Nova psihoanaliza i paralelni identiteti

NOVA PSIHOANALIZA I PARALELNI IDENTITETI 

Vladimir Nemet (vnemet@vip.hr)

28. 5. 2025.

Uvod

Ovaj tekst istražuje fenomen osobnosti kroz koncept teorije paralelnih identiteta, koji autor razvija kao odgovor na složene izazove postmodernog razumijevanja osobnosti. Dok tradicionalni modeli osobnosti nastoje integrirati različite aspekte sebstva u koherentnu cjelinu, teorija paralelnih identiteta predlaže dinamički model izmjene pozicija  Ja i Ti. U tom pristupu neizbježna fragmentacija nije percipirana kao patologija, već kao temeljni ontološki aspekt ljudske subjektivnosti.  Iskustvo cjelovitosti stvara se prolaskom kroz iskustvo raspada, fragmentacije. Drugim riječima, doživljaj tvojeg Ti dostupan mi je jedino kroz privremeni raspad mojeg Ja — i obratno.

Po tome, teoriju paralelnih identiteta određuje paradoks: Ja i Ti su istovremeno isključivi i međuzavisni. Istovremeno se fragmentiraju, ali se i međusobno određuju.  No, umjesto pokušaja da se taj paradoks razriješi sintezom, on se afirmira i njeguje kao ključna dimenzija subjektivnog iskustva. Nova psihoanaliza time postaje prostor susreta, empatije i duhovnosti, ne u ime pronalaska konačne istine o sebstvu, nego na otkriću i priznavanju Drugoga kao uvijek i otpočetka prisutnog.

Unutar ovog koncepta, različiti i često suprotstavljeni identiteti Ja i Ti promatraju svijet iz radikalno odvojenih, međusobno isključivih perspektiva. Ipak, zrela osobnost pomalo stječe sposobnost razumijevanja i prihvaćanja te prolazne fragmentacije. Psihološki zrela osoba može, makar na trenutak, odstupiti iz vlastite pozicije, napustiti sebe, kako bi napravila prostor za Drugoga. I obratno.

Psihološki problemi nastaju kada traumatska iskustva onemoguće tu sposobnost privremene fragmentacije. Na temelju prethodnih psiholoških rana, pojedinac se počinje bojati svakog oblika raspada i nesigurnosti. Tada ostaje zarobljen u jednoj od pozicija — Ja ili Ti — bez mogućnosti autentičnog susreta i dijaloga, čime se zaustavlja razvoj cjelovite, zrele osobnosti.

1. 

Pojam identiteta, koji je stoljećima nosio obećanje unutarnje koherentnosti i stabilnosti, sve se jasnije razotkriva kao fikcija moderniteta. Moderna misao usmjerava pogled prema subjektu, stavljajući Ja u središte značenja, dok istovremeno zanemaruje odnos s Drugim — odnos koji zapravo konstituira sam subjekt.

Suprotno tome, u postmodernom horizontu subjekt više nije zamišljen kao autonomno središte značenja, već kao razlomljena mreža odnosa, prekida i bezbrojnih odraza. Ako želi opstati u tom izmijenjenom prostoru subjektivnosti, psihoanaliza se mora udaljiti od ideje konačne integracije i prihvatiti fragmentaciju ne kao problem, već kao ontološki uvjet bivanja.

Fragmentacija osobnosti nije devijacija, već nužnost. Tvoje Ti neizbježno razbija moje Ja, jer su različitih predznaka, čak i različitih ontoloških registara. No upravo u tom kratkom trenutku raspada događa se paradoksalna stabilnost — kroz identifikaciju s tvojim Ti, moje Ja opstaje. U tom prolaznom susretu – Ja sam Ti. Ali osobe koje su iskusile duboka traumatska razočaranja često nemaju dovoljno povjerenja da se otvore Drugome i dopuste mu da ih dodirne, da ih — u najdubljem smislu — poveže.

Heinz Kohut je već u drugoj polovici 20. stoljeća redefinirao osobnost kao luk napetosti između polova Ja i Ti. Njegova se psihologija selfa udaljila od Freudove ekonomije nagona i zakoračila u prostor fenomenologije: empatije, susreta i narcističkih struktura, gdje narcizam nije patologija, već razvojna potreba. No iako Kohut osobnost vidi kao proizvod odnosa, on i dalje teži koheziji — konačnoj integraciji, oblikovanju stabilnog, “zrelog” selfa kroz transformaciju i internalizaciju selfobjekata. Na taj način, njegova teorija ostaje dijelom ukorijenjena u metafizičkoj težnji za cjelovitošću.

Zato ovdje nudim drugačiji, radikalno postmoderni pristup. Teorija paralelnih identiteta ne teži razrješenju napetosti između Ja i Ti, već prihvaća njihovu istodobnost, kako i njihovu izmjenjivost. Riječ je o modelu subjektivnosti koji počiva na neprekidnoj oscilaciji između suprotstavljenih polova, bez potrebe za sintezom. Identitet, u tom svjetlu, nije nešto što se integrira i stabilizira, već nešto što se stalno iznova otkriva i izlaže pogledu Drugoga — iz trenutka u trenutak.

To je ono što nazivam novom psihoanalizom — prostorom susreta u kojem moje Ja može odstupiti, makar na tren, i suočiti se sa svojom suprotnošću, sa svojim Ne -Ja. U tom prostoru Ne – Ja ne mora biti asimilirano, niti poništeno — može postati Ti. I upravo u toj međupoziciji, bez osvajanja i bez fuzije, događa se autentični susret. O tom fenomenu intersubjektivnosti govore filozofi fenomenologije, egzistencijalizma, etike i hermeneutike, Husserl, Heidegger, Buber, Levinas, Merleau – Ponty, Derrida, Gadamer, Sloterdijk, kao i psihoanalitičari nove, postmoderne psihoanalize, Lacan, Winnicot, Bion, Kohut, Atwood, Stolorow, Orange. Međutim, ja vjerujem kako teorija paralelnih identiteta ide i korak dalje.

2. 

Teorija paralelnih identiteta polazi od pretpostavke da se Ja i Ti ne stapaju u jedinstveni identitet, ali se također ne pojavljuju istodobno unutar jedne svijesti. Umjesto toga, oni se smjenjuju u vremenu – jedan nakon drugog – no tolikom brzinom i frekvencijom da svijest stječe dojam njihove istovremenosti. Upravo ta brza izmjena perspektiva stvara treću perspektivu, onu koja nadilazi puki zbroj dviju prethodnih. To je mjesto gdje ni Ja ni Ti nisu u središtu, već je u središtu ono između – moja osobnost.

Za ilustraciju možemo posegnuti za metaforom filma: niz statičnih slika izmjenjuje se 24 puta u sekundi, stvarajući iluziju pokreta. Iako je svaka slika zasebna, njihova brza izmjena proizvodi osjećaj neprekinutog toka. Tako i paralelni identiteti funkcioniraju: svaki je zaseban, vremenski omeđen, ali njihova dinamika stvara novu kvalitetu subjektivnosti. Između Ja i Ti rađa se nešto treće – trenutak osobnog postojanja koji nije vlasništvo ni jednog od njih.

Ključno je razumjeti da se identiteti u stvarnosti izmjenjuju u vremenu – ne postoje doslovno istovremeno. Međutim, ljudska subjektivnost ne funkcionira linearno. U našem doživljaju Ja i Ti se preklapaju, odjekuju jedan u drugome, ostavljajući međusobne tragove. Taj efemerni trenutak preklapanja, koji traje tek djelić sekunde, možemo nazvati tragom Drugoga – onim neuhvatljivim osjećajem prisutnosti koji ostaje, čak i kada se Ja i Ti ponovno razdvoje.

Drugim riječima:

Na razini vremena i tijela, identiteti se izmjenjuju – brzo i neprekidno. Na razini svijesti i doživljaja, oni koegzistiraju – tvoreći slojevito, simultano polje subjektivnosti.

Teorija paralelnih identiteta tako ne označava rascjep ni disocijaciju, već afirmira kretanje i izmjenu kao temeljni ontološki ritam subjektivnosti. Subjekt nije fiksna točka, već proces u trajanju – poput filma koji nastaje nizom slika čija brzina i međusobni odnos stvaraju doživljaj kontinuiteta, cjeline i prisutnosti.

3. 

Klasična psihoanaliza i filozofija često nastoje razriješiti paradoks identiteta: kako istodobno možeš biti i Ja i Ti? Nasuprot tome, nova psihoanaliza ne traži izlaz u sintezi ni u uklanjanju razlika, već u sposobnosti da se paradoks sadrži — da se podnese stalna izmjena i koegzistencija dvaju polova. Osobnost je, prema tom pogledu, istodobno i Ja i Ti. Cilj nije njihovo spajanje u jedinstveni entitet, već razvijanje kapaciteta za nošenje s njihovom višestrukom i neizbježno proturječnom prisutnošću.

Terapija tada postaje prostor napetosti — prostor izmjene perspektiva — u kojem se otkriva da Ti nije prijetnja Ja, nego njegov pratilac, suputnik, neizbježni Drugi. Možda bismo mogli reći da je Drugi uvijek uz mene. No možda je točnije reći: Ja sam oduvijek bio Drugi.

U terapijskom odnosu to se očituje kroz fluidnu dinamiku izmjene uloga. Klijent u jednom trenutku zauzima poziciju Ja — izražava svoje osjećaje, potrebe i boli. U sljedećem, kroz empatijsko ogledalo terapeuta, internalizira njegovu perspektivu i prelazi u poziciju Ti. Ta stalna razmjena nije regresija niti gubitak, nego kreativni proces u kojem nastaje novi, kompleksniji subjekt. U toj igri identiteta rađa se osobnost koja ne teži zatvaranju, već otvorenosti.

Zaključak

Nova psihoanaliza u svjetlu teorije paralelnih identiteta otvara filozofski i terapijski okvir za suvremeno razumijevanje subjektivnosti. Ona ne vidi fragmentaciju patološkom, već je prepoznaje kao temeljni način ljudskog bivanja, kao ontološku dimenziju našeg iskustva. Ova paradigma povezuje fenomenologiju, duhovnost i psihoterapiju, stvarajući prostor za istinski susret s Drugim kao Ne -Ja.

Terapijski odnos u tom je kontekstu mjesto susreta koje ne teži tradicionalnom iscjeljenju ili konačnom rješenju, već teži prihvaćanju i njegovanju višestrukosti identiteta. Empatija se tu očituje kao sposobnost da se podnese ne-svodiva Drugost, dopuštajući da se kroz tu napetost otvori vrata dubljem duhovnom iskustvu.

Pomak s fiksiranog selfa na dinamičku izmjenu identiteta pretvara terapijski odnos u neprekidni ples Ja i Ti — ples koji nije usmjeren prema određenom cilju, nego prema samom iskustvu susreta i bivanja. Stoga nova psihoanaliza nije samo inovativna metoda ili teorija, već poziv na novu duhovnost — duhovnost Drugosti.

Vladimir Nemet