Narcizam je u svakodnevni govor ušao knjigom – “Narcistička kultura“, američkog povjesničara Christophera Lascha, iz 1979. godine. U knjizi autor opisuje stanje američkog društva koje tone u svijet obuzetosti sobom.
Po Laschu, prosječni Amerikanac više nije sposoban uživjeti se u svijet drugog čovjeka. Nije u stanju održavati bliske i smislene odnose s drugim ljudima. Po njegovim riječima, tzv. “bavljenje sobom” i “rad na sebi” istisnuli su druge oblike socijalnog života. Posljedica je – tzv. narcistički poremećaj, stanje posvemašnje izolacije od svijeta, što je temeljni uzrok depresije, socijalne fobije, strahova i drugih psiholoških problema.
Često se kaže kako je narcizam poremećaj osobnosti “mentalna bolest”. U medijima nalazimo stotine i tisuće članaka o tom problemu, kako i upute kako taj problem prepoznati.
Psihoanaliza
S druge strane, psihoanalitička literatura u posljednjih četvrt stoljeća taj pojam rijetko ili uopće ne upotrebljava. Pojam “narcistički poremećaj” rijetko se može naći u tekstovima suvremenih analitičara. Kao što se rijetko mogu naći savjeti kako se taj problem “liječi”. Zašto je to tako?
Suvremena psihoanaliza tvrdi kako narcizam nije ni poremećaj ni bolest. To je samo jedna od mnogih psiholoških obrana koje pomažu da se preživi u svijetu bez razumijevanja i bez empatije. Zato se pitam, ima li smisla “liječiti” narcizam?
Na primjer – kada čovjek slomi nogu daju mu štaku ili gips. Živjeti s gipsom na nozi veoma je neugodno, to je izvor velikih problema. No reći kako je štaka izvor problema, kako gips treba što prije odbaciti, nikako nije mudro.
Kao što gips čuva cjelovitost kosti noge, tako je narcizam psihološka obrana kojom se štiti cjelovitost osobnosti. Možda se pitamo – do kada? Narcizam traje sve dok okolina nije spremna prepoznati i prihvatiti jedno novo biće. Ukloniti obranu prije vremena nikako nije mudro.
Povijest narcizma
Kao što znamo, mit o Narcisu prvi spominje starogrčki pjesnik Ovidije u svojoj priči – “Echo i Narcis”. Po njemu, Narcis je lijepi šesnaestogodišnji mladić, sin riječnog boga i nimfe. Pun sebe, on odbija ljubavne ponude planinske nimfe Echo. Međutim, boginja osvete Nemesis, kažnjava ga tako što ga vodi do jezera u kojem Narcis vidi svoj odraz. On se zaljubi u svoju sliku i ne znajući da je to samo slika. Provodeći dane obuzet sobom Narcis se na kraju pretvori u istoimeni cvijet. Nimfa Echo uslijed neuzvraćene ljubavi pomalo blijedi, iščezava i na kraju se pretvori u jeku.
O narcizmu kao psihološkom problemu prvi se puta govori u osamnaestom stoljeću, u djelu – “Narcis ili ljubitelj sebe”, filozofa i književnika Jean-Jacques Rousseaua. Krajem devetnaestog stoljeća poznati engleski psiholog i seksolog Havelock Ellis koristi pojam – “narcisoidan” za osobu koja pretjeruje s masturbacijom, čime postaje sama sebi seksualnim objektom.
Psihoanalitičar Otto Rank 1911. godine objavljuje prvi psihoanalitički članak koji se bavi problemom narcizma, odnosno, obuzetosti sobom. Sigmund Freud 1914. godine objavljuje članak pod naslovom – “Uvod u problematiku narcizma”.
Filozof Martin Buber 1923. godine piše poznati članak “Ja i Ti” u kojem tumači narcistički poremećaj kao glavni uzrok što čovjek onog “Drugog” vidi kao objekt umjesto kao subjekt.
Moby Dick
Ipak, vjerujem kako najbolji opis tzv. “narcisoidnog ponašanja” nije dao filozof ni psiholog, već književnik. Mislim na roman “Moby Dick” američkog pisca Hermana Melvillea, napisanog davne 1851. godine.
U knjizi mornar Ishmael pripovijeda o strašnoj sudbini kapetana Ahaba koji sagorijeva u mržnji i zavisti prema bijelom kitu Moby Dicku. Kapetan Ahab ne može prihvatiti gubitak noge, tu simboličnu kastraciju, već u žaru narcističkog bijesa žrtvuje sebe i posadu broda. Sve kako bi dokazao da je bolji od kita.
To je temelj narcizma – ne prihvatiti vlastitu ograničenost, konačnost i smrtnost, već nastojati održati idealnu sliku sebe pod svaku cijenu. Narcistički bijes, posljedica narcističke povrede, upravlja Ahabovom osvetom. Sve do potpune katastrofe, smrti kapetana i posade.
Freud
U spomenutom članku – “Uvod u problem narcizma “, Freud narcistički poremećaj vidi kao patološko stanje psihe kada se libido vraća samom sebi, umjesto da se usmjeri, “investira”, u drugi objekt. To stanje Freud naziva i “auto erotizam” za kojeg tvrdi kako je prisutniji nego što se obično misli.
Freud razlikuje “primarni” i “sekundarni” narcizam. Primarni narcizam temelji se na urođenoj potrebi samoočuvanja. To je urođena potreba da dijete doživi sebe središtem svijeta. Sekundarni se narcizam, po Freudu, temelji na povlačenju libida s vanjskog svijeta, tako da osoba ne živi više po načelu realnosti. Povlačenje iz svijeta ljudi stvara tzv. “schizophreniju”, stanje “megalomanije” koje Freud naziva još i “magično mišljenje”. Takvo magično mišljenje kao oblik narcizma, Freud spominje u svom djelu – “Totem i tabu”. On ga vidi i kod tzv. “primitivnih naroda”, koji vjeruju kako njihove misli imaju sposobnost oblikovati stvarnost.
Autizam
Po Freudu, duševno se zdravlje temelji na ravnoteži i harmoniji “seksualnog”, objektnog libida, koji je usmjeren prema van, i “ego” libida koji je usmjeren prema unutra. Tako je “biti zaljubljen”, stanje u kojem prevladava objektni, seksualni libido, dok je paranoja stanje u kojem prevladava ego libido.
Po Eugenu Bleuleru, oblik radikalnog narcizma jest i – autizam . Po njegovim riječima – “Autizam je to što Freud naziva auto-erotizam, posvemašnje okretanje sebi.”.
Heinz Kohut
Kako fenomen narcizma vidi nova, tzv. “suvremena psihoanaliza”? Po američkom psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, osobnost je svake osobe susret dviju perspektiva.
Prvu možemo izraziti riječima – “Ti si savršen, a ja sam dio tebe!”.
Druga je – “Ja sam savršen, a ti si dio mene!”.
Obje perspektive strukturiraju se odmah po rođenju u odnosu sa svijetom i roditeljima. Svako je dijete u očima svog oca ili majke – “mali princ” ili “princeza”. Tako se pomalo gradi iskustvo savršenstva i cjelovitosti koje predstavlja jezgru psihološke strukture svakog čovjeka.
Na žalost, obitelj i društvo ne mogu održavati tu sliku “cjelovitog” djeteta. Prije ili kasnije, uslijed vlastitih neriješenih psiholoških problema, roditelj će početi ukazivati na dječje pogreške. Kritika i kazna ubrzo zamijene dosadašnje divljenje i odobravanje. Djetetu se nastoji ukazati kako su njegove fantazije cjelovitosti i savršenstva zapravo “djetinjaste” i “infantilne”. Svijet se “ne vrti oko tebe”, kažu roditelji.
Tako se tzv. “slobodno” dijete pomalo pretvara u “normalno” ili “prilagođeno” dijete. Prilagođeno dijete ubrzo će naučiti kako da od svojih želja i fantazija odustane. Međutim, fantazija savršenstva, tzv. “velebna fantazija”, neće nestati već se potiskuje i poriče. Odnosno, ostaje zauvijek skrivena od pogleda svijeta.
Velebna fantazija
No iako skrivena od pogleda, zakopana negdje u “dubinama nesvjesnog”, “velebna fantazija” ipak upravlja ponašanjem osobe. Tako osoba koja za sebe tvrdi kako je “obična”, “prosječna”, kako nije “ništa posebno”, često u svojoj dubini krije velebnu, “grandioznu” fantaziju posvemašnje svemoći, snage, mudrosti, ljepote ili morala. Od svijeta ona očekuje “povlašteni tretman” i jako je razočarana kada divljenje izostane.
Po tome, narcizam bih odredio kao potisnutu ili poreknutu fantaziju – “Ja sam savršen, sve je moje!”. Kada osobu suočimo s njenim velebnim fantazijama koje otkrivamo u njenom ponašanju, njenim snovima, možda u tzv. “Freudovim omaškama”, ili pod hipnozom, osoba se osjeća posramljeno. Drugim riječima, ona se svojih fantazija stidi.
Ako je pitamo zašto se srami, vjerojatno ćemo čuti odgovor kako su velebne fantazije “loše” jer nisu “realne”. Djetinjaste su, ne mogu se ostvariti.
No pitam se, koliko je to iskustvo – “Sve je moje!”, zaista “djetinjasto”, “infantilno” ili “nerealno”? To je doživljaj kojeg Kohut zove – “iskustvo osvajača”, i za kojeg smatra da označava zdravu jezgru odrasle osobe. U tom iskustvu Kohut ne vidi ništa nezrelo ili djetinjasto.
Zapravo, kad bolje istražimo ponašanje tzv. “narcisoidne osobe”, otkrivamo kako se ona ponaša kao da je cijeli svijet njen, dok joj istovremeno nedostaje iskustvo, doživljaj ili osjećaj da je to zaista tako. Ako bolje pogledamo njeno djetinjstvo, otkrivamo kako je veoma rano “naučila” kako joj zapravo ne pripada ništa i kako nitko ne može i ne smije biti njen. Narcistički poremećaj po je, po tome, samo nadomjestak za perspektivu koja je zabranjena – “Ti si moj!”.
Problemi
Na žalost, potisnuta fantazija savršenstva stvara mnoge psihološke probleme i simptome. Vjerojatno je najveći problem vezan uz narcizam perspektiva u kojoj se drugog čovjeka doživljava produžetkom vlastite osobnosti. Iako osoba to aktivno poriče, ona se ipak ponaša kao da je “bolja” ili kao da je “iznad” ostatka svijeta. Drugi ljudi postoje samo zato da joj se dive i obožavaju. Jasno, drugi često znaju uskratiti divljenje i poštovanje. Tada se psihološka struktura osobe lomi, raspada na svoje dijelove. Neki je puta dovoljna i manja kritika ili neslaganje da osoba doživi tzv. “dekompenzaciju”, potpuni psihološki slom osobnosti.
Međutim, ja vjerujem kako to i nije najveći problem vezan uz narcistički poremećaj. Ta perspektiva u kojoj je drugi “moj produžetak”, dio moje osobnosti, znači kako on ne smije imati vlastitu osobnost, ne smije imati vlastitu perspektivu, svoj “unutarnji život”.
Ako drugi nema svoj unutarnji život, svoju perspektivu, tada on ne može sagledati moj unutarnji život, moju perspektivu. Drugim riječima, on me ne može razumjeti. On mi se može diviti, ali ne može znati tko sam ja. Po tome je narcizam stanje posvemašnje usamljenosti gdje nema nikoga tko me zaista vidi i zna.
Je li narcizam bolest?
Da ponovim – tzv. narcistički poremećaj nije bolest, to je psihološka obrana kojom osoba postiže cjelovitost u svijetu bez empatije i razumijevanja. No to je “lažna” cjelovitost koja se temelji na pogledu, na slici, ne na unutarnjem doživljaju. Kao što znamo, prava, autentična cjelovitost postiže se dijalogom s drugim čovjekom , gdje mi “vidimo da nas on vidi” i mi “osjećamo da nas on osjeća”.
No tamo gdje nema pravog odnosa, dobra je i tzv. “ideja odnosa”. Narcizam je takva ideja odnosa.
Ako narcizam tumačimo kao psihološku obranu, kao način opstanka u svijetu bez empatije, tada se narcistički poremećaj ne može liječiti. Reći čovjeku da ne bude “narcisoidan”, da se “spusti na zemlju”, jednako je kao i reći čovjeku slomljene noge da baci svoj gips.
Tek kada osoba otkrije kako u svijetu postoji briga, empatija i sućut, od narcističke se obrane može odustati.
Psihoterapija
Posve suprotno očekivanom, psihoterapija narcizma temelji se na pokretanju potisnute, idealne, velebne slike sebe koju je klijent skrivao, možda i čitav život.
Ta se slika u psihoanalitičkoj terapiji pokrene već nakon kratkog vremena. Već nakon nekoliko razgovora analitičar može vidjeti ono što je klijent dugo vremena skrivao od svijeta i od sebe. Klijent se potajno nadao da će jednom biti doživljen kao cjelovita i poštovana osoba. Međutim, nije se usudio to pokazati. Bojao se svoju velebnu fantaziju izložiti pogledu svijeta. U analizi ta se fantazija konačno može pokazati.
Ako analitičar razumije prirodu te fantazije, odnosno, ako ne posrami i ne kritizira svog klijenta, postoji mogućnost da klijent potisnutu fantaziju poveže s ostatkom osobnosti. Sada klijent umjesto potisnute fantazije kako je “poseban” i “cjelovit”, ima realno iskustvo da je poseban i cjelovit. Ako analitičar dozvoli klijentu da se na njega proširi, da osjeti iskustvo – “Ti si moj!”, klijent otkriva kako je to – “Imati nekog svog!”. Tek tada velebna fantazija više nije potrebna i klijent više ne pokazuje znakove “narcisoidnog ponašanja”.
Po Kohutu, redovita je reakcija na prihvaćanje vlastite velebnosti – humor. Klijent sada s humorom i smijehom gleda na arhaičnu, velebnu sliku sebe, koje se više ne srami, nego mu je sada – smiješna.
Tako je jedan klijent na kraju terapije u šali rekao svom analitičaru – “Moram priznati da i vi nešto znate. A to je velika stvar kad vam to kažem ja, najpametniji čovjek na svijetu!”.
