Anoreksija i bulimija

Anoreksija

Danas govorim o tome kako se problemi i simptomi vezani uz hranu ne mogu odvojiti od problema vezanih uz doživljaj osobnosti.

Drugim riječima, anoreksija i bulimija simptomi su veće ili manje krize osobnosti – potrage za identitetom.

Ako doživljaj vlastite osobnosti odredimo kao mrežu odnosa s drugim ljudima, tada su problemi s prehranom redovito znak kako osoba nema kvalitetne i smislene odnose sa svijetom – sa tzv. “značajnim drugim”. Po tome, anoreksija i bulimija imaju za cilj nadomjestiti nedostatak smislenih odnosa. Točnije, nadomjestiti manjak onoga što psihologija osobnosti naziva “objektima sebstva” ili “self-objektima”.

Ukratko, osoba bez doživljaja “Značajnog drugog” živi u prostoru emotivne praznine i nastoji tu prazninu ispuniti ritualima vezanim uz hranu. Tako hrana i rituali vezani uz hranu postaju glavni “organizator osobnosti”. Kao što znamo, svaka je ovisnost, npr. o alkoholu, nikotinu, drogama, kao i ovisnost o raznim ritualima poput kladionice, ekstremnih sportova, interneta, redovito znak kako osobnost svoju cjelovitost ostvaruje kroz nadomjestke, tzv. “kompenzacije”.

Ambicije i ideali

Već znamo kako po američkom psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, svaka osoba svoj odnos sa svijetom ostvaruje na dvije razine:

Prvo, kroz iskustvo kako je osoba postala dijelom svijeta. Ona je dio nečeg većeg od nje same. To je temelj religioznog osjećaja, osjećaja divljenja ili obožavanja, koji kasnije, u zreloj dobi, prerasta u – zrele ideale i zrelo poštovanje.

I drugo, kroz iskustvo kako je “svijet postao dijelom osobe”, kako se osoba “proširila” na svijet. To je temelj za kasnije – zrelo samopoštovanje i zrele ambicije.

Potrebu za idealima je Kohut izrazio riječima – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”, dok je potrebu za ambicijama izrazio riječima – “Ja sam savršen, a ti si dio tebe!”.
Tumačenje odnosa cjeline i njenih dijelova naći ćemo i u drugim psihološkim školama i teorijama. Ipak, ja vjerujem kako se tom problemu Kohutova dubinska psihologija najviše posvetila. Problem odnosa cjeline i dijela otkrivamo i u drugim znanostima. Npr. austrijski matematičar Kurt Gödel poznat je po svom teoremu nedovršenosti – “incompleteness theorem”. Sličnost između Gödela i Kohuta je značajna.

Anoreksija i bulimija

Iz perspektive cjeline i dijela, odnosno, ambicija i ideala, “psihologija osobnosti” kojom se ovdje bavim, vjeruje kako osoba s problemom bulimije nije mogla dovoljno idealizirati svoj svijet, odnosno, nije dovoljno idealizirala svoje roditelje. Nije im se mogla u dovoljnoj mjeri diviti i “obožavati” ih. Vjerojatno je početno divljenje bilo naglo, traumatski prekinuto, negdje u ranom djetinjstvu, prije nego se preobrazilo u – zrelo poštovanje. Razočaranje nije bilo optimalno. Stoga je svoju potrebu za idealizacijom osoba usmjerila prema hrani koju sada konzumira u neograničenim količinama. Ja bih rekao – tolika je njena glad za ljubavi. Moram spomenuti kako slika idealnog roditelja – “idealizirani parental imago”, nije nestala već prebiva potisnuta ili poreknuta u nesvjesnom.

S druge strane, osobi s problemom anoreksije nedostaje iskustvo roditelja koji se njoj dive, koji nju “obožavaju”. Temeljno iskustvo da je dijete “centar svijeta”, bilo je naglo, traumatski prekinuto u djetinjstvu, prije nego što se razvilo u – zrelo samopoštovanje. Roditeljsko divljenje, ta “iskra u oku” koja ima funkciju da drži na okupu fragmente osobnosti, sada prebiva, potisnuto ili poreknuto, negdje u nesvjesnom.

Drugim riječima, u nesvjesnom je skrivena “velebna slika” osobe koja ne treba ništa i koja ne treba nikoga. Ne treba čak ni hranu. Svaki izgubljeni kilogram dokaz je njene velebnosti i posvemašnjeg nadzora i kontrole svijeta oko sebe. Anoreksija postaje “organizatorom osobnosti”.

Bulimija

Bulimija je također potraga za psihološkom strukturom koja nedostaje.
Kao što znamo, dijete se rađa bez psihološke strukture. Zato mu treba roditelj koji će dječja iskustva organizirati u smislenu cjelinu. Dijete se divi roditelju, poistovjećuje s njim, imitira ga. Time što imitira svog roditelja, dijete stvara doživljaj povezanosti sa roditeljem. Imitacija, poistovjećenje, negdje oko druge godine života, preobražava se u idealizaciju, a još kasnije u zrelo poštovanje.

Sitnim, prihvatljivim razočaranjima u svemoć roditelja, dijete pounutruje psihološke funkcije roditelja i tako gradi vlastitu psihološku strukturu. Naglim, traumatskim razočaranjem u idealnu sliku roditelja povezanost se prekida, a psihološka se struktura lomi na dijelove.

Jedna od psiholoških obrana koju dječja psiha koristi kao zaštitu od raspada, jest da potrebu za idealom dodijeli, odnosno, projicira, u hranu. Tako su sav smisao, cjelovitost i vitalnost sada u hrani. Smisao života takvog djeteta ili odrasle osobe, postaje potraga za hranom za kojom se vječno žudi i za kojom se razvija psihološka ovisnost. Hrana je sada zamjena za psihološku strukturu koju dijete nije uspjelo pronaći u roditelju ili drugoj osobi.

Ponovio bih kako je svaka ovisnost uvijek zamjena za manjak psihičke strukture, odnosno zamjena za nedostatak značajnog drugog. Ako u sebe unosim alkohol, nikotin, “zdravu hranu” ili čak vitamine, ja zapravo nastojim u sebe unijeti “drugu osobu” , odnosno, psihološku strukturu koja mi nedostaje.

Zanimljivo je kako svaka religija određuje rituale kojima se možemo povezati, poistovjetiti sa svojim božanstvom i tako preuzeti njegovu cjelovitost. Jedan od tih rituala, zajednički svim religijama, jest i hrana. Ritualnim uzimanjem hrane osoba “konzumira” božanstvo. Židovi tako imaju “kosher” hranu, muslimani “halal”, hindusi “prashadam”, a kršćani imaju hostiju i “sveto vino”. Konzumacijom “svete hrane” vjernik u sebe unosi ono što mu nedostaje, odnosno, u sebe unosi psihičku strukturu koju nije pounutrio od svog roditelja.

Anoreksija

Slično bulimiji, i anoreksija je potraga za psihičkom strukturom koja nedostaje.
Anoreksija je, za razliku od bulimije, vezana uz ambicije i proces zrcaljenja. Roditelj zrcali, odražava svoje dijete i tako se povezuje s njim. Točnije, on tako postaje dijelom djeteta čime u djetetu pomalo gradi psihološku strukturu.

Procesom zrcaljenja dijete doživljava roditelja dijelom svoje osobnosti, nad njime ima apsolutni nadzor i kontrolu. Dijete kojem se iznenada oduzme iskustvo apsolutnog nadzora i kontrole, neće izgraditi vlastitu psihološku strukturu. Drugim riječima, roditelj koji naglo, traumatski, odustane od svog djeteta, stvara pukotinu, rascijep između djeteta i roditelja, a istovremeno i rascijep unutar djeteta. Tada dijete više ne doživljava roditelja svojim produžetkom nad kojim ima posvemašnju kontrolu i nadzor.

Kako bi preživjelo, takvo dijete mora izgraditi svijet fantazije, prostor imaginarnog, u kojem su nadzor i kontrola još uvijek unutar djeteta. Sav doživljaji kontrole i nadzora koje je dijete imalo prema svom roditelju, sada se usmjerava prema svijetu nežive tvari. Kod anoreksije usmjerava se prema hrani. Tako se pomalo gradi fantazija da se može kontrolirati glad i uzimanje hrane.

Svaki izgubljeni kilogram dokaz je kako su kontrola i nadzor nad svijetom još uvijek prisutni. Smisao života sada je kontrolirati hranu i nadzirati svoje potrebe. Tako se nadzire i vlastiti izgled, s ciljem da se zadrži idealna, “velebna slika” samog sebe. Po svaku cijenu, čak i po cijenu života. Imaginarno je pobijedilo realno.

Tanja i anoreksija

Dvanestogodišnja Tanja u bolnicu je došla na infuziju. Naime, zbog problema anoreksije njena se težina spustila na dvadesetak kilograma. Nije se više mogla kretati bez pomoći roditelja. Nije mogla jesti, svaki zalogaj joj se toliko gadio da ga je morala odmah ispljunuti. Kad bi nešto i pojela, odmah bi povraćala. Infuzija je bila jedino rješenje.

U razgovoru s analitičarem otkrilo se kako njena majka boluje od kronične depresije. Izgledala je više mrtvo nego živo, oči su joj bile bez ikakvog traga života. Ako znamo da je za zrcaljenje važna “iskra u oku” roditelja, tada nikakvog zrcaljenja nije moglo biti. Majka nije mogla u Tanji izgraditi nikakvu psihološku strukturu. Otac je bio odsutan, uvijek izvan kuće.

Jedino iskustvo vitalnosti, jedno postignuće, bio je Tanjin otpor prema hrani. To je paradoks – time što nije uzimala hranu Tanja se osjećala “moćnom” i “živom”. Jasno, takav oblik organizacije osobnosti nije mogao dugo trajati.

Psihoterapija je tražila od terapeuta apsolutnu, radikalnu empatiju. Terapeut je trebao potvrditi, kroz osobno iskustvo i doživljaj, da je Tanja živa i da postoji. Kao i obično, savjeti i tumačenja nisu bili dovoljni. Terapeut je trebao zaista osjetiti, doživjeti Tanjinu osobnost. Tanja je bila dovoljno inteligentna da prepozna autentičnu empatiju i uživljavanje. Samo kada je terapeut bio zaista iskren, autentičan, kada je bio u stanju odbaciti sve naučeno, Tanja je bila zadovoljna i živa.

Tanja je otkrila kako može i smije utjecati na terapeuta, kako on nije neutralan. Odnosno, kako su zaista povezani razumijevanjem i brigom. Tanja više nije bila usmjerena na hranu već na odnos sa svojim analitičarem.
Sada je mogla jesti.

Marija i bulimija

Marija je imala trinaest godina, i zbog svoje je debljine i problema s metabolizmom počela pokazivati prve znake dijabetesa. Bila je ovisna o hrani. Naime, osjećala se živom samo dok je jela. Odvojena od hrane, patila je od neizdržive napetosti, tjeskobe i anksioznosti. Iako niska rastom, njena je težina dosegla gotovo stotinu kilograma.

U razgovoru se pokazalo kako su joj roditelji rastavljeni, da živi s majkom. Majka, nekada glavno utočište, nakon razvoda je počela pokazivati znakove psihičke nestabilnosti. Jednog bi dana bila puna energije i samopouzdanja, a drugog bi dana bila nesigurna i izgubljena. Marija je na kraju morala odustati od svoje majke kao izvora podrške i svog utočišta. Drugim riječima, majka je bila previše nestabilna da pruži oslonac i strukturu.

Marija je oslonac otkrila u hrani. Iako se njen psihološki svijet pomalo rušio, dok je jela Marija se osjećala sigurnom i stabilnom. Na žalost, uslijed problema s težinom i metabolizmom znala je da će tome jednom doći kraj.

U terapiji, od analitičara se tražilo da pruži stabilnost, sigurnost i podršku. Marija ga je uvijek iznova testirala da vidi jesu li njegova cjelovitost i integritet stvarni, ili samo glumljeni. Ukratko, morala je provjeriti hoće li terapeut biti uz nju čak i nakon njenih promjena raspoloženja i bijesnih ispada. Terapeut je položio sve testove, nije se raspao kao njena majka. Preživio je terapiju.

Marija je pomalo naučila kako može naći utjehu i oslonac čak i u samom razmišljanju o svom analitičaru. Čak i sama spoznaja kako on postoji, i da je živ i zdrav, štitila je Mariju od težih kriza i raspada. Pomalo je odustala od prekomjernog uzimanja hrane, njena se težina spustila na prosječnu.

Psihoterapija

Zanimljivo je spomenuti kako je i Tanji i Mariji pomogla – empatija. Tanji je empatija bila novo iskustvo kako ju netko može vidjeti i doživjeti kao – ljudsko biće sa vlastitim interesima i ambicijama. S druge stane, za Mariju je empatija bila dokaz kako analitičar posjeduje brigu i zanimanje. Odnosno, kako je on zaista živ, kako postoji. Dokaz da analitičar nije samo prazna ljuska koja ponavlja sve što se kaže, već ima stabilnu psihološku strukturu.

Ukratko, empatija u svakome pokreće one slojeve nesvjesnog koji su zbog traumatskog razočaranja potisnuti i poreknuti, te čekaju da izrone u svijest. Neki je puta to doživljaj vlastite snage i cjelovitosti, drugi je puta to doživljaj snage i cjelovitosti druge osobe. Neki puta i oboje.

Na kraju, ponovio bih kako svi psihološki problemi nastaju uslijed iznenadne spoznaje odvojenosti od roditelja, uslijed traumatskog gubitka empatije, razumijevanje i brige. Tako su i anoreksija i bulimija samo neki od mnogih načina kako se iluzija povezanosti sa svijetom može održati, čak i kada je zapravo nema. Zato ih ja ne zovem “bolestima” ili “poremećajima”. To su – domišljate psihološke obrane. Obrane od praznine, od “emotivnog vakuuma”.

U psihoterapiji, na mjesto “iluzije povezanosti” pomalo dolazi “stvarno iskustvo povezanosti”. Na mjesto “ideje odnosa”, dolazi stvarni odnos.