Antisemitizam i paralelni identiteti
1.
Ljudska egzistencija nije samo usamljeno i individualno putovanje, već neprestani dijalog s Drugim koji nas usmjerava i oblikuje. U suvremenoj filozofiji i psihoanalizi, osobito unutar postmoderne misli, odnos Ja i Ti zauzima središnje mjesto kao temelj našeg identiteta. Filozofi Buber i Levinas spominju dijalog između subjekata, gdje je Drugi uvijek izvanjski, nepomirljiv i etički zahtjevan entitet, koji nikada ne smije biti sveden na poznato ili reduciran na naš vlastiti okvir razumijevanja.
S druge strane, teorija paralelnih identiteta, koju u ovom tekstu nastojim bolje objasniti, možda nas vodi i korak dalje. Po tome, Ja i Ti zapravo i nisu u dijalogu, niti su odvojeni granicom – mi smo u svakom trenutku istovremeno i Ja i Ti.
U sebi nosimo višestruke identitete — ne samo vlastito Ja, već i Drugoga koji je prisutan uvijek i otpočetka. Dok smo u jednom trenutku čvrsto ukorijenjeni u vlastito Ja, već u sljedećem trenutku postajemo Ti, dok naša prava, autentična osobnost živi u prostoru izmjene i preklapanja tih dviju perspektiva. Ona živi u djeliću sekunde, u trenutku kad se Ja pretvara u Ti, a Ti u Ja — u brzom plesu beskrajne izmjene i preobrazbe. U tom procesu na površinu izranja fenomen kojeg nazivamo duh u mašini ili – svijest.
Susret s Drugim rijetko je kada jednostavan i harmoničan. Otpor, strah i nesigurnost često prate susret s onim što doživljavamo kao drugačije, strano, ono drugo. U tom kontekstu, antisemitizam ostaje jedan od najupečatljivijih i najtrajnijih oblika otpora prema Drugom. On nije samo povijesni niz događaja ili ideologija, već duboko složen psihološki fenomen — izraz duboko usađenih emocija poput straha, zavisti i potisnutog bijesa. Naime, Židovi su kroz povijest percipirani kao Drugi u punom značenju — kao drugačiji, izabrani, posebni.
Ovaj članak nastoji rasvijetliti psihološke i društvene mehanizme koji stoje iza ideje o Židovu kao vječnom Drugom, kroz prizmu teorije paralelnih identiteta.
2.
Antisemitizam, unatoč teškim povijesnim lekcijama, opet se javlja kao duboko ukorijenjen društveni problem. Mnogi su vjerovali kako će užasi Drugog svjetskog rata probuditi svijest o strašnim posljedicama netrpeljivosti i mržnje te zaustaviti povratak antisemitizma. No, stvarnost je pokazala drugačije. Danas, u brojnim dijelovima svijeta, svjedočimo porastu antisemitskih ispada, političkih i društvenih napetosti, kao i ideja koje ponovo Židove stavljaju u ulogu Drugog — onoga kojeg treba isključiti ili okriviti.
Zašto upravo Židovi? Povijesno su Židovi kroz religijske, društvene i kulturne kanone često smatrani izabranim narodom, što ih postavlja u poseban, ali i ranjiv položaj u odnosu na druge narode. Ta posebnost nije samo pitanje religije; ona seže duboko u društvene strukture, kulturne norme i obrazovne vrijednosti. Obrazovanje i znanje imaju središnju ulogu u židovskoj tradiciji, što se ogleda u njihovoj istaknutoj prisutnosti u područjima kulture, znanosti, zakonodavstva i umjetnosti.
Jacques Lacan, jedan od najutjecajnijih psihoanalitičara 20. stoljeća, naglašavao je ulogu Židova kao nosioca riječi i zakona.
Lacan je ponekad koristio Židove kao primjer u svojim predavanjima da ilustrira pojam – objet petit a (mali objekt a), što je koncept u njegovoj teoriji koji označava to što je trajno odsutno, što pokreće želju, ali se nikad ne može u potpunosti dostići. Lacan je govorio o Židovima kao o objektu želje za druge kulture — oni su u njegovoj analizi simbolički Drugi, koji izaziva različite projekcije, strahove i fascinacije. Upravo ta uloga, koja podrazumijeva moć i autoritet, čini Židove posebno vidljivima — a time i često predmetom zavisti, sumnji i neprijateljstva.
Zavist je ključni motiv u tom složenom odnosu. Kada kolektiv ili pojedinac vidi Drugog kao onoga koji posjeduje nešto što sam nema — znanje, društveni položaj, moć — rađa se snažna, često nesvjesna emocionalna reakcija. Ta zavist lako može prerasti u strah, pa i mržnju. U slučaju Židova, ta se zavist dodatno intenzivira zbog njihove duboke tradicije obrazovanja, zajedništva te povijesne otpornosti i preživljavanja.
Stoga antisemitizam nije samo politički ili ideološki fenomen, već i psihološki odgovor na radikalnu Drugost koja ruši naš osjećaj sigurnosti i identiteta. To je izraz duboko ukorijenjenog osjećaja prijetnje koju Drugi predstavlja našem vlastitom biću.
Kao što sam već spomenuo, Drugi je oduvijek i otpočetka prisutan u našem tijelu. Ako ga ne prepoznamo i ne prihvatimo može se pretvoriti u neprijateljski lik – poput Aliena iz istoimenog filma Ridleya Scotta – zlu silu koja nas ugrožava i želi uništiti – iznutra. Zanimljivo je da je upravo takvu paranoidnu sliku Drugoga – kao stranog, prijetećeg tijela koje iznutra nagriza svetost i čistoću njemačkog naroda – spomenuo i Adolf Hitler u svom prikazu Židova. U tome se zrcali najdublja narav antisemitizma.
3.
Susret s Drugim uvijek predstavlja izazov za naš narcizam — za naš osjećaj vlastite važnosti i vrijednosti. Spoznaja Drugosti neumoljivo ruši moje veličanstvene fantazije o samodostatnosti i posvemašnjoj moći. Prema teoriji paralelnih identiteta, ta često bolna spoznaja Drugosti traži od mene da se, makar na trenutak, povučem u drugi plan — da odložim vlastito Ja i prihvatim ulogu Drugog. Time se moja fantazija o autonomiji i čvrsto ukorijenjenom identitetu trajno raspršuje.
Drugim riječima, narcistička povreda nastaje kada me Drugi, svojom prisutnošću i neizbježnom različitošću, ugrožava i dovodi u pitanje. Ta povreda nije tek intelektualni uvid, već duboka emotivna rana, koja prodire u samu srž moje psihe.
Kao obrambeni odgovor, rađa se narcistički bijes — bijes koji nadilazi običnu ljutnju; to je složeni emocionalni proces prožet gubitkom kontrole, frustracijom i ponekad bezrazložnom agresijom. Taj se bijes često javlja nesvjesno, a njegova snaga može biti iznimno destruktivna. Njegov je smisao razoriti svaku Drugost, svaki trag koji potkopava moje veličanstvene fantazije.
No, u socijalnom i kulturnom okviru, takav bijes često biva potisnut jer nije društveno prihvatljiv. Potiskivanje znači spremanje bijesa u nesvjesne dubine, gdje on postaje izvor latentne napetosti i potencijalnih sukoba. Njemački filozof Peter Sloterdijk te zbirke potisnutog gnjeva metaforički naziva bankama bijesa — kolektivnim rezervoarima koji čekaju svoju eksplozivnu priliku.
Povijest nam nemilosrdno pokazuje koliko opasne te banke bijesa mogu biti. Adolf Hitler je vješto manipulirao tim kolektivnim rezervoarima bijesa i frustracija, usmjeravajući ih prema Židovima, što je rezultiralo jednom od najmračnijih tragedija u ljudskoj povijesti — holokaustom. Holokaust nije bio samo tragičan pokušaj uništenja Drugog, već i simboličko, duboko patološko uništenje izvora narcističke povrede i bijesa — genocid koji je razotkrio najmračnije slojeve ljudske psihe.
Po teoriji paralelnih identiteta holokaust je nastojao uspostaviti i zacementirati Ja kao jedinu, vječnu i svemoćnu perspektivu — kao nepokolebljivu središnju točku svijeta kojoj nije potreban Drugi.
4.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i strašne spoznaje o užasu koncentracijskih logora, čovječanstvo se našlo pred nemjerljivom moralnom i emocionalnom prekretnicom. Međutim, taj se užas nije u potpunosti integrirao u kolektivnu svijest na način koji bi omogućio dubok i trajni obračun s korijenima i posljedicama antisemitizma. Zavist prema Drugom, zajedno s bijesom koji iz nje proizlazi, u mnogim je slučajevima ostala potisnuta, neprepoznata i neprerađena. Spominjanje strahota holokausta često ne izaziva osjećaj krivnje ili kajanja, nego vodi u njihovo još dublje potiskivanje. Bijes prema Židovima nije nestao nego se potiskuje i poriče mnogo više nego prije holokausta.
No Freudova teorija povratka potisnutog jasno nas podsjeća da to što potiskujemo ne nestaje – naprotiv, ostaje aktivno u nesvjesnom i vremenom može eskalirati, ponekad na neočekivane i destruktivne načine.
U suvremenom društvu ponovno svjedočimo kako potisnuti bijes i strahovi izranjaju na površinu te se sustavno aktiviraju i manipuliraju kroz političke i društvene igre moći. Novi valovi antisemitizma i netrpeljivosti prema Drugima nalaze plodno tlo upravo u tim duboko neriješenim i neizraženim emocijama.
Ovih dana, društvo je gotovo s olakšanjem prihvatilo priliku da, prvi put nakon holokausta, prestane skrivati i potiskivati svoju zavist i bijes — osjećaje koji su dugo tinjali ispod površine, sada postajući gorivo za podjele i sukobe.
Ta je situacija jasan pokazatelj da bez svjesnog suočavanja i emotivnog rada na prihvaćanju Drugog, kao i osjećaja koje drugi u nama pokreće, ne možemo očekivati trajni mir – ni unutar pojedinca, ni u društvu u cjelini.
5.
Židovi kao vječni Drugi utjelovljuju složen i višeslojan fenomen na raskrižju povijesti, kulture i nesvjesnog. Otpor prema Drugom – često prožet zavišću, nelagodom i potisnutim bijesom – razotkriva duboke rascjepe unutar same psihe i društva. Ti afekti ne smiju biti poricani ni potiskivani, već prepoznati, proživljeni i integrirani.
Na kraju, važno je naglasiti da bijes ne prestaje postojati kada ga potisnemo – problem bijesa može se riješiti tek kada ga otvoreno podijelimo sa svijetom kroz iskreni razgovor, a svijet ga prepozna i prihvati. Taj se fenomen obično naziva – metabolizacija bijesa — trenutak u kojem odnos postaje sigurno mjesto gdje bijes može naći svoje mjesto bez stvarne destrukcije. Prihvaćanje Drugog, naposljetku, znači prihvaćanje vlastitih potisnutih aspekata – onih mračnih, nelagodnih, ali i vitalnih dijelova sebe koji čine našu ljudskost cjelovitom.
Tek kada Drugost prestane biti prijetnja, a postane naše jedino ogledalo, možemo govoriti o društvu koje ne samo da tolerira različitost, već je doživljava kao izvor duhovnog rasta i zrelosti.
Vladimir Nemet
