Danas govorim o fenomenu kojeg često nazivaju – modernizam. Kako ja to vidim, modernizam je reakcija na tzv. ‘staro doba’ , odnosno, pokušaj da se povrati iskustvo slobode izgubljeno u duba tzv. pred-modernizma.
Kao što znamo, osobnost se u predmodernizmu organizirala oko ideje tradicije, vjere u autoritet, osjećaja pripadnosti svojoj obitelji, svojoj kulturi i svom podneblju. Posve suprotno tome, osobnost se u doba modernizma organizira oko ideje individualnosti, autonomije, nevezanosti uz jedno podneblje, jednu kulturu, jednu tradiciju, obitelj ili društvo. Modernizam je stoga pokušaj da se osobnost odredi ‘sama po sebi’, neovisno o tradiciji, kulturi, društvu ili obitelji. Modernizam u prvi plan postavlja ideju ‘svemoćnog subjekta’ koji ne prihvaća granice vremena i prostora.
Mnogi psihološki i filozofski pojmovi iz perspektive modernizma stječu negativni predznak. Tako Freudov superego samo nadzire i kontrolira, postaje isključivo progoniteljem kojeg treba uništiti. Naziv za superego ili autoritet kojeg koristi francuski psihoanalitičar Jacques Lacan, a to je – ‘glavni označitelj’, ‘master signifier’, također ima negativni predznak i treba ga što prije dekonstruirati, baš kao i potrebu za idealima i idealizacijom o kojoj govori psihoanalitičar Heinz Kohut. Ukratko, danas je čovjek sam sebi označitelj i jedini ideal.
To što danas organizira suvremenu osobnost su tzv. ambicije, odnosno potreba da se bude iznad drugih, bolji od drugih, odnosno, da se vlastita osobnost ‘proširi’ na druge i tako ih ‘kolonizira’ i ‘totalizira’. Redovito kroz tehnologiju koja je danas postala nadomjestak za iskustvo tzv. Drugosti. Tehnologija pruža nadu kako će brzina, efikasnost i učinkovitost nadomjestiti potrebu za ljudskim dodirom i susretom.
Jacques Tati i Paul Virilio
U tom kontekstu danas spominjem francuskog redatelja Jacquesa Tatija i francuskog filozofa Paula Virilia. Njih dvojicu povezuje negativan stav prema tehnologiji i njenom utjecaju na modernog čovjeka, odnosno, povezuje ih ideja da fenomeni brzine, efikasnosti i učinkovitosti nepovratno razaraju iskustvo ljudskosti i humanosti. Kako kaže filozof Paul Virilo – “Brzina više ne preobražava svijet, svijet jest brzina. Globalizacija je brzina svjetlosti.”
Jacques Tati je 1958. godine dobio nagradu Oscar za svoj film ‘Moj ujak‘ koji govori o susretu tradicije i modernog na veoma duhovit i humani način. Kad bih ja morao odabrati ‘najbolji’ film dvadesetog stoljeća, to bi bio upravo – ‘Moj ujak’.
Pau Virilo, po riječima svojih biografa jest – “povjesničar ratovanja, tehnologije i fotografije, filozof arhitekture, vojne strategije i kinematografije te politički angažiran provokativni komentator povijesti, terorizma, masovnih medija i odnosa ljudi i strojeva”. Njegova knjiga – ‘Brzina oslobađanja”‘ slično radovima Jacquesa Tatija, govori o društvu brzine gdje ljudska lica prolaze prebrzo da otkrijemo njihovu ljudskost
Širenje na svijet
Po Tatiju i Viriliu, modernizam je oblik ambicije, oblik širenja na svijet, odnosno, kolonizacija i totalizacija svijeta. Kao što već znamo, psihoanalitičar Heinz Kohut također govori o ambicijama kao jednom od dva pola osobnosti. Ambicije postaju problem, kaže Kohut, onog trenutka kada se odvoje od drugog pola osobnosti, od tzv. ideala. Ideali i ambicije tada više nisu usklađeni, u dijalogu, već su u konfliktu, u sukobu. Osobnost tada više nije određena dijalogom, susretom sa svijetom, već je njen glavni motiv pobijediti svijet, kolonizirati svemir. Tada modernizam postaje tzv. narcizam, ‘velebna fantazija’ savršenstva i svemoći.
Pokoriti zemlju, proširiti se na sve planete, kolonizirati svemir, ambicija je modernog doba. Proširiti se na sav prostor, sve dok tamo gdje si sada Ti, ne budem Ja, to je san modernog čovjeka. Dok koloniziram, ja sam živi, kad kolonizacija stane, životu je kraj. Tako je brzina sve. Koliko sam brz, toliko me ima. To je smisao modernizma, ubrzati se do zadnjih granica, a onda prijeći i granicu.
Brzina određuje moje širenje na svijet, sve što vidim trebam biti Ja, a vidim sve. Apsolutna brzina znači totalizaciju cijelog svijeta, odnosno, ako sam dovoljno brz mogu biti sve, istovremeno.
Moderno doba konačno ostvaruje velebnu fantaziju – ‘Ja sam savršen, a ti si dio mene!’
Brzina osvajanja
Industrijska revolucija vrhunac je modernizma. Industrijska revolucija znači povezanost energije i materije kako bi se stvorila – brzina. Ljudsko tijelo više nije vezano uz jedno mjesto, ono sada osvaja svijet, širi se na svemir. To je smisao prirodnih znanosti, ukloniti prepreke na putu, kako bi brzina širenja postala apsolutnom, trenutnom. Granice prostora i vremena trebaju nestati kako bih postao neograničen i bio – sve.
Ipak, čak i s trenutnom ‘brzinom modernizma’, mogu biti samo na jednom mjestu. Mogu osvojiti samo jedan dio svemira pa moja fantazija još nije potpuna. No i to je ograničenje riješila tzv. ‘informatička revolucija’, taj vrhunac hipermodernizma. Ako je modernizam ostvario fantaziju da ljudsko tijelo putuje trenutnom brzinom kako bi osvojilo svijet, hipermodernizam je ostvario fantaziju da je ljudski um prisutan na svim mjestima – istovremeno. Kako ja to vidim, informatička revolucija zaista je ostvarenje fantazije – ‘Ja sam sve i svi su ljudi dio mene.’
Hipermodernizam je trenutna brzina u svim smjerovima, istovremeno.
Depresija
Ipak, pitam se, ako je znanost savladala granice vremena i prostora, odakle ta epidemija depresije i drugih psiholoških problema? Odgovor je jednostavan. U svijetu u kojem su svi – Ja, više ne postoji nitko Drugi tko me može prepoznati. Kao što znamo, njemački filozof Georg Friedrich Hegel prvi je spoznao kako je temeljna ljudska potreba, ona koja dolazi prije hrane i vode, potreba čovjeka da bude viđen, prepoznat. Osobnost je, po Hegelu, dijalog ili dijalektika Ja i Ti. Povijest ljudskog roda postaje tako – borba za prepoznavanje, bitka za empatiju. No u svijetu u kojem ne postoji Ti, dijalog ili dijalektika nisu mogući. Takva se osobnost raspada, ‘fragmentira’, a simptomi su fragmentacije – depresija, tjeskoba, panika, tzv. granični i psihotični poremećaji i sve drugo.
Drugim riječima, kada sam ‘sve’ i ‘svatko’, kada svakog ‘spoznam’ i koloniziram, tada ostajem sam. Iako sam sada savršen, neograničen, vječan, sada nema više nikoga tko bi to mogao vidjeti, nema nikoga s kim bih svoje postignuće mogao dijeliti. Tako je cijena za moju posvemašnju kolonizaciju svijeta – depresija, stanje posvemašnje ‘neprepoznatosti’.
Kako kaže Virilio – “Kako ću živjeti kada ne postoji više – ovdje, a sve je – sada?”
Širenje nije ‘kretanje prema’ , to je ‘bijeg od’ vlastite praznine. No tu prazninu ne mogu ispuniti širenjem sebe na svijet, kolonizacijom Drugog. Tu prazninu može ispuniti samo Drugi i spoznaja njegove drugačije perspektive.
No postoje i trenuci kada se više ne mogu širiti na svijet. Na primjer, u zatvorenom se prostoru, u tramvaju, avionu, dizalu, ne mogu širiti. Tamo sam bačen u vlastitu prazninu, u posvemašnju samoću. Posljedica je iskustvo straha i panike koju obično nazivamo – klaustrofobija, a što je zapravo strah od vlastite praznine.
Zato, da savladam depresiju moram ubrzati svoje širenje na svijet. To je tzv. euforija ili manija, apsolutna brzina kolonizacije svemira.
Oaza ljudskosti
No postoji oaza mira u tom svijetu brzine gdje je iskustvo ljudskosti još sačuvano. To su filmovi francuskog redatelja Jacquesa Tatija. Na svoj osebujan način on postavlja granice kolonizaciji, zaustavlja širenje, usporava vrijeme.
Euforija, manija, brzina, po Tatiju, dolaze sa zapada, iz Amerike, a mogu se izraziti parolom modernizma – ‘Rapidité plus regularité égale efficacité!’. Na francuskom to znači – Brzina plus red jednako efikasnost!
S tim se parolom Jacques Tati ne slaže. Zato se u svojim filmovima on bori protiv brzine, protiv reda i protiv efikasnosti, jer osjeća kako ta postignuća modernizma čovjeku oduzimaju ljudskost. Ljudskost on otkriva u oazama predmodernog doba koje brzina, red i efikasnost još nisu pokorili.
U filmu ‘Playtime’, glavni lik, gospodin Hulot, obitava u velikim, hladnim prostorima moderne arhitekture koji slijede načelo reda, brzine i efikasnosti. Materijal koji otjelovljuje brzinu i efikasnost jest staklo. Staklo je medij u kojem se svjetlo slobodno širi, ono daje krila mojim velebnim fantazijama – ‘Ja vidim sve, a sve što vidim to sam ja!’
Staklo ii plastika
Moderni je čovjek slika, on obitava u vizualnom mediju, stoga je moderna arhitektura bez stakla nezamisliva. Staklo ima dvostruku funkciju – čovjek mora vidjeti i mora biti viđen. Široke staklene površine daju mi priliku da se širim, da pogledom koloniziram svijet oko sebe. Zurenjem ja ‘proždirem’ svijet. S druge strane, staklo mi pruža priliku da budem viđen, da budem u centru pažnje drugih.
Na žalost, taj pogled prodire samo do površine. To što se vidi samo je slika bez sadržaja, tijelo bez osjećaja. Što drugi vide u meni samo je površina, privid, to nisam ja. Ja i dalje obitavam skriven negdje u dubinama svog svijeta, neotkriven i neprepoznat, još nerođen.
Ono što je nekada bilo staklo danas je računalni ekran. Ekran je nastavak, produžetak moje osobnosti, iluzija kako sam s drugom osobom povezan dok sam je zapravo kolonizirao, zurenjem pretvorio u sebe. Zato Jacques Tati dekonstruira široke staklene površine i “prozirnu” arhitekturu, gdje se ljudi naizgled vide, no gdje ih dijeli stakleni zid nerazumijevanja. Iako je smisao moderne arhitekture povezanost i razumijevanje, nema nikoga tko bi se povezao, nema nikoga tko bi razumio. Preostaje zurenje u prazninu.
Kao što kaže Virilio – “Oči su posvuda, nemam se gdje sakriti. O čemu da sanjam kada sve postane vidljivo? Sanjam da sam slijep.”
Modernost je odnos s vidljivim, a sve što nije u vidnom polju to ne postoji, toga nema. Heinz Kohut spomenuto ‘zurenje u drugog’ otkriva u ranoj fazi razvoja djeteta. Za njega je to oblik narcizma kojeg naziva – ‘Širenje velebnog sebstva vizualnim stapanjem’.
Ta razvojna faza, koja je zapravo oblik tzv. narcizma, danas je duh vremena.
Efikasnost
Efikasnost dolazi sa zapada, iz Amerike, s Fordovih pokretnih traka gdje se sklapaju automobili i širi se po svemiru. Znanost će možda jednom i kruženje planeta oko sunca urediti po načelu efikasnosti. Kako kaže Paul Virilio – “Znanost, koja se ne bavi više ‘istinom’ kao nekada, već proučava trenutnu ‘efikasnost’, pomalo tone u bezdan.”
Zato u svakom svom filmu Jacques Tati pruža otpor američkoj kolonizaciji svijeta. On dobro zna kako je njegova borba uzaludna. Naime, iskustvo ljudskosti pomalo izumire, što njegovim filmovima daje notu sjete i tuge.
Tako u filmu ‘Moj ujak’, Jacques Tati dekonstruira ‘efikasnu’ arhitekturu modernizma prizorom svoje prastare kuće s bezbroj hodnika, terasa, prolaza. Stječe se dojam kako to nije kuća već živo biće s ljudskom dušom. Takva arhitektura svakako nije efikasna. Taj ‘nered’ modernizam mora uništiti, srušiti, i tamo postaviti prozirnu staklenu kocku, vrhunac efikasnosti.
Modernizam i moderna arhitektura treba biti efikasna kako bi se širenje odvijalo brzinom svjetla. Goli hladni zidovi, ravni dugi hodnici, hladni neudobni namještaj ubrzava kolonizaciju do brzine svjetlosti. Zato su materijali modernizma – staklo i plastika. Ne postoji materijal efikasniji od plastike. Plastika je vječna, ne stari i ne troši se. Ona je projekcija ljudske fantazije vječnog trajanja. Kamen, drvo i željezo ipak stare, pokazuju znake trošenja, pokazuju svoju ograničenost vremenom. Na kraju i umiru.
Plastika je vječna, nije ograničena vremenom, ne stari. No zato nema dušu. Već znamo kako njemački filozof Martin Heidegger izjednačava bitak, odnosno, život, s trajanjem. Po njemu, autentični život mora biti vremenski ograničen. Čovjek je biće koje živi svoju smrtnost.
No modernom čovjeku, koji je pobijedio starenje i izravnao bore, koji poput plastike ne prihvaća svoju konačnost i smrt, posve izmiče spoznaja ljudske duše. Zato u filmu ‘Moj ujak’, Jacques Tati sabotira produkciju beskonačne, bezdušne plastike. Na kraju filma, tu hrpu mrtvog, beživotnog materijala gospodin Hulot baca na smetlište.
Postmodernizam
Kako kaže Virilio – “Pravi heroj američke utopije nije ni vojnik, ni kauboj, već pionir, istraživač – onaj tko je odveo svoje tijelo tamo gdje su bile oči!”.
Da budem tamo gdje su bile oči potrebna je brzina. No što su brzine veće, to je vidno polje manje. Lica ljudi gledana iz brzog automobila postaju sve manja, pretvaraju se u točke.
U svom filmu – ‘Traffic’, Jacques Tati kritizira svijet automobila koji proždire svijet ljudi. Na svoj način on nastoji sabotirati taj velebni promet, kako bi u vidno polje vratio ljudsko lice. No promet, to beskonačno širenje, nikada ne staje. Navikli na brzinu, ljudi ne mogu stati. Ipak, kada jednom stanu, brzina se ponovo preobražava u život. Tek u stanju mirovanja ljudsko je lice opet prisutno i ja sam živ.
Zvuk je bliži životu nego svjetlo. Zvukom se ne možemo širiti na svijet, zvukom ne možemo ‘uhvatiti’ drugog. Zvuk me tjera da prihvatim vlastitu konačnost i ograničenost. U svojim filmovima Jacques Tati me zvukom podsjeća da još postoji život. Taj život ja čujem, ne vidim ga, zato ga i ne mogu pokoriti, kolonizirati, kao što to radim sa slikom. Zvukovi djece, pasa, prolaznika, sve me to podsjeća kako život još nije mrtav, na meni je da se zaustavim i doživim ga. Glazba je u njegovim filmovima često moderni, američki jazz. To je glasna i brza glazba, koju Jacques Tati nastoji što prije usporiti, zaustaviti. Tada na mjesto manične i histerične glazbe dolazi lagani valcer koji vraća izgubljenu ljudskost.
Konačnost
Kako kaže Heinz Kohut – ljudski je život spoznaja ograničenosti koja se dijeli sa svijetom, često i glazbom. Moderna glazba za svoj cilj ima potiskivanje i poricanje ljudske ograničenosti. Modernizam i moderna glazba tako ne poznaju Kraj, ali ne poznaju ni osjećaje koje pokreće spoznaja Kraja. Takva glazba ne poznaje smrt, ali ne poznaje ni život.
Možda se pitamo – ako dekonstruiram sve ‘moderno’, što mi ostaje? Što je pravi smisao postmodernizma? Odgovor daje Jacques Tati. Svaki njegov film završava – prijateljstvom. Prijateljstvo je odgovor na pitanje – što mi ostaje kada uništim sve lažno i umjetno? To je pravi smisao svake dekonstrukcije. Bez širenja na Drugog i kolonizacije Drugog ostaje mi – Drugi. Ostaje mi moj odnos s njim. Zato indijska filozofkinja postmodernizma Gayatri Spivak kaže – “Možemo dekonstruirati samo to što volimo!.”
To je poruka filmova Jacquesa Tatija – život je prijateljstvo oca i sina, majke i kćeri. Život je prijateljstvo dvoje stranaca na cesti. A živi smo kada se na tren zaustavimo!
Završio bih riječima Paula Virilia koji kaže – “Vrijeme nije nešto što se mjeri klatnom. Vrijeme je nešto što se gradi. Ono se gradi u društvu, u obitelji, s drugima!”.
