Dobro došli na novo predavanje kojim, kao i obično, povezujem svijet psihologije i filozofije. Posebno tzv. kontinentalne filozofije, odnosno, fenomenologije, egzistencijalizma i etike.
Filozofija etike o kojoj govori filozof Emmanuel Levinas značajno je utjecala na suvremenu psihoterapiju dvadeset i prvog stoljeća. Možda upravo zbog Levinasa na ideju o terapeutskoj neutralnosti i objektivnosti danas gledamo kao na predrasudu, kao na mit.
Američki psihoanalitičari George Atwood i Robert Stolorow, koje redovito spominjem, zovu ga – “Mit o božjem oku”, koje sve vidi i sve zna, ali na koje ne utječe nitko i kojega nitko ne vidi. Posve je neutralno, izvan svijeta. Još do jučer to je bio ideal većine psihologa i psihijatara – posvemašnja objektivnost i neutralnost. No suvremena psihoanaliza, nešto je posve suprotno tome.
Emmanuel Levinas bio je francuski filozof porijeklom iz Litve, a poznat je po svom radu vezanom za filozofiju egzistencijalizma, fenomenologije, ontologije i etike. Studirao je, između ostalog, i u Freiburgu gdje je upoznao Edmunda Husserla i Martina Heideggera. S jedne strane inspiriran filozofijom fenomenologije i egzistencijalizma, a s druge, svojom židovskom tradicijom, Levinas može nam poslužiti kao temelj Nove, suvremene psihoterapije.
Empatija
Meni je posebno važna njegova ideja kako je baš filozofija etike, odnosno iskustvo empatije, točnije brige i sućuti, ta prva filozofija, koja dolazi prije znanja i prije svega ostalog. Drugim riječima, prije epistemologije, odnosno, spoznaje druge osobe, i ontologije, doživljaja druge osobe, dolazi etika, a to je briga o drugoj osobi. U tome ujedno vidim i smjer kretanja suvremene psihoterapije – od znanja prema empatiji, od empatije do brige.
Jer empatija, vještina uživljavanja u drugo ljudsko biće nije sve. Empatija, odnosno, znanje o drugome, može se zloupotrijebiti. Tako barem kažu filozof Friedrich Nietzsche i kao psihoanalitičar Heinz Kohut. Sa druge strane, etika, briga o drugom biću nikada se ne može zloupotrijebiti!
Etika je počelo svega. Ako je svemir, odnosno, prostor i vrijeme, prvobitni početak svega, i prije samog početka već je tu bila – etika., briga o Drugome. Tumačimo li život kroz znanost ili kroz vjeru, etika, kaže Levinas, dolazi prije znanosti i prije vjere!
Zamjena
Nekoliko riječi o Levinasovoj teoriji zamjene. Emmanuel Levinas kaže, kako naš život počinje tek kada netko svoje mjesto u svijetu zamijeni s našim. Kada na kraće ili duže vrijeme odustane od vlastitog života i živi naš život. Pri čemu i nosi naše probleme i patnju, barem na trenutak.
To je, jasno, naš roditelj, u kojem trebamo prepoznati upravo – brižnost!
Levinasova ideja zamjene, slična je teoriji empatije, odnosno uživljavanja, psihoanalitičara Heinza Kohuta, iako je Kohut u odnosu na Levinasa još uvijek previše – objektivan i neutralan. Upravo tu neutralnost i objektivnost, njegovi sljedbenici, Stolorow i Atwood, vide kao veliki problem. Iskreni ljudski odnos nikada nije neutralan i objektivan. Po Atwoodu I Stolorowu, naši psihološki problemi i dolaze od neutralnog i objektivnog svijeta, koji nije u stanju pokazati iskrenu, autentičnu, brigu i sućut.
Levinasova zamjena s drugom osobom daleko je od svake objektivnosti i neutralnosti. Zamjenom s drugom osobom mi joj dopuštamo da nas uvuče u svoj svijet. Mi se s njom povezujemo na najdubljoj mogućoj razini. Jedino je tamo moguća promjena. Kao što kaže Levinas – “U svijetu gdje ljudi nemaju potrebe očajnički se držati svojih uvjerenja kao jedine istine, već su u stanju doživjeti svijet iz tuđe perspektive, promjena je moguća i život zaista ima smisao.”
Lice drugoga
Nekoliko riječi o pojmu – “lice drugoga”. Po Levinasu, ljudsko se lice opire spoznaji, nije ga moguće – objektivno spoznati. Lice uvijek dolazi iz druge dimenzije, iz drugog svemira. Ta dimenzija, taj svemir, po Levinasu, neizmjerno je udaljen i drugačiji od našeg. Ukratko, lice drugoga nije moguće svesti na nešto poznato. Lice drugoga je radikalna nepoznanica, radikalna drugost.
Kako kaže Levinas – “Lice Drugoga uvijek je apsolutno izvan mene, i neizmjerno iznad mene, te time i mene izdiže iznad svijeta stvari i objekata, i uvodi me u svijet duha.” To što je Drugi meni transcendentan, transcendira i moje vlastito postojanje. Tek u susretu s licem drugog ja od – “nešto” postajem “netko”.
Upravo zato mi je Lice Drugoga neizmjerno potrebno, ne mogu bez njega. Po Levinasu, lice je jedino ogledalo u kojem se zrcali ljudska duša. Moje se tijelo može odraziti u ogledalu, ali moji osjećaji, moja osobnost, moje Ja, može se zrcaliti jedino u licu Drugoga. Bez reakcije lica na moje postojanje, mene zapravo i nema. Zato, kaže Levinas, drugi mora biti iznad mene, mora doći ispred mene. Ako je drugi ravnopravan meni, meni sličan, ako je na istoj razini postojanja kao i ja, tada do uzdizanja, do transcendencije mog sebstva neće doći! Transcendencijom nestaje strah od smrti. Moj kraj više ne znači i kraj svemira, vremena i prostora. Više me brine smrt Drugoga.
Susret
Do susreta s drugom osobom dolazim kroz dijalog, a pravi dijalog između Ja i Ti uvijek počinje pitanjem. Prvo je i temeljno pitanje kojim počinje život svakog od nas – Gdje si?
Na što slijedi odgovor – Tu sam, za tebe!
Na hebrejskom to je riječ “Hineni”, što znači – Evo me!
Riječ “odgovor” u korijenu je riječi – odgovornost, kao što je engleska riječ “response” korijen riječi – responsibility. Svaki dijalog dvoje ljudi uključuje spomenuto pitanje i odgovor, pa tako uključuje i moju odgovornost za sudbinu drugog. Svojim odgovorom ja drugoga mogu oživjeti ili ga mogu uništiti. To je snaga dijaloga. Taj se dijalog vodi bez riječi, bez simbola, na nesvjesnoj, točnije, prereflektivnoj, razini našeg bića.
Pitam se, mogu li znati drugu osobu? Ako pomislim da sam drugu osobu upoznao, da sada znam tko je ona, varam se! Drugu osobu nije moguće “znati”, kaže Levinas. Znati Drugog znači proširiti se na njega, kolonizirati ga, ili ga totalizirati. Kolonizacija ili totalizacija pojmovi su koje koristi Levinas za – svođenje na poznato.
Ideja kako drugu osobu poznajemo uvijek je totalizacija Drugoga. Takvom totalizacijom, ja Drugoga reduciram, svodim na sebe. Tada ona i nije više Drugi, ona postaje Ja. Time sam se proširio na Drugoga, a možda i na cijeli svijet. No ako je cijeli svijet postao Ja, kako je velika tada moja usamljenost?
Nije li i empatija jedan oblik kolonizacije? Nije li i empatija samo iluzija da smo se uživjeli u Drugog, da ga poznajemo? Po tome je i empatija također totalizacija, kolonizacija Drugog. Svođenje nepoznatog na poznato.
Ne svodi!
Ako bi Levinasovu filozofiju pokušali sažeti u dvije riječi to bi bilo – Ne svodi! Pitam se, Koliko psihološka dijagnoza svodi osobu, neizrecive složenosti, na samo dvije riječi, ili još gore, na dva broja?
Nekoliko riječi o etici u psihoterapiji. Ako zaista želimo pomoći drugoj osobi to nećemo učiniti niti putem znanja o njoj, čak niti kroz doživljaj druge osobe, već jedino kroz zamjenu, Levinasovu substituciju, s drugom osobom. Tako da na trenutak živimo njen život, i da nosimo njenu muku. Drugim riječima, kroz autentičnu brigu o njoj. Kao što znamo, Filozof Martin Heidegger za takvu autentičnu brigu koristi riječ – “Sorge”.
Po Levinasu, tek kada osjetimo život drugog kao vlastiti život, i patnju drugog kao vlastitu patnju, možemo reći da drugu osobu zaista znamo i da joj možemo pomoći. Odustati od svog ugodnog i sigurnog mjesta u svijetu uvijek je žrtva! Pitam se – Je li taj odnos zamjene, substitucije, simetričan, ravnopravan odnos? Mogu li tražiti od Drugoga isti oblik odgovornosti koji ja dajem?
Levinas bi rekao da odnos ne treba biti ravnopravan ni simetričan. Kad stojim pred “licem Drugoga”, drugi je uvijek iznad mene, veći od mene . Spustiti drugoga na moju razinu, kada je odnos ravnopravan, simetričan, znači izgubiti iskustvo transcendencije, uzdizanja u autentični život.
Drugim riječima – moja odgovornost ne smije biti recipročna! Kako kaže ruski književnik Fjodor Dostojevski – “Svatko je od nas odgovoran za drugoga, a od svih drugih, ja sam najodgovorniji!”
Psihoterapija je takav prostor asimetrije u kojem psihoterapeut pokušava zamijeniti svoje ugodno i sigurno mjesto u svijetu, sa osobom koja mu je, još do prije nekoliko trenutaka, bila potpunim strancem. Psihoterapeut više nije izvan, udaljen, po strani, on je sada unutra, a Drugi više nije stranac. Tek kada biva u svijetu svog klijenta, iznutra, a ne izvana, može reći da klijenta zaista i vidi.
Umjetnost
Pitam se, Ima li ljudi koji se žele zamijeniti s nama, hodati u našim cipelama dio puta? Svaki pravi umjetnik, svejedno radilo se o glumcu, pjevaču, piscu, slikaru ili drugom umjetničkom mediju, posjeduje vještinu zamjene, sposobnost kojom može ući u našu kožu!
Umjetnik može, na trenutak barem, odustati od sebe i neko vrijeme živjeti moj život! Može napustiti svoje sigurno mjesto u svijetu i postati netko drugi. Pa ako treba i patiti kao taj drugi. Pravi umjetnik, kako ja to vidim, zaista i brine o drugome!
Najbolji umjetnici, pjevači ili glumci, zaista postaju netko drugi, u tom posebnom trenutku umjetničke inspiracije. Oni zapravo i ne glume, njihova muka postaje stvarna, autentična. Ta spoznaja da se netko zaista može uživjeti u moju patnju i nositi je dio puta, daje smisao mom životu, i to su oni trenuci kad se osjećam zaista živo!
Velebne fantazije
Zašto je tako teško zamijeniti se sa drugim čovjekom? Po Kohutu naš ego, odnosno, onaj dio osobnosti kojeg neki zovu ” velebnim” ili narcisoidnim dijelom, neće i ne može samo tako, bez borbe, odustati od svoje dominacije i kontrole nad svijetom. Postati netko drugi, zamijeniti se s Drugim, znači izgubiti doživljaj posvemašnjeg nadzora i kontrole kojeg imam nad svojim svijetom i životom.
Levinas kaže – “Zaista doživjeti drugu osobu znači doživjeti je većom od sebe!”
Što uvijek vodi prema kraju mojih “velebnih fantazija”, prema smrti mog “grandioznog” ega.
Iskustvo ljutnje i tuge govori mi kako je moj ego ugrožen, kako u svijetu postoji nešto drugačije, možda i veće. Po Kohutu, postoji ogroman otpor u analitičaru da prizna i prihvati perspektivu svog klijenta kao ravnopravnu, možda čak i kao jedinu ispravnu perspektivu, koju treba poštivati.
Na kraju, prisjetio bih se Kohutovih riječi – “Uvijek kad sam mislio da je moj klijent u krivu, i da sam ja u pravu, pokazalo se kako je moja istina površna i kratkotrajna, dok je istina mog klijenta bila duboka i trajna.”
