Mnogi dvadeseto stoljeće nazivaju stoljećem Franza Kafke. Njegove riječi vjerno tumače sudbinu modernog čovjeka, bačenog u hladni i neempatični svijet tjeskobe, socijalne fobije i smrtnog straha.
Strah je danas možda veći nego ikada prije u povijesti, iako danas nitko ne zna čega se zapravo boji. Njemački književnik Franz Kafka vjerno je opisao to neizdrživo stanje tjeskobe i nelagode, kada ne vidimo svog progonitelja, ali osjećamo kako je tu. U strahu od progonitelja mnogi bježe iz napučenih gradova kako bi se osamili negdje u planini. Tamo nema struje ni vode, ali nema ni ljudi. Jesu li ljudi problem? U svijetu Franza Kafke borave ljudi, ali osjećamo da ih zapravo i nema, nisu posve živi.
Život je svakog od nas prožet iskustvom straha, tjeskobe, panike, ali nitko kao Kafka svoje iskustvo nije tako vješto pretvorio u riječi i stavio na papir. Svojim djelima on nam pomaže da vlastitu tjeskobu, paniku i strah bolje razumijemo. Čitajući Kafku otkrivamo kako nismo jedini u svijetu zbunjeni, bespomoćni i bez nade. Kako nismo jedini koji često nisu posve živi, a neki smo puta i čudni, poput velikog kukca. Vjerujem kako se djelima Franza Kafke, baš kao i njegovim životom, provlače tri teme koje otkrivaju duh vremena njegovog doba, ali i duh vremena u kojem živimo danas.
Kafkin svemir
Koja su to obilježja Kafkine književnosti? Odakle izvire strah i tjeskoba u njegovim djelima? Ja vidim tri razloga:
- Kafkin je svemir bez ljudi. To je svijet bezimenih sjena i duhova koji nam žele loše. Umjesto čovjeka tu je “stroj utjecaja”, tzv. “svemoćna mašina”. To je neljudski sustav koji se čovjekom poigrava kao lutkom na koncu.
- Njegovom svemiru nedostaju osjećaji. To je prostor polarne hladnoće, bez tračka tuge i ljutnje. Prisutni su jedino – strah i očaj.
- Junak priče uvijek gubi. Na kraju će uvijek pobijediti hladni i bezimeni sustav. Zar od autoriteta i hijerarhije nema bijega?
U tom svijetu bez ljudi, osjećaja i nade, jedina je autentična emocija – tjeskoba. Jedini je autentični čin – samoubojstvo. No je li tjeskoba zaista to temeljno raspoloženje, kako to kaže njemački filozof Martin Heidegger? Ili možda ipak postoji “lijek” za tjeskobu?
Tjeskoba
Tjeskobu ne treba posebno opisivati. Svi znamo taj neugodan osjećaj kada smo bespomoćni, uhvaćeni u mrežu, a kraj nam se bliži poput ogromnog pauka. Kod običnog, racionalnog straha, znamo odakle opasnost dolazi. Možemo učiniti nešto da se spasimo, ili možemo barem prihvatiti sudbinu. Suprotno tome, tjeskoba je spoznaja kako ne možemo učiniti ništa, jer ne znamo odakle opasnost vreba.
Što o tome kaže filozof Martin Heidegger? On tvrdi kako je baš tjeskoba taj temeljni osjećaj koji nas približava autentičnom životu. Njegova je ideja kako je autentičan život samo onaj koji je ograničen, točnije, ograničen vremenom. Po Heideggeru svaka je tjeskoba spoznaja vlastite ograničenosti i smrtnosti. Kako je sudbina svakog od nas – smrt, tjeskoba nas približava – realnosti.
No iako svi neprestano umiremo, nismo uvijek u strahu. Po Heideggeru, naš je svakodnevni život neprestani bijeg pred “licem smrti”, odnosno, svoju smrt “umiremo” samo u rijetkim trenucima. Ipak, po Heideggeru, samo onaj tko može prihvatiti vlastiti kraj, može ostvariti vlastitu autentičnost. Tjeskoba je, prema tome, spoznaja kraja.
Smrt
Zato je smrt neprihvatljiva? Smrt označava kraj jedinstva sa svijetom. Ako smo se ikada nadali kako ćemo jednom naći srodnu dušu koja nas posve razumije, smrt nam govori kako smo u zabludi. Možda smo vjerovali kako se pupčana vrpca naše povezanosti sa svijetom ne mora prekinuti, no smrt nam kaže da mora, veoma skoro. Ako smo se nadali kako ćemo svijetu jednom pokazati svoje pravo lice, izboriti se za sebe, ostvariti svoje ciljeve, smrt nam dokazuje suprotno.
Sve psihološke obrane nastoje održati cjelovitost naše osobnosti, i u tome većinom uspijevaju. Svekrvi, na kraju svega čeka nas – neizbježni raspad. Rijetki su ljudi koji imaju hrabrosti prihvatiti vlastitu konačnost. Ostali pred “licem smrti” bježe. Kako se to zaboravlja na smrt? Pokušaj bijega pred spoznajom odvojenosti je i tzv. “poistovjećenje”, identifikacija sa svijetom. Ako odustanem od sebe i poistovjetim se sa svijetom, tada nemam strah od smrti. Na žalost, tada nema ni mene. Taj bijeg od autentične osobnosti, bijeg od sebe, Heidegger naziva – “Pad u svijet”.
Vjerujem kako nitko kao Kafka nije tako vjerno oslikao stanje u kojem potpuno, do kraja, odustajemo od sebe i doslovno postajemo ono što nam roditelji kažu. Tragedija Gregora Samse u “Preobražaju” jest u tome što se toliko poistovjetio s riječima roditelja da je odustao od sebe, i preobrazio se u kukica. Poruku svog oca, koja glasi – “Tebe nema, ti nisi čovjek, nisi živ!”, Gregor je shvatio doslovno. U pokušaju da ispuni očeve riječi, odustao je od sebe.
Gdje je Gregor pogriješio? Nije mogao prihvatiti vlastitu tjeskobu odvojenosti, već je nastavio bivanje u stopljenosti s ocem. Po cijenu vlastite slobode, ljudskosti i na kraju – života. Ljudsko se tijelo ne može pretvoriti u kukca, ali se osobnost može prilagoditi zahtjevima društva. Osobnost može ostvariti poruku svijeta. Ta poruka uvijek glasi – “Tebe nema, ti nisi živ!”.
Ljutnja
Po Heideggeru, susret sa svijetom je trenutak u kojem počinje umiranje, odnosno, spoznaja vlastite ograničenosti. Tjeskoba tako postaje izvorno, temeljno raspoloženje. No je li zaista tako, je li prvi afekt koji prati rezanje pupčane vrpce zaista strah ili je možda nešto drugo?
Vjerujem kako tjeskoba nije taj prvi, temeljni osjećaj koji prati odvajanje od svijeta. Kako ja to vidim, to je – ljutnja, Točnije, to je namjera kojom tijelo nastoji učiniti nešto za sebe. Prva reakcija na svako razočaranje, uvijek je namjera. Tek kada se osjećaj ljutnje ili iskustvo namjere, potisne ili porekne, dolazi tjeskoba. Drugim riječima, tek kada sam bespomoćan ja sam tjeskoban. Ako pred mene iskoči bijesni medvjed, a ja imam samo nožić da se od njega branim, sve dok se borim neću osjetiti tjeskobu. No dok sjedim u svojoj sobi, i bespomoćno promatram kako život prolazi, moja je tjeskoba na vrhuncu. Tada mi se čini kako ne mogu ništa učiniti. To je tjeskoba.
Pitam se, gdje je nestala moja namjera, moja volja i ljutnja? Gdje je nestalo moje tijelo? Kao što već znamo, afekti postaju zaista moji tek kada se odraze u pogledu druge osobe. Ako nikoga nema, ili ako nitko ne želi prepoznati moj osjećaj, on više nije moj. Zato u svijetu bez ljudi ja afekte nemam. U svijetu bez empatije ja sam bespomoćan. Tamo mi ostaje samo tjeskoba. To je Kafkin svemir.
Franz Kafka
Kafka se rodio u takvom svijetu “bez ljudi”. Bačen u neempatično okruženje, nikada nije osjetio svoju namjeru, svoju volju. Nikada se nije naljutio. Prožet osjećajem bespomoćnosti njegov je život bio – tjeskoban.
On se nije želio poistovjetiti sa svojom obitelji. Nije mogao prihvatiti laž svijeta. Odbacio je poistovjećenje, tu uobičajenu psihološku obranu. Zato je odabrao život izvan tradicije, obitelji, običaja. Njegov je jedini put u autentičnost bila – tjeskoba. Možemo samo zamisliti koliku je tjeskobu i anksioznost morao trpjeti u toj posvemašnjoj odvojenosti od svijeta. Osjećaji, afekti ljutnje i tuge nisu postojali jer nije bilo nikoga da ih vidi. U tom svijetu izvan ljudskog ostaje samo tjeskoba, jedino iskustvo kojem ne treba empatije i prepoznavanja.
Otac Franza Kafke, Herman, u svom sinu nije mogao prepoznati ništa cjelovito, ništa dobro. Svog je sina vidio kao – “grešku na nogama”. Mogu zamisliti kako ga je ljutilo što je Franz u svemu drugačiji, što njih dvojica nisu isti. U svakoj je prilici pokušao posramiti sina, kako bi dokazao tko je – “jači i bolji”. Danas bi možda rekli kako je otac imao problema s patološkim narcizmom – fantazijom kako je sve što je različito uvijek “loše”.
Pisma ocu
Kafkina “Pisma ocu” govore nam koliko je strašno Franz trpio očevu bešćutnost. Bešćutnost je morala stvoriti ocean bijesa i ljutnje, afekte koje u strahu pred očevom odmazdom morao potisnuti i poreći. Zato ljutnje nije bilo, ni u životu, ni u njegovim djelima. Ako kažemo da su ljudi toliko intimni ili bliski koliko mogu ljutnje dijeliti među sobom bez da se rastanu, tada su otac Herman i sin Franz ostali potpunim strancima. Otac je za Kafku zauvijek ostao “nešto”, a ne “netko”, možda duh, možda “moćna mašina”, nikako ljudsko biće.
Tako barem psihoanalitičar Heinz Kohut tumači razvoj one psihičke strukture koju nazivamo – superego. Superego su one roditeljske kvalitete koje je dijete nekada idealiziralo i u koje se nije smjelo razočarati. Bez iskustva razočaranja, roditelj zauvijek ostaje – moćna mašina, stroj utjecaja. Narcizam Franzovog oca nije dopustio da se razočaranje emotivno proradi kroz afekte ljutnje i tuge. Kao što znamo, zlostavljano ili zapušteno dijete je ono čije se afekte ljutnje i tuge ne prepoznaje i ne prihvaća. Tada je jedini osjećaj koji postoji – strah i tjeskoba.
Paranoja
U svijetu bez osjećaja nema ni stvarnih ljudi. U takvom beživotnom svijetu ljudi nas ne mogu povrijediti. Međutim, u tom svijetu osoba ipak nije slobodna. Nešto nas ipak progoni. Što je to? Bez iskustva drugog čovjeka osobnost se organizira oko onoga što je prethodilo čovjeku, a to je fantazija svemoćnog bića. Tu psihološku strukturu nazivaju još i “unutrašnji saboter”, “unutrašnji kritičar” ili “ubilački superego”.Iako se Kafka čitavog života nastojao osloboditi od razornog utjecaja svog oca, nije bio slobodan od očevih razornih poruka u koje je povjerovao. Taj se ubilački superego ne može pobijediti. Od njega se ne može uteći.
Ni iako se ne može pobijediti, superego se može – prežaliti. Tugovanjem i žalovanjem mi “uljuđujemo” svemoćni superego, otkrivamo njegovu ljudskost. Tek tada prestaje naša identifikacija, naše poistovjećivanje s njim. Tek smo tada slobodni raditi što želimo, a ne to što žele “oni”. Ukratko – Sloboda dolazi samo kroz spoznaju ljudskosti našeg progonitelja.
Vjerujem kako Franz Kafka nikada nije pronašao društvo u kojoj bi slobodno dijelio osjećaje ljutnje i tuge. Zato nikada nije prežalio svog oca, nije ga nikada – “otjelovio”. Otac je ta bezimena, nevidljiva zla sila, koju Franz opisuje u svojim pričama. Iako ga je svjesno prezirao, u svojoj je dubini vjerovao ocu i slušao svaku njegovu riječ kao – glas zakona. Franz je postao svojim ocem i samo se velikim naporom volje spasio od samoubojstva. Ipak, vjerujem kako je njegova prerana smrt od tuberkuloze zapravo pokušaj da bude dobar sin koji svog oca u svemu sluša. Pa i tada kada otac kaže da je bolje da nestane.
Sloboda
O tome piše Franz Kafka. Bačeni smo u svijet koji nas ne vidi ili nas vidi “krivo”. U potrazi za vlastitom istinom ne želimo biti dijelom laži. Biramo svijet bez ljudi jer “pravih” ljudi nema. Tragedija je što se u toj samoći bojimo još više. Na kraju nas nevidljivi, bezimeni, ali zato svemoćni sustav ipak slomi.
Kažu kako je Kafka inspirirao i francuskog filozofa egzistencijalizma, Jean Paul Sartrea. Obojica vide druge ljude kao izvor patnje. Oni ne vide izlaz, po njima – “Pakao, to su drugi!”.
Ja ne dijelim njihov stav. Druge ljude prije povezujem s osjećajem slobode. Na svijetu u kojem žive tolike milijarde ljudi, mora postojati netko meni sličan, s kim se mogu zajedno ljutiti i tugovati. Zato bih rekao, čak i tada kad me svi razočaraju – “Sloboda, to su drugi!”.
