Svijet psihoanalize od svojih je početaka čvrsto isprepleten sa svijetom filozofije, povezan dubokim zanimanjem za fenomene ljudske svijesti, etike i egzistencije. Otac psihoanalize, Sigmund Freud, tijekom svojih studentskih dana u Beču, pohađao je predavanja austrijskog filozofa Franza Brentana. Iako se Freud nije izravno zanimao za filozofiju, Brentanova ideja intencionalnosti, odnosno, usmjerenosti svijesti prema objektima, posredno je oblikovala njegov rad. Posebno u istraživanju nesvjesnih želja, poriva i nagona, za koje Freud koristi naziv “libido”.
Međutim, Freud nije bio jedini psihoanalitičar kome je filozofsko promišljanje oblikovalo nove ideje. Mnogi drugi psihoanalitičari kao što su Ronald Laing, Maurice Merleau-Ponty, Jacques Lacan, Wilfred Bion, Julia Kristeva, Donna Orange i drugi, također istražuju povezanost psihoanalize i filozofije. Suvremena se psihoanaliza danas ne može zamisliti bez doprinosa filozofije. Posebno kada govorimo o tzv. intersubjektivnoj ili relacionističkoj psihoanalizi i filozofiji fenomenologije, egzistencijalizma i etike.
Filozofija postavlja temeljna pitanja o konceptu ljudskosti, fenomenu subjektivnosti, nesvjesnog, identiteta i slobode. Bez tog promišljanja, psihoanaliza riskira biti reduktivna, svedena na simptome, bez razumijevanja smisla ljudskog postojanja. Terapeut tada postaje tehničar koji slijedi unaprijed zadane korake, umjesto da njeguje kreativni i dinamični odnos s klijentom. Kao što znamo, psihoanaliza je mnogo više od običnog “popravka” ljudske psihe. Ona je prostor za duboko istraživanje ljudskog duha, ljudskih odnosa i tajni nesvjesnog. Bez filozofskih doprinosa, psihoanaliza gubi sposobnost otkrivanja tih dubljih slojeva, pretvarajući se u tehniku, a ne u umjetnost razumijevanja ljudskosti. Filozofska pitanja o postojanju, vremenu i smrti daju psihoanalizi dimenziju koja nadmašuje njezine praktične ciljeve. Bez njih, terapija se može svesti na rješavanje površinskih problema i simptoma, zanemarujući egzistencijalnu dubinu ljudskog iskustva.
Jedan od poznatih filozofa kojeg često povezujemo sa suvremenom psihoanalizom jest i francuski filozof Alain Badiou.
Danas govorim o njegovom konceptu “događaja” ili “eventa”, koji ima snagu preobrazbe subjekta. Taj tzv. “događaj” odgovara pojmu “uvida” u psihoanalizi, jer se, poput uvida, javlja kao trenutak radikalne promjene u svijesti. Događaj, kako tvrdi Badiou, otvara novu perspektivu u doživljaju i tumačenju svijeta. Taj trenutak uvida traži od subjekta da prepozna dublje istine i tako promijeni svoju percepciju stvarnosti. Kao što psihoanalitički uvid zahtijeva od klijenta da integrira novo razumijevanje u vlastiti život, tako i Badiouov “događaj” od subjekta traži da prepozna, prihvati i ostane vjeran istini koju događaj otvara.
Osim toga, vjerujem da Badiouovo tumačenje istine otkriva njezin dublji smisao. “Istina”, koja se rađa kroz “događaj”, uvijek nas vodi prema autentičnom i neposrednom susretu s Drugim.
2.
Rođen 1937. godine u Maroku, Alain Badiou je nakon studija filozofije u Parizu razvio jedinstveni filozofski sustav koji povezuje elemente matematike, logike i političke teorije. Njegova se filozofija temelji na ideji da “istina” nije nešto što se pasivno otkriva, već nešto što se oblikuje kroz fenomen “događaja”, koji iz temelja preobražava subjekta i njegovu stvarnost.
Badiouova teza da se istina pojavljuje kroz događaje koji prekidaju ustaljene strukture i otvaraju prostor za nove oblike subjektivnosti i postojanja, može se povezati s psihoanalitičkim razumijevanjem terapijskog procesa. U psihoanalizi, terapeutski proces često uključuje trenutke “događanja”, kada klijent doživljava duboke “uvide” ili promjene u razumijevanju svog nesvjesnog. Ovi se trenuci mogu shvatiti kao “događaji”, jer ukidaju stari način organizacije klijenta i vode ga prema novoj razini svijesti.
Kako kaže Badiou, događaj nije nešto što se može predvidjeti ili objasniti u okviru postojećih psiholoških struktura. Događaj predstavlja radikalni prekid ili rez, to je trenutak u kojem se pojavljuje nova istina koja mijenja način na koji subjekt doživljava svijet i druge ljude. Za Badioua, događaj stvara prostor za istinu koja nije ograničena prethodnim normama i strukturama, već otvara mogućnost za stvaranje novog reda, bilo u filozofiji, umjetnosti, politici ili u ljubavi.
To što prethodi događaju, prema Badiou, jest određena “situacija” ili “postojeći okvir”, obilježen svojim zakonitostima, normama i uvjetima koje čine realnost subjekta. Taj okvir ili “stanje stvari” predstavlja strukturu koja određuje sve ono što je poznato i prihvaćeno u svijetu. “Situacija” je stabilna, ali i ograničava mogućnosti i svijest subjekta. U tom smislu, situacija postavlja granice koje subjekt mora prevladati kako bi došao do događaja.
Događaj je, dakle, radikalni prekid s postojećim stanjem stvari, jer mijenja način na koji subjekt doživljava i tumači svijet. Badiou smatra da događaj ne može biti predvidljiv unutar postojećeg okvira, već se pojavljuje izvan tih granica, često neočekivano, kako bi pokrenuo novi početak i preobrazbu subjekta.
Nakon događaja, tvrdi Badiou, dolazi trenutak istine. Istina nije nešto što se može prethodno predvidjeti, obuhvatiti postojećim znanjem ili normama; ona je izvan okvira poznatog i zahtijeva od subjekta da je prepozna i integrira u vlastiti svijet. Istina, kaže Badiou, također nije relativna ili subjektivna. Ona je univerzalna i obvezujuća jer se temelji na događaju koji otvara mogućnost za temeljnu promjenu. Istina se ne može smatrati osobnim uvjerenjem ili interpretacijom, već je univerzalna u svom potencijalu da transformira subjekt i njegov odnos prema svijetu.
Za Badioua, istina je također povezana s idejom subjekta. Subjekt je taj koji mora ostati vjeran istini koja se javila kroz događaj. Subjekt mora proći kroz proces ostvarenja istine, jer istina nije gotov proizvod već proces koji traje, i koji traži angažman i posvećenost.
3.
Možda je korisno navesti konkretan primjer takvog događaja koji stvara trajnu preobrazbu u osobi i svijetu oko nje:
Na primjer, dječak Vladimir, koji upravo kreće u školu, traži od majke da ga prati. Međutim, majka ne može ispuniti njegovu želju jer ima važan dogovor s prijateljima koje nije vidjela nekoliko godina. Za Vladimira je to pravo razočaranje, na rubu traume, i sada neutješno plače. On je, do tog trenutka, vidio majku isključivo iz perspektive roditeljske funkcije, ali sada iznenada otkriva kako majka nije samo roditelj koji zadovoljava njegove potrebe, nego i osoba s vlastitim životom, pitanjima i interesima.
Za majku, to je događaj u kojem dijete prvi put priznaje majčinu unutrašnju stvarnost. Majka može osjetiti zapanjenost ili emotivnu povezanost zbog toga što dijete pokazuje toliko zanimanje za njezin unutarnji svijet. Vladimir se suočava s realnošću da njegova majka nije samo osoba koja ga voli i skrbi se za njega, već i osoba koja ima svoje potrebe, vlastite brige i život izvan roditeljskih uloga.
Za dijete, to je događaj u kojem se razbija iluzija o majčinoj neizmjernoj i nesebičnoj funkciji kao roditelja. Umjesto toga, Vladimir počinje shvaćati da je majka osoba sa životom, željama i osobnim problemima, te da njihova međusobna dinamika više nije jednostavna ili jednosmjerna. Ta spoznaja često može izazvati osjećaj zbunjenosti ili čak uznemirenosti, jer dijete sada razumije da su svi odnosi – pa tako i onaj s majkom – duboko obilježeni različitim perspektivama, željama i identitetima.
Po Freudu, događaj koji označava prekretnicu u životu djeteta jest, kao što znamo, tzv. Edipalni sukob. To je situacija kada dijete, sa znatnom količinom očaja, odjednom uviđa kako roditelj, osim djeteta, voli i drugu osobu.
Kao drugi primjer može nam poslužiti odnos analitičara i klijenta kada klijent iznenada otkriva pravi karakter analitičara.
Na primjer, tijekom jedne seanse, klijent, koji je uvijek smatrao da analitičar dijeli njegove političke stavove, odjednom kaže: “Stvarno vjerujem da ta desna stranka donosi pravi napredak. Dobro je što smo glasali za njih.”
Analitičar, iako razumije da i desna stranka ima svojih prednosti, mora priznati kako je ipak glasao za lijevu stranku.
Klijent može biti iznenađen ovom izjavom, jer je dosad idealizirao analitičara, vjerujući da dijeli njegov pogled na svijet. Ta politička razlika može stvoriti trenutan osjećaj nesuglasice i zbunjenosti u klijentovoj percepciji analitičara. Klijent može osjetiti osjećaj izdaje, ili obratno, može doživjeti olakšanje jer shvaća da analitičar nije figura koja treba uvijek potvrđivati njegove stavove.
Taj događaj može biti ključan za osvještavanje razlike u perspektivi između klijenta i analitičara. Klijent pomalo uviđa kako analitičar, iako mu pruža emocionalnu podršku, nije figura koja bi trebala dijeliti svaki njegov stav ili uvjerenje. To je trenutak u kojem klijent otkriva da je analitičar osoba sa vlastitim stavovima i problemima.
U oba slučaja, kod majke i djeteta, baš kao i kod analitičara i klijenta, prva je reakcija na događaj prilično neugodna. To je iskustvo praznine, reza ili pukotine u odnosu sa svijetom. Međutim, to je prilika da se ta praznina ispuni dubljim osjećajem postojanja i izravne prisutnosti Drugoga. Osobe koje nisu doživjele pozitivno razrješenje takvog događaja neće moći izgraditi iskustvo prisutnosti drugih ljudi. Svoju unutarnju prazninu ispuniti će različitim psihološkim obranama i simptomima.
4.
Koncept događaja, kako ga vidi Alain Badiou, odlično se uklapa u ideje poznate Bostonske grupe koja istražuje procese promjene. Bostonsku grupu čine poznati psihoanalitičari Daniel Stern, Louis Sander, Edward Tronick i drugi. Edwarda Tronicka smo već upoznali kroz njegov čuveni “Still Face Experiment” o kome sam već govorio.
Tko prati ova predavanja, možda se sjeća kako Bostonska grupa tvrdi da se svaka promjena i preobrazba odvija kroz tri ključne faze. To su: trenuci “bivanja zajedno” (moving along), trenuci “ovdje i sada” (now moments), te “trenuci susreta” (moments of meeting). Bilo da govorimo o procesu odrastanja ili psihoanalitičkom procesu, svaka trajna preobrazba nužno mora proći kroz te tri međusobno povezane faze.
Pokušajmo uočiti sličnosti između triju faza koje opisuje Bostonska grupa i filozofskih stavova Alaina Badioua:
Prvo: Prema Badiou, to što prethodi događaju ili uvidu jest situacija. Bostonska grupa taj fenomen naziva “bivanjem zajedno”. Klasična psihoanaliza prepoznaje tu dinamiku kao tzv. prijenos ili transfer. Putem prijenosa klijent prenosi nesvjesne želje i projicirane emocije na terapeuta, odnosno, ne vidi ga kao drugu osobu koja je prisutna “ovdje i sada”. Dakle, “situacija” ili “bivanje zajedno” nisu autentičan susret ili dijalog s Drugim. Oni označavaju stanje bivanja unutar okvira predrasuda. Međutim, upravo ta situacija pruža subjektu nužan kontekst u kojem je moguće doživjeti “događaj” koji vodi izvan postojećih granica odnosa i otvara put ka promjeni.
Drugo: Fenomen “događaja” Bostonska grupa naziva trenucima “ovdje i sada”. Taj trenutak označava kraj dosadašnje situacije, prekid prijenosa ili transfera. Postojeći okvir koji je do tada stabilno odredio odnos majke i djeteta, ili analitičara i klijenta sada se prekida. Događaj može biti razočaranje u pogrešnu reakciju majke ili u krivo tumačenje analitičara. U oba se slučaja prijenos prekida što otvara mogućnost za novu i drugačiju razinu odnosa. Taj prekid stvara prazninu, pukotinu ili rez, što gradi temelje za novi odnos, drugačiji od prethodnog. Preko tog nesigurnog i fragmentiranog prijelaza, moguć je početak autentičnog susreta i novi način postojanja u odnosu prema Drugome.
Treće: Na kraju, to što Badiou zove istinom za Bostonsku je grupu trenutak susreta, “moment of meeting”. Nakon što se postojeći okvir koji je odredio odnos, konačno prekinuo osoba je spremna za stvarni susret s drugom osobom. Točnije, za susret sa istinom ili realnim. Posljedica je događaja da druga osoba više nije slika ili objekt iz prošlosti. Nakon događaja ona postaje subjekt s vlastitim životom, perspektivom i tijelom. Ona je prisutna ovdje i sada, nije više samo odraz ili projekcija unutarnjih potreba i očekivanja. Događaj tako otvara prostor za autentične odnose i istinsku međusobnu povezanost, koja je moguća samo kroz prihvaćanje realnosti onog Drugog.
Ideje Alaina Badioua o konceptu događaja i radikalnog susreta koji preobražava subjekt, mogu se uspješno primijeniti u teoriji odrastanja djeteta kao i u psihoanalitičkoj praksi. Ključno je da roditelj ili analitičar prepozna trenutke kada je dijete na prijelazu iz jednog stanja svijesti u drugo. Analitičar i roditelj moraju prepoznati te prijelaze i otvoriti prostor za refleksiju i rast, umjesto da ih ignoriraju ili minimiziraju. Taj pristup podržava ideju da odrastanje nije linearan proces, već serija značajnih prekida i transformacija, gdje svaki prekid nosi potencijal za autentičan razvoj. Ako ti trenuci nisu prepoznati, mogu otići u zaborav, a dijete ili klijent tada ostaju zarobljeni u starim obrascima i okvirima.
Na kraju, moram ponoviti kako je fenomen “istine” u zadnjoj analizi uvijek izravno iskustvo prisutnosti Drugog. Drugim riječima: u realnom nikada nismo sami.
Završio bih riječima Alaina Badioua koji kaže:
“Kakav se svijet otvara ako ga promatramo iz perspektive dvoje, a ne jednog? To je, vjerujem, pravi svijet ljubavi.“
Vladimir Nemet
