Antisemitizam — to mračno, tiho bjesnilo koje polako, ali neumoljivo širi svoje korijene — budi u nama pitanja na koja nemamo jednostavne odgovore. Pitam se, kako je moguće da se tolika mržnja i netrpeljivost prema jednom narodu tako dugo i duboko ukorijenila?
U trenucima zbunjenosti i nemoći, često se vraćam priči koja me uvijek iznova inspirira i potiče na razmišljanje. To je priča Ursule K. Le Guin iz 1973. godine — “Oni koji napuštaju Omelas“.
U toj dirljivoj i snažnoj pripovijesti, autorica koristi jedinstvenu metaforu koja nas vodi duboko u tajne ljudske psihe. Pokazuje nam kako društvo, baš kao i pojedinac, često skriva tamu i bol u najskrivenijim podrumima vlastitog bića. Omelas, grad koji izgleda kao raj, sjaji srećom i skladom, no ta savršenost leži na strašnoj tajni – patnji jednog jedinog djeteta, kojeg svi ignoriraju kako bi ostali sretni.
Antisemitizam je, na svoj način, poput te tajne u podrumu – odraz potisnute tame koja se, premda skrivena, ne prestaje širiti i na kraju izbija na površinu. Neki ljudi iz te priče, oni koji ne mogu prihvatiti takvu cijenu sreće, odluče otići iz Omelasa — bježe od lažne idile i traže svoj vlastiti put istine i slobode.
Oni koji napuštaju Omelas
Zamislite grad iz snova — sunce sja, zrak je čist, djeca trče ulicama smijući se, a ljudi su ispunjeni srećom. Sve u njemu odiše mirom i blagostanjem. Taj se grad zove Omelas.
U Omelasu nema rata, nema patnje, nema tuge. Ljudi žive bez straha, bez nepravde, bez mržnje. Sve je savršeno. Festival radosti održava se svake godine, a cijeli grad slavi život. Posvemašnja slika utopije.
No, iza te savršene fasade skriva se mračna tajna.
U jednom od velikih, starih zdanja, duboko u podrumu, nalazi se dijete — potpuno samo, prljavo, bolesno, zapušteno i zaboravljeno. Nema prijatelja, nema nikoga tko bi ga zagrlio ili utješio. Dijete živi u mračnoj, hladnoj sobi, bez dovoljno hrane, bez ljubavi, u uvjetima koje nitko ne bi poželio čak ni najgorem neprijatelju.
Ali postoji i razlog zašto je dijete tu — njegova je patnja cijena koju cijeli grad mora platiti kako bi svi ostali mogli živjeti u sreći i blagostanju. Ako se dijete oslobodi tamnice i ako mu se pruži dostojanstven život, čitav grad pada u propast — njihova sreća nestaje, svjetlo u Omelasu se gasi. Ukratko – sreća grada temelji se na nesreći djeteta.
Većina stanovnika Omelasa zna za tu mračnu tajnu i mirno je prihvaća. Kažu si: “Da, to je strašno, ali to je cijena naše sreće.” Drugi možda nisu htjeli ni znati, ali kad saznaju, ili zatvaraju oči ili se pravdaju da je to neizbježan kompromis.
Međutim, postoje i oni koji to ne mogu prihvatiti. Oni ne žele živjeti u sretnom gradu koji se temelji na patnji drugoga. Ti ljudi napuštaju Omelas. Neki kažu da idu u tamu, u nepoznato. Oni odlaze jer ne žele biti dio lažne sreće.
Zašto nam je priča o Omelasu važna?
Omelas nije samo bajka ili zamišljeni grad. To je ogledalo u kojem možemo vidjeti kako društvo, ali i mi sami, ponekad skrivamo svoje najmračnije strane.
Dijete u podrumu nije samo dijete. Ono je simbol onog što ne želimo priznati — ljutnju, destrukciju, mračnu stranu ljudske psihe. Mi ne želimo priznati te impulse. Ne želimo znati da smo ponekad zlobni ili puni bijesa. A društvo uči da se te stvari ne pokazuju, ne govore i ne priznaju.
Antisemitizam kao “dijete u podrumu”
Antisemitizam jedan je od najstarijih i najotpornijih oblika mržnje u povijesti. Zašto je toliko duboko ukorijenjen u društvima diljem svijeta? Zašto je često “jači” i “uporniji” od drugih oblika mržnje, poput rasizma prema crncima ili homofobije? Zašto se kroz povijest antisemitizam tako često tolerirao — kao da je upravo ta mržnja jedina koja ne zahtijeva opravdanje?
Odgovor možemo potražiti upravo u priči o Omelasu. Židovi su kroz povijest postali meta projekcija društvene ljutnje, straha i destruktivnih impulsa. Umjesto da društvo prizna i prihvati kako svi nosimo i svjetlo i tamu, destruktivne strane se projiciraju na “Drugoga” — u ovom slučaju na Židove. Oni su društveno “dijete u podrumu” koje treba trpjeti da bi drugi mogli živjeti u iluziji vlastite dobrohotnosti i sreće.
Kao stanovnici Omelasa, društvo često radije zatvara oči pred tom projekcijom, mirno trpeći nepravdu, nego da se suoči s vlastitim mračnim stranama. Time antisemitizam opstaje i jača.
Zašto je antisemitizam tako uporan?
Zato što je to duboko psihološki mehanizam poricanja destruktivnih impulsa. Dok se drugi oblici mržnje mogu donekle shvatiti kao posljedica neznanja, ekonomskih ili socijalnih prilika, antisemitizam ima posebno mjesto kao “sigurni spremnik” za najdublje nesvjesne strahove i agresije u kolektivnoj psihi.
I zato što se antisemitizam toliko često vezuje i koristi kao opravdanje za vlastite neuspjehe, strahove i frustracije, on postaje društveno dopušten, gotovo “legitiman” oblik mržnje — iako je u svojoj jezgri duboko iracionalan i destruktivan.
Zašto neki napuštaju Omelas?
U priči, oni koji napuštaju Omelas to čine jer ne žele biti dijelom sreće koja se temelji na patnji drugoga. Oni odbacuju lažnu harmoniju i lažnu moralnost. Umjesto da se pretvaraju da je sve u redu, biraju suočenje sa stvarnošću, bez obzira koliko bolna bila.
Odlazak iz Omelasa znači hrabrost da se prizna vlastita mračna strana, da se ne prebacuje krivnja na druge i da se traži istinska, duboka promjena. Takvi ljudi simboliziraju nadu da se društvo može promijeniti, da može pronaći sreću koja nije lažna i nepravedna.
Što možemo naučiti iz ove priče?
Priča o Omelasu i njenoj mračnoj tajni poziva nas da pogledamo u sebe i društvo oko nas. Poziva nas da prestanemo poricati vlastite destruktivne impulse, da ih ne projiciramo na druge i da prekinemo krug mržnje.
Ukratko, tko može vidjeti Drugost ne ostaje u Omelasu.
Vladimir Nemet
