nekoć projiciralo na roditelja, dijete pomalo pounutruje, internalizira, ugrađuje u vlastitu osobnost.Taj ključni razvojni mehanizam Kohut naziva preobražujuće pounutrenje ili transmutirajuća internalizacija. Na kraju tog procesa, prema Kohutu, dijete u potpunosti pounutri sve kvalitete roditelja koje su nekada bile izvor idealizacije. U tom trenutku, prema Kohutu, idealni drugi nam više nije potreban – mi sami preuzimamo psihološke funkcije koje je nekad obavljao Drugi.
Možemo se pitati, gdje je nestao Drugi? Ako smo, kako Kohut sugerira, u potpunosti pounutrili Drugoga, znači li to da Drugi prestaje postojati? Nije li on tada tek blijedi trag, bez svoje izvornosti, snage i ideala? Pitam se, Nismo li svi mi kao stanovnici modernog društva tako pounutrili sve ideale i značajne druge prošlih vremena. Cijena tako stečene autonomije mora biti život u svijetu bez značajnih drugih, bez ideala.
S druge strane, francuski filozof dekonstrukcije i postmodernizma Jacques Derridâ daje posve oprečno tumačenje fenomena odrastanja. Za Derridu žalovanje nikada nije konačan proces, on se ne može i ne treba završiti. Drugi se nikada ne može u potpunosti pounutriti, jer uvijek ostaje prisutan, i opire se potpunoj asimilaciji. Drugi zauvijek ostaje prisutan kao – radikalni Drugi.
Derrida bi rekao da žalovanje nije samo emocionalni odgovor na gubitak, već i proces u kojem je značenje tog gubitka stalno u fazi “odgađanja” i reinterpretacije. Za tu pojavu on koristi riječ – Differance.
Gdje je paradoks u žalovanju? Kao što znamo, žalovanje se može pokrenuti kod rastanka, gubitka ili smrti, kada je razočaranje u idealnu sliku drugog naglo i traumatsko. Međutim, Žalovanje se može pokrenuti i kod odrastanja gdje idealni lik roditelja u očima djeteta pomalo gubi svoj sjaj i blještavilo. Žalovanje i odrastanje su, prema tome, isti fenomeni. U oba slučaja možemo se pitati, gdje je nestao Drugi? Je li on sada izvan nas ili je možda u nama, pounutren. Odgovor glasi, on je istovremeno unutra i vani.
To je paradoks žalovanja – čak i kad je izgubljen, Drugi je u nama, ali ostaje i izvan nas. Taj fenomen Derrida naziva – nemogućnost žalovanja.
3.
Često se osjećamo depresivno, letargično, prazno. To je znak da je svijet izgubio svoje značenje, a ljudi oko nas nemaju više tu dubinu i važnost koju su imali nekad. Tu pojavu, kada Drugi gubi svoju važnost možemo primijetiti i u partnerskim odnosima. Na početku, tijekom zaljubljenosti, partner je doživljen kao oličenje savršenstva, ideal bez mane. Međutim, vrlo brzo slijedi faza dosade i ravnodušnosti, kada partner postaje posve pounutren, izgubivši sav sjaj i blještavilo koje je nekoć posjedovao. On je sada običan čovjek, posve ispražnjen od svoje posebnosti. Zašto je to tako?
Derrida bi rekao kako smo negdje tijekom našeg odnosa s partnerom odustali od sadržavanja temeljnog paradoksa. Bilo je teško gledati svoj ideal kako je istovremeno običan čovjek, pun mana i ograničenja, a da je pri tome istovremeno i središte našeg svemira, izvor sve snage i smisla.
Drugim riječima, mi smo prestali žalovati. Zato je naš nekadašnji ideal sada posve običan, jedan od mnogih.
Prema tome, kako ćemo obnoviti sjaj i blještavilo našeg ideala ili našeg partnera? Odgovor je u prihvaćanju spomenutog paradoksa. Ideal ili Partner je istovremeno obično ljudsko biće sa svojim ograničenjima i slabostima, ali je i središte svijeta, bez mana i slabosti. Možemo se upitati, koja je od tih dviju perspektiva točna? Jasno, točne su obje.
Kako riješiti taj paradoks? Kao što znamo, paradoks se ne može riješiti. Jedino što možemo učiniti jest da ga prepoznamo, prihvatimo i da ga emotivno odreagiramo.
Dakle, koji to osjećaj povezuje te dvije strane paradoksa? To je, bez sumnje, osjećaj tuge. Kroz tugovanje, mi obnavljamo nekadašnju važnost i značaj izgubljenog ideala. Kroz žalovanje ideal je prisutniji više nego ikada prije. Tuga, na ovaj način, postaje proces obnove. Žalovanje nije nostalgija za boljim, prošlim vremenima, već proces obnavljanja ideala za kojeg smo već i zaboravili da postoji.
Mi posebno žalujemo žive ljude, nama bliske ljude, jer znamo kako je njihovo vrijeme ovdje na zemlji ipak ograničeno. O tome Derrida kaže sljedeće: “Suze su trag prijatelja, trag njegove konačnosti. Točka gdje se prijatelj povlači od mene, i istovremeno me dotiče.”
Tek kroz žalovanje, sav taj potisnuti sjaj i blještavilo, kojeg smo skrivali u nesvjesnom, sada izranja na površinu. Kroz tugu ponovo izranja naš ideal i daje smisao našem životu.
4.
Međutim, to nije sve! Mi znamo za još jedan važan paradoks kojeg treba riješiti. Naime, svi posjedujemo snažnu želju da budemo prepoznati od drugih. Mi žudimo da nas vide u “našem vlastitom” sjaju i blještavilu. Ukratko, Svi posjedujemo velebne fantazije savršenstva i svemoći, manje ili više skrivene u nesvjesnom.
Paradoks je što iako tako savršeni i svemoćni, mi smo ipak ovisni o drugima da nas prepoznaju, da nas vide. Što je od toga istina? Jesmo li cjeloviti i snažni, ili smo ovisni I bespomoćni? Jesmo li samostalni, neovisni od tuđeg mišljenja, ili bez drugih ne možemo preživjeti. Nema sumnje, i jedno i drugo je istina, obje su perspektive točne.
Kako ćemo emotivno odreagirati “taj” paradoks, koji je to osjećaj? To je uvijek osjećaj ljutnje. Ljutnja nam pomaže da istovremeno živimo u realnom svijetu među drugim ljudima, te da se pri tome ne odreknemo svojih fantazija, da ne odustanemo od svojih snova. Ljutnja, dakle, nije samo destruktivna sila; to je snaga koja nas drži u ravnoteži između svijeta u kojem nas “drugi” vide i prepoznaju, i svijeta u kojem živimo kroz vlastite fantazije i snove.
Na kraju, važno je reći kako tuga i ljutnja nisu odvojeni osjećaji, oni dolaze zajedno. Kod onih sretnih ljudi koji nisu imali većih trauma u životu, tuga i ljutnja zaista i dolaze zajedno. Ti su osjećaji neprestano prisutni u njihovim životima, tako da ih više uopće i ne primjećuju. Kod drugih, kod onih koji su preživjeli teža razočaranja, ti osjećaji često nisu prisutni već se potiskuju i poriču. Paradoks se tada ne sadržava već se lomi na dijelove. Zadatak psihoanalize jest da osjećaji opet izrone iz nesvjesnog, da se pokažu i podijele sa svijetom.
Moram spomenuti kako ljutnja i tuga kada dolaze zajedno čine i nešto više od običnog osjećaja ili afekta. To je ono posebno stanje duše kojeg često nazivamo – ljubav.
Završio bih riječima Jacquesa Derride koji kaže: “Ljubav nije odnos dvaju bića, već odnos dvaju bića prema nemogućem!”
Vladimir Nemet
