Danas nastojim povezati staru japansku vještinu gađanja lukom, tzv. Kyudo, sa svijetom suvremene psihologije, ili točnije, sa svijetom nove ili postmoderne psihoanalize. Vjerujem kako ih povezuje slična perspektiva prema svijetu, a koju bih odredio kao – iskustvo svijeta bez predrasuda.
Kao što možda znamo, u zapadnom društvu tu perspektivu obično zovu – filozofija fenomenologije, dok se na istoku ona naziva – Zen budizam. Fenomenologiju i Zen povezuje ideja kako svijet ne možemo spoznati, ne možemo ga izmjeriti, ali ga možemo doživjeti, tako da ga uzmemo u svoje ruke.
Slično tome, i Nova psihoanaliza, kojom se ovdje bavim, tvrdi kako analitičar ne može znati klijenta, ne može ga odrediti. Naime, ne postoji psihološka dijagnoza koja je točna ili istinita. Koliko je analitičara, toliko je i dijagnoza. No klijenta se može doživjeti, ako se sa njime uđe u odnos. A biti doživljen temeljna je potreba svakog od nas, i jedino ona u klijentu stvara trajnu i duboku promjenu.
Kyudo
Japanska umjetnost gađanja lukom veoma se razlikuje od sportskog streličarstva popularnog na zapadu. Dok je cilj sportskog streličarstva pod svaku cijenu pogoditi metu, pa čak ako se pri tome izgubi svijet, smisao je japanskog gađanja lukom doživjeti svijet, pa čak ako se pri tome metu i promaši.
Vjerujem kako ta razlika između Istoka i Zapada odgovara razlici između modernog i postmodernog. Što je to postmoderno? Postmodernizam se gradi na spoznaji kako subjekt nije moguće odvojiti od objekta. Oni uvijek dolaze zajedno. Ideja kako postoji objektivni promatrač, odvojen od objekta, jest metafizika.
Postmodernizam je tako reakcija na podjelu svijeta na subjekt i objekt, točnije, na perspektivu dualizma. On nastoji dekonstruirati metafiziku modernizma i njegove tzv. binarne hijerarhije. To je ujedno i reakcija na potrebu subjekta da kontrolira, nadzire i mjeri objekt. Ako je temelj modernizma sukob između subjekta i objekta, odnosno, dijalektika, postmodernizam je suživot subjekta i objekta, odnosno, zajedničko bivanje u svijetu ili – Dasein.
U prirodnim znanostima problem dualizma i nije toliko značajan. No u društvenim znanostima kojima pripada i psihoterapija, ideja kako se klijenta može nepogrešivo dijagnosticirati, izmjeriti, odnosno, zauvijek odrediti, veliki je problem. Ovdje je metafizika zaista opasna, ona je oblik fašizma.
Epoché
Autentični se susret sa svijetom u zapadnoj kontinentalnoj filozofiji naziva – Epoché ili fenomenološka redukcija. Sve što nije vezano uz autentični doživljaj svijeta, uz izravni dodir svijeta, stavlja se u zagrade. U istočnoj se filozofiji ta perspektiva izravnog susreta sa svijetom, kada nam se on autentično otkriva i daje, naziva – Zen.
Tako je njemački filozof Martin Heidegger nakon pročitane knjige poznatog japanskog autora Suzukija o Zenu, izjavio – “To je upravo ono što ja govorim svojom filozofijom!”. Heidegger tvrdi kako svijet možemo doživjeti posredno kroz znanstveno promatranje i mjerenje, ali ga možemo doživjeti i izravno kroz Fenomenologiju i Zen budizam. Slično tome, i psihoterapija se u dvadeset i prvom stoljeću dijeli na modernu i postmodernu.
Moderna se psihoterapija temelji na znanstvenim spoznajama do kojih se došlo mjerenjem i statističkom obradom rezultata. Psihoterapeut je ovdje znanstvenik koji nastoji objektivno spoznati i analizirati svog klijenta kako bi ga mogao voditi u pravom smjeru. Jasno, pravi je smjer određen školom psihologije kojoj taj analitičar pripada.
Psihoterapija
Postmoderna psihoterapija temelji se na izravnom susretu s klijentom. Psihoterapeut ovdje nastoji “zaboraviti” sve što je ikada “znao” ili “naučio” o teoriji psihologije. Sve što nije njegov izravni doživljaj klijenta on “stavlja u zagradu”. Cilj je ostvariti ono što filozof Martin Buber naziva “izravni dijalog Ja i Ti” .
Ideja o mjerenju ili analiziranju klijenta ovdje gubi smisao.
Međutim, ostvariti izravni dijalog Ja-Ti nije jednostavno. Analitičar treba odustati od svoje iluzije kako je on “čovjek znanja”, odnosno, autoritet. On treba odustati od binarne hijerarhije “klijent – terapeut”. Za onoga koji svoju osobnost organizira oko fantazije znanja i moći, to je težak put.
Neki puta trebaju proći i godine kako bi se od iluzije znanja, odnosno predrasuda, pomalo odustalo.
Slično tome i student Zen filozofije mukotrpno dolazi do svog autentičnog doživljaja svijeta. Kako bi ostvario svoj Epoché, kojeg na istoku nazivaju – Nirvana ili Satori, neki puta treba proći i tridesetak godina.
Zato se koriste mnoge tehnike i metode koje na tom dugom putu mogu pomoći. Jedna od tih metoda jest i umjetnost gađanja lukom, tzv – Kyudo. Kyudo bih odredio kao specifičan stav, kao posebnu perspektivu, kojom se strijelac odnosi prema svojoj meti.
Dualizam
U streličarstvu razlikujemo dvije tehnike gađanja. U prvoj se koriste nišani i razna druga optička pomagala. Druga je tzv. instinktivno ili intuitivno gađanje – gađanje “po osjećaju”.
Možemo reći kako se kod gađanja nišanom meta svodi na svoju sliku, na svoj odraz. Ona gubi svoje autentično bivanje u vremenu i prostoru. Suprotno tome, kod intuitivnog gađanja strijelac svoju metu nastoji doživjeti i s njom se saživjeti. Tada Strijelac i njegova meta nisu odvojeni.
Takav je Kyudo, vještina u kojoj se meta ne želi nadzirati ili kontrolirati, već se nastoji doživjeti u svojoj autentičnosti. Baš kao i filozofija Zena, i Kyudo nastoji premostiti dualizam subjekt-objekt, odnosno, ostvariti postmodernu ideju kako svijet nije od nas odvojen staklenim zidom dualnosti, već se s njime može ući u dijalog. Doživjeti svoju metu, ne kao sliku, niti kao odraz na nišanu , već kao dio svijeta kojem i mi pripadamo, istovremeno znači i doživjeti Drugog, ne kao objekt mjerenja već kao ravnopravnog sugovornika.
Rene Descartes
Student zena nastoji ostvariti stanje “praznog uma”. Isprazniti um, iz perspektive zena, znači otvoriti se za autentični susret sa svijetom, kada nam se priroda i ljudi pokazuju u svojoj “istini”, slobodni od naših predrasuda.
Suprotno tome, svijet možemo doživjeti i kognitivno, umom, kada svijet analiziramo i mjerimo.
Kao što znamo, metodu tumačenja svijeta razumom, otkrio je filozof Rene Descartes početkom sedamnaestog stoljeća. Po njemu se subjekt i objekt mogu odrediti jedino umom, um je ono što potvrđuje osobnost. Ukratko – Mislim dakle Postojim!
Tu je ideju Descartes objavio 1637. godine u svom djelu – Rasprava o metodi. To je temelj tzv. Kartezijanske perspektive tumačenja svijeta, u kojoj su subjekt i objekt razdvojeni “staklenim” zidom. Subjekt je odvojen od objekta, ne može ga dodirnuti, osjetiti, ni doživjeti. U toj dualističkoj filozofiji dijalog nije moguć, kao ni autentični susret s drugim ljudskim bićem.
Vjerujem kako je Descartes živio u vremenu u kojem je od svojih afekata trebalo odustati. To je bilo vrijeme tzv. Tridesetogodišnjeg rata, kada je opća bešćutnost i manjak empatije prisilio Descartesa da se od svojih neizdrživo bolnih afekata odvoji, odnosno, disocira.
Biti slobodan od vezanosti uz osjećaje, kao i vezanosti uz druge, temeljno je načelo metafizike modernizma.
Zato je i gađanje lukom i strijelom danas modernizirano. Strijelac više nije u dodiru sa svojom metom, za njega je ona samo odraz, slika u okviru nišana. Smisao je modernog streličarstva nadzirati i kontrolirati metu. Meta time gubi svoje autentično postojanje, svoju cjelovitost, njeno je bivanje samo vizualna reprezentacija ili mentalizacija. Ukratko – smisao je modernog streličarstva totalizacija i kolonizacija mete, a istovremeno i ostatka svijeta, prirode i ljudi.
Mushin
Zen kroz umjetnost gađanja lukom nastoji potvrditi doživljaj svijeta. Danas je to veoma teško, gotovo nemoguće. Navikli smo da svijet, prirodu i ljude totaliziramo i koloniziramo. Da se na njih širimo.
Znanost nam je pomogla da ga analiziramo i izmjerimo , “objektivno” protumačimo . Na žalost, time je Drugi izgubio svoju cjelovitost, smisao i značaj. Sveden je na objekt. Sa druge strane, Japanska škola luka, odnosno, Kyudo, nastoji postići stanje “praznog uma”, tzv. mushin, jer samo “praznog uma” možemo doživjeti i osjetiti pravu prirodu mete, kao i svijeta, prirode i drugog čovjeka. Možemo reći kako je potrebno isprazniti um kako bi se napravilo mjesta za osjećaj.
U tome je razlika između “epohe razuma” i perspektive “praznog uma”. Ako želi doživjeti svijet u kojem živi, ako želi osjetiti Drugost, moderni čovjek treba odustati od kontrole i nadzora, od totalizacije i kolonizacije. Rekao bih kako je modernizam pokušaj da se nepoznato učini poznatim. Tako je drugi čovjek, koji je nespoznatljiv, potpuna nepoznanica, proglašen poznatim. Međutim, kada Drugost proglasimo poznatom, ona prestaje biti drugačija, ona postaje dijelom nas. Ukratko – Analizom gubimo Drugost.
Razučavanje
Zen u gađanju lukom nije ništa drugo nego dugogodišnja vježba u “razučavanju” poznatog. Cilj je prekinuti svaku racionalizaciju, redukciju i reifikaciju kako bi nam se svijet ukazao u svom punom sjaju i blještavilu. Vjerujem kako je satori, nirvana ili epoché, stanje neznanja. Tada ne razumijem i ne poznajem svijet, ali ga doživljavam i osjećam.
Heidegger često navodi metaforu alata, npr. čekića, kojeg mogu spoznati jedino kada je u mojim rukama i kada s njim radim. Tada o njemu ne razmišljam i ne znam što je to. Jedino kada se alat pokvari, kada se izgubi moje zajedništvo s njim, ja o njemu razmišljam i analiziram. Kada je sve u redu, ja ga koristim, čak iako ne znam što je to.
Tu razinu odnosa sa svijetom grupa američkih psihoanalitičara pod nazivom – “Bostonska grupa za istraživanje procesa promjene”, naziva “proceduralnom razinom odnosa”.
Ukratko – Ja ne znam kako vozim bicikl iako ga vozim svaki dan.
Da počnem razmišljati o tome kako ga vozim, vjerojatno bi pao istog trenutka. Tako i student zena nastoji zaboraviti što je to luk, strijela ili meta. On se nastoji s njima saživjeti, kako bi zaustavio svaku analizu .
Student Zen streličarstva ili intuitivnog gađanja lukom, nastoji zaboraviti sve što je ikada znao o toj vještini. Svoju metu nastoji doživjeti cijelim tijelom, a ne samo očima. Ako uspije odustati od kontrole i nadzora, meta odjednom stječe svoju autentičnost. U tom trenutku strijelac može osjetiti metu i zatvorenih očiju, on je dodiruje.
Metu je tada je nemoguće promašiti!
Drugost
Možemo li reći da strijelac svoju metu – voli? Ili je možda – mrzi? Vjerujem kako su obje tvrdnje točne. Doživljaj Drugosti uvijek mora pokrenuti oba afekta, ljubav i mržnju.
Zen streličar u prostorima afekata može obitavati minutama, satima i danima. On svoju metu ne želi uništiti, potrošiti ili konzumirati, već je želi doživjeti. Na svom dugotrajnom i mukotrpnom putu student zena na svijet, prirodu i čovjeka počinje gledati cijelim tijelom, intuitivno, a ne samo kognitivno, razumom. Zen tako prestaje biti spoznaja, već postaje umjetnost doživljaja.
Slično tome i psihoterapija ne smije biti analiza, mjerenje druge osobe, niti promjena njenog ponašanja. Time se osoba svodi na objekt, a kao što znamo, baš je svođenje na objekt uzrok svih njenih problema. Na kraju, rekao bih kako trenutak susreta s metom, kada je meta u našim rukama, može biti i početak života, novo rođenje. Taj je unutrašnji dodir dokaz postojanja svijeta, naš izravni susret s Drugim .
Smisao Kyudo-a u nekoliko riječi glasi – Dodirnuti metu unutrašnjim dodirom. Čak i u potpunom mraku, čak i kada je luk slomljen.
